ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 60

Nisam sigurna koju strategiju da izaberem, a da se gospodin Vječno tajnoviti ne zgrane što čitam njegove cjenjene i po obi;aju nerazumljive poruke. Ne želim da počne skrivati lične stvari od mene te me ponovo činiti nesigurnom u njegovu iskrenost. Što više koračam prema pumpi to me više hvata nervoza i nesigurnost pa svako malo zastajkujem, krenem da se vratim pa ponovo nastavim i sve tako dok se na vratima nije pojavio primamljivo krupni kovrdžavi dečko koji mi se automatski osmjehnuo...uhm, pa dobro, nije baš da mu je bilo suđeno da dugo traje. Uglovi usana su se srolali brže od polomljenog kišobrana čim je ugledao svoj mobilni u mojoj ruci.
„Uhm..." Želim nešto reći prije nego što budem napadnuta prigovorima o narušavanju njegove dragocjene privatnosti. „Zazvonio je...mislim, zacvrkutao..."
'Zacvrkutao?'
Zcvrkutao?
„Zacrvkutao?"
Harry je jednako pometen mojim čudnim izrazom baš kao i glasić i ja.
„Pa mislim..."
„Aurora...", izgovara mi ime kroz izdah koji je i više nego dovoljan da shvatim kako mu nimalo nije prijatno što smo ponovo završili u situaciji koja se dogodila toliko puta. Šta ću kad me radoznalost nekada savladava...
Ona pravi nevini izraz lica i puppy face, a ja vrlo dobro znam da se unutra nalazi rumeni đavolak koji uživa u tome što je saznao šta piše u porukama. Svejedno, za moje obeshrabreno povjerenje, ono što sam pročitala nije nimalo prijatno. Vrijeme i brzina donošenja odluka je upravo nešto što me muči u posljednja...24h.
„Jesi li..."
Prije nego što uspijeva dovršiti pitanje čiji kraj znam, dajem mu odgovor za koji, dovraga, takođe znam da se njemu neće nimalo svidjeti.
„Slučajno."
Moja laž bi bila mlaka čak i za Pinokia koji bi istog trenutka sam sebi otkinuo nos razočaran propalim lažovima poput mene.
Harry koluta očima i uzima mi mobilni iz ruke upotrebljavajući više grubosti nego što mi prija. Pa šta ako sam pročitala poruku? Ako ništa ne krije, zašto bi mu smetalo? Nema logike i neću da se sekiram. Barem ne oko njegove reakcije, a objašnjenje još uvijek itekako očekujem. Prelazi pogledom preko mobilnog i čita...ne znam da li uopšte primjećuje činjenicu da smo došli do auta te da mu žgoljavi dečko lišen kvalitetne kose sipa gorivo. Nervira me kesa koju nosi i koja stalno dodiruje moju lijevu ruku ma koliko se izmicala. Ne razumijem zašto toliko čita poruku od 3-4 riječi.
„Ko je to?"
Vraća mobilni u džep i u potpunosti ignoriše moje pitanje skrećući pažnju ka onom dečku. Pričaju i Harry mu, pretpostavljam, plaća, a ja se sva nadurena kao nevesela petogodišnjakinja koja ne može imati treći krug na malom ringišpilu kako ne bi povratila jer je na samoj ivici, vraćam u auto.
Baš lijep početak 'novog života'.
Kopčam pojas preko sebe i gledam kroz prozor pronalazeći jedinu radost u tome što je snijeg prestao pa se više ne moram brinuti da će doći do problema u saobraćaju. Svejedno, još uvijek sam i više nego iznervirana. Želim odgovore. Kako mi je do sada išlo...neću ih dobiti.
Harry napokon sjeda za vozačevo mjesto i dodaje mi onu kesu kao da sam malo dijete koje želi potkupiti grickalicama. Mada, dijete bi vjerovatno dobilo i nekakav kiselkast smiješak. Ja sam dobila samo mrk pogled na samom uglu njegovog ovalnog oka. Kakva divota i nježnost.
„Harry..."
„Koliko ću još puta morati da ti kažem da mi ne čitaš proklete poruke?"
Opa, već mirišem 'jedva se suzdržavam, a da se ne izderem iz sve snage na tebe' atmosferu prisutnu oko Harryevog trenutno previše ukočenog tijela.
„Koliko ću još puta morati da pročitam nešto što očito ne bih trebala?"
Dovraga, zašto slutim nevolju? Zašto mislim da je ono nešto...loše? Možda je nekakva ponuda od mobilnog operatera...ma kako da nije.
„Znaš, kada bi svi bili njuškavi kao što si ti onda bi se vječito međusobno svađali dolazeći do informacija koje bi poneki da zadrže za sebe. Kao da ti nemaš nikakvu prokletu tajnu."
Stegnuti promukli glas je i više nego dovoljan da se shvati 'koliko je sati'.
„E pa vidiš, nažalost, nemam. Sve sam ti rekla misleći da ti želiš da ovo uspije."
Namjerno ne prikrivam uvrijeđenost i to ga tjera da mi na barem 3 sekunde posveti djelić svoje smaragdne pažnje.
„Koje?"
„Pa mi."
Širim ruke, a zatim ih besmisleno i jako spuštam na bedra okrećući glavu ka prozoru. Ovo nije uredu.
„Poruka nema nikakve veze sa nama."
Način na koji izgovara 'nama' mi nimalo ne odgovara. Ne znam zašto...imam osjećaj da na to gleda kao na nešto što samo ja smatram postojanim i stvarnim te da samo ponavlja moje riječi.
„Ali ima s tobom,a s obzirom da ti imaš veze sa mnom, onda to ima vez..."
„Aurora, moram se skoncentrisati na put. Dosta filozofije."
Da nismo bili u autu i na je*enom putu vjerovatno bih ga odgurnula svom svojom snagom i izaderala se na njega kao nikad prije jer mi je zaista muka od toga da uvijek izvlačim deblji kraj.
„Ni moj pokojni otac mi se nije tako obraćao pa nećeš ni ti!"
Nažalost, ne mogu se ni sjetiti prevelikog broja trenutaka sa svojim ocem. Srce mi se steže, a ubrzo počinje i da pulsira pogođeno Harryevim previše grubim pogledom.
„E vidiš, ni meni se moj nije petljao u život koliko ti to radiš!"
Ne volim kada mu bjela površina u očima postane veća od zelene. To nikada ne sluti na dobro. Baš kao ni vrhovi živaca koji su počeli sagorijevati u meni.
„I vjerovatno bi bilo bolje da jeste jer bi te u tom slučaju bolje odgojio!"
Zadnje slovo moje brzopleto izgovorene rečenice biva popraćeno naglim kočenjem auta i slijetanjem na čistinu pored puta. Nisam uspjela ni da kriknem kako treba prije nego što je Harry izletjeo iz auta i shvatila sam da je vjerovatno najbolje da i ja učinim isto.
„Šta radiš pobogu?!", pitam ga dok mi vjetar mrsi kosu i nanosi je preko lica. Čovječe, vjetar toliko žeže da je na trenutke gotovo neizdrživo.
„To je bio posljednji put da si mi spomenula oca!", prijeti mi sa licem preblizu mom dok me zasipa 'dimom' nastalim od hladnoće. Moj koji isprekidano napušta moja usta i više nego dobro opisuje unuštrašnje stanje mog tijela.
„Nisam rekla ništa loše!", branim se zaista tako misleći. Samo sam mu uzvratila na podbadanje i nisam ni na koji način uvrijedila njegovog oca...dobro, možda je ispalo da mislim da nije bio dovoljno dobar otac. Ironično – tužna činjenica je da je poginuo žureći na sinovu utakmicu.
„Neću više ponavljati!"
Glas mu je još uvijek i više nego prijeteći, ali se ne plašim njegovog ispečenog i ukočenog kažiprsta kao ni razrogačenih očiju.
„Neću ni ja više ponavljati da sam umorna od prokletih svađa kao i tvojih tajni! Ako si i ti već došao do postavljanja svoje granice, hajde onda pređi preko moje! Ako mi istog trenutka ne obrazložiš onu poruku i ne obećaš da se nećemo svađati barem prokleta 2-3 dana onda ću fino otići na cestu, stopirati i vratiti se nazad u London, a ti idi gdje ti je volja!"
Zvučim previše napadno, a zabrinjavajuće je postojanje činjenice da će u ljutnji reći kako ga nije briga te da mogu da se bacim i pod auto što se njega tiče. Na svu sreću, takvo nešto se ne dešava i on mi samo okreće leđa. Svakako, to ne pomaže.
„I?! Biraj Harry!"
„Dovraga, Aurora!"
Još uvijek rastresit snijeg leti u vazduh u trenutku kada crna čizma prolijeće kroz njega.
„Ako ti je svejedno onda to odmah reci!"
Ili mi mozak ne radi trezveno ili njegove naredbe ne dopiru do mog jezika. U svakom slučaju, radim samoj sebi u beskorist.
„Prije ću te oteti nego ti dopustiti da je*eno odeš od mene!" Okreće se prema meni i iako još uvijek sa onim opakim pogledom...ne zabrinjava me. Njegove grube riječi me motaju u milion šalova od kojih se znojim u sred hladnog decembarskog dana popraćenog suvim snijegom. Nadam se da on priča ono što mu mozak nalaže.
„I ti to znaš!"
„Pa nije baš da mi pripomažeš u spoznaji kada kriješ stvari od mene!"
Kreće da mi nešto kaže, ali zatvara usta prije nego što uspijeva očito nailazeći na raskrsnicu u svojim mislima. Želim da uđem u njegovu glavu i vidim te zasigurno interesantne i poželjne za znati puteve, ali...on bira svoj prije nego što uspijevam i maštati o tome.
„Šta hoćeš da znaš?"
Popratni i pomirljivi izdah mi prija i više od prostorije bez muzike, a bijeli hladni dim s mirisom narandže mi miluje nosnice. Mint je snažniji od vražijeg hladnog vazduha.
„Ko je i zašto posalo poruku? Šta uopšte predstavlja?"
Koluta očima, ali na svu sreću ne skida onaj 'okej, nek' ti bude, samo prestani sa raspravom', izraz lica.
„Poslao je neko iz DA-a."
Pa naravno...radije bih da mu se javila Chloe iz zatvora nego što...ma ne bih!
„I?"
Krstim ruke i pokušavam djelovati hladno, a pritom i rame uz rame sa svojim zahtjevom.
„Žele da se vratim u grupu kako bi oni prestali sa...maltretiranjem i proganjanjem."
Par trenutaka proučavam njegovo lice koje ne otkriva ni jednu jedinu trunčicu prije nego što odlučujem vjerovanje u njegovo obrazloženje staviti na čekanje.
„Koga?"
„Pa nas!"
Prenaglo razmahuje rukama prostorom između nas te odaje svoju nervozu.
„I?"
„Šta i pobogu?!"
Zaobilazi me i počinje ukrug šetkati po bijelom i praznom prostoru prošaranom ostacima guma njegovog auta što u tom trenutku izgleda kao nekakav modni uzorak.
„Pa šta si..."
„Aurora, dali su mu prokleta 24h za odluku, a kao što si i sama uspjela da skontaš kroz poruke, to vrijeme je prošlo, a ja sam sa tobom na bezbroj je*enih kilometara od Londona. I kako se onda ne osjećaš naporno pitajući ma šta sam odlučio!"
Okrećem glavu od njega ipak svjesna da njegove riječi imaju barem toliko logike da ne nastavim sa svojom dotadašnjom teorijom. Dobro, nije mu više stalo do te grupe. Stalo mu je do mene i bebe, ali...oni prijete i...
„Pa, da li su onda oni razlog što si nas..."
„Nisu.", naglo me prekida oštrim promuklim glasom koji me ovoga puta ne nervira. Zvuči odlučno i zaštitnički te mi grije krv koja kulja venama čak i na tako niskim temperaturama. „Rekao sam ti već. Želim da krenemo iznova. Bez njih i bilo koga drugog. Sada se vrati u auto, razbolićeš se."
Isprekidane rečenice mu riječi čine vjerodostojnijim pa na kraju popuštam i sliježem ramenima. Željela bih da još nešto kažem, održim svoj stav koji se može porediti sa sigurnosnim šiframa i aparatima, ali...sistem mi je očito pao.
„Može jedan dogovor?", pitam pokunjeno se sa rukama u džepovima krećući ka autu. Nakon par trenutaka oklijevanja, napokon dobijam zvuk koji bi valjda trebao označavati potvrdnu reakciju. To mi je dovoljno da shvatim kako se počeo plašiti mojih zahtjeva. „Da nam ovo bude posljednja svađa u narednih....deset dana?" Gledam ga preko ramena i susrećem se sa bezizražajnim, a opet nekako simpatičnim izrazom lica. Na kraju frkće i to nikako ne uspijevam protumačiti. „Ozbiljno." Zaustavljam se i okrećem prema njemu, a on se zaustavlja na korak od mene sa sličnim položajem tijela kao kod mene.
„Tri dana.", daje svoju procjenu i to me iritira.
„Zar zaista smatraš da ne možemo biti u dobrim odnosima više od tri dana?"
Sada mogu pretpostaviti koliko u njegovom mozgu moj prijedlog od deset dana primirja djeluje nemoguće.
„Sa prisutnošću tvoje tvrdoglavosti i moje želje za je*enih 5% privatnosti mislim da ne."
5% privatnosti...ispada kao da ga redovno pitam da li mu je stolica čvrsta ili rijetka, da oprostite.
„Osam." Nastavljam sa nagodbom na koju on podrugljivo izvija desnu obrvu.
„Četiri."
„Šest."
„Četiri."
„Pet!"
„Če..."
„Pet!"
„Eto vidiš, već dolazimo sa tvojom bolešću zvanom tvrdoglavost."
„A ti kao nisi tvrdoglav!" Stavljam ruke na bokove i značajno ga posmatram, a on vrti glavom sa bezuspješno potisnutim osmijehom.
„Okej, pet."
Pruža mi ruku i ja je prihvatam, a u trenutku kada krećem da je izvučem...ne uspijevam. Primiče je svojim usnama te ljubi zglobove mojih smrznutih prstiju koji istog trenutka reaguju kao ledenice spuštene u lavinu svježe aktiviranog vulkana. Nakon što je završio sa svakim, prebacio mi je ruku preko svog ramena tako da sam pod pritiskom svojih hormona jednako kao i visinske razlike bila primorana da se propnem na prste i pokušam vrhom nosa dodirnuti njegov. Nakon što mi se izrugao i nasmijao spustio je glavu i nosem očešao moj odmah zatim spuštajući usne na moje. Razlika između njihove topline i hladnoće oko nas je toliko drastična da mi tijelo na trenutak trne. Kontam da je tome doprinijela i njegova ruka koja je zgrabila moju jaknu i bukvalno me zabila u njegovo tijelo. Uživam u atmosferi, bezbrižnosti koja me obasipa nakon svake svađe jer se osjećam kao bolesnik nakon dijalize i toplom, širokom muškom jeziku koji kao da mi dopire do samih petnih žila.
„Ako želiš da nam dogovor uspije gurni mi jezik u usta svaki put kada vidiš da se planiram usprotiviti tvojoj tvrdoglavosti.", šapuće mi za vrijeme pauze koju uzimamo kako bismo plućima omogućili još ledenog vazduha te me tjera da se nasmijem.
„A šta ako i tada upotrijebim tvrdoglavost?"
„Onda ću ja upotrijebiti svoje mjere."
Ne želeći da mi kaže nešto više o tim svojim mjerama, samo se nasmiješio na svoj mangupski i iskrivljeni način prije nego što mi je ponovo zarobio usne i ne baš najnježnije prislonio leđa uz svoj auto.
...
„Sumnjam da bi se Harryu svidjelo da odmah dobijemo posjetu pošto je odjednom poludio za privatnošću...", iskreno govorim Lauren preko mobilnog nakon što joj diktiram adresu hotela u kom se Harry i ja nalazimo. „...mislim, uvijek je bio lud za tim, ali je ovoga puta zaista..."
„Mjere su drastične, moram priznati. Samo se nadam da te neće odvući negdje na sjeverni pol...ili tamo na Aljasku."
Smijem se dok podvlačim nokat pod nokat i usput posmatram sobu umirujućih svijetlih nijansi ljubičaste pomiješane sa bijelom. Royal station je jedan od najboljih hotela u Newcastleu i to je zaista primijetno.
„Nadam se da neće. Moram sada prekinuti kako bih se presvukla u nešto udobnije pošto je ovdje i više nego toplo."
„Važi draga, nadam se da se Liam neće sada pojaviti nažican zbog rasprave sa Harryem."
Želim joj reći kako bi mi bilo drago da su se malo raspravljali jer će Harry u tom slučaju iz sebe izbaciti rezerve i moći ćemo u miru provesti onih pet dana. Ipak, to ne radim jer bi zvučalo možda previše egoistično i grupo....otkad sam to ja postala obzirna?
Prekidam poziv i još neko vrijeme uživam u svježini i mirisu posteljine i ne razmišljajući o tome gdje se Harry zagubio. Rekao je da ide riješiti nešto sa recepcionarom, a to je bilo prije nekih dobrih dvadesetak minuta.
Toliko mi je dosadno da se od muke pitam bi li Harry smatrao uvredom svoje privatnosti moju znatiželju oko toga gdje je bio svo to vrijeme? Uh, pitanje je komplikovanije nego što sam mislila, baš kao i Harry, a moj mozak je previše umoran tako da odlučujem odustati dok je vrijeme...Miris posteljine koja podamnom kao da se užarila me podsjeća na nešto, ali ne uspijevam provaliti tu zagonetku i ostajem dodatno iziritirana. Inače bih na osnovu svog ponašanja i psihe zaključila da trebam dobiti, a ovako trudna...a ovako trudnoj mi sam preostaje da pomilujem stomak i zapitam se šta li mi to malo čudo radi?
„Gdje ti je tata?", pitam, ali shodno predviđanjima, ne dobijam odgovor. „Pa dobro, ne moraš mi reći." Zajedljivo otpuhujem , zagrćem majicu te počinjem vrhom prsta praviti kružne pokrete oko pupka. Čitala sam, a i slušala o tome kako majke često mogu osjetiti pomijeranje svog djeteta u stomaku...više puta sam nailazila i na časopise u kojima bi otac prislonio glavu na stomak kako bi osluhnuo bebu...Harry i ja nismo ni blizu tome. Zašto nikad ne možemo biti kao parovi iz časopisa? Barem kada nisu u pitanju rubrike 'Kako izbjeći svađu sa partnerom?'.
Kada se napokon uspijevam riješiti nepoželjnih misli, nesvjesno počinjem da se smješkam razmišljajući o trenutcima kada mi Harry istinski otvori dušu i kaže sve one slatke stvari koje se ne mogu naći načk ni u prokletim časopisima. Ne želim da se bunim. Lijepo nam je...biće i ljepše sada kada smo se preselili, zar ne? Jeste da ćemo nailaziti na poteškoće, ali ko ih nema? Ne bih Harrya mijenjala ni za jednog drugog. Jednostavno...volim ga. To ništa ne može promijeniti.
Čujem glasove drugih gostiju u hodnjiku i polako tonem u san slušajući kako se neko dvoje svađaju jer je djevojka umotala kosu u peškir koji je dotični prethodno koristio za brisanje nogu i polnog organa...Ima i crnjih od Harrya i mene...
„Jesi li to ponovo pila tablete za spavanje?", Harry me pita sa osjetnom i meni neobrazloživom zabrinutošću u glasu, a ja odmahujem glavom te mu objašnjavam kako sam samo bila umorna.
„Koliko je sati?"
„12h."
Uh, odspavala sam fina 2h. Zadovoljno i odmorno se protežem i prozjevljujem kraičkom oka gledajući Harryev zamišljeni lik i plavu trenerku sa bijelim trakama po stranama rukava i nogavica. Nikad je prije nisam vidjela i iskreno, tačno mi je čudno vidjeti ga u takvom izdanju.
„Gdje si ti bio?"
„Rješavao sam ono osnovno i malo razgledao hotel." Nevoljko se osmjehuje i naginje ka meni prije nego što uspijevam istražiti razlog tome. „Šta želiš da radimo? Mislim da bi napokon trebala pojesti nešto normalnije od čipsa od čilija." Stomak mi se odmah primamljeno samim nazivom moje najdraže grickalice uvija, ali mu Harryev ozbiljni pogled daje do znanja da nema ništa od toga. „Rashlađuješ je?" Dječački osmijeh koji mi u trenutku na lijep način deformiše usne nikako ne ide uz sliku mog okruglastog stomaka. Spuštam pogled ka zagrnutoj majici koja je ostala u tom stanju unatoč mom spavanju i ostajem iskreno iznenađena. Samo se zamišljeno smješkam, a Harry sve to prekida u trenutku počinje raditi ono što sam ja maloprije, tačnije prije dva sata. Milije mi stomak, kruži prstom preko njega i tjera me da se uvijam kao umiljato mače te na taj način sve više razvijam položaj njegovih usana. „Zašto želiš dječaka?", iznenada me pita i budi iz transa u koji sam pala pod uticajem njegovih nježnih, a ujedno i zavodljivih dodira koji su mi izazvali trnce cijelom dužinom tijela.
„Dječaka?"
Klima glavom i ja se prisjećam kako sam to spomenula pred Anne i Patrickom.
„Uh..pa...ne znam." Oblizujem iznenada sasušene usne te se malo više uspravljam i naslanjam gornji dio leđa uz jastuk. Harryev užareni zeleni pogled odjedanput postaje skoncentrisaniji i to mi prija jednako koliko me i čini nervoznijom. „Jednostavno...voljela bih da odgajam to dijete i ne razmišljam..." Ne znam kako bih formulisala rečenicu, a da to ne zvuči glupo i besmisleno. Ipak, ostajem iznenađena u trenutku kada Harry izgovara upravo ono o čemu sam razmišljala predebelo obamotana mučnim sjećanjima na prošlost.
„O tvom i majčinom odnosu?"
Klimam glavom, a on zadržava nedokučiv izraz lica na kom se nikako ne usuđujem zadržati pogled duže od 2-3 sekunde.
„Ne žellim da to bude jedino dijete koje ćemo imati, Ro. Želim ih više."
Pomoću podlaktica se povlači ka meni i uskoro pribija tijelo uz moje. Ruka mu je još uvijek na mom stomaku za kkoji imam osjećaj da pulsira od još uvijek nedefinisanog uzbuđenja.
„Želim da ono što imamo postane ozbiljno..."
Mislim da znam na šta cilja. Unatoč nekakvom zajedničkom životu i mom stomaku u kom žiivi još jedan član ljudskog roda...mi nikako na sve to ne gledamo kao na nešto što je...ozbiljno? Na našem mjeestu bi već većina parova stajala na ludi kamen ili barem konstantno pričala o tome, a mi...mi se čak sprdamo na račun toga kako ja još uvijek nisam ni pristala na vezu s njim.
„Mi smo već zauvijek povezani..."
Gutam gustu pljuvačku na njegove riječi koje je izgovorio neposredno pred povlačenje samog površinskog sloja usana preko mojih. Čovječe, ja i on...zauvijek povezani? Ta misao mi više liči na nekakav poziv za avanturu nego stvarnost, ali...realnost mi po prvi put u životu odgovara.
„Da li ti to želiš?"
Klimam glavom i podižem je kako bih mu dohvatila usne koje mi djeluju kao neki moj, jedini u životu osvojeni, pehar. Imam Harrya, osvojila sam ga najčudniji mogući način i ne želim ga pustiti. Želim se sa tom pobjedom hvaliti do kraja svog života jer je vrjednija i važnija od svih gubitaka.
„Ali, jesmo li spremni na to?", pitam ga dok mu dlanovima sve više obuhvatam obraze kako bih mu dala do znanja da ne želim da odmiče glavu, a on me počinje napregnuto i smišljeno posmatrati. Imam osjećaj da očekuje kako ću odgovoriti na vlastito pitanje ili ga barem malo pojasniti, ali ja to ne činim jer sve želim čuti od njega.
„Jesmo sve dok..." Pomijera dlan sa mog stomaka, prevlači prst preko moje zagrnute majice za koju zapinje, pa između grudi i skreće ga ka lijevoj strani mojih prsa. U sljedećem trenutku, dlan mu je položen preko moje lijeve dojke i taman kada ostajem uzbuđeno iznenađena njegovim iznenadnim slijetanjem sa puta, on dodaje, „..sve dok mogu ovo osjetiti svaki put kada sam ti blizu." Sa deset knedli u grlu stavljam ruku preko njegove i čak i tako osjećam kako mi srce tuče. Toliko sam navikla na to u ovoj izdušenoj atmosferi da ne mogu ni da primijetim. Da, tijelo, duša i srce mi definitivno reaguju na njegovu prisutnost i postojanost u mom životu. Klimam glavom kako bih mu dala do znanja da se slažem sa njim,a on se zadovoljno smješka i probija sponu između gornje i dojnje usne rumenim jezikom koji zatim kreće u svoju turneju ostavljajući za sobom mokre tragove. „Hm..." Malo povećava stisak svoje šake i ja ispuštam izdah kojim direktno obasipam njegove usne. „Isto tako, i za trideset godina ću ti iz dana u dan dokazivati kako mogu učiniti da tvoji obrazi porumene čim ti dodirnem osjetljiviji dio tijela." Ispuštam nedefinisan zvuk ispunjen uzbuđenjem i nevjericom oko rumenih obraza. Dovraga, nikad se ne rumenim. „Zašto nemaš sjaj?", pomalo nezadovoljno mrmlja prije nego što mi pruža dubok i požudan poljubac usljed kog ostajem bez daha.
„Nemaš ni ti žvake.", jedva uspijevam koliko – toliko razumljivo promrmljati između poljubaca shvarajući da mu je dah u potpunosti 'čist' bez primjese ukusa i mirisa na koje sam navikla. Ipak, njegove pulsirajuće usne kao i ruke kojima sam zarobljena su dovoljni da temperatura u men poraste na sami maksimum. Što mi više masira dojke, tjera me da se uvijam i stenjem u njegova usta koja su zarobila moja to mu više stežem kosu koja mi se osjetno oblikuje u rukama. Ne uspijevam se više kontrolisati i istog trenutka sežem za šlicem na njegovim farmerkama, ali me on neočekivano zaustavlja grabeći mi ruku.