Čvrsto sam stisnula usne i samo čekala da počne vrištati misleći da je Harry došao da dovrši posao svog očuha i ubije me dok su mi se u ušima udomaćile zagluhnutost i zujanje koje sam posljednji put osjetila....na sahrani svoje majke. Činilo mi se da prolaze godine...čekam reakciju, bilo šta ali situacija ostaje mirna...i previše mirna. Zabrinjavajuće mirna.
„Uhm...hej.", Amanda govori na svoj slatkasti način te spontano podiže ruku u znak pozdrava Harryu, a ja ostajem zabezeknuta.
„Hej." Harry se trgnuo iz svoje maloprijašnje ukočenosti nakon što sam spomenula Itana te prišao Amandi i rukovao se s njom. Cijelo tijelo mi je zapljusnuto valom znoja. Je li se meni čini ili upravo vidim Amandu i Harrya kako se uljudno upoznavaju? „Ja sam Harry, Aurorin....prijatelj."
Hu...prijatelj...preskočio je činjenicu da mi je profesor, a ja sam preskočila činjenicu da pripada porodici koja je nama dvjema upropastila živote. Treba li spomenuti i prisni odnos? Bilo bi previše, hm? Kakva li divota...Da li je zaboga moguće da ona ne zna da je Patrickov polusin? Da li je moguće da nikad nije pogledala one Raymondove zapise? Da nikad s njim o tome nije pričala?
„S tobom sam raz..."
„Da, da. Ja sam bio onaj koji se javio na njen mobilni."
Počeli su lijepo da se nadopunjavaju, a ja sam stavila ruku na kuk i nastavila buljiti u njih. Zagluhnutost postaje još veća iako bi trebalo da je obrnuto. Plašim se previše jednostavnog ishoda. Nešto mi ovdje ne štima.
'A da se jednom u životu opustiš?'
Kako da se pobogu si opustim u ovakvoj situaciji? Primjećujem neugodnu razmjenu pogleda između Harrya i Amande i odjednom me nešto pecka u petama.
„Harry..", jedva progovaram. Osjećam se kao da mi je godinama bundeva bila zaglavljena u grlu.
'Uh, ispala ti iz glave, tačnije šupljine u kojoj bi trebao da bude mozak.'
„...je upravo na odlasku.", rekla sam to sa malenim, više ciničnim smiješkom koji sam poklonila oboma. Imam osjećaj da me ismijavaju iako znam da Amanda ne bi to činila...pogotovo ne u ovakvoj situaciji, samo kad bi znala ko je Harry zaista. Po tom pitanju sam još uvijek veoma zbunjena. Bila sam ubjeđena da ona zna sve.
Prišla sam kovrdžavom dečku čiji mi je pogled dao do znanja da nije zadovoljan mojom izjavom ali koga briga? Ja sam ta koja treba da bude ljuta i koja može da ga izbaci iz svoje kuće kad god to poželi.
„Pa, bilo mi je drago što smo se upoznali.", Amanda je promrmljala, osmjehnula se i odmjerila ga pogledom. Namrštila sam se.
„Hajde.", tiho sam progunđala kroz zube gurkajući Harrya rukom ka vratima.
„I meni.", rekao je i napokon se samostalno pomjerio napuštajući dnevni. Nisam znala da li je pametno da izađem za njim ali ipak jesam, moram zbog Amande. „Nismo završili, Aurora.", ljutito mi je rekao u trenutku kada smo došli do vrata.
„O, da jesmo.", samouvjereno sam mu odvratila i krenula da zatvorim vrata ali se on prepriječio. Uvijek mu se tijelo nameće gdje ne treba.
„Aurora...", prodahtao je i obuhvatio prstima moju bradu podigavši mi glavu. „...ne možeš se tako igrati sa mnom."
Ljut je zbog onog sa Itanom. Budala. Udarila sam ga po ruci te je sklonila sa sebe gledajući ga ravno u oči. Zelenilo se kovitla poput olujnog mora...opasno je.
„Shvataš li ti koliko je umetanje riječi 'igranje' zapravo ironično u bilo kakvom našem razgovoru?", sarkastično sam ga upitala, a zatim zauzela još samouvjereniji stav. Ljuta sam. I previše. Benova sestra mi još uvijek skakuće pred očima i to mi ne dopšta da se smirim. Odjednom mrzim crvenu boju. Ne mogu vjerovati da sam maloprije gotovo pokleknula. „Vidimo se Styles.", pozdravila sam ga i iskoristila trenutak kada se malo izmakao te zatvorila i zaključala vrata. Naslonila sam se leđima na njih i duboko uzdahnula. Iako mi ništa nije jasno i iako se ništa strašno nije dogodilo, a moglo je, posljednjih nekoliko minuta je bilo veoma stresno. Veoma. Previše.
„Jesi li dobro?", odjednom me trza glas smeđokose djevojke koja umorno izlazi iz dnevnog. Klimnula sam glavom dobro je zagledajući. Ne djeluje nenormalno, zbunjeno, smanuto, izgubljeno....
'Idi pred ogledalo pa ćeš se naći oči u oči s takvom osobom.'
Ha-ha.
„Šta je prijatelj želio?", riječ 'prijatelj' izgovara sasvim normalno. Ona zaista ne zna za Harrya...Dekoncentrisano sam slegnula ramenima u smislu 'ništa posebno'. U trenutku se u meni budi želja da joj sve ispričam, saopštim joj svoje ideje i planove te je pitam da mi pomogne...da li bi to bilo ispravno?
„Idem da se istuširam.", odstno je promrmljala te otišla na sprat, a ja sam nastavila da se čudim jedva se nekako rješavajući podmukle zagluhnutosti i ideje da joj ispričam svoje mračne tajne...
Podne je brzo proletjelo i kako se koledž više bližio, to sam manje željela da idem na njega...ali da li bi bilo logike u izbjegavanju školovanja zbog jednog Harrya? Naravno da ne bi. Raymond je zvao čak nekoliko puta kako bi se uvjerio da je sve uredu...ponaša se kao da je kući ostavio dva mala djeteta. Ta pomisao me je na čudan način vratila u događaje iz prošlosti pa sam je se brže-bolje riješila.
„Ja sam ih sinoć pekla.", Amanda je ponosno rekla stavljajući zdjelu sa nekakvom vrstom kolačića pred Margaret čije su crne oči istog trenutka zasijale. Voli da jede, a Amanda je zaista loš kuvar i kolačići su užasni...Međutim, nisam joj rekla kako ne bih morala trpjeti njenu nadurenu facu cijeli dan. Margaret je počela da jede, sa početnom grimasom, ali se nije činilo kao da joj previše smeta zagoreni komad peciva. Gledale su nekakav modni kanal i komentarisale svaku kreaciju izazivajući glavobolju i smorenost s moje strane. Ako mi ikada išta nije bilo jano, naravno ukoliko izostavimo misterije unesene u moj žiovt busenom kovrdžave kose, to je onda gledanje modnih revija preko tv-a. Šta je tu zaboga zabavno? Sve je identično, sa pokojim promijenjenim detaljem na jadnim i ispaćenim ljudima koji samo što se kao prutovi ne prelome na sred one staze. Osjećajne osobe bi mogle i zaplakati. U trenutku kada mi je vibracija prozujala nogom blago sam se promeškoljila te izvadila mobilni iz zadnjeg džepa farmerki. Sigurno se Raymond plaši da nisam isključila nešto električno u kući. Počinje debelo da me nervira.
*Izađi ispred kuće.*-poruka glasi.
Da izađem ispred kuće? Ko dovraga hoće da izađem ispred kuće?
„A fuuuj!", uživljene djevojke su u isto vrijeme sa zgroženim facama odmahnule rukom, a ja glavom nakon čega sam ustala te izašla u hodnjik. Ne znam zašto ali oklijevam dok se s skanjujem da otvorim vanjska vrata. Šta ako me neko sada uhvati? Otme? Ubije? Prošlost u mene ulijeva nevjericu i neprijatnu bojazan ali mi u isto vrijeme kroz misli prolijeće jedna osoba. Kada sam napokon otvorila vrata i ugledala dobro poznato crveno auto uvjerila sam se u postojanje svog 6. čula. Glasić nekoliko puta zaredom koluta očima.
Na auto je poput manekena naslonjen vitki dečko, sa sada već nešto ukroćenijom kosom, zabačenom unazad i podosta ukočenim stavom. Ruke su mu prekrštene preko grudi, noge jedna preko druge. Gleda ravno ka meni i osjećam se kao u manga stripovima, samo čekam da se oko nas zakovitla vjetar i napadne me nekakva neman pod njegovim uticajem. S nevjericom sam se namrštila te polako krenula ka njemu.
„Šta hoćeš?", potiho sam upitala okrećući se kako bih se uvjerila da Amanda ili Margaret nisu krenule za mnom. Umjesto toga, još uvijek mogu da čujem njihov kikot u dnevnom. Baš su brižne. Harry je u crnoj raskopčanoj jakni koja pomalo podsjeća na neku vrstu sakoa, a ispod se nazire bijela majica sa V izrezom i ogrlicom prebačenom preko sebe. Noge su mu prekrivene uskim, na desnom koljenu poderanim farmerkama. Na trenutak ga zamišljam kako hoda onom modnom pistom zbog koje Amanda i Margaret oštećuju vid i glasne žice.
„Zašto mi nisi rekla da te je Patrick pozvao na večeru?", hladno, pomalo grubo me je upitao zatim se odmičući od auta te primičući meni. „I otkud vas dvoje dovraga u kontaktu?"
Probada me pogledom. Vidi ti njega.
„Zašto bih trebala da ti se ispovijedam?"
Prokleti Patrick mu je već prenio za poziv. Ne vidim logiku u tome kad sam lijepo odbila.
'Hm...lijepo?'
„U pitanju je moja porodica Aurora! Možda zato?!"
Uh, izrazito je nervozan. Namrgodila sam se. On je taj koji se sinoć ljubakao sa svojom bivšom i sada bih kao trebala da tolerišem njegovo istresanje na meni?
„Pa ako ti je stalo do nje onda prvo izgladi odnose sa njima pa...", zaustavila sam se shvatajući da prenaglo prodirem u temu u koju možda ne bih trebala. Njegov pogled mi daje do znanja da dijelimo isto mišljenje samo što je ono njegovo pomiješano sa dozom ljutnje...bijes je ipak adekvatnija riječ.
„To što sam ti ispričao pojedinosti iz mog života ne znači da to možeš da spominješ i koristiš protiv mene. Je li ti to jasno?", upitao me je jednako grubim glasom usput stiskajući zube. Miris mu je jednako opak kao i stav.
„Imam pravo da spominjem šta hoću sve dok se ti nemilosrdno poigravaš sa mnom.", brzo sam odgovorila osjećajući se ponosno jer ne podliježem ni njegovom prodornom pogledu, a bome ni blizini koja je postajala sve veća.
„Poigravam?", pita me sa jednim vidom grimase.
„Da, poigravaš Harry."
Još se usuđuje da se pravi lud. Po nekakvom neprirodnom pomijeranju njegovih stisnutih usana vidim da želi da nešto kaže ali mu baš i ne ide. Susreo se sa istinom u oči i zna da ne može tek tako da zažmuri...
„Sad bi bilo lijepo da odeš.", dodala sam te se okrenula odlučna da se vratim u kuću pa nek' on radi šta mu je volja. Međutim, da li je jednostavnost nešto što dolazi u paketu sa Harryem Stylesom? Naravno da nije. Hvata me za podlakticu i okreće ponovo ka sebi.
„Nismo završili.", govori mi sa licem gotovo prislonjenim uz moje. Najdublje moguće sam uzdahnula kroz nos i napravila korak unazad.
„Za mene jesmo. Još sinoć.", glas mi je nekako hladnokrvan i malo mi hvali da samoj sebi bacim pet. Harry koluta očima i gleda na stranu nakon čega me povlači ponovo ka sebi. Pokušavam se oduprijeti ali muška snaga je nešto što je teže savladati nego vlastite osjećaje i misli. Meni je to posljednje 4 godine perfektno išlo, a sada već staje na klimave noge...to je nešto što me itekako zabrinjava.
„Prestani stalno to spominjati."
Po boji glasa mogu zaključiti da ima nekakav osjećaj krivice...da li je to moguće? Mora da sam loša u tumačenju ljudskog ponašanja i osjećaja.
„E pa vidiš, moram. Pod igrom nisam mislila i na ponižavanje Harry, a ti si meni to priuštio ljubeći mene i svoju bivšu u isto vrijeme. Osjećaš li se imalo prljavo i loše dok ti ovo govorim?", pitam ga praveći zgroženu grimasu. Pokušavam da pročitam poruku i shvatim nevidljivi signal koji mi šalju njegove oči ali mi ne ide. Previše je nedokučiv, čak i onda kada možda ne želi biti takav.
„Već sam ti sve objasnio. Ne planiram to činiti po drugi put.", govori bez previše emocija uvezenih u crte lica....nema on toga u sebi. Samos am zamahala glavom shvatajući da nema koristi od razgovora s njim...on je jedna od onih osoba koje sebe smatraju nepogriješivim, bezgrešnim i nepobjedivim. Možda je baš zato zaluđen igrama, ko zna...
„Ni ja tebi ne planiram po drugi put govoriti da je gotovo Harry.", osjećam se čudno dok izgovaram te riječi, ali isto tako znam da ništ adrugo ne bi bilo ispravno...ne bi bilo za mooje dobro. „Zabrljao si...mada se ne sjećam da je ikada ijedno od nas dvoje postupalo ispravno.", potiho i iskreno govorim dok gledam u kožu zloženu kroz njegov izrez. Uz sami šav se nazire vrh ptičjeg krila...pitam se da li i ta tetovaža predstavlja nešto? Da li se Harry osjeća slobodno? Bezbrižno? Ne djeluje tako...
„Možda su upravo one stvari za koje ti misliš da su pogrešne zapravo ispravne i obrnuto.", jednako tiho kao i ja izgovara jedan od onih svojih filozofskih zaključaka, a ja samo uzdišem. Ne želim ni da razmišljam o njegovim riječima. Želim samo vjerovati sebi i svojim mišljenjima. U suprotnom ću da nadrljam.
„Ovaj razgovor nema smisla, Harry."
Moje riječi nisu bile od posebne koristi. Povukao me je za ruku unatoč mojim pokušajima da se oduprem. Šta je sad dovraga?
„Kuda?", ljutito ga pitam, a on slobodnom rukom prolazi kroz kosu. Nervozan je...ne sviđaju mu se moje ideje, zaključci, razmišljanja...e pa žalim slučaj.
„Želim da malo prošetamo.", je jedino što čujem gledajući u njegova leđa čiji se mišići pod majicom i jaknom pokreću usljed hodanja. Izgleda tako...razvijeno.
„Ma kakvo šetanje? Harry, prestani...", noge mi se automatski kreću kao da je Harry u mene stavio nekakvu bateriju na osnovu koje radim poput ...igračke...pa naravno, šta bih ja drugo bila za njega? Svakim korakom osjećam kao da mi mozak u glavi poskakuje kao i srce...nervni žavrsetci se spajaju i razdvajaju dok mi se dlan znoji pod pritiskom Harryevog. Ruke su mu tako mekane, a opet velike i muževne.
„Sjedi.", rekao mi je u trenutku kada smo došli do malog parka namjenjenog isključivo za djecu. Napravljen je, kako me je Amanda informisala, prije oko 2 godine. Harryev prst je napadno uprt ka tri poredane ljuljaške. Ma daj...
„Očekuješ od mene da se ljuljam? Harry, hoćeš li me ikad..."
Naglo sam prekinuta.
„Samo sjedi zaboga!", zvuči iziritirano. Pa kakva bih tek ja trebala da budem? I dalje sam statična...ne želim da ga poslušam i usput ga time i izluđujem. „Želim da razgovaramo.", dodaje ne bih li ga poslušala ali ništa. Samo stojim sa prekrštenim rukama i pogledom prkosno zaključanim za klackalicu na kojoj su dvije djevojčice obučene u identičnu odjeću iako nisu blizanke. Majka im se izgleda još uvijek ima želju igrati sa barbie lutkama. Odjednom mi stopala gube kontakt sa podlogom, a struk biva stisnut od strane ogromnih muških dlanova.
„Hej!", uzvikujem i udaram Harrya po leđima zbog čega se one dvije djevojčice počinju kikotati. Nije smiješno. Sljedeći dodir sa nečim tvrđim bio je stvoren između mog dupeta i hladne metalne ljuljaške. Ugh!
„Stvarno si idiot!", prosiktala sam odgurujui njegove ruke od sebe. Osjećam se kao u kavezu. On samozadovoljno sjeda na ljuljašku pored moje i uzdiše kao da je upravo osvojio vrh Mont Everesta. „I?", pitam ga nakon kraće pauze prožete tišinom isprekidanom škripavim zvukom klackalice i brbljanjem onih djevojčica.
„Da li ćeš ići?", upitao mi je sa po običaju skupljenim obrvama. Izboraće se prije vremena.
„Ići gdje?"
Slutim na šta misli i on to zna te mi upućuje značajan pogled zbog kog uzdišem i kolutam očima.
„Naravno da ne."
Ne želim da idem...znam da mi je to idealna prilika za plan, igru....ali je isto tako i previše...otići u kuću ubice moje majke? Čovjeka zbog kog sam silovana? Sa osobom koja mi se iza leđa izruguje i igra se sa mnom kao da sam obična bezvrijedna lutka? Ne, ne mogu sebe spustiti na taj nivo.
„Zašto?"
„Zašto bih išla?"
Gledam oštro ka njemu dok on smeđim čizmama pravi prugaste tragove po mekanom i stinom pjesku pod našim nogama.
„Pa ne znam zašto si uopšte pozvana...kontam da ste se ti i Patrick na neki čudan način sprijateljili.", prigušeno priča, a meni malo hvali da se nasmijem i to od muke. Patrick i ja sprijateljeni...hm.
„Pogrešno i priglupo kontaš.", bez dlake na jeziku procjenjujem, a on me poprijeko gleda. Oči su mu pod Sučnevim odjajem i previše svijetle...gotovo plave.
„Da li ćeš ti ići?", radoznalost me tjera da ga pitam. Zdrav razum se baca sa balkona. 'Prestani s tim i vraćaj se kući!', glasi oproštajna poruka koju ja bacam zajedno sa skretanjem pogleda na kovrdžavog dečka koji djeluje kao da tek sada razmišlja o ponudi. Na kraju sliježe ramenima.
„Ne znam šta ću tamo. Ionako im nisam potreban.", buči i previše hladnokrvno dok razgovara o nečemu takvom. Neko bi na njegovom mjestu bio potišten, tužan...
„Da nisi, ne bi te pozvali.", govorim mu kako mi moja logika ali i Patrickove riječi nalažu, a njegove usne se izvijaju u ironični smiješak.
„Imam osjećaj da su me više pozvali zbog tebe. Moraju da saznaju ko si, šta si...jednostavno su njuškavci. Slični tebi.", pri izgovaranju ovog zadnjeg me značajno posmatra, a moja radoznalost se duri dok joj obrazi poprimaju ružičastu boju.
'Moraju da saznaju ko si, šta si...'- Te riječi podstiču male neprijatne kvržice da provire na koži mojih ruku.
„Misli šta hoćeš."
Sliježem ramenima te skrećem pogled ka visinama. Spokojna plava boja polako blijedi dok obodi neba poprimaju nekakvu vrstu svijetlo-roze boje...kažu da to najavljuje kišu.
„Sigurna si da nećeš ići?", promukli glas odjednom i previše često napušta punačke usne koje se zbog svoje vlažnosti neprestano presijavaju...kao da su od stakla, kristala, bisera...
„Zašto bih išla?", pitam ga dok između prstiju stišćem lance koji me okružuju. „Nemam razloga i ne želim. Harry, shvati da sam ljuta."
Glas mi ponovo postaje ljutit, mislim da me više nervira njegovo nerazumijevanje prema meni i mojim osjećajima nego ono zbog čega je i došlo do rasprave. Poljupca.
„Zašto si onda ovdje ako je tako?"
To njegovo pitanje u meni pali motor koji je trebao još davno biti upaljen pa se sva zelena od ljutnje polako ustajem i želim da krenem ali me on hitro spušta i naglim pokretom zavrće moju ljuljašku zajedno sa mnom u njoj tako da odjedanput bivam zarobljena. Iritiraju me njegova nepredvidljivost, dosjetljivost i dominacija koja je itekako vidljiva...u mom slučaju, lanci previše pribijeni uz moje tijelo dodaju i 'osjetljiva'.
„Harry!", skiknula sam te ponovo pridobila pažnju onih djevojčica. Mislim da ovo sve smatraju predstavom i to dokazuju pokazivanjem svojih sitnih i rijetkih zubića otkrivenih nevinim smiješcima.
„Želiš biti ovdje.", govori mi sa rukama zakačenim za lance i pogledom zaključanim za moj. Tako ej samouvjeren i pun sebe da mi doe da ga ošamarim. U vom trenutku nisam u stanju ni da kihnem, a kamoli učinim takvo nešto.
„Ne želim.", prkosim na šta on samo odmahuje glavom i stišće oči pokušavajući da dokaže nevjericu koju osjeća prema mojim riječima.
„Hajde sa mnom na večeru.", šaputa prelazeći pogledom preko mog čela, a zatim očiju. Osjećam se čudno svaki put kada me na takav način zagleda dok mu u očima bljeskaju modro zelene munje. Fascinantno je.
„Neću Harry. Nemam šta tamo raditi."
Prije sedmicu ili dvije mislim da bih tu ponudu prihvatila skačući kao bijesna zečica. Ali ovako...jednostavno ne mogu...
„Idi sam.", predlažem mu, a on spušta pogled na moja bedra stisnuta u skučenom prostoru. Tako sam...prepuštena njemu.
„Ne mogu.", nevoljko priznaje, a ja blago škiljim. Da li je moguće da je on nesiguran? Ili zbunjen? Ili napuušten od strane svog neumoljivog ega? Ko će znati...
„Pa onda jednostavo povedi svoju bivšu.", krv mi ponovo vre u venama dok krstim ruke i inatno ga gledam unatoč sasvim drugačijem stavu u sebi. Nije mi drago spominjati je ali moram. Ne mogu drugačije da mu dam do znanja koliko me je sinošnji prizor dodirnuo....na neki način. Jedva uspijeva da provuče jezik između svojih modrih, čvrsto stisnutih usana. Nezdovoljstvo mu se sve više širi licem.
„Stvarno si nemoguća....da želim sada bih bio sa njom, a ne tobom."
Ma da...
„Sa mnom si zbog svoje igre,a ..."
„Ovo nema veze sa prokletom igrom!"Glas mu odjedanput odjekuje tim dijelom ulice i one dvije djevojčice se pokunjuju kao da napokon shvataju da ovakvo nešto nije nikakva dječija predstava...ni ljubav....ni veza, a bome ni vječnanje o kojem, pretpostavljam, maštaju. Harry i ja nismo princeza ni princ na bijelom konju...mi smo dvoje grešnih ljudi koji se kroz igre osveta osvećuju samo samim sebi.
„Sve i da nema ono sinoć..."
„Zaboga, moraš li uvijek da budeš tako tvrdoglava?! Zvučiš kao pokvarena ploča!"
Posmatra me sa rastvorenim punačkim usnama koje tako mame kao i njegovi mišići na prsima koji zahvaljujući njegovoj nagetosti mogu jasno da se vise kroz prorez od majice.
„Ona mi biše ništa ne znači i..."
„Ima li tvoja igra ceze s njom?"
Nakon tog mog iznenadnog, čak i za mene nepredvišenog pitanja hrapavi glas mu naglo u tišava i blago me zabrinjava.
„Odgovori mi.", naređujem mu, a on umjesto da odgovori ispušta one lance tako da se počinjem obrati u suprotnom smjeru sve dok ljuljaška ne biva raspletena. Vrti mi se. Harry brzo sjeda na svoju ljuljašku i ponovo obuhvata moju privlačeći me sebi. Šanse za bjekstvo su ponovo izražene u minimalnim procentima.
„To nije nešto o čemu bismo trebali razgovarati."
O Bože...znači li to da je crvenookosa umješana u Harryevu igru? Zbog nje igra ili je nešto drugo u pitanju? Radoznalost dobija ogromnu temperaturu i podliježe padajući u postelju sa toplomjerom u ustima i graškama znoja na čelu. Nemoguće je dobiti odgovore na toliki broj pitanja...zauzela su sve moje rezerve u mozgu, tačnije odjeljku namjenjenom za zbunjenost.
„A šta onda jeste?!"
„Na primjer Itan.", mrtav ozbiljan progovara, a ja koluitam očima dok mi se noge isprepliću sa njegovim. „Rekao sam ti da ne smiješ čak ni da budeš u njegovoj blizini, a ti mi danas pričaš o ljubljenju.", govori kroz zube, a ja kao da mogu vidjeti do maloprije ugašenu vatru kako se ponovo uz pomoć blago vjetra rasplamtava i tako vraća ljutnju u Harryevo tijelo.
„Imam pravo na to. On me barem ne povrjeđuje kao ti, ne ismijava kao ti i ne poigrava se sa mnom kao ti! Dok si sinoć provodio vrijeme sa svojom crvenoskosom i ultrazgodnom bivšom, on je bio uz mene.", bez ijedne pauze sam uveličala događaj od sinoć, a njegov pogled je postao još gori...još hladnji. Ups...
„Molim? I sinoć si bila s njim?", jedva progovara, a ja klimam glavom iako me zdrav razum prethodno sa razmahanim rukama upozorava da to ne radim ni po živu glavu. Zažmurio je i stisnuo usne blago i nejasno klimajući glavom...zašto dovraga klima glavom? Ja i previše hrabro čekam njegovu sljedeću reakciju oja nije nagla kao što sam očekivala. Samo primiče glavu mojoj i posipa me svojim vrelim dahom. „Ti baš voliš da kršiš pravila? Da me izazivaš? Hm?"
Glas mu zvuči hrapavije kao inače i kao da me golica po grlu te tjera da se blago nakašljem. Na neki čudan način uživam u ovome.
„Zar ne misliš da bi provođenje vremena s njim bila idealna osveta za tvoj poljubac sa gospođicom?"
„Poljubac je bio na silu.", branis e, a ja uzvraćam ironičnim smijehom.
„A ti jadan žrtva pa se nisi mogao odbraniti. Nisi želio Harry!", istresam mu u facu, a on sve čvršće stišće one lance. Žile na šakama su mu izrazite, vidljive, previše.
„Ako baš želiš da znaš – nisam! Želio sam da poljubac potraje!", iznenada priznaje, a ja gutam odjednom stvorenu knedlu. Au...nisam ovo očekivala. Odjednom sam sva preznojena i Harryeva blizina samo pogoršava situaciju.
„Zašto?!", pitam ga pokušavajući da ne djelujem kao da su me njegove riječi dotakle. A jesu li? Ne znam...trenutno sam previše zatečena da bih znala.
Ponovo vidim već dobro poznatu adamovu jabučicu kako mu klizi grlom.
„Želio sam da se uvjerim da li još uvijek osjećam nešto prema njoj.", i previše mirno odgovara dok me gleda ravno u oči kao da mi saopštava vremensku prognozu ili ishod neke sasvim nebitne utakmice. Radoznalost me po glavi udara tavom sa natpisom 'Da li osjećaš?!' ali ja to ne izgovaram. Ne želim. Harry je u iščekivanju...vjerovatno želi da pokleknem pred radoznalošću ali ne želim ma koliko me njeni udarci boljeli. Ali opet....Harry mi je rekao da mu više ništa ne znači, zar ne? Onda je vjerovatno to i shvatio...ili mi je lagao. Po pogledu mu vidim nešto nedokučivo i tajnovito...još uvijek ima silu tajni za koje se plašim da su vezane za mene, aopet ih nikad neću saznati.
„Nije ti An javio gdje sam.", odjednom progovara i iznenađuje me na prepad prije nego što se uspjevam oporaviti i od prethodne njegove izjave. Mrštim se pronalazeći istinu u njegovoj izjavi.
„Otkud ti to?"
Ono 'javio' mi ulijeva čudnu sumnju u krv. Da li to znači da je An muško?
„Parker ti je javio.", odgovara, a meni na trenutak vilica pada, međutim brzo se regenerišem.
„Ma šta pričaš?"
Pravim se luda ali ga to ne zbunjuje. Ni u jednom trenutku.
„Dobro si čula. Znam da je to on učinio."
„Kako?"
Sada već ne mogu, a da ga njuškavo ne pripitkujem, a on samozadovoljno gleda u radoznalost koja mi frca iz očiju.
„Ja sam mnogo pametniji i snalažljiviji od svih nas...nemojte me potcjenjivati.", naglo me privlači sebi i noge mi bivaju još isprepletenije sa njegovim....čak se i lanci ljuljaški obamotavaju jedan oko drugoga. Svezana sam...s njim...Dah mi je isprekidan. „I, ako baš želiš da znaš...sve je bilo isplanirano...", nadovezuje se, a ja širim oči.
„Ha?"
Ili mi mozak ne radi ili zaista nisam bila u mogućnosti da to shvatim.
„Ono od sinoć. Bilo je namješteno. Već sam te upozorio. Ne vjeruj Parkeru.", govori mi potpuno nove informacije zbog kojih mi dolazi da se zadavim lancima koji mi ionako prigušuju pluća. Ili je i tome kriv Harry te njegov miris koji me poput naoštrijeg noža reže po unutrašnjosti nozdrva.
„I ti si upleten u to?"
„I meni je namješteno Aurora.", mrmlja očito tvrd da prizna svoj poraz. Zbunjena sam....
„Zašto mi to tek sada kažeš?", pitam ga skupljajući obrve i pokušavajući da ga neprestano gledam u oči kako bih se uvjerila da ne laže.
„Zato što dobijam glavobolje d tvojih neprestanih pitanja Aurora. Pokušavam stvari riješiti na lakše načine."
„Pa si kao lakši način izabrao pričanje o tome kako si htjeo da se uvjeriš da ti je još uvijek..."
„I jesam to želio.", naglo me prekida ne samo u pričanju nego i disanju. „Nisam znao da je sve namještaljka ali sam eto uspio to da iskoristim...i uvjerim se u svoje osjećaje prema njoj."
„Osjećaji mogu biti različiti.", progovaram iz vedra neba, a on se slaže klimanjem glavom. Ponovo odbijam da nastavim pripitkivati o tome. Rekao je da mu više ne znači pa ću se praviti da mu vjerujem mada mogu vidjeti da tu nešto još uvijek ne štima....nešto delikatno mi krije. Znam to.
„Pa onda mi objasni tu prevaru.", nastavljam, a on nas još jednom obrće ukrug kao da se nada da ću začepiti ako me lanci više pritisnu uz njega. Tijelo mu je tako tvrdo....opjno...
„Aurora, upravo sam ti rekao da sam izbjegavao reći istinu da me ne bi pripitkivala. To su stvari o kojima ne mogu razgovarati s tobom. Samo se kloni Parkera.", oštro me upozorava, a ja nikako da se odlučim da li mu je pametno vjerovati. „I Tusha.", iznenada dodaje, a ja proizvodim iziritiran zvuk.
„Ozbiljan sam."
„Nećeš mi određivati šta mogu raditi,a šta ne.", širim oči kako bih mu dokazala svoju štrost, a on mi dlanom pritiska potiljak te na taj način primiče glavu svojoj.
„Osjećaš li išta prema njemu?", ponovo priča kroz zube dok prstima obuhvata nekolika pramena moje kose. Prinuđena sam ga gledati ravno u oči. Bez obzira na to, usuđujem se da slegnem ramenima, a crte njegovog lica odjedanput postaju napetije. „Ne laži mi!", upozorava me, a u mene ulijeće nekakva želja za provociranjem.
„Zašto me onda pitaš ako smatraš da ispravan i iskren odgovor u ovom slučaju može da bude samo negativan?", suprotstavljam mu se i itekako je vidno da mu to ne prija.
„Hm...", mumlja dok gricka dojnju usnu i zagleda mi oči. To me nekako iscrpljuje, cijedi...baš kao i njegoa ruka koja više ne dži lanac nego moj struk ali su nalc još uvijek isprepleteni kao i naše noge. Osjećam se kao vezana...zarobljena...od strane njega. Harrya. „Svejedno, znam da lažeš...vidim ti po očima..."
Oh, opet on...
„Da li te je poljubio?", iznenada pita,a ja rastvaram usne u čudu. On se baš ne ustručava ništa pitati.
„Ne tiče te se.", zvučim uvrijeđeno, a on se zadovoljno smješka.
„Ponovo lažeš."
„Pa nisam dala nikakav odgovor."
Zabrinjava me.
„Ali znam da je negativan."
C-c-c...nema mu spasa.
„Kako molim te lijepo?", prkosno pitam, a uglovi njegovih smaragdnih očiju se mreškaju.
„Ne bi tako požudno gledala u moje usne da si već osjetila njegove. Sve i da jesi, poljubac ti se nije svidjeo ni upola kao moj.", potiho i na svoj spori način govori dok posmatra čas moje oči, a čas usne. Ja se preznojavam i pitam kad sam dovraga gledala u njegove usne? Zar to nesvjesno radim?
„Zašto se uvijek ustručavaš da me prva poljubiš?", pita me, a ja ne mogu čak ni da se promeškoljim. Sva sam zarobljena.
„Neću da te poljubim."
Sliježem ramenima i pokušavam da djelujem nezainteresovano, a on izvija desnu obrvu.
„Hm...ali kad ja već počnem onda se ti nevinašce ne želiš protiviti pa protiv svoje volje nastavljaš?", izaziva me, a ja kolutam očima. „Užasna si lažljivica Ro."
Oh, po prvi put u posljednjih pola sata koliko smo zajedno, a možda i više, me je nazvao Ro. Obećavajuće je. Nije više ljut. Barem mislim da nije. Kako bilo, tu je toliko toga s čime me je zbunio i hitno trebam odgovore...Namještaljka...saznavanje da je Parker odgovoran za ono od sinoć...Ponekad se pitam da nije u nekakvoj telepatskoj vezi sa Harryem Potterom ili mu je ovaj možda poklonio svoj nevidljivi plašt pa se često pojavljuje i gdje bi trebalo i gdje ne bi, a niko ga ne vidi.
„A ti si užasan dečko...", grubo sam uzvratila na šta se on samo nasmijao. Ne mogu da pohvatam sve njegove promjene raspoloženja. Nije valjda da očekuje da ću se ja uklapati s njima? Odjednom pred očima sam mogla da vidim njegov ručni zglob na kome je lijepim pisanim slovima pisalo 'I can't change...'
„Trebala bi to zapamtiti, Ro."
Oh, on je pun tetovaža sa posebnim značenjima.
'Ti bi trebala da uradiš jednu gdje vrana kljuca mozak.', glasić mi se podsmijava dok privodi kraju čitanje knjige 'Vicevi o plavušama'. Kaže da se pošteno ismijao te da ima zalihe za provociranje mene za narednih 5 godina.
„Zapamtiću.", odgovaram Harryu, a on zadovoljno klima glavom.
„Trebala bi češće biti poslušna.", usne mu neprestano titraju, stalno suzbija nekakav smiješak. Odjedanput mu se nešto dogodilo. Zabrinjava me. „Ipak sam ja tvoj profesor." A uvraga....vidiš ti to, ko bi rekao.
„Ha...", mumljam i pritajeno se smješkam. Od njega mi je prešla nekakva euforija i želja za smješkanjem...na trenutke podsjećamo na one dvije djevojčice koje su već odavno otišle. Ako bi mi ne daj Bože neko pokazao snimku barem jednog mog danaprovedenog u Harryevoj blizini, mislim da bih samu sebe lično poslala u ludnicu. Ponašam se tako nestabilno i neshvatljivo čak i samoj sebi. Harry me posmatra dok se ljuljaške lagano njišu i neprestano nas približavaju, a zatim udaljavaju. Ritam je umirujući i na trenutak gotovo zatvaram oči. „Da li si ikada pomislila kako bi bilo lijepo krenuti ispočetka?", njegov glas me trza iz nekakve vrste sanjarenja. Posmatram ga zbunjeno sa poluotvorenim očima.
„Kako misliš?"
„Mislim na nas dvoje...da li ikada poželiš da smo pokušali nešto...bez igri?", ispituje me, a ja ostajem zatečena,po ko zna koji put upravo zbog tog kovrdžavog, često nesnošljivog dečka.
„Da nije bilo igri, nas dvoje sada ne bismo bili jedno za drugoga ništa do obična učenica i profesor.", iskreno mu govorim, a on odmah negira odmmahivanjem glave.
„Ti si se na neki način ušunjala u moj život i prije nego što sam...shvatio neke stvari u vezi tebe i započeo igru."
Pokušavam da ignorišem njegove riječi jer ću u protivnom završiti sa glavom zabijenom u pijesak poput kakvog prokletog noja.
„Kako god, među nama svejedno n e bi bilo ničega...nema ni sada..."
Na te moje riječi me značajno posmatra.
„Ozbiljno...poljupci su prouzrokovani samo...nekom vrstom fizičke privlačnosti ali to nije ljubav Harry. Ljubav je već nešto u šta ja ne vjerujem...ljudi su previše zli da bi istinski voljeli.", govorim pokušavajući da ne dopustim prošlosti da mi ispuni misli. On se smije...ironično.
„Ni ja ne vjerujem u ljubav...", takođe priznaje, a meni odmah pred glavom leprša crvena kosa.
„Zbog nje?", pitam ga, a on nakon kraćeg oklijevanja klima glavom. Mhm, dakle povrijedila ga je...žestoko, pretpostavljam.
„Ali još uvijek stojim iza onih svojih riječi da smatram da mi se...sviđaš.", nastavlja, a ja odmahujem rukama.
„Nemoj o tome molim te."
Ne želim ponovo ulaziti u rasprave. Zna on da mu se ne sviđam nego uživa u komplikovanju mog jadnog života. Daj mi malo predaha Harold!
„Kako želiš...", posmatra me s nevjericom, kao da se čudi što nisam započela nekakvu prepirku. Nakon toga ponovo nastaje tišina, a on nastavlja da proučava moje lice. Izluđuje me.
„Prestani to raditi."
„Šta?"
„Zagledati me."
Mrštim se, a on podiže obrve.
„Smeta ti?"
„Pa nije baš prijatno."
Kolutam očima, a on krivi usne i sabija jezik u samu ivicu.
„Nažalost, osuđena si na mene...", zaovoljno mrmlja i blago, koliko toliko njiše moju ljuljašku, a ja se sva meškoljim iako to usjevam raditi u samo par milimetara.
„Pa onda bi bilo lijepo da me pustiš.", zaključujem, a on jednostavno sliježe ramenima. Huh?
„Okej."
Samo tako? Auh, da je nešto jače sunce pomislila bih da mu je ono udarilo u glavu. Baš kada sam krenula pogledati ka nebu on je prstima obuhvatio moju vilicu te mi naglo obuhvatio odjnju usnu svojim.
„Harry!", prgiušeno sam promrmljala, a on se nasmijao ne odvajajući usne od mojih.
„Šuti.", ušutkao me je, a zatim pustio lance i ruke posvetio mom tijelu. Toliko smo blizu da sam mu gotovo u krilu. Veoma lako može da jednu ruku drži na mojim leđima i povlači me ka sebi dok drugom mrsi moju kosu za koju se samo nadam da nije oznojena od silnog dosadašnjeg mučenja. Ja spuštam ruke na njegova bedra, aon blago stenje i podiže noge od tla nakon čega ljuljaške ponovo počinju da se okreću samo u suprotnom pravcu. Pritisak lanaca na moje tijelo je sve manji, sve lakše mogu da dišem ali ujedno znam da će onda da dođe i kraj poljupcu. Harryev jezik već prelazi preko mog i jedva mi dopušta da dođem do daha koji je i kod njega i kod mene isprekidan. Pokušavam da ne mislim na sinošnji događaj kao ni bilo šta što bi me trebalo natjerati da se ubijem zbog ovog poljupca. Glasić odmahuje glavom,radoznalost se pita zašto nema poznatog mirisa i ukusa minta i narandže dok zdrav razum ponovo skače sa onog balkona s obzirom da je prošli put nekako preživio upavši u kamion sa smećem. Lanci su se otpetljali i baš kada sam zajedno sa svojom ljuljaškom trebala odletjeti na drugu stranu, Harry je uhvatio i privukao svojoj podižući mi noge takod asu se našle prebačene preko njegovih bedara. Ako mi i ujednom trenutku pusti ljuljašku trosnuću na pod ko bundeva. Ta činjenic ame je natjerala da se počnem komešati zbog čega je Harry odmah počeo da gunđa.
„Smiri se."
„Pašću."
„Ja te čuvam.", prošaputao je i ponovo prislonio usne na moje, a ja sam pronašla i preveliku utjehu u njegovim riječima. 'Ja te čuvam.' Zvuči čudno ali i lijepo. Rukama čvrsto držim njegovu jaknu koja opojno miriše kao i on sav. Jednom rukom uspjeva da drži stranu mog bedra i čuva me pritisnutu uz sebe. „Ovo je već drugi put da se ljubimo otkako si rekla da je sve gotovo...", vragolasto me podsjeća, a meni malo hvali da ga odgurnem. Ipak, odustajem od te ideje jer ću da padnem ako je ostvarim, a i...a i nije mi baš trenutno do toga. Prebacuje ruku ponovo na moj potiljak tako da su nam glave sasvim pribijene. Poljubac je strastven, jak i zagušljiv tako da oboje ostajem bez daha dok svako malo izgovaramo naša imena. Ko bi rekao da se i takvo nešto može na ljuljaškama. Odjednom me je uhvatio za bedra i ustao podižući me sa sobom pri čemu sam ga potiho kriknula. Spustio me je na zemlju nakon još jednom vlažnog poljupca koji je poklonio mojim usnama.
„Moram ići...", pogledao je na svoj ručni sat. „Moram se spremiti za predavanja. Doći ćeš na koledž, zar ne?", pita me sa prstima stisnutim oko kraja moje majice. Ponaša se kao da ću pobjeći...kao da bih uspjela u tome sve i da hoću.
„Hoću.", rekla sam to iako još uvijek nisam sigurna. Zbunjena sam i to što smo se poljubili ne znači da je sve perfektno i sređeno kao što on misli. „Hoćeš li ti ići na večeru?", upitala sam ga, a on je odmahnuo rukom odmičući se od mene.
„Zašto?"
„Kakva je korist od druženja sa slijepim osobama?", upitao me je, a zatim počeo da lagano šeta ka pravcu iz kog smo došli. Krenula sam za njim. Uvraga, ne želim izgledati kao potrčko ali šta ću kad tamo živim.
„Kako misliš?"
„Nije bitno."
Hah, naravno da nije. Iza leđa mu kolutam očima, a on se okreće.
„Ideš li?"
Raširila sam ruke i pogledala ga u smislu 'Zar nije očito?' na šta je on ponovo nastavio da gleda ispred sebe. Čini mi se da su mu misli ponovo napete.Ponovo ga nešto muči...pitam se kakav je to život tog dečka...život koji ja još nisam imalaprilike upoznati...onaj u kom bih dobila odgovore na sva pitanja...onaj u koji je ulaz za mene zabranjen.
„Nemoj sjediti sa Tushom.", upozorava me, a ja ništa ne odgovaram. „Ro?", nešto oštrije izgovara moj nadimak, a ja ga samo, ponovo prkosno gledam na šta on duboko uzdiše. „Kunem ti se da ću ga odstraniti sa časa ako to učiniš.", prijeti, a ja samo kolutam očima. Ne želim da ga slušam. Nisam poludjela...ali isto tako ne planiram ni da namjerno sjednem sa Itanom da bih njega provocirala. Biće onako kako će biti...ako ja uopšte i odem na predavanja. Došli smo do kuće i Harryevog crvenog, po običaju usijanog auta. Pitam se koliko često ga pere? Jednom sedmično? Dnevno? Nekoliko puta?
„Vidimo se Ro.", odstuno mi govori, a ja očekujem poljubac...međutim, ništa. Samo ulazi u auto i mršti se dok ubacuje klučeve i okreće ih. Šta mu je odjednom? Čega se sjetio? Jesam li ja u nečemu pogriješila? Po običaju osjećam se kao najtuplja učenica koja uvijek uradi test i dobije ukupno nula bodova. Glasić se smije, puca od smijeha...Harry se udaljava, čarolija nestaje...nikada me ne ostavi salijepim osjećajem nego uvijek onim tmurnim i očajnim koji mi stvara grč u želudcu. Okrećem se na peti i s uzdahom idem ka ulaznim vratima. Nema koristi mučiti se i razmišljati o svemu šta se dogodilo. To uvijek radim...na kraju ću poludjeti. Prije samog ulaska u kuću mobilni mi je ponovo zavibrirao. Šta će sad pisati? Popni se na krov? Ušla sam u poruku i susrela se sa nečim sasvim drugim.
*Znaš Ro...mislila sam da si pametnija cura, hah...Mogu primijetiti tvoju zbunjenu facu kao i razočaranost zbog čudnog Harryevog odlaska. E pa, da ti olakšam muke i pojasnim situaciju...sjetio se mene srećo...sjetio se trenutaka provedenih sa mnom...podsjetio je samog sebe kako nikada nijednu neće voljeti kao mene. Ne znam da li ti je prenio (pretpostavljam da nije, hah) ali sinoć mi je priznao da me još uvijek voli. I ja sam njemu priznala da se još uvijek dobro ljubi mada mi više ne znači ništa...kako god, mogu ti ga preoteti kada god hoću mada mi je zabavno gledati te kako mu dopuštaš da se s tobom igra...kako misliš da on zaista uživa u trenutcima s tobom. Ro, ne zaboravi na igru. Igra...igra....igra....to ti stalno mora biti u glavi. Svaki vaš trenutak je unaprijed isplaniran...poput scenarija koji ti nisi dobila ali si svejedno u filmu i to kao žrtva. Harry je osoba koja s tobom radi šta hoće samo da bi došao do željenog cilja, ali odmah da ti kažem, oboje ćete biti gubitnici samo što ćeš ti biti još veći...osjećaćeš se gore nego....mah, u svakom slučaju, moram ovo da te pitam...osjećaš li se ikad jadno? Mislila sam da imaš barem malo stava. Ljubi te XX*
Izašla sam iz poruke i vratila mobilni u džep prije nego što mi je ispao iz ruke. Pogledala sam oko sebe kako bih pokušala uočiti arem nekoga ko je mogao vidjeti Harrya...mene...njegov odlazak...ima tu nekoliko prolaznika, komšija, ali niko ne djeluje sumnjivo. Jedva se teturam i ulazim u kuću neprestano gutajui knedle. Imam osjećaj da ću povratiti...unesvijestiti se...poruka je probudila sve moje najveće brige, a što je najgore, znam da je poslala Harryeva bivša...Ali, na kraju ne piše An nego XX...znači li to da je ponovo neko od vražja 2 slova? Kako bilo, osjećala sam se užasno...osjećala sam se baš onako kako je ona napisala. Jadno. 'Osjećaćeš se gore nego...' Nego ko? Nego kako? Koljena mi klecaju ali svejedno uspravno stojim i ulazim u dnevni. Zatičem Amandu sa glavom u Margaretnim krilu dok joj ova plete sitne pletenice. Kikoću se dok gledaju nekakvu komediju.
„Gdje si ti nestala?", Amanda me pita kroz smijeh, a ja se samo zaokrećem i napuštam prostoriju...kao da ih je briga. Otišla sam na sprat i sjela na krevet te s namjerom da još izmučim sebe ponovo uzela mobilni i nekoliko puta pročitala onu poruku. Odiše mržnjom...zašto bi me mrzila osoba koja me smatra jadnom? Igračkom? A to nije ni bitno...ne muči me ni činjenica da nas je ta osoba odnekud posmatrala koliko istinitost poruke...Harry sve glumi, a ja mu podsvjesno vjerujem iako nikad bukvalno to ne priznajem samoj sebi. Ko kaže da mi nije slagao i da mu bivša ne znači ništa da bih ostala u igri? Ko kaže da je odgurnuo? Možda je ona njega...ko kaže da svakinaš poljubac nije laža? Ko kaže da svaki put ne zamišlja nju? I ko kaže da nije maloprije zaista otišao na onakav način jer se sjetio nje? Ja sam mu odmah postala nevažna...Sve to mi je stvorilo vrtoglavicu i samo pogled na školjku koja je ukrašavala moju policu sa sitnim stvarima mi je bila dovoljna da ustanem i izvučem kofer....
...... ........ .......
Iz nekakve tampazije me trza šuškanje i komešanje ostalh putnika. Autobus se zaustavio. Trljam oči, a potom se i lijeno uspravljam spuštajući torbu te se počevši kretati ka izlazu zanemarujući ostale koji su izgledali kao da jure jer bi svakog trenutka mogla eksplodirati bomba. Već je mrak ali u daljini mogu vidjeti kako tamno more pod mjesečinom i sjajem ustreptalih zvijezda svjetluca...na svoj jedinstven i čaroban način. Zaputila sam se ka odredištu pri tom prihvatajuć Amandin poziv koji je bio po redu 1o. otkako sam krenula.
„Jesi li stigla?", zvuči zabrinuto.
„Jesam.", umorno i nezainteresovano joj odgovaram pri tom dobijajući priliku da čujem njen izdah olakšanja.
„Još uvijek imaš priliku da se vratiš prije noći. Molim te Aurora, učini to. Pa šta ćeš tamo sama? Opasno je? Umirem od brige, a i tata će poludjeti! Zaboga, šta te je spopalo?!"
„Amanda, prestani! Rekla sam ti da mi je potreban mir i ovdje ga jedino mogu naći. Nisam više dijete. Javiću ti se sutra."
„Pa...", prije nego što je uspjela dovršiti prekinula sam poziv te nastavila svoje usporeno kretanje. Predio je isti kao i prije 5 godina kada sam posljednji put bila tu samo što je tada bilo toplije. I sada se mogu sjetiti sjaja u maminim plavim očima dok je posmatrala svaki detaj oko nas i upoređivala ga sa onim koji su je okruživali kada je tu bila posljednji put sa...sa tatom. Čak su i mene jednom dovodili, neposredno pred tatinu smrt...ali sam bilapreviše mala...i ne sjećam se toga...ovdje su uvijek pronalazili svoj mir...uvijek su se osjećali najslobodnije...najviše su uživali jedno u drugom i sebi...a sada, sada ja pokušavam postići to isto ali sama...izgubljena...i još više razočarana u život. Sve one stvari iz poruke sam i sama znala ali...ali kao da sam ih ignorisala i pokušala stvoriti nekakav imaginarni svijet u kome Harry i ja gradimo čudni odnos van igre...ali to je bila samo imaginacija...stvarni svijet u Harryevoj perspektivi je samo igra...i ja sam sada mogla da budem na večeri i razvijam svoj plan ali nisam...to nekad zna da umori...rekao joj je da je još uvijek voli? Toliko pitanja...toliko laži...toliko sumnji...toliko osoba kojima ne znam ni ime, a one o meni kao da znaju sve...posmatraju me iz svakog ugla...život počinje da mi se pretvara u neki psihološki film iz kog nikako ne možeš da izađeš normalan.
Nakon šenje prošarane aotičnim i zamarajućim mislima napokon sam došla do osamljene bijele kućice koja je u meni ponovo budila uspomene. Mogla sam da osjetim slani miris mora koje je zapljuskivalo obalu nedaleko od mene. Nije se dobro vidjelo ali je svejedno izgledalo prekrasno...dovoljno krasno da se sjetim kako mi je mama prepričavala njene i tatine trenutkeprovedene tu...prskali su se vodom, gonjali...ljubili...mazili...ponašali poput djece....poput razigranih tinejdžera i ne sluteći šta će im život priuštiti. Zašto smo nas troje morali da nastradamo? I zašto se meni dovraga ne uskrate muke? Bojim se da ne mogu više izdržati u ovakav tempo...pitam se zašto nisam odmah poslušala Danielle i maknula se od Harrya...lijepo me je upozorila da sam se uvalila u nešto gadno. Popela sam se uz kraće stepenice, podigla prag te pronašla ključ...još uvijek se sjećam toga. Otključala sam vrata te ušla unutra brže-bolje paleći svijetlo kako se ne bih morala sresti oči u oči sa mrakom. Prostor nije previše velik...stvari nisu prašnjave...održava ih žena koja to radi već godinama...majka i ja smo poslije očeve smrti samo jednom došle ovdje. Uvijek je govorila da u njoj budi previše tužnih ali i prelijepih uspomena te da joj se ne da uvijek plakati...svejedno, to je radila i bez dolazaka ovamo. Mislim da je bez obzira na Raymonda, moj tata za nju uvijek bio jedini muškarac kog je istinski voljela. To je nešto štome ponekad tjera na pomisao da ljubav možda zaista postoji ali to je vjerovatno rijetkost...i znam da je ja neću doživjeti. Nije bilo mnogo stvari, sve je bilo uglavnom u bež boji, omiljenoj mojoj majci. Spustila sam torbu na pod te obukla nekakvu laganiju odjeću kako bih barem taj dio tereta skinula sa sebe. Sve ima poseban, morski miris...opuštajući je ali ne dovoljno da bi uklonio grč iz mojih napetih mišića. Neprestano me nešto stišće u grlu. Ne znam zašto sam odjedanput tako potištena ali sam sigurna da će mi izolovanost od ljudi pomoći...koliko-toliko...Odmah sam otišla u sobu ne želeći da previše obilazim kuću i prisjećam se prošlosti koja je nešto što mi trenutko najmanje treba. Treba mi samomajčin zagrljaj...to je nešto što bi me ponovo vratilo u život ali isto tako znam da je nemoguće...nedokučivo...Ušla sam u malu sobu koju su namijenili još prije 17 godina samo za mene...još uvijek je uređena na dječiji, rozi način ali mi ne smeta...mogu da se sjetim ebe i svoje majke kako zagrljene sjedimo na krevetu i plačemo uz osmijehe dok mi ona prepričava uspomene vezane za mog oca...za jedini put kada sam ovdje bila sa njima po prvi put. Tu sam čak i izgovorila i prvu riječ. Nisu bili sigurni da li sam rkela mama ili tata pa su se onda danima raspravljali oko toga...sve bi dala da još samo jednom mogu da ih vidim. Sklupčala sam se na krevetu primičući sebi lampu najviše što sam mogla. Dobro je pa radi. Kroz prozor mogu da vidim more, talase koji se neprestano kovrdžaju i ispravljaju ostavljajući za sobom nalete morske slane pjene. Na malom stoliću mogu vidjeti sliku na kojoj smo nas troje...moj tata, mama i ja...Mama i ja smo je tu stavile kad smo posljednji put dolazile...želim da je pogledam izbliza ali se ne usuđujem...ionako se osjećam i previše loše. Odavno mi nije bilo gore....nikad nisam bila okružena prevelikim brojem ljudi ali sam odjednom užasno usamljena...sve mi se skupilo i samo mi treba neko ko će mi reći da će sve biti uredu te da mogu još uvijek da izađem na pravi put...ali taj neko ne postoji...prepuštena sam samoj sebi i problemima u koje iz dana u dan sve više tonem. Guše me. Zatvorila sam oči čvrsto stišćući deku među prstima. I pored svih misli o roditeljima u glavu mi se ponovo ušunjava kovrdžavi dečko, a u paketu s njim i riječi iz one poruke. Da li se zaista odjedanput onako čudno ponaša jer se prisjeća nje? Jer mu je stalo do nje, a mene smatra samo najobičnijom igračkom? Zašto me to odjednom toliko pogađa? Znam da mi se bliži mjesečnica ali mi se ovakvo nešto nikad nije događalo...sve mi se skupilo...previše je svega toga...jedino što u posljednje vrijeme osjećam jeste konfuzija i to me ubija...želim malo mira, slobode, opuštenosti...zar tražim previše? Ponovo mi se oglašava mobilni, po ko zna koji put. U pitanjuu je Harry. Čas me zove, čas mi šalje poruke, a podsvijest mi ponavlja 'To je sve zbog igre. Plaši se da ćeš je napustiti...samo mu je stalo do pobjede. Ne do tebe budalo!' Pa okej! Prestanite to stalno ponavljati! Dohvatila sam mobilni i odlučila ući u barem nekolike poruke. Možda je neka i on one osobe...tačnije, njegove bivše.
*Ro, gdje si?*
*Zašto nisi došla na predavanje?*
*Jesi li uopšte n koledžu?*
*Nije lijepo kršiti pravila Ro...An...*
*Aurora šta se dešava?*
*Dovraga javi se!*
*Šta se dogodilo?!*
*Aurora, brinem se.*
Sklonila sam mobilni na stranu svjesna da nema koristi od daljeg čitanja...on se zabrinuo što me nema jer bi mu moglo šteti po igru...An već zna da sam šmugnula...ma divota...Ono što me još muči jeste kako Harry odjedanput zna moj broj kad je rekao da ga je izgubio, tačnije mobilni...još jedna neobjašnjiva laž...možda je onaj vikend proveo s njom...Čvrsto sam stisnula oči osjećajući kako mi se nozdrve sužavaju...nešto se stalno stišće u meni i imam osjećaj da ću eksplodirati...umjesto toga, osjetim samo blago peckanje u očima s kojim polako tonem u san dok mi u svoj toj tami stvorenoj kapcima svjetluca par smaragdnih očiju...
.....
Ne znam zašto ali počela sam da se izvlačim iz dubokih i burnih snova u kojima su se neprestano smjenjivali moji roditelji i Harry....Za divno čudo nije bilo noćnih mora ali ni ovo nije bilo ništa bolje...za šta će mi bilo kakva noćna mora kad je i stvarnost dovoljno surova? Sjećam se da sam sanjala da mi Harry govori da me voli...nevjerovatno je i smiješno i prisjetiti se toga ali znam da sam bila srećna kad sam to 'čula'. Međutim, nakon toga je odjednom nestao i više ga nikad nisam vidjela...prolazile su godine, njega nema, a ja sam postajala sve depresivnija...na kraju sam pred samu smrt dobila pismu u kojoj je bila njegova slika sa crvenokosom djevojkom...na pozadini mi je nabijao na nos igru i ismijavao me...bili su još uvijek mladi, a ja sam ostarila...smežurala se...ne mogu da se sjetim svih detalja ali samo znam da je to bio jedan od najčudnijih snova ikad....sva sreća pa sam se probudila...Bilo mi je teško da otvorim oči... bile su preteške...natečene...zar sam toliko spavala? Ono što me je još više zbunilo, bila je mokrina na jastuku, pod mojim licem. Otkud to dovraga? Lijeno sam protrljala oči i ponovo osjetila mokrinu...nije valjda...poprilično uspaničeno sam se pokušala razbuditi te jedva uspjela da otvorim oči nakon čega sam se susrela sa još jednim šokom. Odmah pored kreveta, na podu je sa rukom prebačenom preko ivice dušeka sjedio kovrdžavi dečko koji je umorno gledao ka meni pjenušavo zelenim očima. Kosa mu je razbarušena, naziru se i podočnjaci...krajevi usana oboreni...da li je ovo stvarno ili još uvijek sanjam? Kako me je pobogu pronašao?
„U snu si mnogo puta izgovorila moje ime...", promrmljao je odmah stišćući usne te gledajući sa skupljenim obrvama u svoje prste. „...da li to znači da si zbog mene...zaplakala?", upitao me je i zagledao mi se u oči potvrđujući moje sumnje...plakala sam u snu...nakon 4 godine i to zbog čega? Njega?
YOU ARE READING
ICE by:LoRa Styles
Teen FictionICE by LoRa Styles:* Pricu je napisala Lora Styles. Prica se nalazi na facebook stranici 'Ljubav je kad ti kazem da te volim vise od One Direction' ja je samo kopiram ovde.
