ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 5

  Iz džepa sam izvadila sjaj s mirisom i ukusom jagode te ga nanijela preko usana jer mi se prijašnji sloj već bio osušio. Jedina navika koju sam zadržala iz svog 'starog života' bio je upravo taj sjaj od jagode kog moram nositi skoro cijeli dan. Ako bih morala reći i zašto ne bih znala...
Počela sam hodati okolo kao izgubljeni slučaj u pokušaju da se opustim i koliko toliko zaboravim na ovaj dan koji mi se i više nego smučio, a što je najgore još nije ni završio. Ko zna šta će mi još sve dogoditi do ponoći. Uzdahnula sam te prošla rukom kroz kosu koju nisam stigla ni da ispeglam ni uvijem, ni operem...Jednostavno nisam stigla ništa. Za oko mi je zapela malena prodavnica sa svjetlećom tablom 'Birkbeck shop' i s obzirom da nisam imala šta raditi, a i bila sam pomalo gladna, odlučila sam tamo svratiti i skratiti sebi vrijeme. Kao što sam i pretpostavila, unutra nije bilo nikoga osim mene prodavača udubljenog u čitanje časopisa u veoma neprofesionalnom položaju, tačnije zavaljen u stolicu sa nogama podignutim na pult. S obzirom da me nije primijetio blago sam se nakašljala na šta se on trznuo, skoro pao sa stolice, a nakon što je nekako uspio da se snađe brzo je spustio noge, ustao se i nervozno nasmiješio.
„Hej."
Uzvratila sam mu pozdrav praveći se da nisam primijetila njegovu prethodnu izgubljenost.
„Izvoli.", sageo se kako bi podigao časopis koji mu je prilikom trzaja ispao na pod, a zatim je prošao kroz svoju svijetlu kosu isšaranu tamnim pramenovima koji su na trenutak zadominirali.
„Došla sam u potrazi za nečim...jestivim."
Nasmijao se na moje riječi te mi pokazao rukom ka policama koje su bile izložene oko mene. Počela sam prelaziti pogledom preko njih u potrazi za nečim što bi mi moglo prijati ali se osjećaj gladi odjednom izgubio iz mog tijela.
„Zar nisi na predavanjima?"
Zar već prvi dan pred svima moram ispasti neka nemarna i pobjesnjela tinejdžerka?
„Mah...Bila sam ali su me profesor i djevojka koja je sjedila pored mene izludili pa sam izašla."
Čim sam izgovorila te riječi on se počeo smijati očito u tome pronalazeći simpatičnost za kojom sam ja baš bila u potrazi. Uzdahnula sam blago zamahujući glavom i uzimajući smoki i ledeni čaj, moje omiljeno piće nakon čega sam se uputila ka pultu.
„Već prvi dan su uspjeli u tome?", na licu mu se još uvijek nazirao osmijeh koji se definitivno slagao uz njegove nasmijane oči čisto plave boje čija je nijansa podsjećala na onu koju sam i sama posjedovala. Samo sam odmahnula rukom na njegovo pitanje ne znajući koji da mu dam odgovor s obzirom da su uzrok mom napuštanju časa zapravo u potpunosti istanjeni živci, a ono najgore u svemu tome jeste da je za njihovo pucanje kriva narandžastokosa djevojka koja me je izludila s pričom o profesoru koji već mjesecima nije dodirnuo nijednu djevojku. Ja ostajem pri mišljenju da je shvatio da je gej.
„Bolje ne pitaj ništa."
Ponovo se nasmijao nakon čega mi je ispružio ruku.
„Niall."
Rukovala sam se s njim te blago nasmiješila s obzirom da je večeras zaista ugodno sresti nekog ovako pozitivnog, a da ne provocira kao ona riđokosa.
„Aurora."
Odvojila sam ruku od njegove nakon čega sam stavila kosu iza desnog uha usput vadeći Birbeck člansku kartu koja mi je jedina omogućavala da ovdje kupujem.
Uzela sam smoki i ledeni čaj baš u trenutku kada se začulo zvono. Zakolutala sam očima, uzdahnula te pogledala ka šarenokosom dečku koji je još uvijek bio nasmijan i malo je hvalilo da ga pitam recept pomoću kog to postiže.
„Vrijeme je za novu dozu nerviranja. Vidimo se.", mahnula sam mu kao i on meni nakon čega sam napustila prodavicu, a on je pretpostavljam nastavio da čita časopis i jednostavno uživa...
Preostala predavanja nisu prošla tako loše mada ja kao ja nisam uspjela, a da se ne iznerviram. Ovoga puta je uzrok tome bila činjenica da je skoro na svako predavnje neko kasnio i baš niti jedan jedini profesor se zbog toga nije ljutio niti je pokušavao da tog studenta izblamira pred svima. Još jedan dokaz da je onaj kovrdžavi ili udaren u glavu ili je jednostavno ufurani balavac koji misli da je osvojio svijet ako je dobio posao profesora na koledžu....a možda je oboje? Vjerovatno. Napokon sam napustila koledž i istog trenutka je osjećaj slobode ispunio moje tijelo zbog čega sam gotovo vrisnula pitajući se kako onda planiram izdržati ostatak godine. Nakon što sam osjetila vibraciju, izvadila sam mobilni iz džepa te ugledala obavještenje o novoj poruci, a ono što se najviše isticalo bilo je Margaretino ime.
*Biću tu za jedno pola sata. Kiss :**
Pola sata? Šta ću dovraga raditi ovdje sama narednih pola sata? Sjela sam na klupu u malom parku koji se nalazio gotovo ispred samog ulaza u koledž te ispružila noge pokušavajući da istegnem svoje već od silnog sjedenja ukočeno tijelo. Vjerovatno bi bilo bolje kada bih malo prošetala ali sam se osjećala i previše umorno tako da ni to nije bila prava solucija. Odlučila sam ostati gdje jesam te maštati o odlasku kući, zatim lijeganju u krevet i...jednostavno spavanju. Mada ni to nije nešto čemu se radujem jer već mogu pretpostaviti da će se noćne more pobrinuti za to da se ujutru ustanem sa podočnjacima...
Iz minute u minutu studenata je bilo sve manje i manje tako da sam na kraju ostala u potpunosti sama. Nije me bio strah sve dok je osvjetljenje bilo tu osjećala sam se ugodno. Sama pomisao na to da bi mogli izgasiti svjetla te me ostaviti u potpunom mraku je stvorila milion trnaca u mom tijelu i prije nego što su mi misli ponovo odlutale do moje užasne prošlosti protresla sam glavom te udahnula i izdahnula baš kao što to uvijek radim kada želim da se riješim ružnog osjećaja koji me često obuzima. Čak je i onaj prodavač...Niall? Mislim da je rekao da mu je tako ime, izašao iz prodavnice, zaključao je te se uputio putem koji se vijugao između koledža vodeći ka izlazu iz univerziteta. Podigla sam noge na klupu, savila ih te naslonila bradu na koljena nadajući se da ću uskoro dobiti poruku od Margaret.
U trenutku kada sam osjetila vibraciju ostala sam pomalo zbunjena s obzirom da nije prošlo ni 1o minuta otkako mi je Margaret ono javila ali je ta zbunjenost napustila moje tijelo istog trenutka kada sam shvatila da nije u pitanju ona nego Isabel. Djevojka s kojom sam se najviše družila u internatu u kom je ona završila zato što je bila problematična i njeni roditelji su to smatrali najboljim rješenjem... Svi su je obožavali i imala je ogroman broj prijatelja dok sam ja imala samo jednog jedinog. Nju. Kako god, to nju nije spriječilo da se druži sa mnom tako da bismo ljetnje raspuste provodile zajedno u njenom stanu u kom su živjeli i njeni roditelji dok joj je mnogo stariji brat živio sam u New Yorku. Za mene je to bio savršen izgovor da se ne vraćam nazad u London...cijelo to vrijeme sam se spremala za jučerašnji dan i sad kad sam stigla nisam sigurna koliko je to bila dobra ideja.
*Već si me zaboravila? :/ Trenutno ne mogu da te nazovem pošto sam na nekom glupom partyu ali čim stignem u stan ulogovaću se na fb pa budi tamo. Rado bih te i tada nazvala ali će Raechel pretpostavljam spavati pa ne želim da je probudim (znaš kako se derem kad pričam na telefon x)) Nedostaješ mi xoxo*
S obzirom da je oduvijek bila djevojka luda za za partyima znala sam da je toj imenici dodala onaj pridjev 'glupom' samo zato što sam ja to uvijek radila. Pretpostavljam da je Raechel njena nova cimerica s kojom živi u stanu koji su joj roditelji kupili prije par dana. Iskreno, iako na mom mjestu neko možda bi, ja nisam osjećala ljubomoru.
*Mislila sam ti se javiti ali su mi ova dva dana bila malo nastrana...Kako god, potrudiću se da budem online oko 23:ooh*
Čisto sumnjam da će ona tada biti u stanu ali nije ni bitno...Čućemo se valjda nekad.
Prošlo je možda nekih 1o minuta otkako sam joj poslala poruku i ona nije odgovarala...Prepostavila sam da je i zaboravila na to jer se predobro zabavlja i potpuno joj je bespotrebno misliti na nekoga kao što sam ja...Nekoga ko nikad nije bio osoba poput nje niti će ikada biti i zato ne razumijem zašto se ikada i družila sa mnom...Možda iz sažaljenja? Zato što sam joj ispričala šta mi se dogodilo? Ne znam šta mi je uopšte bilo tada, to je trebala ostati moja tajna koja će u meni umrijeti tek onda kada i ja...
Uzdahnula sam te pogledala prema nebu, a odmah zatim zažalila susrećući se sa Mjesecom koji se jedva nazirao, podsjećajući na najtanju krišku oguljene jabuke ali je to bilo dovoljno da moju glavu ispune memorije i riječi moje majke...
'Svi smo mi poput Mjeseca...Svi mi imamo svoju mračniju stranu koju pokazujemo s vremena na vrijeme.'
To bi mi govorila uvijek kada bih došla kući plačući zbog KFH-a...Tim riječima je na neki način pokušavala da ih opravda te me uvjeri da i oni imaju tu svoju svjetliju stranu samo što ne žele češće da je pokažu. Kako god, ja nikada nisam upoznala njenu mračnu stranu kao ni ona moju, a na kraju smo obe protiv svoje volje završile u rukama nekoga ko očito nikada nije imao onu svijetlu....jer ono što su ti ljudi nama učinili može da napravi samo neko ko nema ni trunke duše u sebi, a ja iz dana u dan imam osjećaj kako je i ja gubim...kako se i ja sve više povlačim ka onoj mračnoj strani iz koje teško da ću više ikada izaći...da li je moguće da završim u mraku koji ujedno predstavlja i moj jedini strah?
Iz mojih misli koje su bile jednako mračne kao i ona većina Mjeseca koja se u tom trenutku nalazila u sjeni prekinuli su me koraci koji su dopirali odnekud iza mojih leđa. Okrenula sam se te ugledala visoku osobu koja je izlazila iz Birbecka, a nakon što sam više obratila pažnju uspjela sam primijetiti i bujnu kosu kroz koju je u samo jednom trenutku nekoliko puta prošao rukom....Šta on dovraga radi ovdje kada su već svi otišli? Baš sam se prava našla da to komentarišem...Bilo je očito da me nije primjećivao s obzirom da je samo gledao ispred sebe sa poprilično namrgođenim izrazom lica koje je je zbog osvjetljenja, a ujedno i mraka na nekim mjestima bilo u potpunosti osvijetljeno, a na nekim zaklonjeno sjenkama...Baš poput Mjeseca. Obamotala sam ruke oko sebe gledajući za dečkom koji se sve više udaljavao od mene i čiji su se ubrzani koraci na neki nain uklapali sa njegovim namrštenim izrazom lica. Šta li njega muči. U trenutku kada sam osjetila kako me nešto blago golica po nozi shvatila sam da je u pitanju mobilni koji sam brzo izvadila te se zahvalila Bogu ugledavši Margaretino ime.
*Hajde dolazi, čekam te ispred.*
Brzo sam ustala poželivši da dobijem krila i jednostavno preletim do auta. Baš kada sam počela da ubrzano hodam shvatila sam da se nedaleko od mene još uvijek nalazi onaj kovrdžavi čudak pa sam brže-bolje usporila kako me ne bi primijetio. Već sam se dovoljno za danas isticala pred njim, ne želim da još pomisli kako sam neka poremećena adolescentica koja ga čeka da ispred koledža kad nikog nema, a zatim i prati.
Stavila sam ruke u džepove od farmerki pokušavajući da hodam što sporije i tiše i za veliko čudo dobro mi je išlo s obzirom da se nijednom nije okrenuo, a sumnjam da to ne bi učinio da zaista čuje nečije korake iza sebe dok u ovo doba hoda sam. Napokon smo došli skoro do samog izlaza iz univerziteta i ja sam se nedaleko od njega zaustavila sačekavši da kovrdžavi prvi izađe kako ne bih rizikovala da me vidi, a čim mi se izgubio iz vida brzo sam istrčala napolje istog trenutka primjećujući Margaretino auto. Ušla sam unutra ostajući zapuhnuta jakim mirisom dezodoranska kojim je cijela unutrašnjost auta bila zataknuta. Istog trenutka sam napravila grimasu kašljući i mašući rukom ispred nosa na šta se Margaret samo nasmijala te me potapšala rukom po bedru.
„Pa kako je prošao prvi dan?", izgledala je veselo ali i umorno, a ja sam jasno mogla da vidim da joj je kosa skoro u potpunosti mokra od znoja tako da sam odlučila ne otvarati prozor i na taj način rizikovati da se ugušim.
„Nije loše...", neću joj govoriti za odlazak sa prvog predavanja...samo trebaju da počnu paničiti da me je internat iskvario dok na sve ostale ima baš suprotan uticaj.
„Kako je tebi bilo na treningu?", željela sam što prije završiti s tim formalnim pitanjima nadajući se da će odmah zatim nastati tišina koja za većinu ljudi zna biti neugodna ali ne i za mene. Ako je pored tebe prava osoba sporazumićeš se s njom čak i sa šutnjom, a ako nije to nije tvoja krivica. Jednostavno uživaš u onome što tebi prija. A meni u većini slučajeva prija upravo tišina.
„Zamorno ali ipak lijepo."
Napokon je pokrenula auto ali je isto tako odmah zatim morala da zakoči jedva sprječavajući sudar sa moćnim crvenim Range roverom koji je napustio ogromno univerzitetsko parkiralište prolazeći ravno ispred nas. Obe smo poletjele ka naprijed jedva se rukama podupirući te izbjegavajući potencijalne udarce u glave.
„Je*i se!", Margaret je iznervirano udarila rukom od volan i nakon što je izgovorila još nekoliko psovki napokon je ponovo upalila auto. Ja sam za to vrijeme samo držala oči zatvorenim i glavu naslonjenu na sjedište pokušavajući da razmišljam pozitivno što baš i nije u mom fazonu ali ipak, ako ništa na kraju ovog vrtoglavog dana barem sam uspjela da izbjegnem smrt...
........ .......... .........
Izašla sam iz sobe te za sobom najtiše moguće zatvorila vrata trudeći se da ne probudim Amandu i Biscuita koji su sada već bili zauzeli i moju stranu kreveta. Izgleda da bih noćas mogla spavati na podu. Kako god, Amanda je imala želju da i večeras spava sa mnom, a ja ne bih imala ništa protiv toga da za njom nije došao i mali čupavac čiji ću rep otkinuti ako me i ujutru probudi njime. Polako sam na prstima počela da se šunjam ka Raymondovoj radnoj sobi s nadom da je njegov lap-top u životu kad Amandin već nije. Maloprije sam je pitala za njen ali mi je ona kroz san samo promrmljala nešto što sam jedva uspjela da shvatim kao 'na popravci je'. Ja svoj nemam, a preko mobilnog ne želim ulaziti na fb jer me je uvijek nerviralo tapkanje po malom ekranu. Definitivno nisam računala na ovakve komplikacije kad sam obećala Isabel da ću biti online. Polako sam povukla kvaku koja je proizvela neki čudan zvuk, a kada sam ušla unutra zatekao me je je mrak prošaran samo rijetkim Mjesečevim zracima koji su dopirali kroz prozor čije su zavjese na svu sreću bile raširene. Pokušala sam ignorisati novonastalu prigušenost u plućima pa sam brzo počela pipati prstima po zidu sve dok nisam osjetila prekidač i upalila svjetlo. Prostorija je bila poprilično mala, a veća nije bila ni potrebna s obziorm da se u njoj nalazio samo radni sto prekriven papirima, stolica te jedna polica popunjena knjigama. Na prstima sam dotrčala do radnog stola na kom me je dočekao već upaljen lap-top sa običnim 'Windows' screensaverom. Polako sam se smjestila na stolicu, a nakon što sam pomjerila miš nije me dočekala pozadina sa ikonicama nego već otvoren neki dokument koji me je na trenutak paralizirao. Uzrok toj paralizi bile su tačnije slike nastale od strane policije i stručnjaka onu noć kada je moja majka ubijena. Brzo sam stisnula oči te okrenula glavu na stranu osjećajući kako mi se cijeli organizam odjednom počinje tresti, a želudac preokretati. Željela sam istog trenutka preklopiti lap-top ali sam znala da to ne smijem učiniti u slučaju da želim saznati otkud to tu zaboga u pola 12 naveče. Još par trenutaka nisam mogla da okrenem glavu u pravcu lap-topa i jedino za šta sam bila sposobna u tom trenutku bilo je održavanje smirenosti koju sam napokon uspjela pridobiti maloprije i sada naiđem na ovo.... Ne gledajući ka lap-topu sam pomjerila točkić na mišu s nadom da sam preskočila sve slike koje su proizašle iz naše kuće koja je ono veče predstavljala mjesto ubistva. Kada sam napokon prešla pogledom preko ekrana na lap-topu našla sam se pred ogromnim tekstom ali sam bila previše izgubljena da ga pročitam. Jedino što sam uspjela da shvatim bilo je da se radi o mojoj majci, meni, tom prokletom datumu i noći ali zašto...Zašto bi zaboga Raymond takvo nešto pisao? Nije valjda da misli slati nešto o ovome u novine sada kada se situacija napokon smirila? Svako malo sam nailazila na ime svoje majke ali i ime Patrick Wilmer kog ja znam jedino kao nekog glupog engleskog političara...ali šta on dovraga radi tu? Imala sam osjećaj kao da se cijela prostorija okreće okolo i jedino što je stajalo u mjestu bio je lap-top...Trudila sam se najbolje moguće kontrolisati svoju pomalo ukočenu i zamrznutu ruku kako ne bih slučajno ponovo vratila na onaj najužasniji dio u tom dokumentu i ono što me je još jedanput šokiralo gotovo jednako kao i prvi put bila je slika snimljena iz malo čudnog ugla..ali to je bilo dovoljno da shvatim da se na njoj nalazi Patrick i....i profesor. Onaj kovrdžavi, čudak...šta on pobogu radi u dokumentu posvećenom smrti moje majke? Naslonila sam se laktovima na sto te se još više nagela ka ekranu kako bih se uvjerila da je to zaista on...Bio je. Cijeli organizam mi se odjedanput umirio i na trenutak sam se zapitala da li sam uopšte živa. Neprstano sam prelazila pogledom preko teksta pokušavajući da nešto ukopčam ali nisam mogla. Bilo je tu mnogo datuma kao i podaci o tome šta Patrick koji dan radi...
„A-Aurora?", drhtavi muški glas se začuo sa vrata i iako bi većinu vjerovatno u trenutku to uplašilo, mene nije. Samo sam i dalje nastavila gledati u ekran i pitati sebe da li ja ovo možda sanjam. Sigurno je to, jednostavno su mi se pomiješale uobičajene noćne more sa profesorom koji me je večeras iznervirao. To je to. Raymond je brzo dotrčao do mene odlažući na sto sendvic i veliku šolju kafe dok je pogledom uplašeno prelazio preko ekrana na lap-topu. U trenutku kada je došao sebi brzo ga je preklopio i krenuo da nešto kaže ali mu ja to nisam dozvolila.
„Šta je ono?", izgovorila sam to i previše smireno gledajući prema njemu dok su mi pred očima još uvijek blještale slike pune krvi i svega onoga što sam pokušavala zaboraviti pune 4 godine. Navikla sam se na to kroz proklete noćne more ali kako postupiti kada one postanu stvarnost? Kao u ovom slučaju...
Ispružio je ruku te krenuo s njom prema meni vjerovatno s namjerom da me potapše po ramenu kao što to obično radi ali sam se na stolici povukla unazad prije nego što je uspio u tome usput proizvodeći glasan i iritantan škripav zvuk.
„Šta je ono?", pokazala sam mu rukom ka preklopljenom lap-topu ispuštajući glas koji je sada već bio mnogo ljući nego maloprije. Raymond je stisnuo oči te stavio ruke preko lica ispuštajući dubok izdah.
„Opsjednut si tim ubistvom ili šta?"
Pokušavala sam naći neko objašnjenje, bilo koje ali mi nije išlo. Zaista nije.
„Smiri se sve ću ti objasniti.", pogledao je prema meni svojim pitomim očima na šta sam se ja u svoj toj muci i zbunjenosti samo nasmijala uspravljajući se na noge i udaljavajući se od njega.
„Da se smirim?Smirim? To očekuješ nakon što sam vidjela slike svoje izbodene majke na tvom lap-topu koji si ostavio tek tako uključenog na tome kao da gledaš...kao da gledaš ne znam ni ja šta! Ti si psihopata ili šta već?!", nekoliko puta sam zamahnula rukama dok mi je glas postajao sve glasniji i glasniji, a to nije bilo dobro...Mislim da sam danas osjetila i preveliku količnu te vrste adrenalina u sebi. Samo sam željela da znam šta se dešava. „I šta onaj Patrick ima veze sa svime time? Želiš pomiješati crnu hroniku i politiku?!"
Posljednje pitanje me je i samu zgrozilo. Sjeo je na stolicu, lakat jedne ruke naslonio na sto te prstima počeo prelaziti preko čela.
„Aurora...postoji nešto što ti nisam rekao...a vezano je za ubistvo tvoje majke i...i za ono što su tebi učinili...", ovo posljednje je jedva i izgovorio, a ja sam se istog trenutka naježila.
„O čemu ti pričaš?", glas mi je sada već bio dosta tiši jer sam imala osjećaj kao da mi je organizam jednostavno umoran, tačnije preumoran od svega. Šta ću sada dovraga saznati?
„Onu noć...oni ljudi nisu došli u našu kuću zbog pljačke..."
Ni u jednom trenutku se nije usuđivao da pogleda prema meni, a ja sam s nevjericom počela odmahivati glavom u pokušaju da nešto skopčam ali nije mi išlo.
„Ma...Kako...Šta pričaš čovječe? Pa policija je rekla da su u pitanju pljačkaši koji su ušli u kuću misleći da je prazna i kada su zatekli...mene i mamu...", cijelo vrijeme dok sam pričala je samo odmahivao glavom, a ja sam imala osjećaj da ću svakog trenutka da povratim jer mi se želudac neprestao stezao.
„Nije sve tako jednostavno..."
„Pa onda mi reci kakvo je!", ponovo sam počela da histerišem ali me nije bilo briga. Pljačkaši su ubili moju majku jer se nisu nadali da će ikoga zateći...ja sam pala u ruke najbolesnijem od njih, a zatim su otišli ne ostavljajući nijedan trag za sobom...nikada nisu pronađeni i to je nešto zbog čega mrzim i zakon i cijeli svijet oko sebe posljednje četiri godine, a sada saznajem da čak ni to nije istina?
„Možda sedam dana prije toga sam radio na jednom članku i...zaobiću te komplikovanije dijelove koje ti ne možeš da shvatiš. Ono što je najbitnije jeste da sam saznao da Patrick Wilmer nije samo najobičniji političar...bavi se prevarama i preprodajom droge...pranjem novca...sve sam to slučajno čuo kada sam krenuo da ga intervjuišem...taj dan sam se povjerio jednom prijatelju iz redakcije i nakon samo par sata primio sam prijeteći poziv s nepoznatog broja....neko sa izmijenjenim glasom mi je rekao ću požaliti ako to što sam čuo ne ponesem sa sobom u grob. Ja ga nažalost nisam poslušao, zbog čega ću izgleda patiti cijeli život..."
Svaka njegova izgovorena riječ kao da se taložila negdje u meni i na kraju sam bila po tolikim njihovim pritiskom da sam jedva disala. Raymond se ustao brišući suze nakon čega je otišao do prozora dlanovima se naslanjajući na njegovu dasku.
„Sljedeći dan sam nastavio da pokušam doći do nekih dokaza za ono što sam čuo jer bez toga ne bih mogao ništa reći policiji, a bio sam toliko slijep da ne shvatim da je osoba kojoj sam se toliko povjeravao zapravo umiješana u sve. Ne znam kako mi to nije palo na pamet odmah nakon onog poziva...Mislio sam da me je možda neko od Patrickovih ljudi vidjeo kada sam ih prislučkivao ili šta već, sada nije ni bitno. Nakon sedam dana dogodilo se ono što se dogodilo i to je zapravo bila Patrickova osveta i...dokaz da se nije šalio kada mi je uputio onaj prijeteći poziv..."
Naslonila sam se rukom na radni sto pokušavajući da dođem do zraka koji kao da je bio isisan iz prostorije...Upravo sam saznala ko je ubio moju majku? Tačnije ko je naredio da se to učini? Otvorila sam usta s namjerom da nešto kažem ali sve što je iz njih izašlo bio je jecaj...Toliko sam željela da plačem. Proklete suze kao da su se zaledile u meni, a sada mi se čini da bi mi prijale kada bi izašle...
„Odmah nakon osvete taj moj kolega je dao otkaz, a ja sam dobio još jedan poziv koji je glasio 'Upozorili smo te.' i bio prinuđen da ćutim..Savjetovao sam se sa advokatom i on mi je rekao da ne smijem ništa govoriti dok ne budem imao neke dokaze jer je Patrick očito jači nego što iko misli...Ima svoje ljude posvuda i kad bih rekao nešto protiv njega niko me ne bi slušao samo bi me..."
Prije nego što je uspio dovršiti rečenicu ja sam mu prišla, natjerala ga da se okrene ka meni te mu se unijela u lice osjećajući kako mi se komad po komad, kako Priscila kaže zaleđenog srca polako odlama.
„Ti si kriv za smrt moje majke?", govorila sam to sa stisnutim zubima, a šok koji je obasuo njegovo lice bio je i više nego očit.
„Nemoj tako...", počeo je da odmahuje glavom dok su mu se suze slijevale niz lice, a ja sam ga samo udarila rukom u rame te počela hodati unazad.
„Nemoj tako?! Nemoj tako?! Zašto ih nisi poslušao?! Ponašao si se kao nepromišljena budala! Kao da je u pitanju bila igra! Da li si ti normalan?!"
Glas mi je odjekivao cijelom kućom i nekoliko puta sam se napregnula s nadom da ću možda zaplakati ali nisam mogla. Postala sam i previše bezosjećajna osoba za takvo nešto ali ovo što trenutno osjećam u cijelom tijelu ne mogu biti ništa nego emocije od kojih preovladava bijes. Raymond je stavio ruke preko lica te kleknuo na koljena ispuštajući nekolika jecaja, a ja sam samo stonu lampu koja mi je bila prva pri ruci bacila na pod nakon čega se začuo glasan zvuk od kog se Raymond na trenutak trgnuo.
„Nemaš pojma kako se osjećam zbog toga...Davno bih sebi oduzeo život da nije Amande i tebe..."
„A stvarno? E pa meni ne trebaš.", samo sam bezosjećajno i hladno to izgovorila svjesna koliko to okrutno zvuči...Raymondov jecaj koji je bio glasniji nego ijedan prije je bio dokaz toga.
„Aurora...", tihi ženski glas se začuo sa vrata te me natjerao da se okrenem prema pomalo uplašenoj smeđokosoj djevojci koja je tu stajala ko zna od kada „...smiri se molim te, nemoj tako..."
Širom sam otvorila oči vidjevši da u njenim očima nema nimalo iznenađenosti...Nije valjda...
„Znala si?", krenula sam prema njoj i zaustavila se na možda 2-3 koraka udaljenosti. Kao odgovor sam dobila samo spuštanje pogleda i to mi je bilo dovoljno da je gurnem, otrčim u svoju sobu te je zaključam nakon što sam iz nje istjerala psa. Umjesto da vrisnem i pomlomim sve oko sebe otvorila sam prozor, naslonila se rukama na njega de najdublje što sam mogla udahnula veoma svježi zrak koji je ispunio moja pluća i u trenutku kada sam ga ispustila iz sebe zajedno s njim je moje tijelo napustio i jedan dio nervoze, bijesa....Sve ove godine sam rijetko kada imala ovakve izlive bijesa, rijetko kad sam se derala...jednostavno nije me bilo briga ni za šta. Danas sam bila pod velikim pritiskom, vjerovatno zbog povratka u London i sve je počelo sa deranjem na predavanju engleskog, a sada...Sada zaista nisam mogla nikako da ostanem ravnodušna..Kako i da budem nakon što sam saznala ko je ubica moje majke te da se to ubistvo itekako moglo spriječiti? A ja sam godinama živjela pod uvjerenjem da je sve bila slučajnost...A što je najgore i najodvratnije od svega moj očuh koga nema šanse da ću ikada tako nazvati naglas je kriv. Kriv. Mogao je sve da spriječi!
„Ostavite me na miru!"
Nakon što sam to izgovorila Amandin i Raymondov glas koji je sve do tada bio prisutan kao i kucanje na vrata su napokon utihnuli...