ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 9

  Oblaci koji su se sastojali uglavnom od bijele, crne i različitih nijansi sive boje su u svim oblacima putovali preko neba pri tom se trudeći da ne ostave nimalo prostora plavoj boji koja se nalazila negdje pod njihovim debelim slojevima tako da su danas svim londonskim građanima oči bile pošteđene toplih sunčevih zraka. Vjetar koji je zapravo i zaslužan za pomijeranje oblaka je bio i više nego naporan jer je osobama koje, poput mene, nisu ni sa čim svezale, odnosno učvrstile kosu tako da sam je stalno morala rukama i zamahivanjem glavom sklanjati sa lica jer bih na svaka nekolika minuta ostala zaslijepljena plavom paučinom od dlaka. Sjedila sam u travi pored dva spomenika sa rukama obamotanim oko listova nogu neprestano prelazeći pogledom preko dva imena i prezimena. Philip Ottis i Scarlet Morris. Toliko bih voljela da mogu vidjeti Scarlet Ottis ali šta je tu je...Već mahinalno sam prošla rukom kroz kosu zabacujući je unazad kako bih unaprijed spriječila njeno prelaženje u zabranjeno područje, tj. preko lica. Gledala sam kako vjetar već gotovo uništava buket raznobojnog cvijeća koje je Raymond maloprije tu ostavio. Ja nisam željela da donosim cvijeće jer ga nikada nisam voljela...Ono se obično donosi nekome kao znak ljubavi ali ako to cvijeće uvene za nekolika dana, to onda znači da i ta ljubav tek tako može da nestane? E pa ja ću svoje roditelje voljeti do kraja života tako da to cvijeće ne bi imalo smisla. Naslonila sam vilicu na koljena blago se mršteći i gledajući negdje u travu i razmišljajući o tome da li bi me sada mama i tata mogli čuti?Da li su ljuti na mene što nisam dolazila ovdje već 4 godine? Da li me uopšte vide? Da li možda kao u onim glupim filmovima sada stoje negdje pored mene sa neobičnim i svijetlećim obrisima, govore mi nešto, a ja ih ne mogu čuti? Ne znam...možda? Ono čemu sam se nadala bilo je da ću možda napokon proplakati kada dođem ovdje ali se to još jedanput nije dogodilo. Jeste da osjećam neku stegnutost u prsima i neobičan osjećaj koji se igra sa mojim očima ali suzama ni traga...baš kao i uvijek.
„Znate...nedostajete mi...", napokon sam progovorila nakon 1o-ak minuta sjedenja u šutnji. Imala sam osjećaj kao da mi nikada nije bilo teže ispustiti glas iz usta ili pomjeriti jezik. Osjećala sam se tako čudno. „Žao mi je ako ste razočarani sa mnom i...iako mislite da sam se pretvorila u nešto što ne bih trebala ali...ali jednostavno ne znam kako drugačije da se ponašam, postupam s ljudima...gubljenje tebe oče je bilo prvo najteže razdoblje u mom životu i tada sam mislila da sam izgubila sve ali...ali uz mene je barem bila mama i govorila mi je kako nas ti gledaš i kako bi ti volio kada bih nastavila da živim kako bi mogao da se ponosiš sa mnom iako si se tako osjećao već od samog mog rođenja. I poslušala sam je. Nastavila sam da živim i trudim se radi tebe i nje, ali...ali nakon što je i mama otišla više nemam nikoga kako bi me utješio na pravi način. Nemam niikoga da mi kaže da postpupam ispravno i da činim vas ponosnim. Vi nikada niste bili loši ljudi, nikada niste bili ni prema kome bezobrazni...uvijek ste prema svima bili pristojni, voljeli ste sve oko sebe i ja sam takva bila, ali sada sam u potpunosti...suprotna? Zašto? Ne znam, pitam se da li vi možda znate odgovor i voljela bih više nego išta kada biste mi ga dali...zaista bih..."
Uzdahnula sam te zagrizla kažiprst gledajući zadubljeno u travu koja me je okruživala i koja se pomijerala u ritmu vjetra koji je nastavio da povija moju kosu i golica me po obrazima usput blago podižući na leđima moju tanku bijelu majicu zbog koje mi se na rukama ježila koža s obzirom da nije imala rukava. Nakon toliko godina sam prvi put, ako zaboravimo na onaj događaj u toaletu na koledžu i juče u teretani, se nekako opustila i odlučila se prepustiti malo osjećajima da me vode i pričaju za mene.
„Voljela bih da se mogu još jednom promijeniti ali ne mogu i nadam se da ćete mi oprostiti..."
Na sve načine sam pkušavala otjerati dalje od glave misli kako samo stojim ispred dva komada kamena te da me niko osim insekata i ptica ne može čuti jer sam se osjećala lakše misleći kako me mama i tata zaista čuju.
„Otkako sam otišla odavde stalno sam razmišljala o tome šta bih vam mogla reći kada dođem ovdje i toliko sam toga bila smislila, a sad...sad riječi i ideje kao da su isparile iz mog mozga tako da jedino što mog da vam kažem jeste da....da mi nedostajete i da vas volim...", izgovorila sam to te se polako ustala osjećajući kako mi se nos vlaži. Baš kada sam se ponadala da plačem shvatila sam da je u pitanju vjetar pa sam samo prošmrcala i naslonila dlan na mamin spomenik.
„Obećavam da ću osvetiti tvoju smrt mama.", rekla sam to samouvjerenije nego ikad nakon čega sam privukla ruku sebi i počela da hodam unazad gazajući po veoma mekanoj i zbog sinošnje kiše još uvijek pomalo vlažnoj travi čemu su svjedočile moje sada već mokre farmerke. Poslala sam im zračni poljubac nakon čega sam se okrenula i uputila se ka izlazu iz groblja gdje me je u svom autu čekao Raymond. Nekoliko puta sam duboko uzdahnula i nakon što sam se uvjerila da sam izbacila novostvorene emocije iz sebe ušla sam u auto, a nakon što mi je uputio pomalo zabrinut pogled Raymond je bez riječi upalio auto i počeo da nas vozi nazad kući....
___7 dana kasnije___
Prošlo je punih sedam danai ako bi mi neko dao papir kako bih sastavila spisak stvar koje sam obavila čini mi se da ne bih uspjela da napišem ni punih 5 redova. Svaki dan mi je bio potpuno jednoličan i sve više mislim da će mi takav biti i cijeli život. Osim uobičajenih odlazaka od kuće do koledža i obrnuto bila sam par puta i u teretani koja mi ponekad zaista zna pomoći da se opustim i riješim stresa pod čijim se oštrim kandžama često znam naći. Raymond je cijelu sedmicu bio i više nego zaokupljen pisanjem nekakvog političkog članka ali je isto tako bio i pomalo...čudan? i moglo bi se reći depresivan. Ne znam zašto ali pitam se da li to ima veze sa onim prokletnikom...Što se tiče Amande, postala je dosta normalnija nego što je bila dan-dva nakon poprilično neobičnog povratka kući ali sam isto tako još par puta bila živi svjedok nagloj promjeni njenog raspoloženja. Ipak, što se tiče toga, niti je ona meni išta govorila niti sam je ja išta pitala. Njen život je njena stvar. Priscila me je jođ par puta zvala na razgovor sa njom ali sam je odbila odlučna da više ne idem na glupe, hajmo ih nazvati, terapije jer se osjećam jednako, ako ne i još gore poslije njih. Smo me duši glupostima na koje već odavno znami sama odgovor što znači da mi ne pomaže. Nimalo. Margaret mi se takođe ponovo nudila da me vozi na koledž i ja sam napokon tek četvrtak pristala govoreći joj kako to radim samo zato što mi je dosadilo svaodnevno je slšati kako ponavlja stalno jedno te isto. Mr. Biscuit iz dana u dan postaje sve nesnošljiviji i ono što se posebno izdvaja iz tog njegovog nenormalnog ponašanja jeste da mi je još 2 ili 3 puta izvršio nuždu na odjeći koju bih pripremila za taj dan. Pitam se kako je moguće da se ta podudarnost dogodi baš svaki put...ono što me posebno izluđuje jeste Amandina tvrdnja da je on naučen da ide u zadnje dvorište i vrši nuždu u pijesak u šta sam se i sama u nekolika navrata uvjerila tako da je jedini zaključak koji sam uspjela izvesti jeste da me ne voli kao ni ja njega. Q i Devon su bili zaokupljeni košarkaškim utakmicama koje su imali tokom cijele sedmice tako da ih nisam mnogo ni viđala. Thomas odjednom kao da se negdje izgubio takod a sam prestala da pridodajem prevelik značaj onim njegovim riječima. Kad smo već kod riječi, Danielline su ostavile poseban utisak na mene, a ono što me još više zabrinjava jeste činjenica da me je cijelu sedmicu izbjegavala i na svim zajedničkim predavanjima sjedila je na samom kraju. Mislim da će mi do kraja života ostati nerazjašnjeno šta je onime željela reći i još uvijek se tješim mogućnoću da je onaj dan možda bila pijana pa da nije znala šta priča...mada, lagala bih kadabih rekla da mi nije čudno kako je ona mogla znati da smo Harry i ja 2 puta stupili u nešto bliži kontakt. Što se tiče Harrya...on je otišao na neki seminar čak u LA i nije se vraćao cijelu sedmicu što znači da od onog susreta u teretani nisam imala priliku niti da ga vidim, niti da razgovaram sa njim što ne bih učinila sve i kad bih imala tu priliku. Očito je da nešto s njim nije uredu i ma koliko sebe uvjeravala da Danielline riječi ne moraju ništa značiti ne mogu da ignorišem sumnju koju sam počela da gajim prema Harryu i njegovim namjerama. Zaista je čudno što me je onako dodirnuo s obziromd a to nije učinio ni sa jednom djevojkom otkako...ne znam ni ja šta. Sve više počinjem da mislim da on zaista zna nešto o mojoj prošlosti i da je to razlog zbog kog je nekako naglo počeo da se ponaša drugačije prema meni. Trač koji je bio najaktuelniji te sedmice na koledžu jeste priča kako je i profesorica Shine, tj. Chloe takođe otišla na taj seminar sa Harryem, zapravo profesorom Stylesom. Svi su sada uvjereni da će ona biti prva djevojka koja će uspjeti da ga slomije i osvoji njegovo srce te da su se sigurno 'spanđali' u LA. Iskreno, voljela bih da jesu tako da mogu napokon zaboraviti na sve čudne susrete i događaje s njim i isto tako zaboraviti na sumnju da su njegove namjere što se tiče mene loše, a pogtovo to da sam ja prva djevojka koju je nakon toliko vremena intimnije dodirnuo...
„Joj meni...", Amanda je to izgovorila trudeći se da zvuči piskutavije od Mr. Biscuita koji je stajao na mom radnom stolu plašeći se da skoči sa njega dok je njegova gazdarica držala dlanove prislonjene uz obraze usput prelazeći svojim svijetlo-smeđim pogledom preko mog tijela prekrivenog svijetlo-plavom haljinom koja mi se uopšte ali uopšte nije sviđala kao ni ideja da večeras idem na zabavu povodom polaska nas prvaša na Birkbeck. Ono što mi se još manje sviđa este to da ćemo slaviti zajedno sa ULU studentima zato što oni u sklopu svog univerziteta koji se nalazi odmah do Birkbecka imaju najveći bazen u Centralnom Londonu. S obzirom da je pomalo svježukasto za to sumnjam da će se iko kupati ali sve i da se nađu budale koje će to raditi ja znam da neću biti među njima.
„Bićeš najljepša!", izgovorila je to sa još uvijek osmijehom poput od gume rastegnutim od uha do uha pri čemu su joj oči izgledale dosta sitnije nego što već jesu.
Ja sam samo namrgođeno i nezadovoljno nastavila da gledam isti takav svoj odraz u ogledalu usput stalno povlačeći haljinu prema gore sve dok se Amandine ruke po ko zna koji put večeras nisu našle preko mojih.
„Prestani to raditi.", rekla je to namještajući mi ponovo haljinu na šta sam se ja odmakla unazad te nastavila da povlačim haljinu ka gore.
„Ne želim da okolo hodam kao neka prostakuša sa ogromnim dekolteom.", rekla sam to mrtva-ozbiljna na šta se brineta ispred mene nasmijala i zakolutala očima stavljajući nogu ispred noge.
„Aurora, to uopšte nije 'ogroman dekolte'.", posljednje dvije riječi posebno naglašene."To je jedna prelijepa i nimalo izazovna haljina ako već na to ciljaš."
Da, ciljam. Već četiri godine živim pod nekakvim plaštom i čini mi se da ću takva ostati zauvijek, a haljina poput ove je za mene vjerovatno najveći izazov. Sve ostale Amandine osim ove su bile i previše kratke i kako ona kaže izazovne. Ovu je nosila na maturi i jedina je koliko toliko normalna. Možda bih i kupila neku drugu haljinu koja je po mom izboru da sam planirala ići na tu zabavu ali nisami da Amanda nije toliko naporna koliko jeste da sam na kraju morala da pristanem ići samo kako bih je skinula sa grbače, sada bih bila sklupčana u krevetu i jela čips.
Dugi ženski prsti su još par puta pokušali da prođu kroz moju uvijenu kosu što sam ja odbila nakon čega sam izašla preko vrata odmah zatim silazeći niz stepenice u plavim štiklama koje se nisu ni vidjele s obzirom da je haljina sezala do poda.
„Čekaj, čekaj!"
Amanda je strčala niz stepenice držeći u ruci nešto takođe plavo i svjetlucavo.
„Zaboravila si masku."
Zakolutala sam očima te je uzela potpuno zaboravljajući da svi trebaju ponijeti ta čuda preko očiju. Raymond je izašao u hodnjik te me pogledao onako razdraženo i ponosno što sam ja samo ignorisala te izašla napolje krećući se prema Margaretinom autu koje jeb ilo parkirano odmah uz trotoar.
„Prelijepa si Aurorić.", Raymondov kao i uvijek tihi glas se čuo sa vrata, a mene je od bilo kakvog, vjerovatno ne baš lijepog komentara na to odvratila sjena koju sam uspjela vidjeti na prozoru Devonovog stana ali je ubrzo nakon što sam je primijetila i nestala.
„Uh, oh, ko se to nama sredio?", Margaret je to prokomentarisala provirujući svoju tamnu glavu kroz prozor od auta na šta sam ja krenula da zakolutam očima ali sam se zaustavila prisjetivši se da sam to samo večeras uradila bezbroj puta tako da me oči više pomalo i bole. Ušla sam u auto te se smjestila na suvozačevo mjesto usput namještajući haljinu kako mi se ne bi za nešto zakačila. Planiram otići tamo, zadržati se 15-ak minuta i odmah se vratiti. Definitivno. Ovo radim samo kako ne bih više morala slušati Amandu kako jauče po kući i jadikuje samo zato što mi se ne ide na nekakvu glupu zabavu.
„Stvarno si prelijepa."
Uzdahnula sma na te Margaretine riječi te značajno pogledala prema njoj.
„Vjeruj mi, ne bih ti nipošto dopustila da me voziš samo kako bih izbjegla ovakve komentare ali sam prinuđena jer mi se zaista u ovakvom stanju i u ovo doba ne vozi autobusom."
Nasmijala se te zamahala glavom te upalila auto usput svirajući i mašući Raymondu i Amandi koji su stajali na vratima i mahali nam kao da idem da se udajem.
....
Prije nego što sam ušla u zonu punu razigranih momaka i djevojaka stavila sam masku koja mi je prekrivala samo oči kao i kod većine prisutnih s obzirom da je u pitanju bila zabava sa maskama, a ne maskebmal. Dakle, bez vještica, zombija, princeza, kauboja i ostalih dječijih gluposti. Koliko sam na prvi pogled mogla da primijetim većina djevojaka je imala poduže haljina i pretpostavljam da su se valjda one najviše uklapale uz takve nekakve maske. Baš kada sam osjetila olakšanje s pomisli na to kako ovo nije nekakva razluđena tinejdžerska zabava ugledala sam 1o-ak njih kako obučeni luduju u bazenu i rasprskavaju svuda oko sebe vodu dok ostali usipaju svoja pića unutra. Oh....Muzika je bila više nego glasna, a s obzirom da je slušam samo kada sam baš prinuđena na to, može se zamisliti koliko mi je prijala. Bio je u pitanju neki pop-rock u kom su preovladavali bubnjevi, gitare i DJ mixovi. Sva lica su mi bila poprilično nepoznata i pored svih sam samo nezainteresovano prolazila u potrazi za nekim mjestom na kom bih mogla da se osvježim, a da to nije bazen, naravno. Napokon mi je za oko zapao šaroliki mini ali ne onaj kućni bar koji je bio ukrašen mješavinom umjetnog ali i pravog egzotičnog cvijeća koje Bog zna gdje su nabavili tako da sam imala osjećaj kao da se nalazim na jednoj od luksuznih plaža u Miamiu. Odmah sam se smjestila na stolicu te pogledala ka dečku koji se nalazio iza šanka i koji i je odnekud bio poznat samo nisam sigurna otkud.
„Izvoli."
Nasmiješio mi se na simpatičan način usput u ruci tresući neku vrstu pića. Pitams e da li zna izvoditi one vratolomije koje obično konobari rade u takvim situacijama. Bilo kako bilo, njegov glas koji je imao veomaprijatnu boju mi je takođe odnekud bio poznat.
„Šta se nudi?"
Nasmijao se na moje pitanje te počeo da mi nabraja nekakve čudne vrste pića u čemu sam ga ja prekinula birajući prvo nabrojano.
„Martini."
Popiću to jedno piće i otići za 15-ak minuta kao što sam i planirala. Naslonila sam ruke na drveni šank trudeći se da što više prikrijem noge ispod njega iako su već u potpunosti bile prikrivene haljinom koja kao da je bila sačinjena od providnih kristala sa plavim odsjajem zbog veoma lijepo satkanog svijetlo-plavog materijala. Bila sam jedina koja je sjedila dok su svi ostali okolo skakali, plesali i veselili se i samo sam čekala kada će one djevojke pokidati svoje haljine tako da im prestanu smetati s obzirom da su maske već odavno pobacale.
„Izvoli.", trgnuo me je glas onoga crnokosog dečka koji je ispred mene stavio piće rukom koja mu je gotovo cijela bila crna od mnogobrojnih tetovaža od kojih su se najviše isticale 'ZAP' i lik neke djevojke sa kapom.
Obuhvatila sam prstima tanko postolje specifične čaše u kojoj se nalazio martini providne boje sa uronjenim maslinama i zelenim kišobrančićem. S obzirom da ga nikad prije nisam bila odlučila sam ga odmah probati i baš kada sam prislonila hladno staklo uz usne onaj kišobran je skliznuo na istu stranu te me udario po nosu usput me i golicajući.
„A nosi se.", progunđala sam to te izvadila kišobrančić i bacila ga nakon čega sam otpila prvi gutljaj. Na veoma lak i pomalo suh način, tečnosti je odmah skliznula niz moje grlo dok joj je u ukusu najviše dominirao ukus mješavine maslina i džina koji sam jednom prilikom probala.
...
Na neki čudan način se onaj martini upetostručio, ako ne i udesetostručio, a možda je ipak i manje, ko zna, a onih 15 min. su se ušestostručilo tako da sam poprilično zaglavila na okrugloj barskoj stolici sa martinijem još uvijek zaglavljenim između mog palca i kažiprsta. Moram priznati da mi se piće zaista sviđa i samo se nadam da sve ovo što sam popila ne ide na moj račun. Onaj dečko koji uslužuje posjetioce, a ujedno se i zabavlja sobzirom da je par puta bio i DJ mi je počeo samo nadosipati u češu tako da više ne moram to ni da tražim. Usne me pomalo peckaju i pogled mi se muti, a mislim da to ujedno pogoršava i ona maska koju nikako da skinem. Baš kada sam prislanjala čašu uz usn začula sam nekakav ženski smijeh odmah iza sebe nakon čega se pored mene kao s neba bačena u šank zaletjela smeđokosa djevojka sa podosta kratkom crnom haljinom sa sivim ukrasima po sebi. Koliko sam mogla da primijetim odjedanput je mnogo više djevojaka sa kraćim haljinama i pitam se da li su zaista nosile još po jednu kako bi se presvukle? Zapravo, ne zanima me. Meni je fino i ovako, a jedini problem mi je kako ću se vratiti kući s obzirom da imam osjećaj kao da umjesto nogu posjedujem krila. Glas djevojke koja je stajala pored mene siktajući i dozivajući onog crnokosog dečkakako bi joj dao piće mi je bio poprilično poznat i tek kada sam pogledala prema njoj shvatila sam da je u pitanju profesorica Shine. Nisam znala da će ovdje biti i profesora...Baš lijepo, znači vratila se sa seminara...Baš kada sam to pomislila primijetila sam da pored nje oslonjena laktovima na šank stoji još jedna osa čija mi je kovrdžava kosa govorila i više nego što bi trebala. Super, gospodin odbjegli čudak se vratio. Otpila sam do kraja martini usput jedući i masline od kojih me je već polako počeo boljeti stomak. Chloein široki osmijeh joj je stvarao ogromne rupice koje su dominirale njenim obrazima iznad kojih su se poput nastrešnjice uzdizale visoke rumene jagodice. Iskreno, bila je lijepa i ne bi me uopšte čudilo ako je Ar zaista s njom...Jesam li ja to njega upravo nazvala Ar? Definitivno bih trebala stati sa martinijima. I uporedo sa mojim mislima onaj crnokosi dečko mi je dodao novi martini, a ja sam ga rado uzela toliko držeći do onoga što sam upravo zaključila.
„Znaš, kada sam ja bila na koledžu nije bilo ovako zabavno...", Chloe je to nekako smrmosila očito pripita kakva sam i sama ali nije dobila nikakav odgovor od strane kovrdžavog dečka koji je za razliku od nje izgledao poprilično namršteno i čini mi se da me još uvijek nije primijetio. Nakon što je uzela nekakav šareni i pjenušavi koktel sklonila se od šanka te prstima obuhvatila Harryevu kragnu povlačeći ga za sobom na šta se on samo otrgnuo te nervozno uzdahnuo naginjući se još više na šank.
„A daj Styles, šta ti je? Dolazi ovamo da plešemo!"
Čim je to izgovorila zapitala sam se da li su večeras njih dvoje plesali i da li je on dodirivao kao mene dok mi je pokazivao...Aurora dosta je s alkoholom! Pomislih to i nageh čašu ispijajući skoro odjedanput svo piće.
„Ne mogu...", izgovorio je to gledajući u svoje prste i usput vrteći jedan od srebrnih prstenova. Ni on nije imao masku preko očiju. Sve više mi se čini da sam ja sada jedina s njom. Chloe je napravila grimasu te ga još jednom pokušala odvući od šanka ali se on nije predavao.
„Chloe prestani. Znaš da ne volim plesati."
„Pa barem onda samo pođi sa mnom..."
„Bio sam s tobom 5 dana, zar ti nije dovoljno?"
Pogledao je namršteno prema njoj na šta je ona prkosno podigla glavu i udaljila se snažno lupkajući od beton svojim visokim crnim štiklama. Ja sam samo uzdahnula te nastavila da pijuckam svoje piće nadajući se da me Harry neće primijetiti.
„Ottis?"
Blao sam se uskomešala čuvši njegov promukli glas god sam, čini mi se, bila lišena godinama, a ne samo sedam dana. Usput, zašto me ponovo zove Ottis? Aurora dušo, on je tvoj profesor. Ah, da. Nakon kratkog razgovora sa samom sobom pogledala sam prema njemu u trenutku kada je prislanjao flašu piva uz usne usput gledajući svojim još uvijek jednako ljutitim očima ka meni. Baš kao i Chloe pitam se šta mu je...
„Styles...", izgovorila sam to klimajući glavom te vraćajući pogled na svoje piće. Nemoj mi se više obraćati, nemoj, nemoj....
„Nisam očekivao da ću vas vidjeti ovdje."
S uvraga. Sad me i persira? Profesor, Aurora, profesooor!
„Zašto ne?"
Pogledala sam prema njemu svojim zamućenim, a opet dovoljno bistrim očima da skeniram očito skupocjenu bijelu usku košulju i crne, takođe uske farmerke koje su bile dio njegovog uobičajenog oblačenja.
„Pa zato što mi neizgledate kao tip osobe koja bi išla na ovakveprilike.", izgovorio je to bacajući pogled na prostor oko nas nakon čega je ponovo svojim punačkim usnama obgrlio grlić flaše od zamagljenog smeđeg stakla. Na trenutakk sam se i prviše zagledala u njegove usne nakon čega sam se trgnula i odlučila da odgovorim na njegovoo pitanje koje sam...zaboravila?
„Šta?", upitala sam ga to skupljajući obrve na šta me je on pogledao na malo neobičan način.
„Pijani ste?"
Joj,ne volim kad me persira. Hoću da me zove Ro...Ma šta ja to pričam? Stavila sam ruku preko lica izdišući i okrećući glavu na stranu odlučna da ću ga ignorisati do kraja večeri. Definitivno loše utiče na mene u svakom smislu, a u kombinaciji sa alkoholom...tada sam ja mrtva žena. Povukla sam onu masku tako da mi se sada nalazila na vrhu glave i odmah sam se osjetila kao gola.
„Na trenutak mi se učinilo da se nasmijao ali kada sam kraičkom oka ispod ruke pogledala prema njemu bio je u potpunosti ozbiljan i zagledan u red flaša sa različitim alkoholom ispred sebe. Pitam se zašto su dovraga uopšte i dozvolili alkohol ovdje? Pa ovo je koledž. Pa baš sam se našla prava da to komentarišem, a pijana sam kao kobila...
„Oh, oh!", meni nepoznat glas se začuo iza mojih leđa, a samo pogled na Harryevo lice koje je u trenutku dobilo još jedan sloj smrknutosti mi je dao do znanja da gost baš nije poželjan...barem ne za njega. Nekako sam uspjela da okrenem glavu i susretnem se sa dečkom čije su oči bile prekrivene maskom dok je rukom prolazio kroz svoju kovrdžavu i razbarušenu kosu kretajući se ka nama sa raskopčanom plavom košuljom i uskim bijelim farmerkama. Nekoliko puta sam trepnula pitajući se da li je moguće da alkohol na mene ima uticaj poput fatamorgane pa da mi se sada pričinjava da nam se približava Harry broj 2?
„Vidim Harold da imaš društvo pa sam pomislio kako bi bilo lijepo da me upoznaš sa damom."
Čuvši te riječi osjetila sam neobično olakšanje. Makar znam da nisam luda. A ko je ovo? Harry se prokomešao u stolici gledajući sa stisnutim zubima ka tom kovrdžavom dečku koji nije izgledao nimalo obeshrabren takvim dočekom. Šta više, osmijeh mu je postao još intenzivniji. U trenutku kada mi je prišao prevukao je onu masku preko kose te me pogledao sa svojim očima koje mu nisu bile onako lijepe boje kao Harryeve ali je pomalo ličio na njega. Ja sam podigla obrve, a on je bez pitanja uzeo moju ruku i prije nego što sam takva pijana i usporena uspjela i da se snađem prinio je vojim usnama i poljubio usput mi namigujući.
„Parker Styles, slatkice."
Parker Styles...Pažljivo sam počela premoavati njegovo ime prisjećajući se da je Raymond spomenuo da Harry ima brata Oh...
Krenula sam da se i ja njemu predstavim ali sam se zaustavilau u trenutku kada se Harry ustao te mu prišao odičući ga od mene.
„Woah, polako brate.", Parker je to izgovorio pdižući ruke i smijući se, a usput i pogledujući ka meni očito pokušavajući da me zainteresuje. Iskreno, nije mu išlo, a ono što je mene više u tom trenutku interesovalo bila je činjenica da je on još jedan Patrickov polusin, tačnije Harryev brat, kao i pitanje zašto ga Harry upravo odmiče od mene?
„Parker, ne znam ko te je pozvao ali odlazi.", Harry je to rekao kroz zube dok Parker nije prestao da gleda u mene. Iksreno, nisam se osjećala neudobno osim što sam stalno pomijerala kosu prema naprijed kako bih prikrile dekolte koji uopšte i nije bio veli. Osjećala sam se poput nekog njuškala ali sam željela toliko toga da znam...
„Samo hoću da se upoznam sa ovom mačkicom."
Oho, da sam samo malo trjeznija postala bih prava mačkica i fino mu opalila šamar. Ovako nisam u stanju ni da siđem sa stolice.
„Nemoj pogrešno shvatiti srećo."
Pogledao je prema meni na simpatičan način te mi namignuo, a Harry je izgledao sve bjesnije i bjesnije. Željela sam nešto reći ali mi je jezik bio i previše natopljen martinijem.
„Parker, ona nije djevojka kojoj bi trebao da se obraćaš.", čim je Harry to izgovorio zbunjeno sam upitala „Šta?" ali nisam dobila nikakav odgovor.
„A je li? Vidim ja šta ti ovdje radiš Harold.", Parker je to izgovorio na pomalo neobičan način isto tako, čak i podlo gledajući prema Harryu, a ja sam bila dovoljno pri sebi da shvatim da se u njegovoj rečenici krije nešto...samo ne znam šta. U svakom slučaju, Harry je to shvatio i njegov pomalo nervozni zeleni pogled koji je završio na meni je bio dokaz toga.
„Odlazi kad ti kažem.", Harry je to izgovorio pokušavajući da bude dovoljno tih da ga ja ne čujem ali uzaludno. Ponekad se osjećam poput onih mačaka čije se uši pomijeraju poput antena pri svakom i najmanjem zvuku.
„Da ne bih prekinuo tvoju prljavu igru, hm?", Parker je to upitao Harrya značajno podižući obrvu na šta je ovaj uzdahnuo prolazeći nerovozno rukom kroz kosu. Ja sam samo prelazila pogledom preko njih pokušavajući da nešto shvatim ali mi nije išlo.
„Kakvu igru?", napokon sam uspjela da formiram jednu pristojnu rečenicu i baš kada je Parker krenuo da mi odgovori Harry ga je povukao za jedan kraj košulje na stranu te mu počeo nešto govoriti, a ja ga zbog glasne muzike nisam mogla razumjeti. A uvraga...Parker se cijelo vrijeme zlobno smješkao dok je Harry u licu od bijesa postajao sve crveniji. Čini mi se da bih sada skočila u bazen samo da mogu znati šta pričaju. A baš sam se žrtvovala. Nakon kraće prepirke u kojoj su većinu vremena proveli derući se i pogledujući na mene, Parker je odgurnuo Harrya te krenuo nazad ka meni. Ja sam se namrštila osjećajući kako mi se polako počinje vrtiti u glavi. Harry je zagrlizao dojnju usnu te zatvorio oči stavljajući obe ruke na glavu.
„Sad ti meni lijepo reci ljepotice kako se zoveš.", Parker je to onako zavodljivo izgovorio sjedajući pored mene i naslanjajući se laktom na šank tako da je imao tačno pogled na mene.
„Kao prvo prestani mi davati te nadimke tipa ljepotice, srećo, pogotovo mačkice itd. A kao drugo zovem se Aurora Ottis. Kao treće, koji se vrag ovdje dešava?", izgovorila sam sve to koristeći posljednje napore snage na šta se Parker nasmijao te rekao onom crnokosom, kako ga ja volim zvati ZAP dečku da mi donese ono piće koje već pijem i još je sebi naručio tekilu.
„Imaš jako lijepo ime, a ovo što se upravo dogodilo...mah, zaboravi. Znaš već kakve su te bratske svađe."
„A zašto sam ja upletena u bratske svađe?", pogledala sam jednako ironino ka njemu kako sam to i izgovorila, a on je uzdahnuo te napravio nekakav neobičan pokret obrvama nakon čega se nasmijao kriveći usne na stranu.
„Ma to je bilo samo...ma nije bitno, ne moraš zamarati svoju lijepu glavicu s tim. Vezano je za prošlost, a ne tebe."
U tom trenutku bih dala sve samo da sam trijezna pa da mogu normalno da razmišljam jer nisam više bila sigurna šta sam tačno maloprije čula tako da nisam mogla tvrditi da li je sve bilo vezano za mene..ili sam to samo umislila...nemam pojma. Otpila sam gutljaj martinija govoreći samoj sebi da mi je to posljednji.
„Pa šta ima? Nova si ovdje?"
Klimnula sam glavom primjećujući kraičkom oka Harrya koji je ponovo sjeo pored mene. Sada sam se našla između dva posvađana brata. Baš krasno.
„Predaje ti moj dragi i glupi brat?", rekao je to kroz hrapav smijeh dok je Harry ispijao svoje pivo ignorišući njegovo pitanje ali ipak na pomalo zabrinut način gledajući kraičkom oka ka meni.
„Predaje.", nisam u stanju da kažem bilo šta drugo.
„Hm, koja slučajnost...", rekao je to češkajući se po bradi na šta ga je Harry prostrijelio pogledom bjesnijim nego ikad.
„Kakva slučajnost?", upitala sam zbunjeno Parkera koji je preko mene uputio nekakav neobičan pogled Harryu nakon čega ga je ponovo vratio na mene blago se smješkajući.
„Ma tako se samo kaže..."
Ili sam ja luda ili...Krenula sam da mu nešto kažem ali me je prekinuo njegov sljedeći ptez, tj. skidanje jednog živog povelikog rozog cvijeta kojim je bar ukrašen. U trenutku kada je krenuo da mi ga stavi u kosu izmakla sam se na stranu dajući mu znak rukom da se zaustavi.
„Ne volim cvijeće...", promrmljala sam to osjećajući se sve gore...morala bih zaista krenuti kući.
„Oh, zanimljivo, hah."
Prošao je rukama kroz svoju kovrdžavu kosu usput vrteći onaj cvijet između prstiju i ne skidajući ni na trenutak pogled s mene.
„Pa pričaj mi nešto o sebi."
Željela sam da zakolutam očima ali nisam mogla čak ni to tako da sam samo odmahnula ruukom pomijerajući se u stolici.
„Osim toga da sam pijana trenutno ne znam ništa više..."
Parker se na moje riječi nasmijao dok je Harry prelazio jezikom preko svojih ionako od piva vlažnih usana dok mu je pogled postajao sve nervozniji i nervozniji.
„Pa dobro, večeras to i nije toliko loše, a znaš, mislio sam da te možda pitam da..."
„Parker!", Harry je zarežao prekidajući svog brata i skoro ustajući sa stolice na šta se ovaj nasmijao te pogledao negdje u pravcu mog ramena.
„Braco smiri hormone. Krenuo sam da pitam curu za ovu tetovažu."
Tek tada sam shvatila da mu se pogled nalazi zapravo na mojoj jedinoj tetovaži koju imam u području mišice. Kako god, mislim da je to pitanje za Harrya bilo ujedno i provokativno te da je Parker želio da izazove upravo ovakvu reakciju...ali opet ništa ne kontam.
„A to...", rekla sam to pokušavajući da pogledom dosegnem do vlastite tetovaže koja ima i previše značaja u sebi i s obzirom da mi se zamantalo vratila sam glavu i pogled u prijašnji položaj oslanjajući cijelu težinu svog tijela rukama na šank.
„Šta ovo predstavlja?"
Odjednom sam osjetila njegov hladni dodir na svojoj mišici usljed čega sam se trgnula i pokušala odmaknuti ali nisam mogla jer bih pri tako naglom ustajanju u svakom trenutku završila na podu. Nastavio je prelaziti prstom preko moje tetovaže, a ja sam ga prostrijelila pogledom izmičući ruku na stranu.
„Hej.", rekla sam to sa poprilično upozoravajućim tonom ali to njega nije zaustavilod aovoga puta spusti ruku na moje bedro.
„Ma...", prije nego što sam uspjela izgovoriti 'makni se' do kraja Harry je skočio sa svoje stolice te odgurnuo Parkera zajedno sa njegovom rukom od mene i pogledao ga svojim prodornim zelenim pogledom.
„Rekao sam ti da nju ne dodiruješ!", Harry je to izgovorio unoseći se Parkeru u facu, a ja sam nekoliku puta trepnula pokušavajući da shvatim da li se to zaista dešava.
„Nemoj se previše uzbuđivati Styles...", Parker je opušteno podigao obrvu prislonjen leđima uz šank pod pritiskom vlastitog brata čije su oči izgledale tako opasno kao i njegove kovrdže koje su mu padale preko čela i obraza.
„Trebao bi da se nakon svog retardiranog bolovanja prvo vratiš u formu, a onda počneš da se baviš takvim stvarima mada ti odmah mogu reći da ćeš završiti baš kao i prošli put. Kako god, moj topao savjet za tebe je da jednostavno zaboraviš na prošlost jer nisam ja kriv zbog toga što se dogodilo..", Parkerov glas kao da se odbijao od moju smušenu glavu, a pokreti Harryevih prsa postajali su sve brži i brži.
„Ti...", Harry je započeo rečenicu ali ga je brat prekinuo zajedljivo govoreći: „Pitam se šta bi lijepa Aurora rekla kada bi znala istinu, odnosno..."
„Prestani!", Harry se zaderao glasnije nego ikad privlačeći pažnju nekolicine prisutnih nakon čega se odmakao od svog brata i prije nego što sam uspjela da se snađem uhvatio me je za ruku i samo promrmljao „Dolazi Ro."