ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 45

  'ICE'
45. DIO

„Pa s kim je onda Biscuit?" To su prve riječi koje čujem prilikom napuštanja sobe u 7:53h.
„Ostao je sa Ritom."
„Tvojom bakom? Pa kako će se baba brinuti o psu?"
„Amanda, smiri se, neće mu se ništa dogoditi." Tamnoputa frčkava djevojka razuvjerava Amandu oko nesigurnosti njenog psa dok prolaze niz hodnjik. „Aurora!"
Odjednom se još uvijek nerazbuđena nalazim u toplom, ali previše čvrstom zagrljaju Margaret koja djeluje veoma neispavano, ali opet bolje od mene.
'Podrazumijeva se.'
„Jaoo, nismo se vidjele tako dugo...", skričavo mi mrmlja u kosu, a ja je samo prstima tapšem po leđima. Mogu da vidim Amandu koja ulazi u svoju sobu bez ikakvog pozdrava ili pogleda. Još uvijek je ljuta? Pa ja bih trebala biti na nju. „Kako si?", Margaret me pita u trenutku kada se malo dmiče od mene i polaže ruke na moja ramena. Prije nego što uspijevam i da joj odgovorim njen odjedanput iščezli osmijeh i pogled odvraćen negdje ka prostoru iza mene me tjeraju da se okrenem i susretnem sa kovrdžavim dečkom koji jednom rukom trlja oči, a drugom prolazi kroz kosu rasutu na sve strane. Torzo mu je još uvijek sasvim razotkriven, majica je stisnuta u ruci, a dole ima farmerke koje su mu em sasvim spale na bokovima, em su i otkopčane pa mu se veoma jasno mogu vidjeti crne bokserice. Ko mu dođavola dopušta da ovako hoda naokolo?
Opasno je.
„Ko je ovo?", Margaret me tiho pita zatečena prisustvom tako zgodnog dečka koji izlazi iz ni više ni manje nego moje sobe.
„Uhm...", započinjem ali sam prekinuta hrapavim glasom.
„Harry.", predstavlja joj se ne djelujući baš previše zainteresovano, a ona klima glavom ipak još uvijek zadržavajući nekakvu nedefinisanu emociju kao plašt preko svog izraza lica.
„Ovaj, ja sam Margaret." I ona se njemu predstavlja dok gleda čas u njega, a čas u mene čineći situaciju još čudnijom. Ja se na kraju samo izmičem i zijevam prebacujući pogled na Harrya.
„Ostavila si me.", govori mi, a zatim otključava vrata od sobe preko puta moje i ulazi unutra.
Ostavila sam ga? Pobogu i ja sam tek maloprije ustala.
„Nisi mi rekla da..."
„Nemojmo o tome." Prekidam Margaret neraspoložena ranom zorom za smišljanje laži.
„Okej.", predaje se sa uzdahom i podignutim rukama dok me sumnjičavo posmatra. Mislim da pokušava aktivirati onu glupu žensku intuiciju koja joj trenutno nagovještava da ima nešto sumnjivo u Harryu. „Samo se čuvaj, može?"
Klimam glavom i kolutam očima, a zatim se ponovo susrećem sa smeđokosom prilikom djevojke s kojom trenutno ne želim razgovarati i čije riječi mi još uvijek poput eha odzvanjaju glavom. 'Ubila si svoju majku.'
„Kad ćemo?", pita nas, ili samo Margaret, nisam sigurna, a ova joj odgovara da će sad samo da sačekaju da se Q i Devon spreme. Ja iskorištavam trenutak kada njih dvije započinju moronski razgovor o muškoj sporosti i lijenosti pa ulazim u Harryevu sobu te ga zatičem kako sjedi na krevetu sa jednom nogom prebačenom preko koljena druge i obuva čarape. Podaduli, prljavo zeleni pogled mu se podiže ka meni, ali ostaje beznačajan i misteriozan.
„Dobro jutro.", pozdravljam ga i prilazim mu, a on ponovo prebacuje svu pažnju na obuvanje čarapa i tiho mrmlja 'dobro jutro'. „Nisi valjda ljut na mene?", pitam ga u trenutku kada sjedam pored njega na udobni ali neiskorišteni krevet, a on ne uzvraća nikakvim gestom.
„Bilo bi mi draže da si sačekala da se i ja probudim."
„Harry, ponašaš se kao dijete.", govorim mu, a on skreće glavu ka meni.
„Ozbiljno?", pita me i slučajno ili ne dopušta usnama da mu se na stranu izviju. „Samo volim kad se probudimo zajedno...", dodaje nakon što ispire svoj smiješak, a ja se mrštim na riječi koje nikako nisam očekivala.
„Nije baš da se to dogodilo mnogo puta.", iskreno govorim, a on napokon odmiče ruke od nogu.
„Pa da ti želiš moglo bi."Značajnost u glasu mu je itekako osjetna dok ukočeno drži dlanove na koljenima, a ja kolutam očima.
„Harry, probudila sam se prije..."
„Ne mislim na to.", prekida me i nastavlja da značajno zuri u mene. „Znaš vrlo dobro na šta ciljam."
Na vezu, znam.
Samo izdišem i ne dajem nikakav odgovor, a on polaže prste na moju podbradicu i privlači me sebi tako da su nam u sljedećem trenutku usne pritisnute jedne uz drugu. S obzirom da sam kao i uvijek ujutru i previše bezbrižna te mi se svaki problem čini kao mačiji kašalj, samo se prepuštam poljupcu i ignorišem činjenicu da ću za možda pola sata biti nokautirana iz bolničke sobe od strane vlastitog očuha. Spuštam ruku na Harryev goli kuk i uživam u osjećaju koji imam pri dodirivanju nečeg tako mekanog, ali opet i čvrstog zbog razvijenih i tvrdih mišića koji se kriju ispred. Harryev jezik lijeno prelazi preko mojih usana, ali me svejedno izluđuje i tjera da nastavim. Da, uvijek nastavim o bilo čemu da je riječ samo ako je vezano za Harrya. A možda ne bih trebala.
„Ne bi trebao ovako hodati po hotelskim hodnjicima.", govorim mu dodirujući njegove izložene trbušnjake, a ons e smije i pušta svoj mirisni dah u moja usta. Ivim u svijetu minta i narandže.
„Ljubomorna si?", pita me, a ja brže-bolje odmahujem glavom i mrštim se, a on me još više primiče sebi. „Plašiš se da bi me neka djevojka mogla napastovati?"
Kolutam očima i prisjećam se njegovih sinošnjih riječi. „Sumnjam da bi imale potrebu da te napastuju. I sam si sinoć rekao da bi završio u krevetu sa bilo kojom koja se zadesi u sobi preko puta tvoje."
Nasmijao se, a zatim me prevrnuo na leđa i u sekundi se prebacio preko mene. Jedva sam potisnula vrisak prebacujući ruku preko usta.
„Koja slučajnost da si to bila baš ti.", sarkastično mi govori, a zatim ponovo prislanja usne na moje ovoga puta mnogo strasnije nego maloprije. Dlanovima obujmljujem njegove čvrste miice i uživam dok mi se on igra sa usnama i i kosom. Jednom rukom pridržava svoju težinu, a drugu prebacuje na moj vrat, a zatim nastavlja put niz cijelu lijevu stranu mog tijela. „Želim da ponovo obučeš nešto slično ovome.", govori dok prebacuje usne na moj obraz, a zatim ih spušta niz vrat i usput zagriza moju kožu ostavljajući crvene i vlažne tragove. Klimam glavom oduzimajući sebi još pet plata, a on se zadovoljno smješka i podvlači ruku pod moju majicu. „Imamo vremena, zar ne?"
„Ne znam baš."
Sumnjam da možemo biti brži od Devona i Q-a.
„Da, imamo." Ide po svom i lagano počinje da mi masira grudi dok ja pokušavam da prigušim zvukove koji žele da mi izlete iz usta. „Nisi ponovo obukla grudnjak." Osjećam se ugodnije, šta da radim?
Glas mu je izluđujuće zavodljiv i želim da dam ubrzanje njegovim rukama koje obuhvataju moju majicu i prevlače mi je preko glave. Zagriza dojnju usnu prelazeći pogledom preko mog tijela, a zatim spušta usne na moje grudi i počinje da ih ljubi onako zavodljivo kako samo on to zna.
„Harry...", dahćem i stišćem njegove kovrdže dok on ispušta zvukove potisnute mojom kožom.
„Volim...", dojednom ga prekida ženski glas sa hodnjika.
„Već smo odavno trebali biti u bolnici,a ja ne mogu da nađem vražji mobilni!"
„Sr*nje!", mrmljam i nevoljko stavljam ruke na Harryeva prsa. On se mršti, a ja pokušavam da ga sklonim sa sebe. „Amanda. Uzeo si joj mobilni sinoć.", iziritirano ga podsjećam, a on koluta očiima.
„Koga briga, ne zavisi joj sada život od njega.", Harry mi govori i ponovo spušta na krevet, a ja ne znam da li da slušam razum ili hormone.
„Aurora, jesi li tu?" Odjednom čujem i Margaret odmah ispred vrata. Dovraga. „Vrijeme je da krenemo."
Harry mrmlja nešto vjerovatno nepristojno na Margaretin račun, a ja duboko uzdišem.
„Možeš i kasnije ići u bolnicu." Zvuči kao neki dosadni trgovac kom je namjera samo da vas uvjeri u učinkovitost svojih planova dok spušta poljupce sa mojih grudi niz struk. Koža mi se ježi i uvija pod njegovim dodirima i želim da ostanem tu sa njim i cijeli dan ako treba ali sam negdje duboko u sebi svjesna da je Raymond sada tamo gdje jeste zbog nas dvoje. Moramo razgovarati.
„Situacija je ozbiljna Harry...", govorim mu i pokušavam da zaustavim njegovu glavu koja kola po mom trbuhu kao i prste koji žele da mi svuku farmerke. Odjednom se zaustavlja i ispušta nezadovoljni izdah nad mojom kožom. Peče.
„Platićeš mi za ovo.", gunđa dok se prevrće na krevet pored mene, a ja se brzo uspravljam i navlačim majicu preko glave. Posmatra me iz ležećeg položaja i djeluje veoma nezadovoljno i neraraspoloženo zbog novonastale situacije.
„Ne znam gdje je Aurora.", Margaret se ponovo oglašava, a ja kolutam očima.
„Vidjećemo se.", dobacujem namrgođenom Harryu prije nego što napupštam sobu i gotovo se sudaram sa Q-om.
„Otkud te tu?", zbunjeno me pita, a Margaret sumjičavo skenira moju rasčupanu kosu i na jednom mjestu ne sasvim spuštenu majicu.
„Zašto mi se nisi javila?"
„Nisam te čula.", lažem joj i ulazim u svoju sobu gdje uzimam jaknu i Amandin mobilni. Kako sad da joj ga vratim? „Čini mi se da je tvoj.", hladno joj govorim nakon što sam joj prišla na kraju hodnjika gdje je bila u potrazi, pretpostavljam.
„Otkud kod tebe?" Djeluje iznenađeno dok uzima spravicu iz moje ruke, a ja se bez odgovora zaokrećem ne želeći da nakon onoga od sinoć stupam u normalnu konverzaciju s njom. Pretjerala je.
'A ti si joj gotovo ubila očuha. To je opravdano?'
Vrlo dobro znaš tupane mali kako se sve odvijalo i zato nemoj da pametuješ.
Iziritirana glasićem kao i hormonima koji se prevrću svukud po tijelu te jadikuju što sam prije samo nekolika trenutka izbjegla sex sa grčkim bogom ili Harryem Stylesom zaustavljam se ispred zatvorenih smeđih vrata njegove sobe u trenutku kada čujem njegov promukli glas.
„Radim na tome...Ne, ništa ne sumnja... Je*ote, ne znam. Samo radim ono što mi je trenutno prioritet, okej? Važnije mi je da ovo uspije nego tebi....Rekao sam ti već, ne sumnja. Znam da ne sumnja, imam sve pod kontrolom. Pobijediću, znam to....Ne smije saznati za to, barem ne prije nego što ostvarim ciljeve. Onda ću morati ponovo biti na oprezu nekoliko sedmice i već će biti kasno da bilo šta preduzme. Jednostavnije je nego što ti se čini...vjeruj mi da jeste, ja sam taj koji je u samoj srži svega. Moram sada da prekinem i smislim planove za sljedeći potez."
Odjednom je prestao da priča, a ja sam oborila pogled pokušavajući da shvatim o čemu je pričao...ima li to veze sa mnom?
„Hajde, idemo." Devon me drma po ramenu, a zatim povlači za sobom, Q-om, Amandom i Margaret, a ja kao izgubljena pokušavam da izbacim Harryev tajanstveni razgovor iz misli s obzirom da ću se uskoro suočiti sa Raymondom.
...
Mislim da su čak i pacijenti i doktori sa nižeg sprata mogli da čuju moje lupkanje nogom od pod koje je trajalo sve dok se doktor nije pojavio i rekao da još jedno može ući u sobu da vidi Raymonda. Ne čekajući bilo čiju reakciju odmah sam skočila i krenula ka vratima. Moram to završiti što je prije moguće jer bih u protivnom mogla ja završiti prikovana za krevet dok pokušavaju da shvate šta me je dovelo do ludila.
'Čudi me da to nisu obavili odmah poslije tvog rođenja.'
„Da li se svi slažete da ona uđe?", bespotrebno oprezan doktor pita ostale prisutne i svi se slažu raznježeni time što toliko želim da vidim očuha. Eh, kad bi samo znali...
Ušla sam u sobu mnogo sporije nego što sam skočila kao dobrovoljac i odmah se susrela sa poluotvorenim i zamućenim očima sjedokosog čovjeka koji me je odmah pogledao tako da mi je malo hvalilo da se istog trenutka zaokrenem i napustim sobu. Više me gleda kroz trepavice dok kažiprstom zgrčene šake čopka po posteljini koja se izvija pod njegovim prstom dajući mi do znanja da ulazim u crvenu zonu na kojoj bi trebao stajati onaj znak sa lobanjom i kostima. 'Dangerous'.
„Da li te je doktor pustio unutra?", Amanda me pita bez previše emocija u glasu dok stoji pored očevog kreveta kao nekakav čuvar duša, a ja i ne obraćajući pažnju na nju samo prilazim dojnjoj strani kreveta dok duboko uzdišem u pokušaju da zadržim pribran izraz lica.
„Želim da ostanem nasamo s njim.", govorim Amandi dok pokušavam da ignorišem užasno stanje u kojem se Raymond nalazi. Izgleda zaista loše i mogu da vidim čak i neke povrede na njegovoj ruci i glavi...mora da se udario prilikom pada, a ja to nisam ni primijetila. Amanda prekršta ruke i drsko podiže glavu.
„Neću.", protivi mi se, a ja kolutam očima. Mislim da bi rasprava otišla u nedogled da Raymond nije prekinuo moje daljnje raspravljanje te slabašnim glasom rekao Amandi da je uredu te da može da ide. Nakon par čudnih pogleda upućenih njenom ocu napokon je popustila i napustila sobu. Sada se osjećam kao da stojim na ivici same provalije i gledam na maleno ostrvce od stijene na koje bih trebala skočiti. Nisam sigurna da li mogu toliko da preskočim ali za mnom idu halapljive životinje koje bi me mogle rastrgati ukoliko ne pokušam. Dakle, prosto Hamletovo 'biti ili ne biti'.
„Kako si?", pitam ga reda radi, ali on šuti i sa smrtno ozbiljnim izrazom lica zuri u mene. Upustila sam još jednu poveću količinu vazduha u svoja pluća, a zatim zaobišla krevet i sjela na malenu okruglu stolicu. Vazduh kao da je isisan ili se pretvorio u zategnuti žele. U svakom slučaju – jedva se diše.
Posmatram Raymondovo tijelo prikopčano na nekakve aparate i prosto ne mogu, a da ne krivim sebe za to.
„Slušam.", kaže mi, a ja se trzam nespremna na njegov glas. Ne pamtim kad sam bila ovako nervozna. „Rekoh slušam.", ponavlja, ovoga puta mnogo oštrije. Znam da je situacija loša. Mnogo loša. Moje nade da je možda izgubio pamćenje, barem vezano za posljednje viđene događaje su pali u vodu.
„Igra.", je prvo što govorim, a on skreće glavu na stranu i smračeno me posmatra.
„Kakva igra?"
„Harry je moj profesor.", zaobilazim njegovo pitanje, a on se na trenutak od muke smije prije nego što ponovo progovara.
„On je sin prokletog čovjeka zbog kog je naš život upropašten Aurora!", dere se, a ja klimam glavom. Na aparatima se stanje mijenja, mislim da je uzrok njegovo uzbuđivanje.
„Znam...polusin mu je." Pokušavam da malo ublažim sliku cijele situacije ali mi ne ide. Samo pogoršavam.
„I to je opravdanje koje imaš da mi daš?"
„Nije...upoznala sam ga kao svog profesora slučajno malo prije nego što sam saznala ko je on zapravo."
Pokušava da se uspravi u sjedeći položaj ali mu ne ide. Aparati nastavljaju da proizvode zvukove i stalno vidim mijenjanje nekakvih linija od kojih počinje da mi se manta. Želim da kažem Raymondu da se smiri ali znam da me ne bi poslušao i imam osjećaj da ću ponovo izazvati nešto loše.
„Kakve to veze ima? Sada sve njegove studentkinje ga pozivaju u svoju sobe i prisno se ponašaju s njim?! To si uradila zbg proklete ocjene?!" Glas mu se grči i preočito je da šteti samom sebi.
„Naravno da ne pobogu.", zgroženo se pravdam, a on zatvara oči i prislanja dlan uz čelo. „Dopusti mi da ti kažem sve što imam, a onda misli i čini šta hoćeš.", brzo sam izgovorila, a onda nekolika puta uzdahnula i izdahnula kako bih se opustila. Ako budem napeta onda ću sammo još više zabrljati. Raymond se ne pomijera iz istog položaja i na trenutak se pitam da mu se nije ponovo nešto dogodilo ali na svu sreću vidim prste njegove druge ruke kojima grebe po postelji. „Ti znaš koliko mi je teško zbog gubitka majke i isto tako znaš koliko patim već godinama. Možda to ne pokazujem ali užasno sam nesrećna i najviše vremena provodim mrzeći sebe zbog toga što su mi učinili i toga što nisam uspjela učiniti ništa da spasim majku." Uz te moje riječi crte lica mu blago i postepeno mekšaju kao da pričam njima, a ne njemu. „Nakon što sam saznala da sam se lično upoznala s nekim tako bliskim osobi zbog koje patim već godinama pomislila sam...pomislila sam da možda, ako sam tad bila nesposobna i nisam ništa uspjela učiniti, možda mogu sada." Maknuo je ruku sa jednog oka i pogledao me.
„Šta se tu dešava Aurora?", pita me kao da ne želi da zna odgovor ali mu ga ja svejedno dajem.
„Odlučila sam da uđem u njegov život i...i pokušam da se približim Patricku.", izgovorila sam to najbrže što sam mogla kao da sam se nadala da me ponešto neće ni razumjeti ali jeste.
„Molim?!", zabrundao je inače slabašnim glasom i pokušao da se uspravi ali ponovo nije supio.
„Smiri se." Pokušavam da ga umirim dok aparati gube kontrolu. „Ponovo će ti pozliti pobogu!"
„Ko ti je dao pravo da se u to petljaš na takav način? Zapravo, ne bi trebala nikako!", napada me, a ja se spuštam nazad na stolicu. Svi me uvijek krive šta god da učinim.
„A šta onda da radim? Da gledam kako ti četiri godine bezuspješno pokušavaš da nešto otkriješ špijunirajući ih i prokleto ne mičući sa toga?! Ja Raymond ne želim da moj život prođe u izjedanju same sebe i razmišljanju o tome kako smrt moje majke nikada neće biti osvećena! Ja ne mogu da se mrzim cijeli život! Ja ne mogu da gledam samu sebe kako se uništavam..." Ne znam da li mi glas više odzvanja ili drhti ali znam da niz Raymondovo lice teku suze. Odjedanput su se niotkud pojavile. „Ne mogu..."
Spustila sam lice među šake svjesna da ni ja nisam bolja od Raymonda. Ni ja nisam makla dalje od...od Harrya...kada sam dobila priliku da odem u tu prokletu kuću i upoznam se bolje sa Patrickom ja sam odbila.
„Znam da sam nesposoban...", Raymond progovara u istom trenutku kada spušta ruku na moju pognutu glavu. „Žao mi je..." Glas mu drhti. Pun je bola.
„Ja sam zabrljala ovoga puta...sada tu ležiš zbog mene...ja sam ta koja uvijek zabrlja i radi po svome, ali....samo želim da se jedno jedino jutro probudim, duboko uzdahnem i nasmiješim se novom danu....kažem sebi da sam srećna osoba i da zaslužujem to što sam živa."
„Ti i zaslužuješ to što si živa dušo."
Odmahnula sam glavom na te njegove riječi.
„Mnogo bi bilo lakše da su i mene ubili ono veče..."
„O Bože Aurora, da to nikad više nisi rekla."
Povlači me ka sebi i ja na kraju završavam sa glavom prislonjenom uz njegova prsa. Nemam pojma kada sam posljednji put pokazala bilo kakve emocije tom čovjeku i nikako nisam očekivala da će se to desiti baš sada...u vrijeme za koje sam mislila da će biti provedeno u svađama i prepirkama i međusobnom okrivljivanju. Željela sam da mu kažem da je on taj koji je kriv što su ti ljudi tu noć naudili meni i mojoj majci ali sam na kraju završila optužujući samu sebe za sve. Možda zato što to i jeste najispravnije.
„Žao mi je što sam to učinila ali sam morala..."
„Ne želim da više prilaziš tom dečku."
Te njegove riječi su me natjerale da podignem glavu i ugledam mokrinu na njegovoj deci koju do tada nisam ni osjetila. Dovraga, evo me opet. Plačem. Imam osjećaj da sve one zalihe nakupljene godinama samo čekaju pravi trenutak da izađu van i kondenzuju.
'I njima dosadilo u tebi. Suosjećam se.'
„Ne mogu.", govorim Raymondu, a on se mršti.
„Šta..."
„Ne mogu da se udaljim od njega."
„Zašto ne bi mogla?"
Zar stvarno hoće da zna? Ne.
„Ne mogu...otišla sam predaleko...", govorim mu približnu istinu, a aparati mi ponovo potajno govore da mi je bolje da zavežem jezičinu.
„Aurora, šta bi to trebalo da znači?" Zvuči dosta grublje nego maloprije. „U vezi si s njim?"
„Ne." Sva sreća pa ne lažem. „Samo..." Šta da mu kažem? Harry mi nikad ne bi dopustio da pobjegnem od njega, a ni ja...ouh... „...uspjela sam da upoznam čak i Patricka.", brzo dodajem i Raymondove oči se sasvim raširuju i zbog zvuka koji ispušta jedan od aparata na trenutak počinjem misliti da je mrtav. „Raym...", započinjem ali me prekida doktor koji ulazi u sobu i mršti se u trenutku kada zatiče stanje...ma kakvo ono bilo.
„Uh, mislim da je vrijeme da se gospodin malo odmori."
„Ne...", Raymond se slabašno protivi i zuri u mene. Pobogu, moje upoznavanje sa Patrickom ga je šokiralo više od mogućnosti da smo Harry i ja u vezi.
„Morate gospodine..."
„Neću!", protivi se i pokušava da ustane ali ga doktor zaustavlja.
„Sestro!", doktor doziva i za veoma kratko vrijeme unutra ulazi medicinska sestra kojoj doktor počinje davati nekakve upute. Ona sva u žurbi nešto traži, Raymond se dere da ga puste, a ja samo stojim po strani i izgubljeno zurim u sve to kao da sam nevidljiva...kao da sam slučajno ispala iz neke druge dimenzije i sada nemam pojma šta se dešava. Trebala sam ćutati...dovraga, jesam. Sada sam ponovo ja kriva. Doktor mi je prišao te me pogurao ka vratima. „Gospodin se uzbudio više nego što bi smio i sada će neko vrijeme biti na tabletama usljed kojih će biti umrtvljen pa će vjerovatno i zaspati. Bojim se da ga prije večeras niko neće smjeti posjetiti.", govori dok me čudno posmatra. Zna da sam ja kriva. Prolazim rukom kroz kosu i gledam u Raymonda koji je odjednom naglo smiren ali još uvijek nešto pokušava. Izgleda tako bespomoćno. „Zamolio bih vas da izađete."
Okrenula sam se i napustila sobu kao kakav kriminalac koji tek tako napušta mjesto zločina iako zna da je on kriv. I kako onda Raymond može reći da ne bih trebala željeti da sam mrtva?
„Šta je bilo?" Priscilla se prva javlja, a ja uzdišem i obaram pogled ne znajući šta da im svima kažem.
„Doktor će vam objasniti.", samo sam to promrmljala i otišla niz hodnjik s namjerom da napustim bolnicu. Bolje bi bilo da nisam ni dolazila. Ništa nisam uspjela popraviti, a sada je još gore. Raymond će pasti u tampaziju sa najcrnjim mislima. Ko zna šta mu je u samo tih par trenutaka prošlo kroz glavu kada sam mu rekla da sam upoznala Patricka pa da onako reaguje.
Izašla sam iz te ogromne ustanove u kojoj se ljudi stalno smjenjuju...zadržavaju...odlaze...dolaze...Kiša sipi i prija mom licu koje gori. Obrazi su mi vreli i crveni kao da me je neko satima šamarao.
'To sam bio ja.', glasić se ubacuje i podlo cereka, a ja samo sjedam na stpenice govoreći mu da nije vrijeme. Imam osjećaj da tamni oblak koji pluta preko Londonskog neba nije samo sada tu nego uvijek samo što ga nekad vidim, a nekad ne. Prati isključivo mene i donosi mi sreću jednake boje kao što je i on.
„Biće ti lijeno da peglaš kosu kad stigneš kući.", odjednom se neko oglašava,a ja više ne mogu da osjetim kišu. Podigla sam glavu i susrela se sa smaragdnim očima koje vire ispod crnog kišobrana.
„Otkud ti?", pitam ga razmišljajući o tome da bi Raymondovo tijelo moglo uskoro da se prizemlji tu pored mene ukoliko jadni čovjek ne daj Bože pogleda kroz prozor.
„Pa da nisam tu sada bi se nalijevala."
„Pa šta?"
Sliježem ramenima i spuštam glavu u prijašnji položaj.
„Šta je sad bilo?", pita me uporedo sa trenutkom u kom sjeda pored mene i trudi se da nas oboje pokrije kišobranom.
„Ma ništa..."
Ne mogu mu se ni povjeriti jer je on djelimično uzrok onome što se dogodilo. Nema šanse da se više pojavim ovdje dok Raymond sasvim ne dođe sebi.
„Pa što si onda tužna?" Prstima mi sklanja kosu iza uha, a ja je vraćam.
„Ne volim stavljati kosu iza ušiju."
„To nije razlog da budeš tužna."
On i njegovo glumljenje ludila.
„A daj Harry..."
„Što ne voliš?", pita me dok ponovo radi po svom i kači mi pramenove iza ušiju.
„Zato što onda izgledam klempavo.", brecnuvši se odmakla sam se od njega i vratila kosu u stari položaj. Smije se ali pokušava i da to prikrije. „Nije smiješno."
„Kako može izgledati klempavo neko ko nije klempav? Ja sam klempav."
„Nisi...", namršteno mu govorim, a on podiže kosu sa jednog uha te ga otkriva. Nije klepavo, ali...
„Ima čudan oblik, zar ne?"
Da, zaista ima. Spustila sam glavu i nasmijala se te izazvala istu reakciju i sa njegove strane. Ponovo se pomjerio do mene i zaštitio me kišobranom.
„I sada bih ja trebao biti ljut zbog toga što tebe oraspoložava činjenica da ja imam ružne uši."
Zakolutala sam očima na njegov ozbiljni ali opet i nekako šaljivi glas. Prebacio je jednu ruku preko mojih ramena, spustio glavu te ostavio poljubac na mom obrazu.
„Ne volim te vidjeti tužnu."
Prislonivši dlan uz moj obraz mi je povukao glavu tako da mi je drugi obraz završio na njegovom ramenu. Mogla sam da osjetim kako me ljubi u kosu dok je rukom nježno trljao rame ili štipkao moj obraz. Toliko o Raymondovom 'Želim da se udaljiš od tog dečka'.
„Gdje ćemo sad?"
Hrapavi glas me vraća u svijet u kom ne bih trebala biti ali ipak jesam.
„Nemam pojma."
„Vrati se kod mene.", predlaže mi,a prije nego što ja išta uspijevam reći iza sebe čujem kako me neko zove. Oboje smo se okrenuli i Harry je malo podigao kišobran kako bismo vidjeli ko je u pitanju. Amanda se savija i naslanja dlanove na koljena tako da i ona može dobiti pogled na nas. Po izrazu lica joj mogu zaključiti da nije zadovoljna onim što vidi.
„Idemo kući. Doktor kaže da nema potrebe da ostajemo s obzirom da se ništa neće previše promijeniti do večeras."
Čovječe, čuj ti nje, obraća mi se,a pri tom su mi svi udovi na mjestu. Mora da me doktor nije okrivio ni za šta. Dobar čovjek, nema šta. Pogledala sam prema Harryu koji se namrštio u smislu 'ne idi s njima.'
„Kući?", zbunjeno pitam Amandu, a ona uzdiše.
„Mhm, policija kaže da ne bi trebalo biti op..."
„Naravno da je opasno.", Harry se grubo ubacuje i uspravlja u stojeći položaj pa tako i ja sa njim. „Ne smijete same biti kući."
„Ja ću biti s njima." Devon nam prilazi i obraća se Harryu gledajući ga ravno u oči. Nešto mi između njih dvojice smrdi ali nisam sigurna šta.
„To nije dovoljno." Harry ostaje pri svom i odjednom nam prilazi Priscilla koja naglo blijedi pri susretu sa Harryem. Brzo prebacuje pogled ka Amandi pa Devonu, a ovo dvoje se prave kao da to nisu primijetili. Pokušavam da nešto pokopčam ali mi ne ide. Možda ona zna ko je on?
„Mislim da jeste." Devon ostaje pri svom, a zatim kreće da me odvuče od Harrya međutim ovaj mu se preprečuje. U tom trenutku sam se izgubila i nisam mogla da shvatim šta se dešava, ali samo znam da me je sljedeći trenutak zbunio.
„Pa eto, ako već želiš da dokažeš svoje pametnjakovićke sposobnostii i hrabrost dođi i ti." Riječi na moju šokiranost izlaze iz Amandinih usta i ne mogu da shvatim zašto. Ne znam da je ikada voljela Harrya. Nastaje minut šutnje koji prekida Harry sliježući ramenima.
„Okej."
„Šta?", zbunjeno gledam čas u njega – čas u Amandu.
„Biću kod vas dok se ne uvjerim da ste na sigurnom.", govori, a ja gutam knedlu koja je triput veća od obima mog grla.
„Ali Raymond...", započinjem i odmah zatim zatvaram usta. Svi gledaju u mene i ne znam prosto šta bih. Harry pod mojim krovom? U mojoj kući? Otkud to? I uostalom, kada se Raymond vrati kući i vidi tamo njega dobiće srčani i eto. Ne mogu dopustiti da se to dogodi.
„Vidite, da ne bismo više zamarali jedni druge neka tako bude barem dan – dva, a onda ćemo dalje vidjeti šta ćemo. Uostalom, bolje je da ima više muških osoba u kući, zar ne?" Amanda vodi glavnu riječ i niko ne djeluje previše zadovoljno njenom idejom osim nje i Harrya. „Pustimo mlade da se na miru vole.", govori dok gleda u Harrya i mene, a ja otvaram usta s namjerom da se usprotivim ali na kraju ipak ništa ne govorim i ne činim. Situacija je previše čudna da bih bilo kako mogla reagovati.
„Pa idemo li onda napokon?", Q pita i svi mrmljajući nešto kreću, a Harry se naginje te primiče usne mom uhu.
„Ja sada idem u stan. Vidimo se večeras na predavanju, a onda poslije toga idemo zajedno tvojoj kući.", šapnuo mi je, a zatim me poljubio u ugao usana i nasmiješio mi se te mi dodao kišobran.
„Šta će mi ovo?"
„Zadrži ga. Ne želim da se prehladiš.", dodao je udaljavajući se, namigujući mi te se zaokrećući i udaljavajući.
„Aurora!", Margaret me doziva, a ja primjećujem Devona koji nezadovoljno nešto govori Amandi dok ih Priscilla oboje potajno posmatra sa još uvijek jednako blijedom bojom lica. Ne znam zašto ali taj kovrdžavi dečko nikome od njih ne prija mada se Amandina odluka protivi svim mojim sumnjama. Potrčala sam za njima sa Harryevim kišobranom te ušla u taxi u kom su bili Margaret i Q...
...........
Dan mi je prolazio poprilično napeto i većinu vremena sam provodila zureći kroz prozor. Ulica će večeras unatoč mokrini kojom je prekrivena biti itekako vatrena jer sam prilikom dolaska ovamo vidjela da Madisonovi dotjeruju gajbe pune pića. Sprema se još jedan party u nizu i to u sred sedmice. Razmišljam o toliko toga i mislim da podsvjesno sjedim na prozoru kako bih imala pogled na prostor oko kuće. Uvijek se plašim da me onaj manijak prati, da odnekud vreba i da će me napasti. Jedino mogu da vidim uobičajene komšije i stavnovnike iz Muswell Hilla...a ko kaže da neko od njih nije upravo osoba od koje strepim? Razgaljena vlastitim mislima sam ustala i napustila sobu. Zaustavila sam se na sred hodnjika ne znajući kuda bih. Dok sam u sobi, to je prosto isto kao da sam zatrpana gomilom problema i misli koje me samo prelivaju crnilom i negativom, a ako siđem u prizemlje gdje je još uvijek sva družina, glava će mi se napuniti samo sa još više gluposti. Toliko bih voljela da imam pravog prijatelja sa kojim bih mogla pričati baš o svemu, ali dovraga, nemam...Maloprije sam se čula sa Isabel kojoj sam uvijek sve govorila, ali kako da toliko toga kažem osobi koja je sada na drugom kontinentu? Ona mi ne može pomoći...
Zabuljenoj u vrata od Raymondovog ureda u glavu su počele da mi pristižu svakakve ideje koje bi mi možda mogle barem malo olakšati...ili ne bi...bi, zar ne? Ne bi. Bi! Odmakla sam se od zida te prišla uredu i začudila se kada sam ga zatekla otključanog. Zaklela bih se da uvijek vidim Raymonda da ga zaključava. Barem od one noći kada sam saznala okrutnu istinu o svojoj prošlosti upravo u toj prostoriji. Ušla sam unutra i prišla radnom stolu koji je kao i uvijek bio pun papira. Malo sam prčkala po tome i naišla na toliko toga da mi se zamantalo. Ipak, nije billo onoga što sam odjednom stavila na prvo mjesto prioriteta. Na kraju sam otvorila ladicu i pronašla fasciklu koja me je zadržala tu narednih sat vremena...
.......
Lupkam hemijskom koja mi je donedavno bila glavno oružje, a i sada mi je, po stolu i čekam da počne predavanje sa mislima rastrganim na sve strane. Nervoza me izijeda zbog onoga što planiram uraditi za sat vremena.
„Izgleda da je ovo jedino slobodno mjesto.", neka ženska osoba se oglašava te me tjera da podignem glavu. O, ne. „Znam da ti nisam baš najomiljenija osoba na ovom koledžu. Sjela bih drugdje da danas nisu svi ultraraspoloženi za engleski.", pravda se iako ja nisam ništa ni rekla dok odlaže torbu i vadi svesku i knjigu. Ništa ne odgovaram nego vraćam pogled na svoje ruke, a u tom trenutku u prostoriju ulazi i profesor...Styles.
Ženska populacija je večeras ili previše napaljena ili intelektualno nastrojena ali samo znam da su se sve ženskice nekako uzmigoljile čim je taj unazad začešljani zgodni dečko ušao unutra i stavio sav svoj pribor na katedru. Po običaju nas lišava bilo kakvog pozdrava, ali zato ja imam privilegiju da dobijem kratki pogled s njegove strane. Odmah me je pronašao i pretpostavljam da lakše diše jer Itana nema na vidiku. Večeras se nije pojavio.
„S obzirom da me nije bilo na prošlom času, danas ćemo raditi dvije lekcije.", pojašnjava, a ja imam osjećaj kao da svi bulje u mene i kao zombiji sa uperenim prstima ponavljaju 'T si kriva za to'. Djelovao je sav užurban pa je brzo pokupio nekakve papire i uzeo kredu, a zatim počeo da piše po tabli. Kraičkom oka sam pogledala ka studentkinjama...dovraga, sve mu gledaju u dupe. Čvršće stišćem onu hemijsku i spuštam pogled na svesku dok priljepljujem usnu za usnu. I ja mahinalno podižem pogled i ne čudim im se. Uvijek oblači te vražje uske farmerke i...
„Kakvo je sada stanje?", Daniellin glas me prekida i brzo skrećem glavu sa Harryeve podignute i zategnute guze.
„Kakvo stanje?"
Kroz glavu mi počinje prolaziti činjenica da je ona bila član Dark Angela. Wow. Odmah je posmatram kao neku posebnu i privilegovanu rasu.
„Pa, s tobom i Harryem."
„Nije loše.", govorim joj jer ne želim da mi ponovo počne pričati loše o njemu.
„Opa, očekivala sam da ćeš reći nešto kao i obično."
„Na primjer?"
„'Ja nemam ništa s njim'."
Nisam joj ništa odgovorila na to te sam samo počela da prepisujem.
„Šta se toliko promijenilo otkako smo posljednji put razgovarale?"
Ne odustaje.
„Prestao je sa igrama.", odvažno sam joj odgovorila, a ona je u samo jednoj sekundi prommijenila toliko izraza lica da sam imala osjećaj da gledam nekakav ubrzani snimak. Šokiranost, iznenađenost, nevjerica, zbunjenost i na kraju smijeh. Prigušila ga je rukom prislonjenom uz usta, a ja sam se namrštila. „Šta je?"
Par trenutaka joj je trebalo da dođe sebi i prestane se smijati,a onda me je pogledala sa očima punim suza.
„On? On da je prestao sa igrama?", pita me i briše suze pazeći da ne razmaže maskaru. Nisam znala kako da odreaujem.
„Da."
„Ma daj Aurora, mislila sam da si pametnija."
Okej, je li ona to mene vrijeđa?
'Samo pokušava da ublaži očajnu istinu.'
„O čemu se radi?"
„On nije i nikad neće prestati sa igrama.", napokon odgovara nakon što se unormaljuje, a ja s nevjericom odmahujem glavom.
„Prestao je."
Rekao mi je toliko puta.
„Zavaravaš se. Aurora, šta god da ti govori znaj da laže. On nema istinske osjećaje, samo tu želju za osvetom i igrom. Lično sam to iskusila."
„Šta si iskusila?"
Bili su u vezi?
„Ja trenutno užasno patim i pokušavam da stanem na noge zbog njegove igre kroz koju je želio da mi se osveti."
„Zašto bi se meni osvećivao?" Zbunjena sam i borim se s osjećajem sumnje. Ne smijem ponovo početi sumnjati.
Ispuhnula je prepisujući sa table te odmahnula glavom. „Ne razumiješ."
„Pa pojasni mi." Iziritirana sam, a ona suzdržana. Ne može to. Harry se u jednom trenutku okreće i upućuje mi sumnjičav pogled.
„To nije na meni. Saznaćeš već sve s vremenom, ali nikad mu ne vjeruj. Ni u šta šta kaže. On ima više maski nego i najveća prodavnica kostima u Londonu. Vjerovatno te zavarava, ali vjeruj mi, on često zavarava i samog sebe. Često zna samog sebe uvjeravati da on ne radi ništa loše, ne igra igre, a zapravo ih igra. Mislim da se samo još uvijek nije pomirio sa činjenicom da je loša osoba."
Njene riječi vrše pritisak na moja prsa i imam nekakav čudan osjećaj da je u pitanju samo san. Potajno se pod stolom štipkam za bedro ali ništa.
Kroz glavu su počele da mi prolijeću riječi koje je izgovorio tokom jutrošnjeg razgovora. Da, spominjao je pobjedu, ali...
„Za sad prepišite ovo. Ako stignemo, do kraja predavanja ću i pojasniti, ako ne, onda ćemo to ostaviti za naredno predavanje." Harryev glas odjekuje prostorijom dok sjeda za katedru i potajno pogleduje ka Danielle i meni.
„Taj dečko je u toliko govana da to ne možeš ni zamisliti. On je poput nekog opasnog insekta. Zgrabi te, isiše iz tebe onoliko koliko mu je potrebno,a onda te odbaci. To je prosto, a ti mu dopuštaš da ti to radi."
„Zašto ovo svaki put radiš? Svaki put kada sjedneš pored mene radiš jedno te isto."
„Ovoga puta nije isto jer vidim da nemam posla sa Aurorom koja je uvjerena da joj niko ne može ništa. Sada pričam sa Aurorom koja je uvjerena da je pretvorila grubog i bezosjećajnog Harrya u mirnog i dobrodušnog dečka koji je prestao sa svojim igrama. To je već zabrinjavajuće i nagovještava da ti je preostalo još malo vremena do propasti."
„Kakve propasti?"
Njene riječi me iskreno tu i tamo plaše...zaista jesu.
„Znaš ono kada si danima zatvoren u sobi, samo plačeš nad sobom i svojim životom. Mrziš sebe jer znaš da je sve to moglo biti spriječeno? Osjećaš se iskorišteno i jadno?"
To me nekako podsjeća na dane provedene prije četiri godine...
„E pa to te čeka za veoma kratko vrijeme, draga moja. Govorim ti iz ličnog iskustva."
Namiguje mi, a ja osjetim vibraciju iz mobilnog. Tek tada primjećujem da su mi ruke utrnule. Od njenih riječi. Izvadila sam mobilni i shvatila da imam poruku. Od Harrya. Dovraga.
*Ne slušaj je šta god da ti govori.*
Podigla sam pogled ka njemu i ponovo primijetila da gleda ravno u mene. Ne djeluje zabrinuto ali znam da jeste. Ova crvenokosa djevojka možda ipak zna o njemu više nego što bi trebala i može mi reći više toga o njemu nego što ću ja ikada saznati.
„Hm, Stylesova opreznost na nivou, kao i uvijek.", Danielle ironično govori, a ja vraćam mobilni u džep. Pročitala je vražju poruku. „I sam se odaje da je toliko toga za šta nije vrijeme da saznaš, zar ne?", s tim pitanjem Danielle završava sa svojim cijeđenjem duše i živaca iz mene te se predaje prepisivanju, a ja padam još dublje u mrak kojim su opkoljene moje misli, moja duša i uopšteno moje tijelo. Svijet oko mene me sve više uništava.
....
Izašla sam iz taxija te ušla u zgradu za koju se ne bi reklo da je izgrađena u skorije vrijeme. Uzdam se u tačnost podataka iz Raymondove fascikle tako da ćemo, ukoliko mi se nešto dogodi, svu krivicu pripisati njoj. Popela sam se na treći sprat te pozvonila na vrata broj 18. Tako je pisalo tako, zar ne? Jeste valjda...Nakon nekoliko trenutaka, vrata mi je otvorio ne baš uredni čovjek bez majice, sa zaraslom bradom, ogromnom stomačinom i pivom u ruci.
„Ko si ti?", nepristojno mi se obraća, a ja se suzdržavam da mu nešto ne kažem što ne bi trebalo.
„Moj očuh je kod vas bio nedavno...mislim, trebalo bi da jeste."
Zapisao je nekakve podatke na jednom od papira.
„A tvoj očuh je...?", nezainteresovano me pita, a ja oblizujem suhe usne koje su sušta suprotnost njegovim mokrim niz koje se slijeva žućkasta tečnost piva.
„Raymond Miller. Raspitivao se o vašem poslu u baru, nekoliko ulica niže."
Tamo je pribilježio da su se u tom baru prije nekolike godine okupljali svi oni koji rade za Patricka, pa tako i....tako i kreten koji me je s..silovao. Ovaj se mršti i gleda u onu bocu kao da očekuje od nje da mu osvježi pamćenje. Rekla bih da radi baš suprotno.
„Sjećam se samo da mi je platio za razgovor.", značajno mi govori nakon dužeg razmišljanja, a ja kolutam očima i iz džepa vadim oko £5o. Bome će mi Olivia morati dati platu i prije nego što počnem raditi.
„Dovoljno?"
Trlja se po bradi i kao premišlja.
„Pa možda bi moglo biti." Trga mi novčanicu iz ruke i zaokreće se. „Za sad."
Ulazim za njim i osjećam užasan smrad. Dovraga, ko da mu je krava sa neprožvakanom svinjom u ustima krepala na sred kuće.
„Ne želiš da te poslužim s nečim, zar ne?"
„Ne.", mrmljam dok sjedam na kauč u koji istog trenutka upadam kao da me je progutao.
„Zna da bude nezgodan.", govori mi i smije se sa žutim zubima te sjeda preko puta mene i trpa grlić flaše u usta. „Zašto vas to toliko zanima? On je rekao da piše nekakav članak, a šta je s tobom? Zašto vam je taj tip toliko zanimljiv?"
„Pa...Djevojka koju je napao ga je zapamtila po rani koju je u to vrijeme imao na vratu." Svakom svojoj rječju sam dobijala sve čistiju sliku crvenog dijela vrata tog manijaka koji mi je tu noć upropastio život...to je jedino što sam uspjela da uočim, ali svejedno nikome nije uspjelo pomoći da ga pronađu. Raymond je izgleda prvi koji je uspio da pronađe barem nešto, pa makar i mjesto na kom je pio vražje pivo.
„Dnevno sam gledao i po stotinu ljudi, ne znam zašto od mene očekujete da se sjećam jednog običnog ranjenog muškarca."
„Ali to je bilo upadljivo..."
„I prije osam godina, koliko li već...taj Rundmond je tako rekao."
„Prije četiri.", ispravljam ga izostavljajući i prekrštenog Raymonda...ili Rundmunda.
„Isti vrag."
„Pa, čega se sjećate?", nervozno i nestrpljivo ga pitam, a on podriguje. Fuj! On bi meni trebao platiti za sjedenje u istoj prostoriji s njim.
„Rekao sam već sve tvom ocu. Ne znam skoro ništa, samo se sjećam da je bio taj neki sa ranom. Bio je tu svako veče kao i svi ostali. Nema ništa posebno kod njega. Ne znam mu čak ni ime."
Zar nije čudno da ne znaš ime nekome ko svako veče posjećuje bar u kom radiš? Mora da su se ti Patrickovi ljudi dobro krili.
„Baš ništa?"
I Raymond je zapisao da ništa nije otkrio, ali sam mislila da ću ja možda imati više sreće. Moj odvratni sagovornik se sve više zavaljuje i podiže noge na sto. Kuća je užasno neuredna i sve je razbacano po podu, i stolu...prosto kao da je neko slučajno istresao kontejner njemu kroz prozor.
Zamišljen je i čini mi se da nešto dobro prevrće po glavi. Imam osjećaj da je pijan, a sigurno je bio i tada. Dobro je pa se ičega sjeća.
„Možda znam kako je zadobio tu ranu...", napokon progovara, a meni malo hvali da vrisnem.
„Molim?!", skviknula sam. „Pa cijelo vrijeme ste u fazonu 'taj neki sa ranom', ovo – ono, a sjećate se čak i kako je dobio?!" Pobogu je li on lud?
„Rekao sam možda." Naglašava ono možda, a ja shvatam koliko je sati. Ustala sam te mu bacila još £2o u krilo.
Počeo je da nezadovoljno zagleda novčanicu, a ja sam nervozno prošla rukom kroz kosu. „Nemam više kod sebe. Zar vam ličim za nekakvu poslovnu ženu, dobitnicu na lutriji ili bogatašicu? Molim vas recite mi, važno je..." Čas se derem na njega, a čas ga molim. Jednostavno ne mogu da se kontrolišem. Još jedan gutljaj piva mu je pročistio grlo i pamet pa se skanio da progovori.
„Nemam pojma zašto se potukao, ali znam da ga je neko, valjda staklom, malo zasijekao po vratu. Zato je imao neko vrijeme tu ranu."
„I to je sve?" I ne pokušavam da prikrijem razočaranost, a on odlaže praznu flašu na sto. Ona se prevrće i pada na pod, ali on ne djeluje kao da je previše potresen time.
„Pa ne znam šta si očekivala od mene da ti kažem? Ne sjećam se tuče da ti je detaljno opišem...kasnije smo mu čistili alkoholom posjekotine. Imao ih je svuda, čak i po leđima....a da, sjećam se..."
„Čega?", pitam i prije nego što je uspio da dovrši zbog čega dobijam pjansko-flegmanski pogled koji se brzo obara. Ima dobro pamćenje za osobu koja svakodnevno u sebi ima najmanje litar.
„Sjećam se tetovaže...bila je ogromna i tamna..."
Osjetim srce...popelo se u usta.
„Gdje? Kakva?"
„Na leđima...nešto poput nekakvih crnih krila."
Opis mi oduzima ravnotežu te se teturam unazad i pridržavam za prljavi naslon od kauča koji sam maloprije upala.
„Ali sumnjam da ti to treba.", onaj dodaje nemajući pojma o tome da me je ta njegova informacija poput najjačeg tornada zaokrenula za više od 36o stepeni i zabacila negdje gdje nikako nisam očekivala da ću završiti...Crna krila...čovjek koji me je silovao ima tetovažu crnih krila na leđima?
„Za još inoformacija mi treba još...", ovaj nije uspio ni da dovrši, a ja sam već bila u hodnjiku. „Hej!"
Izletjela sam iz stana i strčala niz stepenice gotovo se skotrljavši. Uporno govorim sebi da je ovaj obična pijanica koja nema pojma o čemu priča, ali kakva je slučajnost da ja tu noć primijetim ranu na vratu,a ovaj se sjeća osobe koja je dobila tu ranu pred njegovim očima i pokazala tetovažu...i to ne bilo kakvu...prokletih crnih krila. Izašla sam iz zgrade ne osjećajući nikako ni noge ni ruke...prosto kao da sam obamrla. Došla sam ovdje po informacije, ali...ali ovakvo nešto? Harry?
„Ne, ne...", govorim samoj sebi dok se rukom pridržavam za zid. Pa pobogu on me zadnjih dana štiti od tog manijaka...Kako bi on mogao da bude ta osoba? Pokušavam da pronađem logično rješenje, ali mi ne ide...
'Šta ako je jednostavno samo zabrinut zato što se pojavio neko ko se predstavlja kao osoba koja je učinila nešto za šta zna da je on kriv? Onda se plaši da ta osoba nešto zna i da bi ga mogla razotkriti.', zdrav razum se pojavljuje sa jedinom logičnom opcijom zbog koje se ja savijam i povraćam na sred ulice...