ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 10

  Namrštila sam se te pokušala otrgnuti ruku od Harryeve ali sam tek tad shvatila da zapravo više nisam u stanju ni da sjedim, a kamoli se borim sa jednim razvijenim i snažnim muškarcem poput...njega? Samo sam skliznula sa ionako glatke crne stolice te čula glasan zvuk svojih štikli nastao pri njihovom dodiru sa tlom...Namrgođeni kovrdžavi dečko mi nije čak dao vremena ni da malo dođem sebi nego je samo nastavio da me vuče tako da sam samo čekala trenutak kada ću se saplesti i prostrijeti preko tla s obzirom da sam se osjećala i više nego loše. Nisam trebala da pijem...definitivno nisam.
„Ar...", o Gospode Aurora, budi još uvijek barem toliko normalna i svjesna toga da je on tvoj profesor te da zvuči zaista budalasto zvati ga Ar u javnosti pa bila ti pijana ili ne."...mislim, Harry...", ups...."Hoću reći prof...", više nisam u stanju ni da pričam...."es...ore Styles..."
Iskoristila sam posljednje napore da sve to kažem nakon čega sam slobodnu ruku stavila preko čela nadajući se da ću izdržati barem toliko da povratim negdje u samoći, a ne ovako javno. Iako sam bila napola u nesvijesti jasno sam mogla da vidim sve vrste pogleda kojima smo bili okruženi i iako mi se činilo da smo već prešli kilometre i kilometre, u trenutku kada sam blago okrenula svoju smušenu glavu shvatila sam da smo tek odmakli nekolika koraka od šanka...dovraga...ono što sam još imala priliku vidjeti osim šanka bio je kovrdžavi dečko broj dva koji se zajedno sa svojim vražjim osmijehom kretao za nama. Oj meni...ovo je previše za mene.
„Harold, Harold...stani malo, gdje si krenuo sa svojom studentkinjom?", rekao je očito uživajući u svemu ovome, a ja sam taman počela da se pitam isto što i on. Sada bih više nego ikada voljela da sam trijezna, a ovako kako nisam, to mi je kao neki izgovor za sve ove gluposti koje dopuštam da se dešavaju. Harry se naglo zaustavio i ja sam se spotakla gotovo završivši na nos ali me je spasila druga Stylesova ruka koja me je uhvatila za lakat u isto rijeme kada se sageo u koljenima kako bi mogao da vidi moje lice koje je već tada bilo okrenuto ka tlu s kojim je ugovaralo sastanak.
„Jesi li dobro?"
Baš se sjetio sad da me to pita nako što me je onako svukao sa stolice i potpuno ignorisao moje dozivanje njega na sve načine koje sam u tom trenutku mogla da smislim. Ja sam samo odmahnula glavom te zažmirila dok mi je miris njegovog tijela koji i nije bio toliko loš u tom trenutku nadraživao i još više podsticao potrebu za povraćanjem. Samo ne sad...samo ne sad....besčujno sam se molila u sebi ne uspravljajući glavu i osjećajući kako vazduh postaje sve zagušljiviji...mogu misliti kako su se sada svi okupili oko nas...glupa njuškala.
„Parker, vrati se za šank ili idi kući, radi šta hoćeš samo nas ostavi na miru.", Harry je to izgovorio potiho ali jednako glasno i dovoljno da ga ja čujem.
„Vas? Uh, pa znači već si počeo.", njegov brat je ironično komentarisao, a ja sam u glavi na ogroman spisak dopisala još jednu meni ovakvoj jadnoj i pijanoj izjavu nejasnu izjavu od večeras. Samo se nadam da se taj spisak neće negdje zagubiti pa ću onda moći da ga sutra pregledam i stavim na ispitivanje profesoru Stylesu kog čak i u ovakvom stanju vidim kao nekoga koga bih možda trebala poznavati više nego što već poznajem...
„Parker prestani!", po ko zna koji put večeras Harry je zarežao, a ja sam podigla glavu te jedva otvorila zamućene plave oči te njima pogledala tog namrgođenog dečka koji mi se pijanoj činio ljepšim nego inače. O Bože...
„Hoću kući...", jedva sam to izgovorila osjećajući onu odvratnu vodu koja mi se skupljala u ustima. On je zabrinuto pogledao ka meni nakon čega je vratio pogled na svog brata dajući mu njime neku vrstu upozorenja nakon čega je stao više pored mene, jednom rukom obuhvatio moj struk dok me je drugom još uvijek držao za moju. Kao što sam i pretpostavila, svi su gledali u nas ali nisam bila sposobna da shvatim bilo šta više.
„Tek je počelo Styles!", Parker se zaderao odnekud iza nas na šta je Harry promrmljao nešto meni neshvatljivo nakon čega smo napokon došli do izlaza iz ULU-a.
„Mogu dalje sama..."
Zapravo ne mogu ali iz nekog razloga želim biti što dalje od Harrya. Sve ove stvari koje sam večeras čula mi se nimalo nisu svidjele, a i uostalom uvijek se može naći neko ko će me odvesti kući...Baš kao da su svi oni podivljali mladi ljudi čuli moje misli i muzika kao da je odjednom postala glasnija kao i vriska. Definitivno me ne bi imao ko odvesti kući. Osim Margaret, zar ne? Mogu nazvati nju i...Naglo sam se izvukla iz svojih besciljnih misli u trenutku kada sam zapela za nekakav kamen...Zašto bi iiko ostavio kamen na sred puta? Okej, pijana sam.
„Harry..."
Nemam pojma da li mi je maloprije išta odgovorio na moju izjavu i iskreno, ne znam da li sam sposobna da ga išta čujem sve i ako pusti svoj zavodljivi promukli glas...Jesam li ja to upravo njegov glas nazvala zavodljivim? Ouh...ovo postaje zeznuto. Samo da ne počnem razmišljati naglas i sve će biti super.
„Styles!"
Jesam li ga to ja zovnula? Čini mi se da nisam...S obzirom da je Harry okrenuo glavu uvjerila sam se da nisam. Dobro je.
„Chloe, nemam sada vremena."
Oh, slatka Chloe. Plaši se da ću joj preoteti dragog? Imala sam neku čudnu želju da joj nešto kažem ali sam ito tako imala i osjećaj da ći povratiti i ako na samo jedan sekund otvorim usta:
„Gdje kog vraga ideš s njom?"
Uf, osjetim li ja to ljubomoru u njenom glasu? Harry se napokon zaustavio još uvijek me čvrsto držeći svojim rukama i ja sam takođe smogla snage da se okrenem i usretnem sa namrštenim izrazom lica gospodične savršene.
„Zar ne vidiš da je pijana? Potrebna joj je pomoć."
Baš ti hvala Harry što me prikazuješ u tako lijepom svjetlu. Ne treba mi pomoć. Na trenutak sam pokušala da se odmaknem od njega ali je to bilo toliko slabašno i neuspješno da je vjerovatno pomislio da se češem po nosu. Chloe je samo zakolutala očima, abrem mislim da je to učinila nakon čega se okrenula na svojim fensi štiklama i udaljila od nas. Idi kravo. Zašto zaboga kravo? Huu...hožu da se otrijeznim i to što prije.
„Da li želiš odmah ići kući?", Harry me je to upitao ponovo nas prebacujući u kretanje i usput saginjući glavu kako bi mogao jasnije da mi vidi lice što sam ja uporno izbjegavala pošto sam pretpostavljala da izgledam užasno. Samo sam klimnula glavom sve češće i češće gutajući onu odvratnu vodu koja je uporno željela da me pobijedi i osramoti pred profesorom.
„Djevojka ti je ljubomorna, hm?", riječi su samo izletjele iz mojih pijanih i natečenih usana i malo je hvalilo da se nasmijem samoj sebi. Harry je proizveo neki nedefinisan zvuk i tek nakon određenog oklijevanja napokon je progovorio.
„Ona mi nije djevojka...uostalom, rekao sam ti da me djevojke ne zanimaju.", izgovorio je to na svoj smireni i hladni način, a ja da sam normalna Aurora vjerovatno bih samo prevrnula očima, zapravo ne bih takvo pitanje ni postavila ali s obzirom da sam bila pijana...nisam mogla da se baš kontrolišem i nastavila sam s glupostima.
„Pa šta onda radiš sa mnom?", postavila sam pitanje i štucnula nakon toga se blago nasmijavši što ne pamtim kad sam posljednji put učinila. Em alkohol čudno utiče na mene em imam osjećaj da postajem s vremenom sve pijanija iako kontam da bi trebalo biti obrnuto. A nema veze, ja sam svakako naopaka.
„Vodim te kući Ro...", iziritirano je to izgovorio i pretpostavljam zakolutao očima jer je za razliku od 'nekih' on barem zadržao svoj prijašnji stav ako izostavimo ono čudno ponašanje od maloprije. Željela sam postaviti još mnogo glupih pitanja i potpitanja ali nisam mogla tako da sam odlučikla ipak na neko vrijeme ućutati zbog čega mi možda bude i drago kada se sutra otrijeznim. Put ka izlazu iz univerziteta je bio poprilično dug s obzirom da sam se ja stalno teturala, a Harry se trudio da me održi na nogama i na svu sreću uspijevalo mu je. Lagala bih kada bih rekla da nije bio pomalo čudan osjećaj imati jednu njegovu ruku oko sebe i mislim da bih se mogla zakleti da je prstima lagano čupkao moju haljinu...ili su samo u meni proradili nekakvi žmigavci. Kažiprst jedne ruke sam okačila o dio farmerki kroz koje se provlači kaiš dok mi je druga bila zarobljena njegovim dugim prstima koji su u isto vrijeme bili i nježni i grubi i ako bih morala da to detaljnije objasnim zaista ne znam kako bih. Ono što je bilo pomalo smiješno jeste veličina moje šake u odnosu na njegovu...U svakom slučaju konstrukcija njegovog tijela je itekako dominirala nad mojom. Sada kada više nismo bili u prostoru sa veoma zagušljivim zrakom Harryev miris za koji nisam bila sigurna da li je dopirao iz njegove kose, odjeće ili tijela mi više i nije toliko smetao. Štaviše, prijao mi je i osvježavao prilikom uvijanja kroz moje nozdrve stvarajući veoma ugodan osjećaj. Koliko mu je rame na koje sam naslonila glavu bilo čvrsto toliko mu je i ona košulja bila mekana i jednostavno sam se na trenutke fascinirala sa kombinacijama različitosti na njegovom tijelu.
„Koliko si popila?", upitao me je to poprilično tiho vjerovatno pretpostavljajući da mi glasni zvukovi trenutno i ne prijaju baš mnogo na čemu sam mu bila zahvalna...ja zahvalna? Samo sam slegnula ramenima u istom trenutku kada me je on ispustio iz svog zagrljaja prislanjajući me uz moćno plavo auto koje mi je odnekud bilo poznato ali u tom trenutku nije bilo teoretske šanse da shvatim odakle. Posmatrala sam ga svojim zamućenim pogledom dok je prstima jedne ruke još uvijek pridržavao moju nadlakticu vjerovatno sprječavajući moj potencijalni pad na tlo dok je drugom brbao po džepovima sve dok se na kraju nije začulo zveckanje i među njegovim prtsima pojavio ključ od auta. Pritisnuo je dugme i začuo se karakterističan zvuk koji je dolazio od auta, crvenog Range rovera koji se nalazio odmah preko puta mene. Harry se protegao te svojim spretnim prstima otvorio vrata nakon čega je provukao ruku između mojih leđa i plavog auta blago me poguravši prema svome.
„Neka...", prmrmljala sam to podižući ruke u pokušaju da mu dam do znanja da mogu sama i to je bilo dovoljno da odmah izgubim ravnotežu saplićući sopstvena stopala i taman kada sam se pomirila sa sudbinom koja se sastoji od slomljenog nosa, pokojeg zoba ili uopšteno smrću u slučaju da bubnem od nešto glavom, Harryeve ruke su se obamotale oko mog struka i glava mu se na trenutak zagnjurila u područje mog vrata zbog čega sam istog trenutka osjetila čudan osjećaj u samom dnu svog ionako uzburkanog stomaka. Ono što je ostavilo pomalo vlažan trag su pretpostavljam bile usne, a ono što je dovelo do toga da mi se koža u tom području naježi bio je njegov dah. Ne baš toliko brzo je počeo da odmiče svoje lice dalje od moje kože pri čemu me je vrh njegovog nosa golicao cijelim područjem od dna vrata pa skoro sve do uha. Zagrizao je dojnju usnu te me pogledao oči dok sam ja pokušavala da sebe uvjerim kako su svi čudni osjećaji u meni prouzrokovani alkoholom i hladnoćom.
„Ne budi tvrdoglava.", rekao je to skrećući pogled sa moga te me nakon toga ponovo poguravši ka autu. Čim sam se približila vratima stavila sam jednu ruku na sic dok sam se drugom držala za vrata nakon čega sam se samo sručila unutra poput vreće zamalo padajući preko mjenjača i ostalih gluposti. Harry je uzdahnuo te sačekao da zajedno sa sobom unutra ubacim i noge nakon čega je zatvorio vrata i prešao na drugu stranu auta. Ja sam zabacila glavu, zatvorila oči te uzdahnula usput prelazeći preko mjesta na vratu koje su maloprije dodirnule njegove punačke i tamne usne i u trenutku kada sam otvorila oči primijetila sam Harryev prodorni tamno-zeleni pogled na sebi. A uvraga. Brzo sam spustila ruku na koljeno gledajući u dno haljine koji je već bio sav prljav. Ma briga me... Auto se napokon pokrenulo i samo sam se mogla nadati da to neće još više pogoršati moju mučninu. Izbjegavala sam gledati u prozor kao i u Harrya tako da mi je na kraju smao prepostalo zatvoriti oči jer mrzim gledati ka naprijed. Baš kao i u životu...uvijek gledam unazad, ka prošlosti...Iako sam uvijek smatrala da tišina ne može biti neugodna ako imaš pravu osobu pored sebe sada sam se uvjerila u suprotno te sam nakon nekih 1o min. vožnje u potpunoj tišini umorno otvorila oči te pogledala prema Harryu koji je još uvijek bio jednako namrgođen sa skoro potpuno skupljenim orbvama i čvrsto stisnutim usnama dok je prstima jedne ruke lagano lupkao po volanu baš kao i prošli put, a prstima druge svako malo prolazio kroz kosu koja mu je već počela ličiti na žbun. Još uvijek sam se pitala šta se sve večeras izdešavalo ali sam bila toliko smantana da se nisam sjećala ni polovine stvari. Ipak, za moj jezik kao ni radoznalost to nije predstavljalo preveliku prepreku.
„Parker..."
Na sami spomen imena njegovog brata Harry se prokomešao u sjedišitu te nakašljao češkajući se vrhom kažiprsta po dnu nosa.
„Šta s njim?", pomalo nervozno i mrzovoljno me je to upitao, a ja u tome nisam pronašla ništa čudno pa sam nastavila.
„Pa čuj šta s njim...", zvučala sam kao prava pijanica, pto trenutno pretpostavljam i jesam ali me nije bilo briga. „O čemu je pričao? Valjda zaslužujem da znam..."
Više nisam skretala pogled sa Harrya koji je sada vratio onu svoju staru naviku oblizivanja usana i preturanja jezikom po ustima mada mislim da sada nije imao one žvake. Barem nisam imala priliku da osjetim njihove mirise...
„To nije ništa o čemu bi ti trebala razmišljati."
Mrzila sam tu hladnu boju njegovog glasa i jednim dijelom sam priželjkivala onog Harrya koji mi je dopustio ono veče da ga zagrlim i koji me je mazio po kosi...leđima...mislim, i maloprije me je držao za ruku i sve to ali, nije to to. Sada je i više nego ljut i to se može primijetiti i na njegovim gestovima. Ne znam zašto uopšte razmišljam o tome. Obećala sam samoj sebi da više nikad neću doći u kontakt sa njim i 7 dana mi je baš dobro išlo *pa logično kad on nije ni bio tu*, sarkastični glas sa kraja moje glave se oglasio te prevrnuo očima ali sam ga ja samo ignorisala...i evo me sada ponovo s njim u njegovom autu u gorem stanju nego ikad.
„Pa mislim da bih jer mi se činilo kao da sam ja umiješana u...", zaustavila sam se ne znajući kako da dovršim rečenicu ali naravno, njega to nije sputalo da iskoristi situaciju i okrene je u svoju korist svjestan da ne znam šta da na to dodam.
„U...?"
Na trenutak me je značajno pogledao svojim očima boje žada, a ja sam samo okrenula glavu na drugu stranu te prekrstila ruke odlučna da ću ćutati dok ne smislim kompletnu rečenicu.
„A zašto ste u svađi?"
Ne mogu da pomognem sebi...
„Ne tiče te se Aurora."
Zakolutala sam očima i odmah razveselila srećna što je barem još nešto malo ostalo od one stare Aurore. Ma samo da se otrijeznim i sve će biti okej...
„Ne moraš biti drzak."
Prošla sam objema rukama kroz kosu koja mi je od sve muke bila oznojena usput kraičkom oka gledajući ka Harryu koji je nakon moje tri jedva skrojene izjave izgledao još gore nego maloprije. Nešto mi tu smrdi, osim alkohola i svog znoja naravno. Odjednom, auto je skrenulo na stranu i zaustavilo se, tačnije Harry je sve to uradio, a ja sam zbunjeno pogledala kroz prozor pitajući se da li je moguće da smo već stigli do Muswell Hilla. I nismo. Pa gdje smo? Pogledala sam prema Harryu i tamo zatekla samo prazno sjedište, a u sljedećem trenutku vrrata sa moje strane su se otvorila i alo je hvalilo da se od tolike komplikacije unesvijestim. Kada je stigao da izađe i zaobiđe auto?
„Šta hoćeš?", uitala sam ga to mrštećis e i blago saginjući glavu kako bih vidjela njegovo lice od kog su mi u tom trenutku najviše u oko upadale njegove usne. Odmah sam pomislila na svoj vrat i shvatila da polako ludim. Otrijezni se Aurora molim te.
„Hoću da izađeš malo na svjež vazduh kako bi se otrijeznila prije nego što odeš kući."
Rukama je bio oslonjen na gorni dio auta tako da je put koji bih trebala preći kako bih izašla van bio prepriječen njegovim razvijenim i dugim tijelom. Ono što nikako nisam mogla da ignorišem bio je njegov stomak koji se jasno vidjeo s obzirom da mu se košulja povukla prema gore. Izgledao je tako...hajde ćuti Aurora. Molim te.
„Uh kako si brižan. Hajde makni se.", pokušavala sam zvučati kao stara Aurora, a zapravo mi je glas podsjećao na glas babe koja je pred spavanje skinula protezu. Ne volim osjećaj pijanstva, zaista. Harry se pomakao na stranu, a ja sam polako pokušala da izađem i na kraju sam se samo zavalila nazad u prijašnji položaj. Harry je izdahnuo, zamahao glavom, a zatim ispružio svoju dugu ruku za koju sam se ja valjda ttrebala uhvatiti. Polako sam položila dlan na njegov dolazeći ponovo u dodir sa njegovom mekanom kožom. Stisnuo je blgo moju šaku te me povukao ka sebi, a ja sam na jedvite jade uspjela da iskočim napolje i još jednom spasim svoje lice kojem se večeras sve više smiješi neki hirurški poduhvat.
„Znaš, ne bi trebala piti kad već ne podnosiš piće."
Zakoluala sam očima na njegove riječi naslanjajući se leđima ovoga puta na njegovo auto i ispuštajući njegovu ruku. Bili smo zaustavljeni pored puta koji i nije bio toliko prometan, barem ne onoliko koliko je to karakteristično za London. Iza nas su se nalazili redovi nekakvog drveća i to je bilo sve što sam u tom trenutku bila u stanju primijetiti.
„Tvoj posao je da me učiš lekcije iz engleskog, a ne života."
Naslonio se na auto odmah pored mene te prekrstio ruke gledajući u daljinu svojim još uvijek smrknutim očima. Ili je odlazak u LA na seminar ovako uticao na njega ili dolazak njegovog brata...u svakom slučaju ni jedno ni drugo ne mogu da shvatim.
„Moj posao je kao što upravo reče da te učim engleski, a ne da te vozim pijanu kući.", glas mu ovoga puta ako ništa nije bio toliko ravnodušan nego se moglo nazreti malo ironije i sarkastičnosti. S obzirom da je bio upravu odlučila sam ne odgovarati na njegovu izjavu.
S obzirom da nije bilo ni daška vjetra nije postojalo ništa što bi me moglo brzo otrijezniti ali ako ništa riješila sam se mučnine. Zatvorila sam oči kako bih se pokušala opustiti i naglo sam ih otvorila istog trenutka kada sam na svojoj lijevoj mišici osjetila nježni dodir koji nije mogao pripadati nikome drugom do...Stylesu. Pogledala sam ka vlastitoj ruci te ugledala njegove prste koji su lagano prelazili preko moje tetovaže, iste one koju je zagledao njegov brat.
„Je li ovo jedina tvoja tetovaža?"
Nisam podizala pogled prema njemu nego sam posmatrala njegove duge prste koji su mi u tom trenutku odvlačili pažnju i više nego što bi trebali. Klimnula sam glavom u kojoj su bol i šmušenost postajali sve veći.
„Zašto baš ova?"
Glas mu je bio sasvim tih i nekako usredotočen...očito da su tetovaže njegova ljubav ili je u pitanju nešto drugo?
„Simboličnost.", smrmosila sam to te pogledala na stranu usput zagrizavši dojnju usnu.
„Kakva je simboličnost u ptici sa slomljenim krilima?"
Na njegovo pitanje sam podigla pogled ka njemu te se susrela sa njegovim zelenim pogledom koji je bio neprekidan, tj. gotovo nikako nije treptao. I on je mene gledao ravno u oči očekujući odgovor koji je za mene bio i više nego očit.
„To sam ja...Ja sam ptica sa slomljenim krilima.", izgovorila sam to i pijana kakva i jesam nasmiješila se ali sada više od muke. Otkako sam uradila tu tetovažu nikada nisam voljela razmišljati o njoj niti je posmatrati...jednostavno, kada sam već jednom u životu obilježena od strane drugog, šta ima loše da obilježim sama sebe po drugi put?
Harryev pogled je ponovo pao na onu tetovažu i nakon što je prešao jezikom preko dojnje usne ponovo je pogledoa ka meni.
„Zašto?"
Ponovo sam pogledala ispred sebe te prekrstila ruke baš kao i on i baš kada je moja djelimično otriježnjena polovina mozga počela da razmišlja o tome kako bi bilo najbolje ignorisati njegovo pitanje, ona druga još uvijek mrtva pijana je počela da koristi situaciju i priča za mene.
„Zbog prošlosti...zbog smrti moje majke...zbog onoga što mi se dogodilo..."
Aurora prestani. Nakon oklijevanja napokon je otvorio svoje punačke usne i krenuo da nešto kaže ali sam ja odlučila to prekinuti tako što sam se odmakla od auta i krenula da otvorim sama sebi vrata ali, nažalost čini se da mi je nogama još uvijek upravljala ona pijana strana mozga. Desna noga mi se u trenutku izvrnula ali baš kao i cijelo veče tu se našao gospodin spasilac namrgođeni koji me je povukao za ruku ka sebi tako da sam se na kraju jednostavno našla prislonjena uz njegovo tijelo. Ne žeeći da podignem glavu i pogledam ga nadala sam se da će mi pomoći da se ponovo odmaknem i uđem u auto ali on to nije radio. Samo je ukočeno stajao držeći me za podlaktice obe ruke. Napokon sam podigla svoj pijani i spušteni pogled i prvo s čim sam se susrela bile su njegove usne na kojima sam jasno mogla primijetiti malenu izbočinu koja je ukrašavala gornju usnu. Podsjećale su me na one koje sam uvijek pokušavala nacrtati smatrajući ih savršenim i sada kada ih vidim u živom obliku pitam se da li su mekane i..O Bože, izgleda da se alkohol odlučio malo poigrati sa mojim hormonima. Ovo postaje apsurdno.
Kao i uvijek ponavljam sebi iako sam pijana ono jedno te isto.
On je moj profesor.
Patrick je njegov očuh.
Meni ne treba nikakav muškarac u tom smislu u životu.
I još prije četiri godine sam se uvjerila u to kakve oni životinje mogu biti tako da... Aurora odmiči se!
Iako sam to sama sebi rekla nisam to i učinila jer mi je cijelo tijelo bilo usporeno kao i mozak koji je odjedanput počeo da pulsira. Mučnina se ponovo vratila ovoga put au kombinaciji sa glavoboljom i klecavim koljenima. Zaista mi postaje sve gore. Podigla sam pogled malo uviše te se susrela sa Harryevim očima koje su takođe bile napola spuštene ali ne od pijanstva kao meni nego...jednostavno nekog zamišljenog pogleda kojim očito nije samo prelazio preko mog lica. On je razmišljao o nečemu što je za mene u tom trenutku definitivno bilo nedostižno. Ruka mu je odjedanput sa moje podlaktice počela putovati uz cijelu moju ruku najviše se zaustavljajući na onoj tetovaži nakon čega je nastavila sa svojim putovanjem, a meni su koljena toliko zaklecala od prokletog alkohola da sam morala da prstima obuhvatim njegovu košulju. Srce mi se pelo zajedno sa Stylesovom rukom i na kraju se zaustavilo negdje u grlu dok je njegova ruka itekako nastavila penjući se uz vrat gdje je izazvala najveći efekat, barem što se tiče ježenja moje kože nakon čega je prešla moj obraz i zaustavila se u kosi kada je prebacila jedan pramen koji mi je sve do tada padao preko lica na stranu.
Ja sam ga samo bez riječi gledala kao da to uopšte nisam ja i čini mi se da bih sve dala da sam mogla da vratim onu Auroru koja bi ga istog trenutka odgurnula od sebe. Ruka mu se sada počela spuštati sve dok na kraju svojim velikim dlanom nije obuhvatio moj obraz. Oči su mu zasijenčene sa nekolika pramena bujne i tamne kose cijelo vrijeme prelazile preko mog lica najviše i najduže se zaustavljajući na usnama i očima. Usljed ogromnog adrenalina kojim je moje tijelo bilo napadnuto i u mješavini sa alkoholom kog je još uvijek itekako bilo u mojoj krvi naglo sam se propela i drastično primakla usne njegovim pri čemu je prstima svoje druge ruke koju je prethodno spustio na moj bok blago stisnuo haljinu. Imala sam osjećaj da više ne mogu disati i ono što sam tek tada jasno mogla osjetiti bio je za tog dečka karakteristični miris minta i narandže koji me je zajedno sa njegovim dahom milovao po vrhu nosa i po usnama koje su odjedanput bile suhe i toliko su žudile za njegovim koje je prethodno oblizao svojim dugim rozim jezikom. On je blago počeo da pomijera svoj palac preko površine moje kože obraza i prije nego što sam znala šta radim još više sam primakla usne njegovim tako da su nam se sada blago dodirivale. Njegova glava je još uvijek bila poprilično kruta ali su mi njegov dodir na obrazu i prsti koji su se sve više grčili stišćući materijal moje haljine davali do znanja da...ne znam ni ja šta. Jednostavno nisam znala šta mi se to dešava, to definitivno nisam bila ja ali jedino o čemu sam u tom trenutku razmišljala bilo je kako želim imati prvi poljubac s tim dečkom u potpunosti zanemarujući činjenicu da mi je profesor, da je polusin čovjeka koji je ubio moju majku te da sam još davno sebi obećala da nikada neću više dopustiti muškarcu da uđe u moj život.
„Ro.", blago je zastenjao te za jedan milimetar primakao usne još više mojim i to je za mene pijanu i odjedanput zaluđenu bilo dovoljno da prislonim obe usne uz njegovu dojnju i zaklela bih se da sam u trenutku osim hiljadu nekakvih gmizavaca koji su prošli kroz moje tijelo, kao i krvi koja mi je odjedanput postala vrela pjenušajući se u mom tijelu dok se u stomaku odvijao čitav rat nekakvih neobjašnjivih osječaja mogla da osjetim pulsiranje njegove usne koja je bila tako mekana i vlažna, a ja sam se pogubila da pojma nisam imala šta raditi dalje. Zatvorila sam oči osjećajući kako mi se u cijelom tijelu sve premiješta zajedno sa njegovom rukom koja je došla do zadnjeg dijela mog vrata gdje je isprepleo prste sa mojom kosom i jasno sam mogla na svojoj gornjoj usni da osjetim nešto vlažno za šta sam pretpostavljala da je u pitanju njegov jezik. I da, bio je. Prešao je jedanput jezikom preko moje gornje usne i baš kada sam se ponadala da će napraviti još jedan pokret za kojim sam malo reći umirala ispustio je moju haljinu iz ruke, a onu koja se nalazila na mom vratu stavio na moje rame blago me odgurujući i prekidajući svaki kontakt između nas. Okrenuo je glavu na stranu te se nakašljao nakon čega me je sasvim odmakao od auta zajedno sa sobom.
„Vrijeme je da krenemo.", izgovorio je to ponovo sa svojim hladnim glasom koji kao da nije pripadao onom dečku koji je maloprije rekao 'Ro'. Odjedanput su se svi oni novonastali osjećaji u meni od maloprije srušili poput kule od karata i odjednom je počela da plamte ona ljutnja i bijes zbog ovoga što se upravo dogodilo. Ne znam da li sam više bila ljuta na sebe ili njega ali samo znam da mi je došlo da vrisnem iz sveg glasa. Gledala sam prema njemu sa željom da umrem dok je otvarao vrata od suvozačevog mjesta dajući mi glavom znak da uđem unutra. Ovo kao da me je toliko prodrmalo da sam malo više došla sebi, kao da sam se otrijeznila ali tada je već bilo kasno. Gledao je ka meni čekajući da uđem u auto, a ja sam samo prešla prstom preko usana koje su do prije samo nekolika trenutka bile prilijepljene za njegovu. Šta mi je bilo kog vraga? Toliko sam željela biti u potpunosti trijezna pa da mogu o svemu ovome razmisliti kako treba ali nisam bila tako da je u meni samo ostala ona želja da umrem.
„Aurora...", izgovorio je to značajno me posmatrajući, a ja sam se izmakla na stranu pokušavajući da napipam mobilni koji zapravo nisam ni nosila, ne znam ni da li sam nosila torbicu...ne znam više ni ko sam ni šta sam. Samo znam šta sam upravo učinila i to me blago rečeno živu jede.
„Aurora..."
Krenuo je prema meni ispružajući ruku kako bi me ponovo valjda povukao kao malo dijete na šta sam se ja naglo izmakla odmah zatim stavljajući ruku na glavu s obzirom da mi se zamantalo.
„Ne diraj me.", rekla sam mu to najgrublje što sam mogla nakon čega sam duboko uzdahnula pokušavajući da se priberem i barem na trenutak pobjegnem od prokletog i odvratnog osjećaja koji je putovao kroz cijelo moje nestabilno tijelo.
„Hoću da nazovem Margaret pa da me ona..."
„Ro..."
Ne zovi me tako.
Prišao mi je ali me nije dodirivao i nisam znala da li mi je zbog toga krivo ili drago, samo znam da je ponovo nešto prozujalo kroz mene. Da oni nisu nešto nedozvoljeno stavili u one martinije?
„Vidi...ono maloprije...", započeo je rečenicu ali sam ja stavila ruke preko ušiju dajući mu do znanja da neću da ga slušam.
„Ništa maloprije."
„Sve je uredu...Samo si pijana...", rekao je to očito pokušavajući da me utješi ali to za mene i nije bila prevelika utjeha s obzirom da sam zaista osjetila ogromnu potrebu da ga poljubim, plus, način na koji je prelazio rukom po mom tijelu...na koji me je gledao...na koji je disao...na koji je stezao moju haljinu..na koji mi je dodirivao kosu...na koji je zastenjao 'Ro', na koji je prešao jezikom preko moje usne..mislila sam da i on želi isto.
„Vidi...Samo me odvezi kući i ostavi na miru, može?"
Pogledala sam prema njemu osjećajući kako mi srce koje se do maloprije nalazilo negdje na sredini grla sve više tone ka dole i bilo je samo pitanje trenutka kada ću se srušiti zajedno s njim. Odmahnuo je glavom i krenuo da mi nešto kaže ali se zaustavi nakon čega je izdahnuo i klimnuo glavom, a ja sam se pitala šta je dovraga značio prvi dio reakcije. Otvorio mi je vrata, a ja sam ušla unutra svjesna da je to jedini nači da što prije završim kući, legnem da spavam i samo se nadam da se ujutru neću sjećati ničega...