ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 11

  Cijela vožnja do Muswell Hilla je prošla u mukloj tišini, a ja sam ponovo osim povrijeđenog ponosa i bijesa na samu sebe mogla da osjetim odvratnu mučninu. Na moje veliko čuđenje Harry se zaustavio tačno ispred moje kuće bez ijedne moje instrukcije....moram priznati da ima dobro pamćenje...U trenutku kada je zaustavio auto posegao je za ručkom ali sam ga ja preduhitrila otvarajući vrata s moje strane auta nakon čega sam samo izašla napolje ne dopuštajući mu da napravi više iti jedan jedini pokret. Jedino što sam mogla čuti prije nego što sam zalupila vratima bilo je jedno 'Ro' koje sam samo ignorisala. Najbrže što sam mogla sam došla do kuće usput nekoliko puta posrtajući ali na svu sreću bez ikakvog pada. Ušla sam u kuću te krenula uz stepenice čvrsto se držeći rukom za ogradu jer su mi noge bile poput dva nestabilna pruta koja bi se svakog trenutka mogla prelomiti.
„Aurora?"
Raymond je provirio na u hodnjik sa vrata od svoje sobe prije nego što sam i uspjela da pređem posljednju stepenicu. Samo sam spustila glavu kako ne bi po meni primijetio da sam pijana iako su me moje šlampave noge kao i uopšteno takvi koraci itekako odavali. Prošla sam pored njega te uletjela u sobu i zaključala je ostavljajući ga sa otvorenim ustima i neuspjelim pokušajem da nešto kaže. Jedva sam se doteturala do kreveta i pala na njega u najbukvalnijem mogućem smislu, a to je ono čega se od te večeri posljednjeg sjećam...
.... .... ...
„Aurora...Aurora..."
Neko je uporno dozivao moje ime i neka naporna ruka me je neprestano drmala po ramenu dok sam ja uporno pokušavala da se riješim i jednog i drugog te nastavim spavati. Međutim taj neko je bio itekako uporan.
„Aurora..."
„Ma šta je?!", zaderala sam se uporno sa bacanjem jastuka koji je sve do tada bio zarobljen mojim onesposobljenim rukama na tu osobu koja je po svemu sudeći bila Amanda...zapravo, to i nije bilo toliko teško shvatiti s obzirom da joj je glas u svakom slučaju drugačiji od Raymondovog ali je prvošnji problem bila moja nerazbuđenost...kao i mamurnost koja kao da je svirala električnu gitaru i udarala bubnjeve u mojoj glavi.
„Još malo pa će podne...", tiho je to rekla dok sam ja pokušavala da drugim jastukom pokrijem glavu i pokušam ponovo zaspati...međutim osjećaj iscrpljenosti u kombinaciji sa glavoboljom i isušenosti usta mi to nisu dopuštali. Na kraju sam prevrnula očima te se okrenula na leđia osjećajući nekakvu vlažnost na obrazu kao i jastuku...O Bože, balila sam? Brzo sam prešla rukom preko lica te pogledala prema Amandi na trenutak pomislivši da sam možda počela gubiti vid s obzirom da mi je sve izgledalo nekako mutno. Amandin izraz lica je bio malo nabran i ispitivački dok su njene svijetlo-smeđe oči prelazile preko mog lica ali i tijela koje je još uvijek bilo prekriveno onom prokletom plavom haljinom.
„Sinoć si se vratila u poprilično neobičnom stanju?", podigla je obrvu te me značajno pogledala, a ja sam uzdahnula oslanjajući se na laktove te nekoliko puta jače treptajući ne bih li vratila vid u normalu.
„Kako si ušla?"
Zaklela bih se da sam sinoć zaključala vrata za sobom ali nisam sigurna... na to moje pitanje ona je spustila pogled te se počešala po svojoj po običaju savršeno ispeglanoj i svježe opranoj kosi dok je moja bila sušta suprotnost. Smrdila je na sinošnji dim, alkohol i još je na par mjesta bila 'osvježena' mojim balama.
„Pa kad si se ono nedavno zaključala u sobu napravila sam rezervni ključ tvoje sobe da se..."
Prije nego što je mogla da dovrši rečenicu ja sam se smrknula te je prijekorno pogledala.
„Ti si šta?!"
Otkud joj dovraga to pravo? Hoću i ja privatnosti u ovoj glupoj kući.
„Nećemo sada o tome...", izgovorila je to svojim pitomim glasom te se smjestila na krevet uz moje noge na kojima su još uvijek bile one proklete plave štikle i tek tad mi je bilo jasno otkud mi podmukli osjećaj pulsiranja u stopalima. Od ivicu kreveta sam pokušala da ih skinem ali mi nije uspijevalo i primijetivši to, Amanda mi je pomogla, a u trenutku kada su napokon bile skinute s mene imala sam osjećaj kao da mi je otpala polovina tijela.
„Jooj..."
Napravila sam nekolika pokreta svojim ukočenim i nateklim zacrvenjenim prstima pokušavajući da ih razdrmam ali nije izgledalo kao da im nešto pomažem.
„Sinoć si malo više popila, hm?"
Savršeno počupane smeđe obrve su se izvile u dva luka, a ja sam samo otpuhnula odlučna da joj neću odgovoriti. Šta se to nje tiče? Samo je uzdahnula svjesna da joj neću odgovoriti nakon čega je prišla mom ormaru te počela da traži pretpostavljam odjeću.
„Danas moraš u toku dana otići do ULU-a kako biste čistili nered koji ste napravili, sjećaš se?"
O, ne...Glupa direktorica je rekla da svi koji prisustvuju zabavi moraju doći sutri dan od podneva do 15:ooh kako bi sve počistili.
„Nemam drugog posla..."
Riječi su mi još uvijek na čudan način izlazile iz usta i pokušala sam da i jezik malo razdrmam ali je bio i previše ukočen. A uvraga, osjećam se kao da sam u raspadu...
„Aurora moraš."
Amandin prijekorni i ozbiljni smeđi pogled je završio na meni, a ja sam samo zijevnula gledajući ka svojim prstima na kojima su se jasno oslikavale različite linije, pretpostavljam od štikli.
„I sama si rekla da je direktorica rekla dati ukor svima koji..."
„Znam, znam...Možeš li molim te malo ućutati ne osjećam se dobro..."
Puhnula sam osjećajući se kao paralizirana s obzirom da nikako nisam mogla da se pomjerim.
„Ko te je sinoć dovezao?"
Aha, sad je ona odlučila da mene ignoriše. Spustila je na krevet pored mene bijele farmerke i plavu kariranu košulju, a ja sam počela da razmišljam o njenom pitanju. Nekoliko puta sam trepnula te se pokušala vratiti u svoju pijanu veče i kada sam napokon uspjela da se sjetim nešto me je jako steglo u grudima...
„Profesor...", promrmljala sam to više onako za sebe skupljajući obrve te pokušavajući da se sjetim ostatka. Dovraga zar sam toliko bila pijana da ne mogu skoro ničega da se sjetim? Kako sam uopšte završila s njim? Nakašljala se namještajući rukave košulje i sumnjičavim pogledom gledajući ka meni.
„Profesor?", nakrivila je glavu, a ja sam pogledala na stranu i uzdahnula.
„Ma jedan...bezveze..."
Šta drugo da joj kažem? Ne želim da stvori neku priču kad između Harrya i mene nema ni....baš kada sam krenula da dovršim tu misao pred očima kao da mi je bljesnuo trenutak od prošle noći i odjednom sam mogla da jasno vidim tamno-zelene oči, da osjetim nježno prelaženje prstom preko mog lica i ono najgore, kao da sam mogla da osjetim...usne? O moj Bože, poljubac!
„Aaaaaa!!!!", vrisnula sam te se ponovo prevrnula na stomak stavljajući jastuk preko glave.
„Aurora?! Šta ti je?!", Amandin zabrinuti glas je odjeknuo sobom, a ja sam počela kao mahnita da se udaram rukama po glavi i to preko onog još uvijek od bala mokrom jastuku. Hoću da se ubijem. Odmah.
„Aurora?"
Mogla sam osjetiti kako Amanda pokušava da mi skloni jastuk sa glave i okrene me ali joj ja to nisam dopuštala.
„O Gospode..."
Vanzemaljci, da ste odmah došli po mene! Odmaah!!!
„Šta je bilo?"
„Ne pitaj me ništa molim te...."
Par puta sam zajaukala te zagrlizla posteljinu pod sobom razmišljajući o tome gdje mi je pamet bila? Pa naravno, natapala se u zddjeli punoj alkohola. Crkni Aurora! I ti i...šta sam ono pila? Martini, jeste, martini. Crknite! Zašto sam se dovraga toga morala sjetiti ao već nisam nčega drugog? Pa dovraga, to je bio moj prvi...zapravo ne znam ni da li je prvi poljubac...Ta misao me je još više zgrozila i po ko zna koji put sam zadobila želju da se ubijem.
„Je li se nešto dogodilo sa profesorom?"
A goni se Amanda i ti i tvoje pretpostavke...i to uvijek tačne.
Brzo sam se uspravila u klečeći položaj na krevetu pri čemu mi je skoro sva kosa pala preko lica. Pa ne mogu vjerovati...pa joj meni. Glavobolja je postala još jača i samo sam čekala kada će se začuti pucketanje pa da mi se napokon lobanja prepolovi napola.
„Odgovori mi..."
Rukom mi je sklonila dio kose s lica te me pogledala pomalo uplašeno i baš kada sam se krenula zaderati i reći joj 'Da li me smatraš osobom koja bi se spanđala sa profesorom?!' stvarnost mi je opalila jednu pojaku šamarčinu i samo sam zatvorila usta.
„Moram se presvući."
Brzo sam se ustala te prišla onoj odjeći ali Amanda, uporna i naporna kakva i jeste je dopuzala do mene preko kreveta te me nastavila posmatrati svojim zblanutim krupnim očima. Jutros je baš....poletna?
„Aurora moraš razgovarati sa mnom."
Zakolutala sam očima osjećajući kako sve teže i teže gutam pri pokušajima da se sjetim više detalja vezanih za poljubac ali mi tako pod pritiskom uopšte nije išlo za rukom.
„Ne moram.", odbrusila sam joj te počela pokušavati da otkopčam šlic na haljini ali naravno, ja sam baksuz i to ne može tako lako da se obavi. Zaglavio se. Je*i se zajedno sa mnom i martinijem i ULU-om i Birkbeckom i zabavom i Amandom i....Stylesom....Kako je on reagovao na poljubac? Jesmo li se uopšte i poljubili? Ma jesmo, sjećam se da su nam se usne spojile...o Gospode, to je dovoljan razlog da odem u kuhinju i objesim se za luster. Auh, nemamo luster u kuhinji...šta ću sad?
„Nije valjda da..."
Amanda je ustala te mi počela pomagati oko šlica, a ja sam presijekla u korijenu njenu rečenicu.
„Nije valjda da šta?"
Pogledala sam oštro prema njoj i susret naših pogleda je trajao par trenutaka prije nego što se nije začuo zvuk šlica koji je Amanda jako povukla prema dole.
„Kako se zove taj profesor?", upitala me je mnogo smirenije nego maloprije prije nego što se odmakla od mene te prišla ogledalu prelazeći prstima ispod očiju.
„Frost...", neću joj reći istinu. Otkud znam, možda ona zna da je Harry Patrickov polusin? Ispitivački je podigla obrvu te me počela posmatrati u ogledalu. Kako je naporna.
„Frost?"
„Frost. Profesor istorije. Stariji čovjek, ponudio se da me odveze kući i to je to."
Slegnula sam ramenima skidajući haljinu.
„Otkud stariji profesori na zabavi vas mladih i zašto si onda maloprije onako reagovala?"
Zinula sam na njeno pitanje te je iziritirano pogledala.
„Aaa, kako ti znaš da budeš dosadna. Ako mi ne vjeruješ zašto me onda pitaš? Hajde izađi, moram da se presvučem."
Rekla sam to, a zatim spustila pogled na svoje već polunago tijelo koje je bilo prekriveno samo bijelim grudnjakom i gaćicama. Kako sam pametna. Pogledala je prema meni nešto pitomijim pogledom te sklupčala prste obe ruke ispred sebe lagano uzdišući.
„Nije stvar u tome da ti ne vjerujem ali samo želim da te zaštitim i plašim se da bi ti se moglo dogoditi isto..."
Prije nego što je uspjela dovršitii rečenicu brecnula sam se i blago stresla."To se neće ponovo dogoditi!"
Glas mi je iiz usta izašao na mnogo jači način nego što sam to planirala i nakon što me je par trenutaka značajno posmatrala nasmiješila se te klimnula glavom kretajući se unazad ka vratima.
„Drago mi je što tako misliš i želim da znaš da ću se i ja potruditi da se to više nikad ne dogodi.", nakon što je sve to izgovorila zaokrenula se te napustila prostoriju, a ja sam zatvorila oči te obamotala onu košulju oko vrata te isplazila jezik praveći se da samu sebe davim. Prišla sam ogledalu i odjedanput se zaprepastila od same sebe. Šminka mi je sva bila razmazana, kosa u neredu, a podočnjaci do vilice. I ovakva sam mu se sinoć unosila u lice? Kao prvo, nisam valjda sinoć ovako izgledala, a kao drugo...kao drugo, šta me uopšte briga kakvu me je vidjeo? Ono što je u cijeloj situaciji najdramatičnije i najgore jeste činjenica da sam poslije svega što sam doživjela i poslije svih obećanja datih samoj sebi da više nikada neću dopustiti muškarcu da uđe u moj život i dodirne me...a na kraju ja završim ljubaeći polusina od...okej, mučilo mi se više to ponavljati, a kamoli razmišljati o tome. Pa hoću da se umrem...pa što sam tako bila glupa? Što? Nekoliko puta sam udarila glavom od zid i nakon što mi se istinski zamantalo naslonila sam se leđima uza zid te skliznula na pod kako bih sačekala da malo dođem sebi....
....
„Nemoj se ustručavati da me zovneš u bilo koje doba.", Raymond me je po ko zna koji put podsjetio na jedno te isto,a ja sam samo izašla iz auta te se uputila ka prostranstvima Londonskog univerziteta.
„Vidimo se dušo.", pozdravio me je, svirnuo, a zatim ušao u kolonu drugiha auta koja su neumorno i poprilično sporo prolazila ogromnom ulicom. Ja sam namjestila šnalu koja se opustila te dopustila oštrim pramenovima moje plave kose sa pokojom smeđom trakicom da mi padnu preko očiju. Nakon što sam stegla i rep nastavila sam da se krećem ka Birkbecku,a ujedno i ULU koji se nalazi odmah pored i koji se već nazirao iza kamenog koledža. Samo da tamo ne bude on...Samo da tamo ne bude on...Cijelo vrijeme dok sam prilazila koledžu sam to samoj sebi ponavljala i kada sam napokon prišla Birkbecku tu je bilo porpilično tiho i pusto, a zatim mi je trebalo i jedno 2 minute da ga zaobiđem te uđem u dvorište ULU-a koj je bilo mnogo življe i puno mamurnih studenata koji su tu baš kao i ja bili zbog prijetnje ukorom. Ipak su na prvoj godini i ne žele odmah probleme...a ne želim ih ni ja samo što bih radije dobilaukor nego se susrela sa njim. A šta ću večeras na prvom predavanju, tj. na engleskom? Pa ima da se ubijem...
Čim sam ušla u vidljivu zonu zaradila sam nekoliko podmuklih pogleda i tračave djevojke su odmah počele da se došaptavaju i ne pokušavajućid a budu diskretne. A neka ih vrag nosi, šta je sad? Samo sam ih ignorisala i trgnula se u trenutku kada sam nagazila na nekakvu plastičnu flašu. Podigla sam je te je bacila u jedno od kanta kuda su se nalazile posvuda. Sve je bilo puno flaša, opušaka, različitih vrsta sitnih sjajnih papirića skojima su sinoć izgleda slavili...bilo je tu i hrane i polomljenih laša, ma svega. Iako sam prije polaska popila tabletu glavobolja me je još uvijek ubijala is amo sam se nadala da mi se neće zamantati te da neću bućnuti u ogroman bazen pored kog sam prolazila i u čijoj sam u tom trenutku zagađenoj vodi jasno mogla da vidim svoj podbuhli i slomljeni odraz.
„Može samo sanjati...", jasno sam čula kako to izgovara plavokosa djevojka pored koje sam prolazila svojoj takođe plavokosoj drugarici dok su obe priglupo i tupe gledale u mene. Ponekad me je sramota što sam plavuša. Iako je ona moja radoznalost uporno pokušavala da se uzdigne kako bi se zapitala zašto sam ja odjednom glavna tema među prisutnim djevojkama, još uvijek je na svu sreću bila i previše mamurna za takvo nešto tako da se samo ponovo zavalila na leđa, umjesto očiju su joj se ucrtala dva iksa, a iz usta joj je izletio jezik.
Bezvoljno sam se sagela te počela da uzimam nekolike konzerve, enkakve papiriće i 2-3 komadića stakla kao i omot koka-kole. U trenutku kada sam se počela ustajati, dobila sam priliku da jasno snimim tijelo neke djevojke od pete do glave i u trenutku kada sam shvatila ko je u pitanju nisam izdržala, a da en prevrnem očima.
„Hej Aurora."
„Otkud ti ovdje?", promrmljala sam to zaobilazeći je i već u startu znajući da će i ona krenuti za mnom.
„Ako se ne sjećaš, i ja idem u Birkbeck."
„Fino.", rekla sam to i bacila ono smeće u kantu u isto vrijeme kad i neka crnokosa djevojka koja me je pogledala na poprilično...čudan način?
„Nismo odavno razgovarale."
Uporna crvenokosa djevojka je stajala pored mene držeći ruke u džepovima te me posmatrajući svojim svijetlo-plavim očima.
„Nismo razgovarale otkako si se kao iz vedra neba stvorila ispred moje kuće i počela da pričaš gluposti. Mislim da je to dovoljan razlog da ne poželim da više ikad s tobom razgovaram.", odbrusiila sam joj, a ona je oborila pogled te se počešala po nosu na kom su se nazirale nekolike, zbog pudera gotovo neprimijetne svijetlo-smeđe pjegice.
„Aurora...već sam ti..."
„Kako si znala gdje živim?", upitala sam je svjesna da se moja radoznalost polako počela vraćati svijesti.
„Pa...znala sam..."
Oh, pa naravno. I čudila bih se da sam dobila precizniji odgovor.
„Vidi, već mi je muka od vas tajnovitih ljudi."
„Aurora, ja bih najsrećnija bila kada bih ti mogla reći..."
„Šta?",
Značajno i iziritirano sam je pogleledala, a ona je podigla glavu te pogledala ka nebu koje je ponovo bilo prekriveno slojem gotovo providnih bijelih oblaka tako da je vazduhom vladao popriličan i neprijatan pritisak, posebno za nas mamurne.
„Ja nisam osoba koja bi ti trebala to govoriti...Samo se kloni...", pogledala je oko sebe prije nego što je nastavila još tiše nego maloprije."...Harrya. I dopusti mi da budem tvoja prijateljica."
Nasmijala sam se ipak pomalo unervožena zbog spomena Harryevog imena.
„Ja ne trebam prijatelje i ne trebaju mi.", rekla sam to mrtvo-hladno te se okrenula u potrazi za još smeća. Ona je naravno išla za mnom.
„Ali zato imaš neprijatelje...pogotovo nakon sinošnjeg događaja."
Kretala se uz mene indirektno mi pokazujući pogledima na djevojke koje su se nalazile oko nas.
„Kakvog događaja?", misli su mi na poprilično histeričan način izletjele iz usta i odmah sam se šlogirala razmišljajući o tome da li je moguće da nas je neko vidjeo kad sam ga poljubila? O moj Bože, sad će me izbaciti sa koledža...pa što mi je to kog vraga trebalo?
„Ne sjećaš se?", pogledala je pomalo zaluđeno prema meni, a ja sam odmahnula glavom bez ijednog treptaja gledajući u nju.
„Pa, svi su vidjeli kada te je Styles odvukao u svom zagrljaju...", izgovorile je to pomalo me prijekorno gledajući, a ja sam polako počela da se prisjećam tog dijela večeri i shvatam čemu sva došaptavanja i pogledi."i sada sve djevojke kipe od ljubomore. Ne bi trebalo da te čude svi ti pogledi i domunđavanje...svima je opšte poznato koliko dugo je odbijao svaku djevojku i onda se odjednom..."
„Dobro, dosta. Dosta."
Podigla sam ruke dajući joj do znanja da se zaustavi i pri tom osjećajući kratkotrajno olakšanje sa spoznajom da nisu vidjeli...to što se dogodilo. Ne mogu ni da izgovorim.
„Aurora, bila sam ozbiljna kad sam ti sve ono rekla...moraš da ga se kloniš i to odmah."
„Danielle...", zakolutala sam očima te pogledala na stranu ipak ostavljajući desno uho maksimalno aktivirano kako bih mogla jasno da čujem šta mi govori.
„Ne pričam o izbacivanju sa koledža niti bilo čemu sličnom. Vjeruj mi, bilo bi ti milion puta draže da te izbace sa koledža nego da...nego da se nastaviš upuštati u to i kasnije saznaš istinu."
„Ma kakvu dovraga istinu?!", zaderala sam se i okrenula prema njoj osjećajući kako ona moja znatiželja dobija napad epilepsije i sada se grči bespomoćna jer ne može da dođe do iti jednog jedinog čvrstog podatka. Danielline oči su bile zaključane sa mojima i baš kada je otvorila usta da nešto kaže začula sam nečiji, nepoznati glas iza sebe.
„Gospodična željna pažnje je tu...sada kada si se zaderala svi bi trebali da ponovo gledaju u tebe, hm? Kao sinoć?"
Ma ko je sad to dovraga? Okrenula sam se i susrela sa onom plavušom pored koje sam maloprije prolazila. Nije ni na trenutak gledala prema meni nego se samo igrala svojim nadograđenim noktima koji su mi davali do znanja da nije ni pipnula nijedan komadić smeća.
„Ti se to meni obraćaš?", upitala sam je nezainteresovano na šta se ona podrugljivo nasmiješila te oblizala svoje duge i usjajene usne.
„Pa vjerovatno, dok si sama pronašla u mom komentaru."
Prekrstila je ruke i dojednom su svi, i muški i ženske prestali da rade gledajući prema nama...ne baš svi, ali bliži krug da.
„Ne obaziri se na nju. Idemo.", Danielle mi je to tiho šapnula te me povukla za lakat ali sam joj se ja otrgnula gledajući oštro ka glupoj plavušici.
„Bolje bi ti bilo da počneš da čistiš, a prestaneš glumiti debila koji je opsjednut svojim noktima...", pokazala sam joj prstom na njene ruke prije nego što sam nastavila, „...koji su srednja žalost unatoč činjenici da su nadograđeni...Ups...šta se desilo sa tvojima?"
Nakrivila sam usne praveći se da sažaljevam njene prirodne nokte na šta je ona zaškiljila te me mrko pogledala svojim očima čiju boju zbog prevelike stisnutosti nisam mogla da razaznam. Među prisutnima se mogao čuti lagani žamor.
„Ja barem radim na svom izgledu dok ti radiš na profesoru Stylesu."
Žamor je bio ponovo prisutan, a ja sam sam uzdahnula pokušavajući da zgledam smireno čak i nakon spomena njegovog prezimena i zanimanja. To me još više tjera na vrištanje jer postajem svjesnija da sam poljubila svog...profesora.
„Ako ti je životni san da završiš u njegovom krevetu onda samo naprijed jer ti ja vjeruj mi, nisam na putu."
Na moje riječi je napravila nekolika koraka ka meni blago se smješkajući.
„Hah, mislim da si nam zamijenila uloge. Ali, kako god...Ako Styles i sa kim bude nakon toliko vremena, onda je to profesorica Shine..." Sasvim mi je prišla te se zaustavila pored mene, tačnije i previše blizu mom uhu.
„...a ne s tobom.", prošaputala je to te nastavila da prolazi pored mene, a ja sam se zgađeno nasmijala. Nismo u filmu gospođice Umišljena. Uhvatila sam je za ruku te okrenual prema sebi dobijajući njenu poprilično iznenađenu reakciju. Nema pojma kakva ja mogu da budem.
„Hm, ipak sam ja ta koju je odvezao kući pored toliko pijanih djevojaka, i usput je odbio poziv tvoje drage profesorice Shine o kojoj upravo pričaš, a zapravo tješiš sebe tako da...u svakom slučaju imam veće šanse nego ti, a možda i ona.", namignula sam joj te pustila njenu ruku zarađujući čvrsto stisnute usne. Nemam pojma kakvo je biće to upravo govorilo umjesto mene ali mi je u svakom slučajno bilo drago što sam ovog pingvina koji ne može da se pomiri s tim da ne može letjeti, na zemlju. Naravno da neželim da imam išta sa Stylesom ali se sada barem ne osjećam poraženom. Baš naprotiv. Okrenula sam se poprilično iznenađena time što sam samo u sekundi uspjela da se sjetim trenutka kada je Chloe nešto govorila Harryu. Ne sjećam se tačno šta je bilo u pitanju i u svakom slučaju sam rekla ono što mi je u tom trenutku najviše odgovaralo.
„Pa nama ne polazi baš tako za rukom vjerovatno zato što nemamo majku koja bi mogla da nas uči kako je najlakše iz interesa se uvući u nečiji krevet."
Na te njene riječi mi se cijelo tijelo odjedanput skamenilo i ja sam se samo zaustavila. Ona je upravo spomenula moju majku? Ona e upravo rekla da...Naglo sam se okrenula prema njoj osjećajući kako mi iz ušiju počinje izlaziti para.
„Šta si rekla?"
„To što si čula."
Namsiješila mi se, namignula mi, a zatim se okrenula, a ja nisam čekala ni sekunde da se zaletim prema njoj i zajedno sa sobom je povučem u ogromnu bazen.
Jedno „Woah" je odjeknulo dvorištem ULU-a, a ja sam izronila iz vode susrećući se sa šokiranom plavušom koja je svoju trenutku slijepljenu i potpuno mokru kosu pokušavala skupiti na jedno mjesto ali joj nije išlo.
„Ti...", rekla je to kroz zube, a ja sam je povukla za kosu uživajući u tome što joj nanosim bol svaki put kada bihs e sjetila onoga što je maloprije rekla.
„Pusti me gusko jedna."
Počela je da zamahuje rukama i pokuša me ogrebati dok je stalno mlatarala nogama udarajući me po tijelu. Uskoro smo obe narsnule jedna na drugu, a oko nas su se mogli vidjeti redovi zainteresovanih i navijaćki nastrojenih studenata.
„Da ti više nikad nije palo na pamet da spomeneš moju majku!", zarežala sam to povukavši je jače nego ikad za kosu i usput osjećajući kako mi se nekolike plave dlake petljaju među prstima. Ona je nešto rekla ali nisam uspjela ni da je shvatim šta nakon čega je počela da me grebe po ramenima, vratu i licu svojim lažnjacima. Dabogda joj se polomili. Još više mi se počelo mantati em zbog nje, em zbog vode, em zbog uvrede upućene mojoj majci, em zbog uzvika koji su nas okruživali sa svih strana. Odjedanput su se nečije ruke obamotale oko mog strukas leđa i počele da me odvlače od podivljale plavuše. Uzvici su postali još glasniji, a ja sam počela da mlataram nogama u pokušaju da se otrgnem ali mi nije išlo.
„Pusti me!"
Pokušala sam da dođem rukama do osobe koja me je držala ali sam potpuno izgubila orijentaciju i jedino što sam mogla da vidim bio je profesor, španskog ja mislim, kako odvlači onu plavušicu.
„Kučko jedna!", histerično se zaderala i baš kada sam krenula da joj nešto dobacim na to, glas mi je presječen jednim drugim kog nisma očekivala da ću čuti prije večeras.
„Šta pobogu radiš"
„Harry?", skviknula sam poput one gumene žute patke s kojom se djeca za vrijeme kupanja igraju u kadi nespremna na ovakvo nešto. Ne želim da ga vidim, a kamoli da...osjetim njegove ruke. Ne, ne i ne!
„Pusti me!"
Još više sam počela da se otimam i odjedanput sam osjetila nešto vlažno i mekano uz uho iako sam bila u veoma toploj vodi.
„Smiri se..."
Uh, to su bile njegove usne. Ne opet one. Neću više da ih vidim, a kamoli da ih tako...osjetim. Ne to. Bježi od mene. Postajem sve gora i gora. Gospode...Odjedanput se našao ispred mene sa crnom majicom koja je većim dijelom plutala u vodi otkrivajući njegove trbušnjake i tetovaže dok me je rukama još vijek čvrsto držao za bokove gledajući me ravno u oči svojim zelenim koje su na suncu bile svjetlije nego inače. Kosa mu se raspodjelila u manje i dosta ravne grupice dok je dopuštala kapima sa nje da mu se slijevaju niz lice i prelaze sve preko obraza, nosa i isklesanih tamno-rozih usana koje su u tom trenutku izgledalo kao da su izašle iz reklama. A ja i on i njegove usne. Makni ga od sebe Aurora!
„Bježi od mene!", rekla sam to kroz zube prislanjajući ruke na njegova prsa te ga odgurujući i usput primjećujući barem 3o pati očiju koje su bez dopuštanja trepavicama da se imalo spuste buljile u nas. Harry me je značajno pogledao nakon čega me je podigao u vazduh tako da sam na trenutak osjetila šok susrećući se sa vazduhom dosta hladnijim od vode, a uskoro sam se našla u sjedećem položaju na ivici bazena. Mogla sma primijetiti da je i profesor španskog isto to uradio sa onom plavušom tako da sam osjetila trenutačno olakšanje i bila sam sigurna da ništ aod tog ane bi izgledalo čudno da nisu svi vidjeli ono...od sinoć. Brzo sam se uspravila u stojeći položaj te počela ići u besciljnom pravcu kako bih što prije pobjegla od Harrya i svih ostalih, a u tome me je poprilično usporavala odjeća koja mi je bila nadojena vodom.
„Styles, idi za onom drugom, ja ću se pobrinuti za ovu!", muški glas je nadjačao sve ostale, a ja sam zakolutala očima hvatajući se za mokru glavu i pitajući sebe šta sam Bogu skrivila. Koliko sam shvatila, španac šalje Harrya po mene? Okrenula sam se i suočila sa surovom istinom. Bila sam upravu. Ima li iko predstave koliko je to loše kad sam ja upravu? Mnogo, i nikad ne donosi ništa dobro.
„Ne idi za mnom!", zaderala sam se čuvši njegov ekorake koji su baš kao i moji zbog mokrine stvarali ljigav zvuk.
„Aur...Ottis, ovo nije ništa privatno, kao profesor sam dužan da se pobrinem za te...vas s obzirom da si...ste se upravo potukli na sred koledža."
Ma super, ne može bolje. Nasmijala sam se od muke te ušla u ULU kao budala umjesto da idem ravno kući pa makar cijeli London gledao u mene kao luđakinju. A dobro se sjećam kako mi je maloprije šapnuo 'Smiri se' bez prokletog persiranja i sad tu nešto izigrava. Brzo sam krenula da zatvorim vrata za sobom kako mu ne bih dopustila da uđe za mnom ali se odjednom mokra crna patika našla između vrata i njenog okvira tako da sam bila onemogućena da ih zatvorim do kraja. Podigla sam pogled uz mokre i uske crne farmerke i crnu majicu koja je sada bila prilijepljena uz njegovo tijelo osim desnu stranu stomaka gdje se jasno mogla vidjeti njegova V linija s obzirom da su mu se farmerke nalazile obješene o kukove. Kosa mu je sada bila napola razbarušena vjerovatno zahvaljujući njegovim nemirnim prstima, a trepavice koje su okreuživale užarene zelene oči su izgledale mnogo tamnije i duže nego inače tako da su ga činile još...neću to reći, mislim pomisliti. Ma svejedno, o čemu ja kog vraga razmišljam, moram ga se što prije riješiti.
„Ne treba mi tvoja, ako već hoćeš vaša pomoć! Super sam i ostavi...te me na miru!", čovječe pa ja ne znam ni da ga persiram. A ako ništa, ne zna ni on mene. Pa shvatam li ja koliko je to zapravo jadno i glupo i apsurdno? Ovo sve mora da prestane! Svjetlost koja se odbijala od poprilično 'staklenast' unutrašnji izgled ULU-a je posebno osvjetljavala njegove mokre usne koje su mi se činile punijim nego inače i kao da me je namjerno provocirala govoreći 'Sinoć si ga poljubila, hihihi, poljubila si ga'. Svjetlost je jedna najobičnija koza! A ja sam poludjela.
„Miči se!", rekla sam to po ko zna koji put, a on je samo poduhvatio svojim dugim prstima vrata te ih odgurnuo i nakon sam jedne sekunde se našao unutra, ispred mene. Okrenula sam se i shvatila da smo sami. Ispred ULU-a je sada bila meni nepoznata, pretpostavljam profesorica koja je nadgledala studente i derala se na njih. Profesora španskog nije bilo. Kao ni one plavuše. Barem Harryev i moj slučaj ne izgleda retardirano gledano sa objektivne strane. Na subjektivnu ne smijem ni da mislim.
„Zašto ste se potukli?", upitao me je to na pomalo ljutit način pokazujući prstom iza svojih leđa prema staklenim vratima kroz koja se jasno mogao vidjeti onaj bazen. Ja sam zakolutala očima te se okrenula krećući se preko ogromnog hola u potrazi za prilikom kada ću samo šmugnuti i pobjeći kući.
„Neću o tome da razgovaram s tobom...vama."
„E pa vidiš, moraćete. Zbog ovoga bi mogli da vas izbace sa koledža."
Okrenula sams e prema njemu i raširila ruke.
„E pa neka će! Nije mi stalo!"
Zapravo jeste jer sam još davno obećala mami da ću dobro učiti i upisati se na neki prestićan koledž kao što je...Birkbeck.
On je zakolutao očima te stavio ruke na svoje bokove jednu nogu ispružajući ka naprijed.
„Budi zahvalna što sam ja bio tu...", više je to promrmljao, a ja sam se osjetila nekako čudno i lakše zato što me nije persirao. Ne volim kad me persira. Jao, šta mi se ovo dešava?
„Zašto?", upitala sam ga osjećajući kako mi srce još uvijek ubrzano tuče zbog onog maloprije kao i ...uvrede moje majke.
„Zato što bi neki drugi sve ispričao direktorici.", oštro mi je odgovorio, a ja sma se na trenutak blago namrštila odmah zatim se vraćajući u onaj bezizražajni stav.
„Pa možda i ispriča onaj...drugi profesor."
Ne znam kako se zove ni da li uopšte predaje španski tako da ću se zaustaviti samo na 'onaj drugi profesor'.
„Neće.",rekao je to sasvim hladno i samouvjereno, a ja sam sjela na stepenice gledajući upitno prema njemu i usput prebacujući svoju mokru kosu preko ramena.
„To ne možeš znati."
„Mogu zato što ću se ja pobrinuti za to da ne kaže ništa direktorici. Zadovoljna?"
Podigao je obrve te me pomalo grubo pogledo sjedajući pored mene. Ma koji vrag...
„Zašto bi to uradio zbog mene?", pogledala sam prema njemu odmah zatim požalivši pošto me je svaki dio njegovog lica podsjećao na događaj od prethodne noći. Samo je par trenutaka zatreptao gledajući i po ogromnom holu ispred sebe prije nego što je uzdahnuo i napokon progovorio.
„Zato."
Zakolutala sam očima te se naslonila dlanovima na stepenice iza sebe usput zabacujući glavu unazad.
„Totalno precizan odgovor."
Nije ništa komentarisao i bila sam mu zahvalna na tome. Željela sam da idem, a opet nisam. Suludost me proganja sve dalje i dalje i ja sam zabrinutija za sebe sve više i više.
„Kako se osjećate?"
Pogledao je prema meni, a ja sam se stresla te blago skupila obrve.
„Nemoj me persirati...barem, ne ovako kad smo nasamo."
Mislim da nisam to trebala reći ali mi se ne sviđa kada me persira, pogotovo kad u istoj rečenici spominje nešto što je mnogo privatnije. Kao npr. moje sinošnje pijanstvo i njegovo odvoženje mene kući. Ako izostavimo ono najgore što nema šanse da ću spomenuti i u snu.
„Kad smo nasamo? Šta bi to trebalo da znači?", oblizao je svoju dojnju usnu te pogledao značajno prema meni, a ja sam ostala zatečena. Šta sad hoće?
„Pa trebalo bi da znači...", dovraga ne znam šta dalje reći.
„Aurora, ja sam tvoj...vaš, profesor i..."
„Zašto ti se onda uvijek omakne i nikad ne možeš da me persiraš? Zato što si se navikao da me zoveš Ro i da me pipkaš u teretani i ne znam ni ja šta već!", rekla sam to mnogo glasnije nego što bih trebala i njegove, sada pjenušavo zelene oči su se na trenutak raširile prije nego što je na svoj posebni i usporeni način otvorio usne kako bi progovorio.
„A ti da mene ljubiš!", rekao je to naslanjajući se na jednu ruku i okrećući se na stranu ka meni u istom trenutku kada su me njegove riječi udarile u stomak izbijajući zrak iz mene. Ne mogu vjerovati da je to rekao.
„Ti si jedan najobičniji idiot! I ne čudim se zašto mi govore da se držim podalje od tebe!"
Ako ikad išta svežem na mašnu onda će to biti moj nerazumni jezik. Ma zapravo, i trebala sam mu to reći, sad samo da...Baš kada sam ustala i počela ići prema vratima on se stvorio ispred mene i samo sam bubnula u njegovo čvrsto tijelo. Auč. Krenula sam da ga zaobiđem ali me je on uhvatio za zglobove od šaka učinivši me bespomoćnom.
„Ko ti to govori?", glas mu je bio ozbiljan kao onda kada sam mu u teretani rekla da je gej ako ne i ozbiljniji.
„Ne tiče 'vas' se!", 'vas' sam posebno naglasila pokušavajući svim naporima da mu se otrgnem."Baš kao što si..ste i sami rekli, mi smo samo profesor i studentica pa čemu onda povjeravanje tajni?! A sad me pusti! Te!"
Bila sam i više nego bijesna zbog onoga što mi je maloprije rekao. Zna li on uopšte koliko se ja izjedam zbog tog prokletog poljupca koji se dogodio samo zato što sam bila pijana? Inače ga ne bih poljubila ni u ludilu. Ni njega ni bilo kog drugog muškarca.
„Ti ne možeš za mene biti samo studentica čim sam ti dao nadimak, Ro.", rekao je to na toliko neobičan način da sam odmah znala da se u toj rečenici krije još nešto. Kao i uvijek. I sad, okrećemo ploču. Više nisam Ottis nego Ro. Više nisam vi nego ti. E pa ne može tako.
„Oh, pa kako sam mogla zaboraviti da imam posla sa zaluđenikom s imenima?! Ti si sam budalo jedna rekao da smo profesor i studentica šta sad buncaš?", zaderala sam se na trenutak mu se unoseći u facu i čim sam osjetila onaj glupi i osvježavajući miris minta i narandže brzo sam se odmakla...barem onoliko koliko je to bilo u granicama mojih mogućnosti s obzirom da mu stisak nije popuštao. Odjednom me je još više privukao sebi i ma koliko da sam se pokušavala odmaći nisam mogla. Došlo mi je da vrištim.
„Tvoj nadimak ima mnogo veće značenje i krije mnogo veću tajnu nego što možeš i zamisliti Ro.", rekao je to pričajući sa usnama negdje u mojoj kosi i iskreno lagala bih kada bih rekla da nekakva čuda nisu prošla kroz mene. Ma kakvo značenje? Kakva tajna? Njegova mokra kosa koja me je golicala po licu me je dekoncentrisala. Ovo postaje suludo.
„O čemu pričaš?"
Više nisam imala snage ni da se derem, ni da se otimam, samo sam znala da sam zarobljena sa misterijom i njegovim mokrim tijelom. Topao zrak iz njegovih usta se probijao kroz moju mokru kosu i pomalo me nervirao s obzirom da je na meni imao neobičan efekat.
„Ne mogu ti odati tajnu ako ti meni ne odaš svoju. Ko ti je rekao da se držiš podalje od mene?", upitao me je to napokon vraćajući glavu ali sada u takav položaj da su nam se nosevi gotovo dodirivali. Dovraga, šta to on radi?
„Neću ti reći."
Nema šanse da mu kažem. Čitam njegovu glupu igru. Želi da me svojom blizinom i ponašanjem koje bismo mogli nazvati nekom vrstom zavođenja i flertovanja natjera da mu kažem ono što želi da zna, a onda će da me pusti i ostavi na cjedilu baš kao i sinoć kada sam željela da nastavim poljubac. Aaa, sad se sjećam. Sad se sjećam i tog dijela večeri. Bolje bi bilo da se nisam sjetila. O u vraga!
„Moraš Ro.", pričao je tako sporo i tiho i već mi je podigao ruke tako da su predstavljale prepreku između mojih i njegovih prsa. Neprestano je prelazio svojim tamno-zelenim pogledom preko mog lica dok mu se prečnik zjenica neprestano mijenjao. Mislim da to nikada u životu nisam imala priliku vidjeti. Zrak koji je poput vodopada padao preko njegovih usana je sušio moje dok su se njegove presijavale od vlažnosti. „Već si mi sinoć otkrila jednu svoju tajnu, zašto ne bi i drugu?"
O Bože...Kakvu tajnu? Šta li sam mu to onako pijana i razmontirana rekla? Za moju majku? Za ono što su mi učinili? Za nešto drugo? Ojjjj!!!!
„Kakvu...tajnu?"
Dah je ponovo počeo da mi se presijeca i samo sam se pitala gdje ona hladna i čvrsta Aurora odleprša svaki put kada sam mu ovako blizu? Usne su mu se izvile u blagi smiješak koji nikad prije nisam imala prilike vidjeti i na desnom obrazu mu se jasno mogla vidjeti rupica ukrašena sa još nekolike linije.. Nakon što je oblizao usnu pomjerio je ponovo lice negdje uz moje i počela sam ponovo pokušavati da se otrgnem ali nisam mogla. Sljedeće što sam osjetila bila je mokrina kose ali i meki pritisak na kožu uz moje uho i oči su mi se istog trenutka ponovo raširile. Uvraga, je li on to mene poljubio? Meni ništa nije jasno...zaista nije...maloprije me je ona barbika uvjerila da zaista dugo vremena nije pipnuo nijednu djevojku i zašto sad ovo meni radi? I zašto je sinoć onda pobjegao od mog poljupca, a danas....zbunjena sam...i bijesna. Hoću da me pusti. I to odmah! Uslijedio je još jedan mekan poljubac kojim je samo djelimično dodirivao moju kožu. Imala sam osjećaj da me izaziva.
„Da me želiš.", rekao je to sa usnama odmah uz moje uho i osim njegovog daha obasula me je i zbunjenost dok su njegove usne ostavile jedan mnogo efikasniji poljubac od prethodnih tako što su obuhvatile moju kožu i na trenutak je zasisale. Ispustila sam malo izdah i došlo mi je da istog trenutka ošamarim samu sebe. Nisam ovo očekivala....kao ni svoju paralizu. Hoću da se vrati ona svjesna i stabilna Aurora, a ne ova glupača koja i trijezna dopušta da se gluposti dešavaju.
Nakon što sam par trenutaka premotavala naš razgovor shvatila sam na šta misli. Misli da je to moja tajna? Da ga želim?
„Molim?!", nakon što sam izvela još jednu imitaciju gumene patke svom snagom sam pritisnula njegova prsa i uspjela sam barem djelimice da ga odmaknem od sebe.
„Jesi li ti uopšte normalan?! Ja tebe želim?!". Rekla sam to usput se na trenutak nasmijavši od muke i ono što me je još više nerviralo bio je i smiješak na njegovom licu. Šta mu se odjednom dogodilo? Znam da ova njegova promjena ponašanja ima veze sa onim što sam rekla da su mi rekli da ga se klonim...ali zašto? Šta je toliko bitno u tome?
„Ti si jedan obični egoista kog ne želim više ni da vidim, a kamoli želim! Da malo više znaš o meni znao bi da nikada ne bih poželjela nijednog muškarca! Ono sinoć se desilo zbog prokletog alkohola i ničeg drugog, a da ti nisi njuškalo kakvo jesi ne bi ni do toga došlo!"
Okej, da kipim od bijesa je preblago za reći. On je zagrlizao dojnju usnu pažljivo proučavajući moje lice prije nego što je progovorio i ispustio svoj promukli glas.
„Nego do čega bi došlo? Sada bi bila mrtva jer bi te neko usput onakvu pijanu pokupio s autom?"
Podigao je značajno obrvu napokon malo popuštajući stisak i ja sam iskoristila trenutak te se otrgnula od njega primjećujući svijetlo-rozu boju na svojim zglobovima.
„Šta tebe to briga? Ne trebaju mi tvoja zaštita ni sažaljenje!"
Raširila sam ruke gledajući ga ravno u oči kao i on mene. Stajali smo tačno jedno na spram drugoga i s obzirom da je sve bilo prazno glasovi su nam odjekivali cijelim holom.
„Ali zato meni trebaš ti.", izgovorio je to na svoj nonšalantni i ozbiljni način, a meni je vilica tresnula od pod.
„Molim?!"
Nisam ga dobro čula.
„Dobro si me čula."
Sad mi još čita i misli?
„Zašto bih ja tebi trebala?"
Na trenutak je zavukao ruku pod svoju majicu češući se po stomaku te mi otkrivajući par pločica. Aurora, diži pogled.
„Kada bih ti rekao ne bi bilo zanimljivo."
U očima sam mu vidjela nešto što mi do sada nije bilo poznato. Imam osjećaj kao da ne stojim pred istim onim dečkom kog poznajem..15-ak dana? Tako nekako.
„Šta ne bi bilo zanimljivo?", upitala sam ga gubeći svaku ideju za još pitanja koja moram postaviti ili ću inače kasnije godinama žaliti što nisam.
Počeo je da prstima uvija dojnju usnu baš kao što je to radio one prve sedmice kada sam ga upoznala. Opsjednut je svojim usnama, a ja sam ih sinoć poljubila...pa kako me samo nije sramota? I još sad misli da ga želim. Pa ovo postaje noćna mora. Odjednom je počeo da se kreće prema meni i ja sam se odmah odmakla nekolika koraka unazad. Došla sam do prve stepenice, tačnije petama sam udarila u nju, a on se zaustavio tačno ispred mene na svu sreću na sigurnom rastojanju. Bio je ozbiljan. I previše ozbiljan za riječi koje je izgovarao i akvcije koje je maloprije obavljao. Nije mi jasn. Nimalo. Zapravo nisam ni sama sebi i sigurna sam da bi me to trebalo mnogo više zabrinjavati.
„Saznaćeš sve kad za to dođe vrijeme Ro, a onda ćeš shvatiti da su bili upravu.", izgovorio je to na najčudniji mogući način prije nego što se okrenuo svojim patikama koje su zbog mokrine zaškripale od uglačani svjetlucavi pod, a zatim je počeo da se udaljuje ka izlazu iz koledža usput prolazeći rukama kroz svoju mokru kosu iz koje su se pri tom raspršivale kapljice. Izašao je napolje, a ja sam sjela na stepenište i uhvatila se za glavu koja je počela i više nego da mi pulsira, a najtužnije u svemu tome jeste što me je to pulsiranje podsjetilo na Harryeve usne. Ako ikada bude postojala peticija o tome da bi me trebalo da me smjeste u ludnicu, biću prva da je potpišem...