ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 28

Još nekoliko minuta sam zamišljeno, bez mnogo misli na pameti stajala ispred vrata i udisala svježi večernji zrak prije nego što sam ušla u kuću, izula se, skinula jaknu i ostavila torbu. Iz kuhinje je dopirao primamljiv miris koji mi je davao do zanja da je Raymond po običaju u akciji. Ja inače nemam baš naviku večerati s njim i Amandom ali večeras sam neočekivano gladna. Mislim da su me svi neočekivani događaji poprilično iscrpili... Ušla sam u dnevni i već tad začula glasove koji su me istog trenutka ozlovoljili jer nisam bila raspoložena za društvo...zapravo, mislim da ja nikad nisam raspoložena za društvo. U trenutku kada sam zakoračila u kuhinju, dočekao me je plavi, ali ne onaj veseli na koji sam navikla, nego tmurni pogled, slične boje kao pobjesnjelo olujno more. Sada samo čekam da me pogodi munja.
„Oho!", Raymond me je veselo pozdravio nalik deda Mrazu, kao i uvijek ne registrujući negativne vibracije u vazduhu, a ovoga puta, one su vjerovali ili ne dolazile ravno iz Itana. Šta on uvijek radi u našoj kući? „Itan će nam se pridružiti na večeri.", Raymond mumlja dok miriše nekakav sos, a Itan krišom prevrće očima.
„Rekao sam vam već da ne mogu, hvala vam. Samo želim da o nečemu razgovaram s Aurorom.", strijelja me pogledom. „...pa ću onda morati ići."
Raymond gunđa, negoduje, a ja vidim koliko je sati. Itan je ljut zbog onog večeras. Znala sam da ću se morati suočiti s tim ali istu veče zaista nisam. Zašto je njemu toliko stalo do toga?
„Volio bih da budemo nasamo.", Itan mi govori i ja automatski skrećem pogled na Raymonda koji bi se, kao normalan čovjek zapitao 'zašto?' ali on pjevuši svoju pjesmu kao da zamišlja da je u nekoj kuharskoj emisiji i uopšte se ne obazire ni na mene ni Itana. Baš mu hvala. Mogla sam se možda i izvući da je on počeo sa pripitkivanjem.
„Okej.", hladno sam rekla Itanu i napustila kuhinju.
„Vratite se na večerui!", Raymond doziva, a ja se pitam da li je taj čovjek još počeo i da senili. Koliko sam mogla zaključiti Itan mu je više puta rekao da ne može jesti. Oboje smo ga samo ignorisali te izašli ispred kuće. Sada kada sam bila bez jakne iskusila sam poprilično svježe veče na vlastitoj koži. Itan je stavio ruke u džepove svoje smeđe jakne i zamišljeno gleda ispred nas. Izgleda potišteno ali i ljuto u isto vrijeme. Mislim da je to nešto pout razočaranja.
„O čemu hoćeš da razgovaramo?", ja se pravim luda i dobijem veoma značajan pogled od njega. Podigla sam obrve, a on je uzdahnuo.
„Zašto?", upitao me je iz vedra neba kao da glumimo nekakvu filmsku scenu i ja po scenariju znam na šta on misli. Sada sam podigla samo jednu obrvu i nakrivila glavu ka njemu.
„Zašto šta?", znam da komplikujem situaciju ali ne želim ni da se on ponaša kao da ima limitiran fond riječi u ustima.
„Zašto si večeras otišla s njim?", ono 'njim' izgovara sa povelikom dozom netrpeljivosti i podsjeća me na Harrya kada priča o njemu. Šta je s tim muškarcima? „Ostavila si me...", na trenutak zvuči patetično i brzo pokušava da to kamuflira. „I on ti je profesor pobogu!", podsjetio me je, a ja sam zakolutala očima okrećući glavu na drugu stranu. Čini mi se da hodamo minutama, a nismo odmakli možda ni 1o koraka od kuće. Vučemo se kao da nam je za noge vezan cijeli Muswell Hill.
„Nećeš vjerovati ali znam.", ne baš prijatno sam promrmljala, a on je gotovo poskočio u mjestu.
„Pa?", izgovorio je,a ja sam ga iziritirano pogledala.
„Pa dobro, šta sad hoćeš?", upitala sam ga šireći ruke, a on je prošao rukom kroz kosu, po prvi put otkako ga znam, na taj način kvareći svoj sve do tada uredno isfenirani pramen. Izgleda...izgubljeno.
„Mislio sam da ga mrziš.", rekao je to mnogo smirenije, a ja sam u sebi pomislila 'I ja' čime sam se dodatno razočarala. „Mislio sam da si se zaista večeras žrtvovala i izašla zbog mene sa predavanja, a to je ustvari bio nekakav vaš plan za sastajanje ili šta već? Izašao je odmah poslije tebe. Da pere ruke, kao.", smrmosio je sa još većom netrpeljivošću u glasu nego maloprije.
„Nisam izašla ni zbog kakvog sastajanja."
Pobogu, ne želim da se ovaj naš razgovor svede na moje pravdanje...nikome se ne pravdam pa tako neću ni njemu.
„Ali je on došao za tobom, zar ne?", ispitivački i odlučno me je pogledao, a ja mu nisam ništa odgovorila. Čini mi se da mu je bilo dovoljno.
„Koliko dugo?", upitao me je, a ja sam se namrštila. Nerviraju me ta njegova nedopunjena pitanja.
„Koliko dugo šta?"
Gdje nestade onaj jednostavni Itan o kom sam pričala?
„Koliko dugo traje vaša afera?", upitao me je, a ja sam se nasmijala od muke.
„To nije afera Itane.", odbrusila sam mu ipak se pitajući šta je zapravo sve to što Harry i ja imamo. Crnokosi dečko me poprijeko posmatra. Ne vjeruje mi. „Nije čak ni veza.", nastavljam da se branim iako ni sama ne znam zašto. Sve vezano za Harrya na mene ima čudan uticaj i odmah počinjem da gubim svoj identitet.
„Ali nije ni profesorsko-studentski odnos.", Itan upotrebljava čudan izraz i podsjeća me na Harrya koji to isto neprestano ponavlja. Okrenula sam glavu na stranu dobivši priliku da čujem njegovo ispuhivanje. Šta njega briga za moj život?
„Za šta će ti to Aurora?"
E moj Itane, kad bi ti sve znao...
„Itane, među nama se ne dešava ništa ozbiljno...mislim...", ne znam šta da kažem i na krjau sve prekidam uzdahom i slijeganjem ramenima. Uvraga! Itanov pogled postaje još izoštreniji i imam osjećaj da pokušava da mi uđe u misli. Nemaš ti vampirske sposobnosti kao Harry.
„Spavate zajedno?"
Na to njegovo pitanje sam skoro skviknula zblanuto gledajući ka njemu.
„Naravno da ne.", zvučim zgroženo. I treba da budem. Još on, koji sve zna me to pita. Kakvom me smatra?
'Aurora, upravo pričate o tvojoj vezi sa profesorom, a to je poprilično zabranjeno tako da ne vidim razlog da te smatra malom, jadnom i nevinom Rororm.', glasić govori sa ciničnim smiješkom, a nažalost – upravu je.
Itan djeluje kao da je odahnuo.
„Kako to možeš da me pitaš?"
Smanuto ga posmatram, a on djeluje malo postiđeno.
„A otkud znam...kakav god odnos sam ti do sad rekao ti si opovrgnula. Ne razumijem šta se onda dešava među vama."
„Pa zašto moraš i da razumiješ? Jednostavno, ne tiče te se.", odbrusila sam mu oštro ga gledajući. Ne razumijem uopšte zašto sebi daje za pravo da me pita ovakve stvari, a ja mu još kao budala odgovaram...dovraga, on je prva osoba kojoj sam priznala da nečega ima između Harrya i mene.
„Upravu si. Ne tiče me se.", rekao je nekako uvrijeđeno. „Laku noć Aurora i reci Raymondu da mi je žao što se nisam lijepo pozdravio. Vidjećemo se drugi put.", potišteno mi je rekao prije nego što se zaokrenuo i uputio ka svom autu koje pri dolasku nisam ni primijetila. A sva sreća, nije ni Harry. Ljutito sam šutnula nekolika kamenčića prije nego što sam se vratila u kuću pokušavajući da djelujem što opuštenije. Ne želim da me još sad Raymond i Amanda dave s pitanjem 'Zašto?' 'Kako?' Ljudska znatiželja je jedna od najgorih mana. Moja radoznalost spušta glavu i uvrijeđeno me posmatra kroz trepavice. Samo govorim istinu. I ona sama zna koliko me je puta dovela u nezgodnu situaciju.
„Gdje je Itan?", Raymond me je upitao postavljajući sto zajedno sa Amandom u trenutku kada sam ušla u kuhinju.
„Otišao je.", rekla sam sjedajući za sto i otpijajući ogroman gutljaj soka. Osjećam se užasno iscrpljeno. Amanda me sumnjičavo gleda kroz pramenove svoje smeđe kose dok sjeda za svoje mjesto, a ja i ne pokušavam da se pravim kao da to nisam primijetila.
„Oh...", Raymond razočarano uzdiše ali ništa više ne komentariše. Hvala Bogu. Taman kada smo počeli da mirno jedemo i kada sam pomislila da je vrijeme da pokušam da isključim svoje misli i barem malo se opustim pred spavanje u glavi je počeo da mi igra lik prokletog Patricka koji me je podsjetio da večeras neće dopustiti snu da mi dođe na oči. Pa naravno da neće...
„E, da...da ne zaboravim.", Raymond je odjednom promrmljao kao da ga je nešto prosvijetlilo. „Večeras te je neko tražio....", glas počinje da mu poprima sumnjičavost, a meni se dlanovi znoje jer je prva osoba koja mi dolijeće u misli Harry. Pa nije valjda da bi mi to Raymond saopštavao baš ovako..
„Ko?", upitala sam ga kroz grlo koje mi je prethodno od nervoze radoznalost svo izgrebala noktima.
„Thomas.", rekao je dodajući mističnost ovom razgovoru. Raširila sam oči i nakrivila glavu ka naprijed.
„Thomas?", pitam,a Raymond klima glavom. „Thomas Barton?", situacija se ponavlja. Čuj Thomas...Odložila sam viljušku ostajući zatečena tim saznanjem, a Raymond i Amanda su počeli da me zagledaju kao vukovi koj vide uljeza u svom čoporu.
„Mislio sam da nisi s njim dolazila u kontakt otkako si se vratila.", Amanda je prokomentarisala, a ja nisam znala šta da odgovorim. Neću im sada početi prepričavati one njegove nejasne izjave.
„U koliko?", upitala sam Raymonda, a on se zamislio.
„Pa...nedugo nakon što si otišla na koledž.", odgovorio mi je i otpio gutljaj soka, a ja sam uzdahnula te ustala od stola. Otišao apetit kao oduvan maslačak.
„Gdje ćeš? Pa nisi ništa jela", Amanda već uspaničeno zapaža, a ja se mrštim i udaljavam od stola.
„Ne osjećam se baš najbolje. Idem da legnem."
....
Noć mi je prošla veoma burno i baš kao što sam i pretpostavljala noćne more su bile nemilosrdne, okrutne...neizbježne..Negdje od 4:ooh nisam više nikako ni spavala neprestano se umivajući. Radije sam se patila budna se boreći protiv sna nego trpila noćne more u kojima je preovladavao Patrick ali i Thomas kao i svi događaji iz prošlosti, vezani za njega. U snu su izgledali čak i gore. Zašto me je pobogu tražio? Možda želi da mi nešto otkrije?
Neprestano sam pogledivala na sat umotana u deku i sklupčana na ivici kreveta čekajući barem 1o:ooh da odem do Thomasa i vidim šta je želio. Uz to neprestano razmišljam i o Itanu i Harryu i Patricku i pitam se zašto su uvijek muškarci u posljednje vrijeme glavni problemi u mom životu. Tačno bih odahnula kad bi se pojavila neka ženska rospija.
'Chloe.', glasić mi šapuće ali ja samo odmahujem rukom. Ona je nebitna.
'Da li to znači da misliš da je Harryu više stalo do tebe nego do nje?'
A što je ovaj čudak jutros razbrbljan. Ne, ali neću da mislim o njoj.
Harryu nije stalo ni do koga i ni do čega osim do igre.
'Hm...', ispuhuje kroz nos dok frajerski turpija nokte.
Imitiraš Harrya.
'Pa nije on izmislio 'Hm.'
Pa nije ali to stalno govori.
'Pa smijem i ja.'
Pa ne smiješ jer to radiš samo kako bi me provocirao.
'Hm....hm....hm....'
I tako...nekad je bolje ćutati.
'Hm...'
Ustala sam s kreveta ignorišući 'Hm' koje mi je odjekivalo glavom i još su mi se povrh svega pred očima stalno pojavljivala slika Harryevih usana stisnutih u pravu liniju dok izgovara upravo to 'Hm'. Osjećajući kako mi nestrpljivost polako izjeda sve organe odlučila sam se obući i izaći napolje pa prošetati...možda sretnem usput Thomasa ili nekako zaključim da je već budan. Jutro je bilo poprilično sunčano ali i svježe. Ionako crvene kuće Muswell Hilla su sada izgledale kao u plamenu usput bacajući pepeo predstavljen svojim sjenkama. Baš kada sam počela da uživam u tišini začula sam nekakvu gomilu glasova i ugledala policijsko auto i to ispred, ni više ni manje, nego Thomasove kuće. Srce mi je odmah poskočilo u grlo i nakon kratkotrajne paralize brzim koracima, ma gotovo i trčeći sam krenula uz ulicu. Šta se sad dogodilo zaboga? Mogla sam da vidim nekoliko njuškavih komšija, jedan sam od njih, znam, ali ni Thomasa ali ni njegove porodice nigdje nije bilo.
„Šta se dogodilo?", upitala sam debelu ženu kojoj su šake upale u salo na kukovima dok je, još u pokućnim papučama, sa svojim usijanim i bucmastim licem posmatrala cijelu situaciju. Napokon je skrenula pogled ka meni i tek nakon što me je svu sagledala od glave do pete udostojila se da odgovori.
„Neko im je noćas provalio u kuću.", glas joj je još nejak od spavanja i u mene njene riječi utjeruju jezu.. nepozvanu hladnoću..
„Jesu li svi dobro?", upitala sam, a ona je klimnula glavom unoseći se u razgovor sa svojom prijateljicom koja je izgledala u dušu dirnuta prizorom sačinjenim samo od policijskog auta. Ja sam prošla rukom kroz kosu pitajući se zašto se ovo dogodilo baš nakon što je Thomas želio razgovarati sa mnom? Odjednom je iz kuće izašao natmureni dugokosi dečko koji je izbjegavajući poglede i pitanja ljudi ispred kuće skrenuo i počeo ići niz ulicu. Ne znam da li me je primijetio ali sam istog trenutka krenula za njim odlučna da saznam šta se tu dovraga dešava.
„Thomase!", dozvala sam ga i on se razgaljeno okrenuo, pogledao me, a zatim kao pomahnitao ubrzao korake. „Thomase!", ponovila sam iznervirano potrčavši i napokon ga sustigavši. „Šta se dešava?"
Okrenuo je glavu na drugu stranu. „Aurora, makni se.", grubo mi je rekao ali to meni nije značilo ništa.
„Odgovori mi.", naredila sam mu, a on je nastavio da me ignoriše. „Thomase!"
Odjednom se zaustavio i pogledao me toliko duboko u oči da sam na trenutak gotovo zažmurila.
„Rekao sam ti da se makneš!", zaurlao je nakostriješivši se na mene. Nisam se plašila. „Prestani da se petljaš u moj život!"
Molim?
„Ko ti se petlja idiote jedan? Ti si taj koji je sinoć tražio mene!", zaderala sam se na njega, a on je prošao objema rukama kroz glatku, sjajnu kosu, ovoga puta nesvezanu u rep.
„E pa upravo zbog toga se ovo i dogodilo!", pokazao je prstom ka svojoj kući, a ja sam se uvjerila da su moje sumnje istinite. Gospode... „Ti si kriva za pakao koji moja porodica i ja preživljavamo posljednje 4 godine!", ponovo se zaderao, a ja sam davala sve od sebe da ga razumijem.
„Molim? O čemu ti pričaš? Ja posljednje četiri godine nisam ni bila ovdje.", izložila sam činjenicu, a on je na bijesan način napućio usne.
„E pa nisi trebala ni da se vratiš.", hladno i mnogo smirenije je rekao, a ja sam samo uzdahnula ne osjećajući se uvrijeđeno njegovim riječima. One me ne zanimaju. Samo hoću da znam kakve veze ja imam sa njegovim životom nakon što smo prekinuli sa svađama, zlostavljanjem i ostalim glupostima još prije te proklete 4 godine. „Ako se bilo šta dogodi mojoj porodici ti ćeš biti kriva.", uperio je kažiprst ka meni, a ja sam raširila oči. On je pukao. „Ako ne želiš da dođe do toga – nemoj mi se obratiti više nikad u životu.", rekao je to i nastavio dalje ali ja nisam željela dopustiti da završi na tome.
„Držaću se toga tek kada mi objasniš šta se dešava!", drsko sam mu rekla, a on se ponovo zaustavio okrećući se ka meni. Čini mi se da je izašao u istoj bijeloj majci i satenskoj trenerci u kojoj i spava.
„Kada bih ti objasno onda bih mogao i sebe i cijelu svoju porodicu smatrati mrtvima tako da...", raširio je ruke i udaljio se od mene, a ja sam ostala zbunjena na sred ulice ispuhujući i udarajući rukama po stranama svog tijela. Koji je ovo vrag bio? Zašto bih ja pobogu Thomasa i njegovu porodicu dovodila u opasnost? Preciznije pitanje zapravo je 'Kako?'. Krenula sam nazad uz ulicu ne znajući šta da radim sa sobom. Ko zna šta li mi je Thomas planirao reći...Sigurno nešto jeste...i kud baš onda noćas da se ovo dogodi? I to mojom krivicom? Osjećm se kao Denis Napast kog okrivljuju za svaku nevolju u naselju ali moja situacija je mnogo ozbiljnija od slomljenog prozorskog stakla. Ljudski žamor ispred Thomasove kuće me je mamio ka sebi kako bih možda saznala nešto....bilo šta...
„Strašno..."
„U ovom naselju se dešavaju samo loše stvari..."
Ta izjava starijeg muškarca me je trgnula jer sam znala da misli na događaj od prije četiri godine....
„Pa da li je išta ukradeno?"
„Ne... samo su ispremiještane stvari kako bi se moglo zaključiti da je neko tu bio...Pitanje je kako to niko od njih noćas nije čuo."
„Kažu da je ostavljena i prijeteća poruka."
Trljajući oznojene dlanove sve više sam se pribijala uz grupicu od 3-4 osobe pokušavajući da što jasnije čujem svaku njihovu riječ.
„Ozbiljno?"
„Mhm...izgleda da je ostavljena za Thomasa, a ispod nje se počinilac čak i potpisao..."
„Kako?", neka žena i moja radoznalost u isto vrijeme prestravljeno pitaju.
„Angel...Dark Angel...tako nešto čini mi se."
Taj odgovor me je gotovo mrtvu prevrnuo na leđa. Dark Angel?Usta mi se suše, grlo sužava, pluća koče....
„Ma ko će onom malom znati...mora da se uvalio u nekakve gluposti...sumnjam da je ovo nešto ozbiljno."
Ljudi nastavljaju da komentarišu, a ja se udaljavam unazad pokušavajući da dođem sebi...Dark Angel...pa zar to još uvijek postoji? Šta je to uopšte? I šta radi u Thomasovoj kući? Uništava je? Prijeti mu? Zašto? Thomas kaže da je vezano za mene...kako bi znao? Ono što je najgore od svega....Harry je dio toga...Ar...Odmah sam se sjetila njegove sinošnje reakcije na pomen tog čuda...i onda se noćas dogodi...ovo? Jesam li luda ili meni tu nešto smrdi? Luda ili ne, smrdljivo ili ne ali ja sam se već u sljedećem trenutku našla u kući u potrazi za novcem za autobusku kartu. Trebao bi biti jedan za 15-ak minuta. Uspust sam se susrela i sa Amandom koja je krenula na fakultet i ostala prestravljena kad sam joj saopštila šta se dogodilo. Slagala sam joj da idem u teretanu, a zavisno od toka cijele situacije možda i završim tamo.
Tek za nekih 4o-ak minuta sam se našla u naselju u kom sam do sada bila već 2 puta. Jednom svjesno, drugi put nesvjesno, a sada bome ljutito. Neprestano me mori mogućnost da bi taj čupavac mogao biti u teretani ali se tješim da je još uvijek rano. Pitam se da li će mi otvoriti sav podaduo i rasčupan, napola go dok mi glasić govori da će da mi otvori nekakva ženskica. Možda čak i Chloe. Ta pomisao me nagoni na povraćanje. Ne znam zašto...dovraga...ušla sam u njegovu zgradu zajedno sa nekakvom bakicom koja se vraćala iz prodavnice na neki način se švercajući te izbjegavajući interfon. E sad će mi morati otvoriti želio ili ne. Baš kao i prošli put, otišla sam na četvrti sprat, a zatim krenula u potragu za stanom broj 16. Svako malo se pitam zašto sam tu, da li će ispasti cijela ta situacija glupo ali se onda prisjećam da itekako imam razloga da dođem i razbijem nos tom čupavcu koji me je po svemu sudeći ponovo uvalio u probleme. Povezan je sa Dark Angelom, tome svjedoči njegovo ime, njegova tetovaža i mislim da je to dovoljno da ga proglasim krivim i za ono što se noćas dogodilo kod Bartonovih. U svemu tome pronalazim premalo logike i plašim se da će je biti još manje nakon razgovora sa Harryem ali ipak ne mogu, a da to ne učinim. Došla sam do 16-ke i počela da kucam s nadom da ću što prije dobiti odgovor.
„Harry!", proderala sam se unatoč činjenici da je još uvijek veoma ali zaista veoma rano. Pola zgrade možda još uviijek i spava ali me nije briga. „Harry!"
Jednom sam čak udarila od vrata i nogom ali mutikaša neće da otvori. Jedina osoba koja je zapravo obraćala pažnju na mene bila je žena koja je čistila hodnjik, očito zadužena za to. Svako malo je pogledivala ka meni i svaki put napola otvarala usta kao da želi da nešto kaže ali na kraju ipak ne bi. Čudni ljudi.
„Otvori, moramo razgovarati.", rekla sam to nešto tiše i umjesto muškog promuklog, začuo se umiljati ali stidljivi ženski glas.
„Nije tu.", prošaputala je trudeći se da svaki dio poda učini mokrim i bez truni prljavštine. Skupila sam obrve okrećući se ka njoj.
„Harry?"
Klimnula je glavom jedva me gledajući u oči. Pobogu, možda izgledam ljutito ali neću je ubiti.
„On je obično ovako rano na krovu."
Ha? Pričamo li mi o istom Harryu? Da ona ne misli na neki mačketinu? Šta bi pobogu čovjek radio na krovu?
„Kakvom krovu?", upitala sam je pretpostavljajući da me ona ismijava ili nešto slično ali na njenom licu ni traga osmijehu. I dalje stidljiva, ozbiljna, crvena i pogurena. Pokazala mi je prstom ka gore.
„Na krovu od zgrade. Idite na zadnji sprat i onda ćete vidjeti stepenice koje će vas odvesti gore.",informisala me je, nasmiješila se,a zatim napustila hodnjik u kom sam se ja nalazila. Na trenutak me moja suluda radoznalost tjera da krenem za njom pitam je šta zna o Harryu, koliko često ima posjete, ko mu dolazi u posjete, da li nekad pravi buku, unosi li mnogo prljavštine u zgradu, da li redovno plaća račune ali sam je poklopila prije nego što je uspjela i da pročita svoj spisak do kraja. Kada bih takvo nešto uradila policija bi me stigla prije nego što bih se i popela na taj vražji krov jer bi ona žena pomislila da sam opsjednuta luđakinja koja planira gurnuti jadnog Harrya pa bio on čovjek ili mačka. Nakon što sam par trenutaka sa rukama na kukovima razmišljala o svemu ovome nakanila sam se i otišla u lift. Ma koliko da mi je teško nakaniti se na to, svjesna sam da moram razgovarati s njim o tome jer je jedina osoba upućena u cijelu tu grupu. Sumnjam da će mi nešto mnogo reći ali se nadam da će barem potvrditi moje sumnje koje svu krivicu bacaju na An ma ko god to bio....Završila sam na zadnjem spratu i susrela se sa stepenicama, baš kao što mi je ona žena i rekla. Popela sam se uz njih i dospjela na prostran krov sa nekakvim ispupčenjima i čudima ali i predivnim pogledom na ogromne londonske zgrade. Udahnula sam svježi vazduh uživajući u njemu dok još postoji s obzirom da znam da će nestati čim se susretnem sa parom smaragdnih očiju. Očajno, znam. Napravila sam maleni polukrug prije nego što sam ugledala dečka koji je sjedio na malenoj klupici okrenut mi leđima. Na glavi je imao kapuljaču ali sam pretpostavljala da se ispod nema kriti ništa drugo osim kovrdžave kose. Znači ipak nije mačka. Nakon što sam duboko uzdahnula krenula sam ka njemu iako ni sama nisam znala šta bih mu trebala reći...na koji način bih mu to trebala reći? Nije mi do svađe ali ne mogu ni o toj temi da raspravljam kao da komentarišem Mr. Biscuitov jučerašnji proliv. Situacija je ozbiljna.
„Harry.", izgovorila sam njegovo ime tek kada sam se našla na možda korak iza njegovih leđa. Vidno se trgnuo i iznenađeno okrenuo gledajući me svojim krupnim svijetlo-zelenim očima. Mislim da sam ga uplašila.
„A...Aurora?", skupio je obrve i počeo da me zagleda, a ja sam se pribrala i odlučila odmah preći na stvar.
„Moramo razgovarati.", zvučim hrabro i odlučno i to je dobro. Izokrenuo se malo više na stranu sa rukama oslonjenim na bedra prekrivena crnom trenerkom. Gornji dio mu je bio iste boje, a kapuljača je djelimično sakrivala kovrdže čineći ga nekako drugačijim ali jednako...li...je....ma ima još ali nije bitno.
„O čemu?", glas mu je tako promukao i primamljiv, a ja sam odjednom tako pospana. U mene želi da uđe smetena Aurora koja bi odmah poželjela da je Harry odvede u svoj stan da malo odrijema u njegovom naručju ali joj ja ne dopuštam ni da pomisli na to.
„Pa...", eh, cijeli put do ovde sam provela razmišljajući o ovome i smišljajući šta bih mu mogla reći...bilo je par dobrih verzija ali sad nemam blage veze... „Željela bih da te pitam da li još uvijek imaš veze sa tim...Dark Angelom?", prevalila sam to preko usta, a njemu se lice smrknulo pri samom pomenu posljednje dvije riječi. Zakolutao je očima i duboko uzdahnuo pri tom odmahujući glavom.
„Zar sinoć nisam bio dovoljno jasan kad sam rekao da ne želim o tome razgovarati?", grubo me je upitao, a ja sam ispravila ramena kako ne bih uzgledala ujađeno.
„Baš me briga za to Harry kad sam i sama umiješana u sve to.", odbrusila sam mu, a on je napravio grimasu.
„Umiješana?", pita me i imam osjećaj da će se svakog trenutka početi podrugljivo smijati. Prekrstila sam ruke te izbacila jednu nogu malo ka naprijed umalo ne počevši i da tapkam s njom kao nekakva rospija.
„Da, umiješana.", želim da mu kažem i za onaj zid i RoaR ali ne mogu...ne još uvijek. Na taj moj odgovor je sklonio kapuljaču sa glave, prošao rukom kroz kosu koja nije po običaju bila prebačena unazad nego onako sva razbarušena nakon čega je ponovo vratio kapuljaču. Šta mu to znači?
„Aurora, zašto jednostavno ne priznaš da si i previše njuškava i znatiželjna osoba te da te te tvoje osobine živu izjedoše? Ne moraš sada još i izmišljati da bi dobila odgovore od mene jer nećeš."
Uvrijeđeno sam otvorila usta osjećajući kako mi krv vre. Smrad jedan.
„Nije uopšte stvar u njuškavosti nego..."
„Nego u čemu?!", grubo me je odsijekao. „Sinoć si se gotovo posvađala sa mnom jer ti nisam želio reći zašto sam se posvađao sa bratom i očuhom! I u to si umiješana?!", pri kraju se dogodila reakcija koju sam još maloprije očekivala. Podrugljivo mi se nasmijao. Stisnula sam usne plašeći se da bih preko njih mogla prevaliti nešto što ne bih smjela. Time bih mogla da još jedanput upropastim svoj život, a to mi zasigurno ne treba. Moram da razmišljam smireno i trezveno.
„Harry, uvukao si me u svoj život i svjestan si da me samo ti možeš i izvući iz njega. Pa ako ti toliko smetaju moje mane, osobine ili šta već zašto onda to jednostavno i ne uradiš?", upitala sam ga ne iznoseći mnogo emocija svojim glasom, a on se ponovo uozbiljio gledajući me ravno u oči. „Ah, da, zaboravila sam. Igra. Igra je razlog zbog kog nećeš da me se riješiš i onda se još usuđuješ da mi lažeš kako ti se možda sviđam te da je to razlog zbog kog si me pitao za vezu. Jadan si.", istresla sam mu u lice, a on je ostao statičan, baš kao što sam i pretpostavljala. Jedan ogroman dio mene se plaši da bi me zaista mogao otjerati od sebe ali onaj drugi, možda manji ali ipak normalniji mi govori da bih nakon toga možda ipak mogla početi graditi neki mir i spokoj u svom životu. Nakon kraće vladavine tišine Harry je napokon pomjerio svoje jutarnje nateknute tamne usne.
„Pa znaš, možda bih te i izvukao i svog života da se ti nisi uvukla u neke druge stvari koje mi u posljednje vrijeme zadaju ogromnu glavobolju.", hladno mi je odgovorio, a mene je na trenutak nešto steglo u prsima. Zaista želi da me se riješi....Željela sam da nastavim razgovor jer želim da saznam nešto o Dark Angelu ali bih se u tom slučaju osjećala poniženo i bijedno, a to se nije dogodilo još od tog kobnog dana pa neće ni sad.
„Ja se nisam uvukla ni u šta Harry..."
„Jesi." Ponovo me prekida, nervira ali i povrjeđuje svojim riječima iako to nisam željela sebi priznati.
„U šta?", upitala sam ga šireći ruke, a on je smrknuto pogledao na stranu ovoga puta izbjegavajću moj pogled.
„Ne mogu da ti kažem."
„Eto vidiš!", gotovo histerično sam dreknula i pokazala rukama ka njemu. „Uvijek je tako! Uvijek sve ostavljaš u nedovršenom stanju! Uvijek me tjeraš da te pripitkujem iako od samog starta znaš da nećeš odgovoriti! Svaki dan mi zadaješ nove glavobolje, nove nejasnoće pa čak i one koje imaju veze sa mnom! I onda se na kraju usuđuješ prigovoriti mi što sam znatiželjna! I uostalom, rekao si da meni pobjedu može donijeti samo pamet, a ti mi ne dopuštaš da je upotrijebim! Dakle, ne daš mi ni priliku da pobijedim?! Pa onda neću ni da igram! I eto, riješaavaj te stvari u koje sam se uvalila...", prstima sam napravila u vazduhu znak navodnika. „...pa me pusti da pobjegnem od tebe i ne vidimt e više nikad u životu ! Spremna sam da promijenim i koledž!", govorila sam sve što mi se u trenutku našlo na pameti, a on je bez riječi pratio moje usne, slušao moje riječi i upijao svaki moj ljutiti pokret tijela. I treba. Ostavši bez daha okrenula sam se te zaputila ka izlazu sa krova mada mi se na trenutke činilo da bi bilo bolje da skratim put i skočim sa ivice. Osjećam nekakvo olakšanje jer sam sve ono izbacila iz sebe ali u isto vrijeme sam i nesigurna i zbunjena...a ponajviše uplašena da je Harryu baš svejedno te da su svaki naš poljubac, dodir, kao i riječi od sinoć bile samo zavaravanje te uvlačenje mene u dubine spletki njegovog pokvarenog razuma. Sa glavom spuštenom ka dolje i pogledom skoncentrisanim na svoje ubrzane korake sam se zabila u nešto tvrdo za šta se ispostavilo da je u pitanju Harryevo tijelo. Na trenutka djelujem zaprepašteno jer nemam pojma ni kad je ustao ni potrčao ni prestigao me. Čini mi se da sam se previše zadubila u misli. Pokušavam da ga zaobiđem ali mi to ne dopušta.
„Želiim ići!", rekla sam mu drsko ga gledajući u oči, a izraz njegovog lica je bio nedokučiv...neobjašnjiv....nedefinisan...na prvi pogled bezosjećajan.
„Maloprije si željela razgovarati.", prokomentarisao je prevrćući očima, a meni je došlo da vrištim. On sve mijenja kako njemu odgovara. Čas situacija djeluje kao drama, čas kao svađa, čas kao zezanje, čas kao ironija, a za mene je jedna ogromna zavrzlama koju hoć da otpetljam kako mi više ne bi presijecala stomak i dah.
„Ne više! Ne nakon što sam shvatila koliki si kreten", proriktala sam, a on je skupio obrve zagledajući mi lice.
„Pa mislio sam da s to zaključila još za vrijeme našeg prvog susreta."
Slegnuo je ramenima, a ja sam duboko uzdahnula pokušavajući da ostanem pribrana.
„Pa i jesam Harry ali od tada se mnogo toga promijenilo. Barem sam mislila da jeste."
I on je sam sinoć svašta nešto pričao zamazujući mi oči, a jutros mi kaže da hoće da me se riješi. Jednu obrvu je izvio ka dole i čekam da mu se pojavi smiješak ali mu na kraju ipak nema ni traga. Krije emocije kao zmija noge. I meni je to nekad išlo ali mi se čini da kombinacija minta i narandže loše utiču na mene.
„Šta se promijenilo?", upitao me je, a ja sams tisnula šake suzbijajući bijes.
„Rekla sam ti da sam mislila da se promijenilo!", ono 'mislila' sam drastično naglasila, a on se napravio zainteresovan.
„Pa šta si eto onda mislila da se promijenilo?", i on naglašava 'mislila+ te me iluđuje. Što dođoh ovdje vrag me odnio.
„Pa onda si za mene samo bio namrgođeni profesor, Harry.", i onda sam saznala da si zapravo polusin čovjeka koji mi je oduzeo smisao života. „I od tada se naš odnos pretvorio u nešto što više ne može ni da se definiše. Započeli smo igre, razmijenili i nekakve intimnije doddire...čak si mi ispričao i detalj o tvom životu za koji kažeš da nisi nikome drugom. Sinoć si mi rekao da ti se možda sviđam te da....te da zaista nešto možda i osjećaš prema meni, a ja sam kao budala...", povjerovala... „Nije više ni bitno Harry. Zaboravi na ovo. Pravi se da nisam ni dolazila i pokušaj riješiti šta možeš pa da onda odahneš i od mene i moje znatiželje."
Pokušala sam zvučati sarkastično pri zaobilaženju njegovog vitkog tijela ali se ono ponovo našlo ispred svakog mog koraka ne dopuštajući mi da osjetim ni dašak slobode. Na kraju sam zažmurila odustajući i osjećajući kao da ću početi plakati ali nisam. U trenutku kada sam osjetila njegov dodir na svom licu širom sam otvorila oči te se izmakla unazad ne dopuštajući da se to održi. Izraz lic amu je djelovao blaže nego maloprije ali me nije bilo briga. Dosta mi je više njegovih mijenjanja maski.
'Pobijedićeš tek kad upoznaš pravog mene.', tako nešto mi je jednom rekao. I kako da uspijem u tome kad na svakih 1o minut aimam posla s drugim Harryem?
„Znaš...", započeo je grickajući unutrašnjost svoje donjnje usne. Prekrstio je ruke i oprezno promatra svaki moj pokret kako mu ne bi promakao moj pokušaj bjekstva. Ona ideja sa skakanjem mi se sve više smiješi, a glasić je odobrava sa oba palca visoko uzdignuta. „...pitam se kako svaki naš razgovor započne sa jednom temom i bez velikog pomaka u njenom razvijanju završimo s nečim sasvim...desetim?", počeo je da filozofira praveći se da ne vidi moju iscrpljenost od svega ovoga. Nisam noćas spavala uvrh glave možda sat vremena...nisam ni jela...manta mi se...malaksala sam...on me pati....saznajem previše toga, a na kraju zaključujem da opet ništa ne znam...zar me život nije dovoljno ispatio? Čemu nastavak?
„Molim te Harry...pusti me da idem...", zamolila sam ga posljednjim naporom ali on to nije ozbiljno shvatio. Pokušala sam ga još jednom zaobići ali mi se na kraju zacrnilo pred očima i sve je odjedanput nestalo...
Sljedeći put kada sam otvorila oči susrela sam se sa mutnom slikom crno-bijelog plafona.. Preturajći po mislima uspjela dam sa shvatim gdje sam istog trenutka počevši da gunđam suhim usnama i još suvljim glasom. Šta mi je bilo? Polako sam se podlaktila i istog trenutkaa dobila pogled na visokog dečka koji je na drugom kraju sobe stajao naslonjen uza zid kao da pozira za časopis. Gledao je ravno ka meni i to je sve što sam uspjela da primijetim prije nego što sam se ponovo prevrnula na leđa.
„Šta se dogodilo?", promrmljala sam dobijajući odgovor tek nakon par trenutaka.
„Unesvijestila si se."
Veliko objašnjenje.
„Zašto me nisi odvezao u bolnicu?"
Ne volim bolnice i draže mi je što sam ovdje...zapravo, nisam sigurna previše u to...ali u svakom slučaju, kako može biti tako nemaran?
„Samo si se unesvijestila.", osjetim sarkazam u njegovom glasu.
„Pa i to može biti opasno. Mogla sam biti na samrti i..."
„Vjeruj mi, ni ja ne bih volio da neko umre na mom krevetu. Izgledala si iscrpljeno. Tačnije, još uvijek izgledaš tako. Pitam se da li si kući zbog nepromišljenog jezika dobila zabranu da jedeš.", dao je još sarkastičnih komentara prije nego što se počeo kretati ka meni. Svakim njegovim korakom sve više sam se prisjećala naše jutrošnje svađe i odmah mi je došlo zlo.
„Želim ići...mrzim te...", promrmljala sam prevlačeći veoma mirisnu crno-bijelu deku preko glave. Čini mi se da sam mogla čuti njegov smijeh ali nisam sigurna.
„Mislim da nisi u stanju.", rekao je, a ja sam se zapitala na šta misli. Na odlazak ili mržnju? Čak mu i obične izjave imaju više mogućnosti značenja.
„Jesam...", ni sama ne znam na šta tačno mislim ali prije nego što sam bilo šta uspjela učiniti muška ruka je zgrnula deku sa mog lica. Sada sam imala savršen pogled na lijepo lice dečka koji mi zadaje ogromnu glavobolju. Pa on je povelik uzrok i mom unesvješćivanju. Na kraju će i da me ubije.
„Bilo mi je zadovoljstvo gledati te onako mirnu i ćutljivu dok spavaš...ovako budna samo pričaš gluposti...", prokomentarisao je vrhovima prstiju sklanjajući pramenove kose i odbjegle dlake sa mog lica. Želim da se izmaknem njegovom dodiru ali nisam u mogućnosti.
„Ti, pretpostavljam i u snu pričaš gluposti i tajnovitosti.", uzvratila sam mu kolutajući očima, a on se blago nasmiješio.
„Ja ne sanjam, Ro."
Ma šta sad priča?
„Kako misliš?", upitala sam ga blago se mršteći, a on je uzdahnuo.
„Lijepo."
„Nemaš snove? Ne mislim na maštarije nego onako ponoći? Dok si u nesvj..."
„Aurora pobogu, znam na šta misliš.", prekinuo me je ovoga puta on kolutajući očima, a ja sam svoje raširila u čudu. Ne sanja?
„Svako sanja. Ti se samo možda svojih snova ne sjećaš.", rekla sam mu, a on nije ništa odgovorio. Čupavi čudak.
„Pusti me sad da idem.", krenula sam da se uspravim ali je on stavio dlanove na moja ramena i prikovao me za krevet.
„Pusti me.", glas mi je još uvijek slabašan, a ruke još slabašnije tako da mi pokušaj d aga odgurnem od sebe ostao bezuspješan. Čini bi se da bi s takvim statusom ostao sve i da sam Chuck Norris. Ovaj dečko je nepobjediv.
„Vidiš da ti svađe sa mnom štete.Bolje ti je smiri se."
„Neću se smiriti dok me ne pustiš. Ne razumijem šta uopšte hoćeš od mene kad si mi maloprije...", ne znam ni koliko je zapravo sati. „...ili kad već, rekao sve kako jeste. Neću nikome dopustiti da me iskorištava!", rekla sam mu kroz zube, a on je zamahao glavom lagano uzišući.
„Ti si zaista čudna djevojka, Ro...", prokomentarisao je, a ja sam se ironično nasmijala.
„Osjećam se počastvovano što to čujem od najvećeg čudaka u istoriji planete Zemlje."
Mislim da bih lakše razumjela one praljude koji su skakali okolo i samo gunđali u pokušaju da se sporazumiju nego njega. Zakolutao je svojim zelenim, suncem obasjanim i osvijetljenim očima, prije nego što se počešao po vrhu nosa. Čini mi se da to često radi.
„Situacija jutros je izmakla konotroli Ro.", rekao je mnogo ozbiljnije, a ja sam to odmah opovrgnula odmahujući glavom.
„Nije, samo smo jedno drugom rekli istinu."
Zažmurio je i ovoga puta on odmahnuo glavom. Da li ćemo se ikad u životu u nečemu složiti?
„Već i sama znaš da ne volim pričati o...znaš već čemu..." Ne želii ni da izgovori Dark Angel. „I onda kad ti to tako napadno namećeš kao temu za razgovor tjeraš me da pričam gluposti kako bih te ušutkao."
On jutros zapravo nije ni rekao mnogo ali se osjećam kao da me je satima vrijeđao i govorio mi kako me mrzi.
„To ti je baš veliko opravdanje...i plus, ne vjerujem ti samo da znaš. I ovo mi govoriš samo zbog svoje proklete igre."Povrijeđenost mi se jasno osjeti u glasu iako želim da je prikrijem baš kao što se mukli osjećaj krije duboko u mojim plućima.
„Ro, zar ne vidiš da ne želim ni da te pustim iz svog stana, a kamoli života. Kunem ti se da nisam mislio ono što sam jutros rekao...", zvuči iskreno ali ne mogu sebi priuštiti taj luksuz da mu povjerujem. Sve ovo govori zbog igre. Da bi me zadržao. Krenula sam da mu to kažem ali je on već prethodno pročitao moje misli. „Nije u pitanju igra..."
Gleda me ravno u oči i čupa mi kroz njih dušu. Zjenice mu se šire, a meni grlo sužava. Na kraju sam okrenula glavu na stranu ne znajući šta da kažem ni mislim. Još uvijek mu ne vjerujem i još uvijek mislim da su njegovi osjećaji prema meni ravni nuli ali mi stalno pri kraju mozga stoji misao koja me podsjeća na to da još uvijek ne smijem da zabrljam što se tiče moje igre. Ne nakon što sam se susrela oči u oči s osobom koja treba da bude krajnja žrtva.
„Ljuta si?"
Glas mu je tako pitom i na trenutke zvuči poput malog i nevinog djeteta pa ne mogu, a da ne zažalim što sam upoznala i onog hladnog Harrya. Klimnula sam glavom osjećajući kako se težina na meni povećava. Ipak, ne želim da pogledam.
„To je uredu...", promrmljao je, a ja sam se poprilično iznenadila. Iznenađenost je prešla u migoljenje u trenutku kada sam osjetila Harryeve vlažne usne na mom vratu. Odmah sam se sva uvila gunđajući „Ne", a on se neočekivano povukao stavljajući mi kosu iza uha.
„Hajde da doručkujemo."
Krenula sam da odbijem ali me je on preduhitrio.
„Možemo to obaviti i ako si ljuta. A volio bih i da porazgovaramo."
Druga njegova rečenca me je i više nego primamila te sam odmah pogledala ka kovrdžavom dečku koji je sjedio odmah uz mene blago nadvijen nadamnom.
„O čemu?"
Moje pitanje ga je malo smrknulo ali ipak zadržalo i u spokojnom stanju.
„O onome zbog čega si došla ovdje, pretpostavljam.."
Dark Angelu? Opa, opa. Istog trenutka sam ogladnila uspravljajući se u sjedeći položaj i susrećući sa prevelikom Harryevom blizinom. On je zagrizao dojnju usnu zamišljeno me posmatrajući, a ja sam pokušala da se što više udaljim od vrha njegovog nosa koji je blago golicao moj obraz. Miris mu je tako opojan.
„Idem nam nešto pripremiti.", rekao je i ustao udaljavajući se od mene te napuštajući sobu. Ja sam stavila ruke preko lica trljajući oči i pokušavajući da razbistrim misli prije nego što se upustim u još jedan razgovor sa Harryem Stylesom. Nije mi do ponovnog unesvještavanja. Lijeno, a u isto vrijeme i radoznalo sam se ustala pitajući se da li će mi zaista otkriti nešto korisno. Sa svih strana okružena crno-bijelom bojom nisam mogla, a da se ne zapitam da li je takav i Harryev pogled na svijet... Napustila sam sobu i otišla u toalet kako bih se umila, obavila nuždu i malo posjedila na daski od wc šolje čekajući da sasvim dođem sebi. Osjećam nervozu kao da ću na razgovor za neki od životne važnosti posao. Na kraju sam se jedva nakanila i prateći miris otišla u kuhinju. Njušim hrenovke i Harrya kako nam pravo hot-dogove. Sada više nisam gladna samo zbog razgovora. Sjela sam za jednu stolicu nestrpljivo čekajući i to odajući lupkanjem vrhovima prstiju po stolu. Harry je obratio pažnju na to ali nije ništa komentarisao. Čudo. Kuhinja je prostrana i u njoj takođe preovladavaju crna i bijela mada ima i ostalih boja.
„Pa?", upitala sam u nemogućnosti da više čekam, a on me prijekorno pogledao pružajući mi moj hot dog. Odmah ssam ga zagrizla sa željom da utolim glad, a Harry je zamahao glavom sjedajući prekoputa mene. „Želim pričati.", rekla sam mu to između zalogaja, a on je zakolutao očima započinjući jelo.
„Bilo bi čudo da ne želiš...Sad mi reci zašto si ponovo došla zbog iste teme zbog koje smo se sinoć posvađali."
Gleda me ravno u oči i ja gutam zalogaj kako bih mogla normalno razgovarati o veoma ozbiljnoj temi.
„Jednom dečku iz mog naselja su noćas provalili u kuću...i ispremiještali nekakve stvari u njoj...ni sama ne znam šta je tačno bilo. Uglavnom, počinioci su ostavili poruku sa potpisom 'Dark Angel'."
Pažljivo je žvakao i još pažljivije me gledao. Mislim da mu se promijenila boja lica. Nažalost, ja nisam iskusna u proučavanju nijansi kao on.
„Imaš li ti veze s tim?", upitala sam ga, a on me je nastavio posmatrati s nevjericom. Na kraju je odmahnuo glavom odlažući svoj hot-dog i oblizujući usne.
„Jesi...jesi li sigurna u to?"
Izgleda šokirano ali na nekakav čudan način. Klimnula sam glavom po njegovoj reakciji se uvjeravajući da zaista nema ništa s tim što se dogodilo. Kako god, mislim da je bio ozbiljan kad je rekao da sam se uvalila u nekakve stvari.
„Ko je taj dečko?", upitao me je stegnutim i napetim glasom. Nervozan je...uznemiren...
„Thomas Barton...sreli smo a kad si me jednom dopratio do kuće."
Odmah sam se sjetila čudnog načina na koji je Thomas posmatrao Harrya...da li je mogue da se njih dvojica poznaju? Harryevo namršteno i zbunjeno lice mi je dalo do znanja da ta mogućnost odmah odpada.
„Nemam pojma ko je to.", rekao je to zamišljeno gledajući ka svojim rukama i pri tom prelazeći jezikom preko zuba. Mislim da pretura po mislima, a meni jezik ne miruje.
„Rekao mi je da sam ja kriva što se to dogodilo."
Ne znam zašto to priznajem Harryu ali znam da nema previše koristi od našeg konstantnog zaobilaženja nekih tema i istina...Harryev pogled se podigao i zaustavio na mom licu. Podigao je obrve i nakrivio glavu.
„Ti?", prodahtao je, a ja sam klimnula glavom. On se naslonio na naslon od stolice i prošao rukom kroz kosu djelujući zaista izbačeno iz svog bilansa.
„Šta se dešava Harry?", odjednom u njemu pronalazim jedini način utjehe, a on se na moje pitanje naslanja na podlaktice i naginje preko stola više ka meni.
„An...", prosto je izgovorio, a ja sam napokon uspjela da stavim štrihir pored jedne od svojih sumnja.
„Misliš da je to ta osoba učinila?"
Osjećam se glupo što ne mogu da navedem čak ni pol te osobe, a Harry zna i njeno ime i prezime i sve...On je klimnuo glavom praveći one svoje čudne pokrete usnama.
„Ko je ta osoba Harry?"
Uzdahnuo je i naslonio čelo na podlakćenu ruku.
„Ne mogu da ti kažem...U svakom slučaju, tu nešto ne štima."
„Zašto?"
Radoznalost kao da se uvukla u stolicu i sada me neprestano bocka u dupe.
„Zato što je ta osoba davno napustila grupu...Još na samom početku njenog osnivanja. Ne sjećam se više ni kako je izgledala...nije upućena ni u probleme koji su kasnije uništili Dark Angel i zbog kojih....", naglo se zaustavio, a ja sam se prokomešala u stolici tiho ponavljajući kraj njegove rečenice kao podsticaj da je nastavi. „...zbog kojih sam započeo igru...", priznao je nekako nesigurno podižući pogled ka meni.
„Oh...", prodahtala sam i progutala knedlu pokušavajući da nešto shvatim ali ne mogu. Opet mi ništa mnogo nije otkriveno ali barem znam djelimično uzrok Harryevoj igri.
„Ne vidim razlog da se vrati i počne proganjati tebe pa čak i tvoje komšije....mada...mada taj dečko zna nešto dok kaže da si ti kriva...", oči mu svjetlucaju. Pun je razmišljanja, ideja, opcija...znam to. „Moraću to istražiti...Hajde sada jedi, nemoj se s tim zamarati.", rekao mi je naglo se trzajući iz dubokih misli i pri tom mi pokazujući glavom ka mom hot-dogu. Poslušala sam ga i nastavila jesti jer sam bila gladna, a i osjećala sam se nekako lakše nakon što je Harry rekao da će to istražiti. Po prvi put imam osjećaj da radi nešto u moju korist...van svoje igre...ili ipak ne.
„Reci mi nešto o tom T..."
„Thomas."
„...Thomasu."
Nakon što smo se iznadopunili ja sam izdahnula i zagledala se u svoje ukusno jelo.
„Nemam mnogo toga za reći o njemu...u svakom slučaju, nikad nismo bili u dobrim odnosima i...i prije nego što sam otišla u Ameriku često me je znao sa svojim prijateljima proganjati, plašiti...", nevoljko sam se prisjećala prošlosti i priznavala Harryu stvari koje možda i ne bih trebala, a njegov izraz lic a se naglo promijenio.
„Fizički te zlostavljao?", upitao me je pomalo zabrinuto, a ja sam se zapitala da li bi ga dječije fizičko zlostavljanje zaprepastilo u slučaju da zna da sam ja silovana? Mislim da ne i ta činjenica me neobrazloženo umiruje.
„Nisam sigurna kako bih to definisala ali samo znam da mi je u sjećanju ostao kao najgori dio mog djetinjstva."
„A da li je?"
Pogledala sam ka njemu.
„Šta?"
Osjećam se čudno dok ovako normalno razgovaram s njim...pitam se sažaljeva li me.
„Pa da li je to najgori dio tvog djetinjstva?"
Na to njegovo pitanje sam se sjetno nasmiješila ali ne od sreće kako to obično biva nego od muke. Želim da mu kažem za majku i pitam ga kako može misliti da mi je bilo šta pored toga veća trauma ali ne želi da ponovo vraćam tu temu tako da na kraju samo dovršavam hot-dog i ustajem.
„Gdje ćeš?"
Pogled mu se odmah usplahirio, a ja sam brzim koracima krenula ka izlazu iz kuhinje.
„Hvala na doručku. Moram ići."
„Pa hej..."
Već čujem njegove korake iza sebe i slutim poraz.
„Jesam li nešto pogrešno rekao?"
A sad ga je odjednom kao briga...dok me je ono pitao možda je i zaboravio šta sam mu rekla za moju majku.
„Moram ići."
Krenula sam da otvorim vrata ali je on prislonjen uz moja leđa naslonio dlan na vrata i prikovao ih uz njihov okvir.
„Ne želim da ideš.", tiho je rekao izvjajući glavu takod a su mu usne bile negdje na prelazu između mog uha i obraza.
„Harry prestani..", promrmljala sam to, a on je položio ruku na moj stomak.
„Da prestanem s čim?", upitao me je poput najnevinijeg bića na svijetu, a ja sam se odjednom našla opkoljena njegovim tijelom, njegovim mirisom, njegovim dahom, njegovom toplinom...jednostavno – njime.
„S igrom...", rekla sam to ni sama ne znajući na šta tačno mislim...mislim li na onu glavnu igru? Prije sekund sam bila ljuta zbog onog njegovog pitanja, a sad odjednom preskačem na nešto deseto. Msilim da je bio upravu kada mi je jutros rekao da započnem raspravu s jednom, a završim sa nečim sasvim drugim.
„Već sam ti rekao da ću prestati s njom dok se ne uvjerim da..."
„Harry ne sviđam ti se!", brecnula sam se i okrenula ka njemu našavši se s njegovim tijelom nadvijenim iznad sebe.
„Kako bi ti to mogla znati?", upitao me je skupljajući obrve i sada onu ruku premiještajući na moj kuk. Bilzu je. Preblizu. Vruće mi je. Želim da idem.
„Pa znam! Samo mi lažeš i najzahuktaniji dio igre i jeste upravo taj za koji meni govoriš da je pauza! Samo hoćeš da me natjeraš da se...da se zaljubim u tebe pa da onda možeš glatko da pobijediš! E pa ja ti to neću dopustiti!", odbrusila sam mu nanadno ponavljajući vlastite riječi u sebi. Nemam pojma šta sam rekla. On je odmah odmahnuo glaavom, a ja sam zakolutala očima iznervirano ispuhujući.
„Čovjek ne može kontrolisati svoje osjećaje pa čak ni onda kad misli da ih uopšte nema...oni se probude...pojave nitkuda. Druga osoba rastopi led kojim su do tada okovani.", prošaputao je dirajući vrhom nosa moj i gledajući me ravno u oči. „I zato nemoj reći da je nemoguće da mi se sviđaš....i nemoj reći da mi nećeš dopustiti da te natjeram da se zaljubiš u mene...ja te ne mogu natjerati na to. Sve zavisi od tebe...od tvojih osjećaja koje je lako prevariti."
„I šta ako se nekim čudom zaljubimo jedno u drugo?", upitala sam ga znajući da je to nemoguće...ali eto, kad je ovako filozofski nastrojen da vidim šta kaže.
„U tom slučaju ćemo započeti novu igru u kojoj će naš glavni protivnik biti ljubav...", prošaputao je, a zatim ostavio poljubac na vrhu mog nosa koji se odmah sav ugrijao.
„Dosta mi je igri.", priznala sam, a on se na sekundu nasmiješio.
„I meni...iskreno..

Oboje smo u isto vrijeme uzdahnuli i sljedeći trenutak je Harry iskoristio tako što je spustio usne na moje obrazujući nježni ali za mene veoma ugodni poljubac. Zaista mi je dosta igri...i ponekad se pitam da li bi sada moj život imao ikakvog smisla bez njih? Unse su mu po običaju bile veoma tople i imala sam osjećaj kao da su isklesane samo za mene. Sva nova pitanja koja su mi prethodno pristizala u glavu su odjedanput zaustavljena na semaforu koji je postavio Harry svojim dodirima...usnama...jednom rukom je držao moju glavu podignutu, a drugu je skinuo sa vrata i spustio je na moja leđa pribijajući mi tijelo uz njegovo. Ponovo sam se našla u nekakvom svom vlastitom raju za koji sam znala da je u isto vrijeme i pakao jer je sve što radim pogrešno. Usne su mi klizile između Harryevih, jezici su nam se susretali, a prsti stapali sa odjećom....Cijeli taj, za mene čarobni trenutak je prekinuo zvuk mog mobilnog koji me je trgnuo i zaustavio u svim pokretima zbog čega je Harry tiho prostenjao želeći da nastavi poljubac ali sam seja pokušavala oduprijeti. 

„Ro...", promrmljao je pokušavajui da uspostavi kontakt s mojim usnama.
„Možda je važno."
Možda me zove Thomas...ili Raymond...možda se još nešto dogodilo. Ne znam ni sama ali u svakom slučaju ne smijem ništa prepustiti u ruke sreći koja uvijek igra protiv mene.
„Nije.", Harry je demantovao ponovo prislanjajući usne uz moje,a ja sam izvadila mobilni koji je već počeo da ponovo zvoni nakon propuštenog poziva. Sigurno je bitno. Kraičkom oka sam pogledala na ekran i vidjela da je u pitanju nepoznat broj. Ponovo sam odvojila usne od Harryevih i prijekorno ga pogledala.
„Moram se javiti."
Zakolutao je očima ne odmičući se od mene, a ja sam se javila s namjerom da negdje odem u slučaju da razgovor bude morao biti obavljen van Harryeve prisutnosti.
„Molim?"
Harry se ponovo naslonio rukom na vrata, grickajući desni ugao dojnje usne i gledajući ravno u mene sa malenim smiješkom. Dekoncentriše me.
„Aurora Ottis?", muški glas s druge strane linije me je upitao, a ja sam se namrštila.
„Ja sam.", potvrdila sam podižući pogled ka Harryu. I on sada djeluje zamišljeno ali još uvijek zuri u mene.
„Drago mi je što se ponovo, da tako kažem, susrećemo."
Ha?
„Ko je to?", upitala sam,a Harryev izraz lica se odmah promijenio.
„Nisi mi zapamtila boju glasa? Hm...meni se to rijetko dešava. Ovdje Patrick Willmer. Sjećaš me se, zar ne?"