„Molim te...", glas mu je tih i mislim da ima onaj osjećaj mržnje prema samom sebi baš kao što ga i ja ponekad imam, a kod njega je u ovom slučaju prouzrokovan moljenjem. Mislim da sam blijeda, nijema, smušena i ponajviše šokirana samom sobom i cijelom tom situacijom. Ne znajući šta da mu odgovorim, a da ponovo ne budem razočarana vlastitim riječima i nepromišljenošću prekinula sam poziv, isključila mobilni i stavila ga u džep sive trenerke koja mi je visila na kukovima kao kakvom lutoru. Nekoliko trenutaka sam ostala u istom slučaju pokušavajući da sagledam svu tu zbunjujuću i neočekivanu situaciju u kojoj sam se zadesila svojom krivicom, a opet potpuno nesvjesna. Nikad ne bih pomislila da je moguće da čovjek tako stopi san i javu...kako mi je dovraga to uspjelo? I još mu kažem nešto što uporno ponavljam da nikad ne bih trebala. Kao da neki vrag upravljamnome. Zagnjurila sam ruke u šake osjećajući kako me nekakav znoj obliva. Mora da je od tablete.
„Jesi li dobro?", tihi ženski glas se začuo i uskoro se pored mene našla zabrinuta smeđokosa djevojka koja nije čekala ni trenutka da prebaci jednu ruku preko mojih leđa, a ja sam se neočekivano pribila uz nju i naslonila glavu na njeno rame. Rijetko pokazujem bilo kakve osjećaje ili prisnosti ali trenutno imam nekakvu potrebu za tim. Uzrok je vjerovatno mješavina visoke temperature, premorenosti, a ponajviše zbunjenost kao i uplašenosti za budućnost. Ne mogu više sve te stvari čuvati u sebi....ne mogu više sama sa sobom da raspravljam o svemu kad znam da nikad neću uspjeti da skontam više...ne mogu više da sama čuvam tolike misterije, tolike tajne koje su sve osim nešto bezazleno...pa zaboga ja se igram sa svojom prošlošću kao da nije odurna i teška kakva jeste...šta ako nešto zabrljam i ponovo izazovem nekakav haos u kom ću ponovo da nastradam? Ponovo izgubim člana porodice koju i nemam...Porodicom mogu nazvati samo Raymonda i Amandu, a čak nemamo ni istu krv...ni isto prezime...potpuno sam sama...
„Aurora?"
Mislim da mi je Amanda sve do sada nešto govorila ali je nisam slušala...nisam ni planirala...samo sam uživala u njenom maženju mog obraza zamišljajući da je u pitanju moja majka. Ona je jedina osoba kojoj bih se mogla o svemu povjeriti i jedina osoba koja bi me sada mogla utješiti mada, ako sagledamo sve sa drugačije perspektive, ništa od ovoga se ne bi ni dogodilo da je moja majka živa...nevjerovatno je koliko su sve stvari u životu lančano povezane mada nam se nekad čini da nije tako.
„O dušo...mislim da bi trebala odmoriti..."
Amandin glas nikako ne odgovara u sliku plavokose kovrdžave žene koju zamišljam pored sebe i osjećaj razočaranosti me još više izjeda. Najviše bih voljela kada bih sada mogla da zaspem i barem malo utolim ovu svoju tugu ali sam svjesna da će onda noćne more da dođu na reportoar, a onda je dalje apsurdno bilo šta viiše i pričati. Život mi je tkao zamoran...tako komplikovan...tako beznadežan...nekad mislim da ću da završim s njim na najgori mogući način...
„Vruća si...", Amanda komentariše prelazeći dlanom preko mog čela, a mene je baš briga. Kada bi mi barem temperatura bila jedini problem.
Ne znam da li su prolazile sekunde, minute ili čak i sati ali samo znam da sam padala u nekakvu tampaziju dok na kraju nisam završila u ležećem položaju na kauču, a neko me je pokrio mekanim ćebetom i pomogao mi da utonem u san iako to nisam željela....
Kada sam se probudila oko sebe sam mogla da čujem više različitih i poznatih glasova ali nisam bila sposobna da ih povežem ni sa jednim imenom osoba iz mog života. Nemam pojma koliko je prošlo vremena ali samo znam da sam bila mokra kao čep i bilo mi je pomalo hladno. Skupila sam se i stisnula prstima ćebe blago se mršteći i pokušavajući da nastavim sa snom jer mi je prijao, a za veliko, ogromno, zapravo džinovsko čudo nisam imala noćne more. Vjerovatno zbog temperature mada je noćas situacija bila upravo obrnuta. Bilo kako bilo, slatki san je odlepršao od mene i ostala sam prepuštena surovoj stvarnosti u kojoj se neko rabrbljao kao navijen. Nevoljko sam otvorila oči i prvo ugledala plavokosog dečka preko čijeg krila su mi noge bile prebačene. Pa i čudim se što su mi ovako utrnule. Čovjek mi nije dao da se pomjerim. Primjećujući moje prebacivanje u svjesno stanje se nasmiješno i prodrmao me po stopalima.
„Hej prehlađenko."
Samo sam nešto promrmljala i pogledala na stranu. Tu su još Q i Itan. Ovoga znam od juče, a on se već udomaćio kao da nam je porodični prijatelj. Još samo neka se pojavi njegova majka u bade mantilu pa da se lijepo obesim za luster, ali ovoga puta zaista. Na stolu su bile grickalice, pivo i karte, a ja sam se zapitala zašto je moja bolest način za sklapanje prijateljstava i zabavljanje.
„Itan je zaista cool tip.", Devon je oduševljeno rekao, a Itan ga je šaljivo pogodio smokijem u glavu. Hej, mor ai to neko da čisti.
„Zašto sam okružena sa tri muškarca?", upitala sam ih još nerazbuđena, a oni su se nasmijali nanoseći štetu mojoj glavi koja kao da mi je nabujala.
'Od silnog znanja.'
Sarkazam uspješno primijećen. Hvala.
„Čuvamo te.", Q je rekao punih usta, a ja sam zakolutala očima. Srećnica ja.
„Gdje su...ostali?"
Ne znam na koga tačno mislim ali ću valjda da dobijem nekakav odgovor. Želim da imam u uvidu ko je sve u kući da ne bi dolazilo do šokiranosti kao što je slučaj bio sinoć kada sam Harrya zatekla u svojoj sobi...samom pomisli na to u glavu su mi se vratile sve neprijatne i mučne misli koje su me natjerale da čvrsto stisnem oči.
„Raymonda su zvali u redakciju...", čuj to...što? Da opet on nešto ne muti? „...mama je otišla da vidi kako napreduju radovi pošto se upravo otvaraju lanci njenih butika u Londonu, a Amanda je otišla u grad po namirnice i još nekakve vitamine za tebe.". Devon mi je iznio izvještaj, a ja sam se podlaktila osjećajući vrtoglavicu zbog koje sam ponovo pala na leđa. Mrzim sebe u ovakvom stanju...zapravo, u mnogim stanjima osim u onom prisebnom i hladnom koje gubim iz dana u dan i to sve zbog čupavog dečka koji je trebao biti sve osim upetljan u moj život.
„Koliko je sati?", upitala sam i umorno zijevnula, a Itan je zagrnuo rukav kako bi pogledao na ručni sat.
„15:ooh."
Auh....Ležala sam još nekoliko trenutaka pokušavajući da ignorišem njihove glasove i baš kada sam skoro ponovo utonula u san začulo se zvono na vratima. Prvo i drugo ova trojica torokuša nisu ni čula ali treće već jesu pa su se zgledali kao da do vrata treba preći čitavo maratonsko polje.
„Ja ću.", Itan je rekao, a ja sam ga zbunjeno pogledala pitajući se da li će uskoro i da nam zove goste. Mislim...
Ustao je i napustio dnevni, a ova dvojica su počela da ga komentarišu kao kakve žene. Muškarci su mnogo veće tračare, definitivno.
„Aurora!", Itan me je zovnuo čudnom bojom glasa, a ja sam se namrštila.
„Šta je?", glas mi je slabašan i mislim da me ne može čuti.
„Dođi!", čuo ne čuo on me je svakako zovnuo, a ja sam sa negodovanjem počela da brundam.
'Medoooo.'
Na ljudski način brundam.
'Misliš svinjski?'
Nosi se ti.
„Aurora!", Itan me je još jednom zovnuo pa sam se iziritirano jedva ustala i par trennutaka ostala u sjedećem položaju prije nego to sam ustala. Šta zaboga hoče? I ko je uopšte došao? Izašla sam u hodnjik i nagela se ka vanjskim vratima. Mogla sam da vidim Itana koji je imao neobičan izraz lica ali ne i tajnovitu osobu.
„Šta je?", upitala sam ga s nadom da ne moram dalje, a on mi je glavom pokazao ka sebi ili tom nekom ili vratima, ne znam ni sama. Zakolutala sam očima te krenula niz hodnjik osjećajući da lebdim. Temperatura upravlja mnome.
„Ko...", oči mi se susreću sa parom smaragdnih. „...je...", besmisleno izgovaram ostatak pitanja ostavljajući usta otvorenim i oblikovanim u jedno zbunjeno i šokirano 'o'.
„Uhm....profesor Styles je došao zbog nekakvog projekta koji je ostao kod tebe.", Itan je ne baš srećno promrmljao prolazeći rukom kroz kosu i obazrivo me posmatrajući. Mislim da mu je ova situacija jednako čudna kao i meni i nisam mogla, a da ne pomislim kako je ona moja pomisao da ne vidim 'tajnovitu' osobu zapravo ironična. Harry stoji namrgođeno sa skupljenim usnama i stegnutim pogledom koji me je snimio onako rasčupanu, tek probuđenu i smantanu od temperature.
„Dobar dan gospođice Ottis.", rekao je to najznačajnije moguće, a ja sam progutala ogromnu knedlu uzdišući i skrećući pogled ka Itanu. Vrag odnio dan kad sam rekla Harryu da me doveze kući. A opet kad zna i moj broj i sobu sigurna sam da mu ne bi bio problem saznati ni adresu.
„Erm...Itane ti se slobodno možeš vratiti njima, ja ću sve to riješiti sa Ha...khm...profesorom Stylesom."
Dobro pa ne rekoh čupavim čudakom. Itan je nevoljko klimnuo glavom ponovo sumnjičavo gledajući ka Harryu prije nego što je napokon krenuo.
„Doviđenja profesore."
Harry ga je predvidljivo ignorisao pridodajući svu pažnju samo meni. Šta li me sad čeka?
„Šta ti je?", upitao me je, a ja sam skupila obrve.
„Kakva?", rekla sam bez previše boje u glasu, a on je nakrivio glavu i značajno me pogledao.
„Ne znam da li imate ogledalo u kući ali u slučaju da nemate obavijestio bih te da izgledaš poprilično čudno."
Hladan je i to previše, tačnije njegov glas. Mislim da je ljut što sam mu prekinula...a možda je u to sada umiješana i Itanova prisutnost... Zakolutala sam očima i pogledala na stranu osjećajući kako mi se jeza spušta kičmom. Temperatura mi ponovo raste ili je u pitanju Harry. Kombinacija to dvoje mi djeluje kao najlogičnije objašnjenje.
„Bolesna sam Harry.", rekla sam prolazeći rukom kroz oznojenu kosu u pokušaju da je namjestim. Beznadežno.
„Šta ti je?", zvuči zainteresovanije dok se naslanja na okvir od vrata svojim dugim tijelom veoma skladno obučenim. Ima narandžastu kapu kojom je povukao kosu unazad, bijelu majicu za koju su okačene crne rejbanke, bež raskopčanu jaknu i uske plave farmerke kao i bijele starke. Uvijek kao da je spreman za fotošuting i izgleda sve samo ne ka jedan ozbiljan i profesionalan profesor.
„Imam tepmeraturu Harry.", ime mu značajno naglašavam kao malo i ljutito dijete iako ne znam zbog čega sam tačno ljuta. Zapravo, trebala bih biti zbog pune vreće stvari ali koje mi koristi od toga?
„Zašto mi nisi rekla?", upitao me je očito uvrijeđen, a ja sam puhnula naslanjajući se rukom na zid. Osjećam se malaksalo.
„Otkad studenti polažu takve račune profesorima?"
Počešao se po nosu značajno me gledajući.
„Ro, prestani da uporno ignorišeš stvari zbog kojih smo nas dvoje sve samo ne obični profesor istudentica."
Upravu je ali ne želim da to priznam...da li njemu ili sebi, ne bih znala da kažem.
„Zašto si mi prekinula?", glas mu je ponovo hladan i ja pokušavam da budem usklađena.
„Zato što je bilo besmisleno nastaviti razgovor."
Ponovo pokušavam biti što tiša i samo molim Boga da Itan neće reći previše informacija Q-u i Devonu jer nikad ne mogu znati da li su oni upućeno u...neke detalje o životu Patricka Willmera.
„E pa vidiš ja mislim da nije.", Harry je rekao odmah zatim oblizujući usne i prolazeći prstom po bradi, a ja sam zakolutala očima koje mi ponovo suze od prehlade.
„Već je opšte poznato da se naša mišljenja ne podudaraju.", rekla sam to iskreno, a on me je naravno ignorisao jer mu moja izjava nije odgovarala. Najlakše je tako.
„Šta on radi tu?", glas mu već poprima neku meni nejasnu emociju. Vrlo dobro znam na koga misli ali ga namjerno izazivam.
„Ko?", pitam ga i pokušavam da skrenem pažnju sa pmog posmatranja njegovih crta lica i načina na koji me gleda. Da li me sada sažaljeva zbog saznanja da mi je majka ubijena? Ili možda na mene sada već gleda kao na žrtvu svog očuha u slučaju da sve zna? Ili jednostavno nema nikakav stav ni prema čemu od toga i samo razmišlja o sljedećem potezu u svojoj igri. Izbor je velik, a posljednje se najviše uklapa uz njegovu izjavu o bezosjećajnosti.
„Aurora.", upozoravajuće mi je izgovorio ime i značajno me pogledao, a ja sam prkosno podigla obrve.
„Ne vidim razlog da se čudiš ako me je prijatelj došao vidjeti."
Slegnula sam ramenima, a crte njegovog lica su se izoštrile. Hm...
„Koliko ga dugo uopšte poznaješ?", pita me i malo više se naginje ka meni, a ja razmišljam o tome da li bih trebala da budem iskrena, slažem mu ili jednostavno ćutim?
„Sinoć smo se upoznali.", izabrah iskrenost i gotovo se nasmijah Harryevom iznenađenom izrazu lica.
„I ti njega već nazivaš svojim prijateljem?"
Izgleda nekako zgroženo što me posebno povlači za živac pa mu brže-bolje uzvraćam najbolje što mogu.
„Hm, pa vidiš Harry njega barem mogu nekaako i da nazovem dok tebe već ne mogu.", gledam ga svojim umornim iscrpljenim očima u kojima se unatoč tome ipak pali neki plamičak koji daje svijetu do zanja da sam unatoč svemu još uvijek živa osoba sposobna da osjeća i napade razgaljenosti, ljutnje, iznerviranosti ali nažalost ponajmanje sreće. „Kako da te zovem? Svojim profesorom? Prijateljem? Dečkom na čekanju? Prijateljem sa prednostima? Suigrača? Ili osobom koja se igra sa mnom? Neprijateljem?" Ili polusinom ubice moje majke? „Biraj!"
Raširila sam ruke, a on se odmakao od okvira vrata i prošao rukama kroz kosu očito dotaknut mojim riječima. To je surova istina.
„Moram ući.", rekao je to okrećući se ka meni i gledajući me nekako nervozno i uznemireno, a ja sam raširila oči u čudu. Čuj mora ući. Pa valjda ja odlučujem o tome.
„Ne moraš."
Oštro me je pogledao i klimnuo glavom govoreći „Da, moram i hoću." Nakon čega je prošao pored mene i krenuo na sprat. Krenula sam da ga ljutito dozovem ali sam se na vrijeme zaustavila shvativši da bi to zvučalo nenormalno Itanu, Q-u i Devonu koji su u dnevnom. Dovraga! Svjesna da sam ponovo bespomoćna i da moram udovoljiti tom arogantnom i nedokazanom dečku sam provirila u dnevni i potpuno se prepustila beolesnom izgledu.
„Idem malo prileći."
Devon je podigao obrve djelujući zabrinuto mada sumnjam da jeste. I previše je uživljen u igranje s kartama, pravi naziv igre ne znam jer nisam upućena.
„Ponovo?"
„Da."
Krenula sam da izađem ali me je prekinuo Itanov glas.
„Profesor je otišao?"
Klimnula sam glavom nadajući se da više neće mnogo pripitkivati.
„A treba li ti nešto?"
Da, treba mi pomoć koju mi ti ne možešš pružiti.
„Ne.", rekla sam ne pokušavajući da prikrijem smorenost njihovim pitanjima nakon čega sam zatvorila vrata, dobro se uvjeravajući da su zaista zatvorena da ne bi dolazilo do neprijatnih i nepoželjnih situacija nakon čega sam otišla na sprat. Gde li je onaj? Provirila sam u svoju sobu i zatekla ga tamo u sjedećem položaju na mom krevetu dok prevrće svoju narandžastu kapu po rukama. Kosa mu je još uvijek u neobičnom obliku zbog nje, napola zalizana dok neki pramičci već počinju da se buntovno izdvajaju od ostalih. Nije ni pogledao ka meni. Ušla sam unutra i zaključala vrata nekoliko puta povlačeći kvaku kako bih se uvjerila da je sve kako treba. Samo se nadam da se Raymond neće uskoro vratiti jer ću ponovo morati da obrazložavam zaključana vrata. Jutros je zbog moje temperature i iznenadno lošeg stanja zaboravio na ono od sinoć i ne bih da iskušavam sreću i ponovo se vraćam na tu temu.
„Harry, zašto sve ovo radiš?", upitala sam nekako i previše očajno sjedajući na krevet pored njega i stavljajući preste u kosu. Ako me iko dovede do ludila to će biti on.
„Zato što smo preduboko otišli Aurora."
Aha, ovo ne sluti na dobro čim me zove Aurora ili je jednostavno samo previše ozbiljan i uživljen u situaciju koju ja ne razumijem.
„Preduboko? U šta? Tvoju igru?". Grubo sam ga upitala gledajući ka njemu ali on nije želio da pogleda ka meni. Iz profila mu crte lica djeluju još izoštrenije ali bih sigurno lagala kada bih rekla da ne djeluje kao isklesano od neku umijesnog grčkog umjetnika. Protrljao je dlanom čelo prije nego što je pogledao ka meni.
„Zašto u sve petljaš igru?"
Ironično sam se nasmijala potvrđujući po ko zna koji put da je on lud ili se pravi.
„Možda zato što sam sedmicu dana slušala samo o njoj i nekakvim bodovima i glupostima?! Harry i sam si mi dao do znanja da će sve što se bude dešavalo među nama imati veze sa igrom!", zaderala sam se, a zatim i sjetila da nismo sami u kući. Dovraga...
„A ni ti nemoj zaboraviti da i ti igraš igru.", počeo je da se brani, a ja sam nakon toliko vremena pomislila i na moju igru.
„Oh, ne bi vjerovao ali sam i zaboravila da postoji.", zakolutala sam očima osjećajući se nekako živahnije, u ne baš poželjnom smislu. Izgleda da će me Harry svojim nebulozama izliječiti. „I što se mene tiče, u svako doba mogu da odustanem od nje samo kad bih znala da ćeš me onda napokon ostaviti na miru.", nepromišljeno sam izustila i iskreno požalila. Harryev izraz lica je ostao jednak...zaleđen. Znam da mu nisu prijale moje riječi i nisu ni meni, mada ne znam zašto. Okrenula sam glavu na drugu stranu jer sam se plašila da bih mogla povući vlastituu izjavu ukoliko nastavim posmatrati njegov razočarani izraz lica.
„Zaista misliš tako?", upitao me je nekako smirenije nego što bih očekivala na šta mu nisam odgovorila jer nisam znala kako da to izvedem. Nastavila sam da gledam ka vratima i nadam se da ćemo preskočiti ovaj dio razgovora prebacujući se na ono zbog čega je došao mada ne znam ni šta je to...i iskreno, bojim se i saznati. Međutim, ono što nisam očekivala bilo je njegovo ustajanje i iznenadno kretanje ka vratima.
„Ako ti tako kažeš i želiš.", prormljao je to, a meni je odjedanput srce poskočilo. Nije valjda da je ono ozbiljno shvatio? Zaista ide? Zauvijek? Pa hej!
Prstima je obuhvatio ključ, a ja sam skočila na noge i brže-bolje mu prišla stavljajući ruku na njegovu.
„Ne...", istjerala sam i posljednji atom ponosa iz sebe i to izgovorila gledajući u naše ruke koje su se nalazile na ključu. Nemam pojma koji mi je vrag ni zašto ovo radim ali znam da bih iz isto tako nepoznatog razloga mrzila samu sebe da nisam ovo učinila. Takođe iznenađen je pogledao prema meni, a ja sam maknula ruku sa njegove i izmakla se malo u stranu ne znajući šta bi sad sa sobom. Joj meni.
„Nisam...", nije valjda da ću to zaista reći? „...nisam onako mislila.", rekla sam to i zatvorila oči nadajući se nekoj iznenadnoj munji iz danas izrazito vedrog neba koja bi mogla da me pecne i uskrati mi muke i nekakav čudan osjećaj koji mi sada lumpuje po stomaku. U trenutku kada sam malo proškiljila između trepavica vidjela sam Harrya koji se odmahujući glavom naslonio na vrata nastavljajući da me posmatra.
Nakon mukle tišine napokon se prvi oglasio njegov hrapavi glas. „Zašto ovo radimo, Ro?"
Nisam znala na šta tačno misli, a znam da nije ni on ali smo isto tako oboje mislili na isto ma koliko to čudno zvučalo. Slegnula sam ramenima i zagrizla dojnju usnu obamotavajući ruke oko sebe. Osjećam se tako...čudno? Pitam se da li bih se ikada vratila iz Amerike da sam nekim čudom mogla znati šta ću sve dožijveti...saznati ubicu svoje majke, upoznati njegovog polusina s kojim se upuštam u nekakve čudne igre...uplesti se u tolike misterije, tajne i nejasnoće kojima kao da nema kraja. Život mi je bio tako jednoličan otkako sam otišla odavde, a sada se osjećam kao da sam u nekakvom japanskom filmu koji je snimljen eto čisto da te dovede do ludila.
„Miris.", rekao je to iz čista mira i otrgnuo me od mojih besciljnih misli.
„Kakav miris?"
Počela sam da njušim uplašena da se nije nešto zapalilo ili moja soba smrdi mada ne znam na šta bi, a Harry je ostao onako ravnodušan lagano me iritirajući.
„Prepoznao sam tvoju sobu po mirisu. Tvom mirisu.", rekao je to lagano trećući i nekako me blaženo posmatrajući izrazito zelenim očima. Ha? Je li se meni čini ili to on odgovara na ono pitanje vezano za pronalaženje moje sobe? Čini mi se... Malo sam napregla nozdrve pokušavajući da shvatim kakav je to moj miris ali nisam mogla. Čini se da je Harry malo više opsjednut tim nekakvim detaljima o ljudskom tijelu pa može da saznaje emocije iz boje kože, očiju, zjenica, pa eto i mirisu.
„Nije valjda da si išao od sobe do sobe i njušio?", prestravljeno sam ga upitala susrećuži se sa ogromnom mogućnošću koja eto na svu sreću nije bila realizovana, a vrlo lako je mogla da bude, a to je da upadne u Amandinu ili Raymondovu sobu dok je još neko od njih dvoje bio tamo...i šta onda? Zakolutao je očima.
„Nisam, prvo sam ušao u ovu."
Opa, znači po prvi put u životu mogu da se zahvalim sreći što se smilovala da stane malo na moju stranu.
„Nemoj to više raditi.", rekla sam mu lagano se pomijerajući naprijed-nazad u mjestu kao nervozni učenici koji odgovaraju svoj najomraženiji predmet. Harry je podigao glavu ka meni još uvijek s leđima pritisnutim uz vrata.
„Šta?"
„Pa tek tako ulaziti u kuću. Neko te je mogao vidjeti."
Ježim se na samu pomisao. Otpustio je svoju do tada zagriženu usnu te podigao jednu obrvu kao i uvijek kriveži glavu na stranu.
„Pa šta i ako bi me neko vidjeo? Uvijek se mogu predstaviti kao tvoj prijatelj."
Na tu njegovu izjavu sam ga možda i prenaglo pogledala i previše dotaknuta njegovim riječima. Ponovo se nalazim na raskrsnici sa dva moguća puta od kojih mi jedan govori kako Harry sve zna i sada je postavio ovo pitanje kako bi me namjerno provocirao ili me uhvatio u nekakvu zamku, a drugi put mi govori kako Harry zapravo ne zna ništa o povezanosti moje porodice i mene sa njegovim očuhom te da je zato postavio ovo pitanje nesvjestan šta bi se sve moglo dogoditi da se sretne oči u oči sa Raymondom ili Amandom...kada bi barem ovaj drugi bio upravu...Za svaki slučaj sam odlučila za sada ignorisati sve to jer bih mogla samo upasti još ublje u ponor pun zbunjenosti, strahova i nesigurnosti koji mi je sve donedavno bio potpuno stran.
„A broj?", pogledala sam prema njemu pokušavajući da vratim staložen stav. „Kako znaš moj broj?"
„Iskreno, mislio sam da ćeš to i sama da shvatiš.", rekao je to blago izvijajući desni ugao usana ka gore, a ja sam se namrštila ne vjerujući njegovim riječima. Ja da shvatim tek tako nešto vezano za njega? Bilo šta? Nema šanse. „Pa juče ujutru sam imao tvoj mobilni u rukama. Zar zaista misliš da bih izdržao, a da ne nazovem svoj broj?", podigao je obrve, a ja sams e sjetila njegovog jučerašnjeg razgovora sa Amandom. Au, pa ja skroz zaboravila na to.
„A da...", prošaputala sam i sjela na krevet. Osjećam se nekako lakše susrećući se sa spoznajom da Harry nije neki uhodilac ili manijak ili još gore, osoba sa svim mojim podacima dobijenim od strane Patricka Willmera. Možda on ipak ništa ne zna?
„A...", zašto zaboga svaku rečenicu započinjem sa 'a'? „...zašto si se vatio...noćas?", već osjetim navalu nervoze koja kulja u meni još otkako sam saznala da je Harry noćas zaista bio tu. „Mislila sam da je sve to bio samo san...",pričam sasvim tiho i kao da se potajno nadam da me Harry neće razumjeti ali znam da je njegov sluh izoštren baš kao i moć zapažanja tako da nemam izgleda za uspjeh...Odmakao se od vrata i umjesto pored sjeo je ispred mene na pod, prekrstio noge i počeo da se vrhovima prstiju igra sa materijalom moje na svu sreću sježe oprane trenerke.
„Želio sam da još malo razgovaramo...", ne skida pogled sa mojih nogu.
„Kako si uopšte ušao?"
Moram priznati da je čudno razgovarati s njim i imati iskrenu i opravdanu nadu da će mi i odgovoriti.
„Bilo je otključano.", slegnuo je ramenima i pogledao ka vratimaod sobe mada je vjerovatno mislio na vanjska. Raymond vjerovatno nije zaključavao jer je Amanda bila u gradu s društvom, do kasno, ali mislila sam da ona ima rezervni ključ. Ipak, ko zna šta se sve dešava u ovoj kući jer ja nezainteresovana ni u šta nisam upućena.
„Kada sam stigao već si spavala pa sam...", naglo se zaustavio i stisnuo usne baš kao i čelo koje mu se blago naboralo. Imam osjećaj da sa teškoćom iz sebe izvlači svaku riječ i pitam se zašto.
„Pa si...?", pokušala sam ga podstaći da nastavi, a on je polako podigao svoj bistro zeleni pogled ka meni napokon malo opuštajući lice.
„Pa sam sjedio i posmatrao te."
Auh....Nešto me je jako stegnulo u stomaku ali osjećaj nije bio neprijatan i polako sam počela da se plašim vlastitog tijela koje ima sve čudnije i čudnije reakcije na Harrya i njegove izjave mada moram priznati i sama da je ova poprilično...čudna...i neočekivana...
„Otišao sam kad si se umirila."
Ponovo vraća pogled na moju trenerku s kojom se i dalje igra. Izgleda da time obuzdava nervozu baš kao što i ja u isto vrijeme čupkam one rutave grudvice sa posteljine.
„Žao mi je...", ponovo je pogledao prema meni i kao da mi je priuštio metak po sred čela. „...zbog tvoje majke."
U očima mu vidim, a u riječim osjetim iskrenost i ne mogu, a da i ja ne odreagujem uljudno i pokušavam da na trenutak izbacim iz glave Patricka jer me on neprestano podsjeća na mogućnost da mi Harry upravo govori da mu je žao zbog nečega za šta je znao i kada smo se prvi put upoznali.
„Uredu je..." nije uredu naravno ali šta drugo da kažem? Ne želim da me sada zbog toga sažaljeva. Nastala je tišina i baškao i prošli put najnoviji potez je napravio Harry tako što se nageo malo više ka naprijed i poput nekog kučeta naslonio vilicu na moja skupljena koljena. Ruke samo što mi odmah nisu poletjele u njegovu kosu ali sam uspjela nekako da se iskontrolišem jer mislim da bi to bio sasvim...bespotrebno?
„Šta se dogodilo Ro?", upitao me je gledajući me ravno u oči i potpuno me ostavljajući bez daha. Previše mi je blizu i samim tim sam ja pod titulom sasvim sluđene. Kosa mu divno miriše na neko tropsko voće.
„Ne želim razgovarati o tome.", iskreno sam mu odgovorila nadajući se da to njegovo pitanje znači da mu je sve to zaista novo i do sada nepoznato. Po njegovim crtama ica bih mogla pretpostaviti da mi se želi usprotiviti ali to na kraju ipak nije uradio. Hvala Bogu.
„A da li mi želiš možda reći šta su tebi učinili?", upitao je to još tiše, a ja sam iznenađeno podigla obrve.
„Otkud ti to?"
Ponovo me hvata panika i sada odjednom kao iz vedra neba dobijam dokaz da on zna da su i meni nešto uradili...joj meni.
„Pa ti si mi rekla."
Ha?
„Kad?"
Nešto mi je zapelo u sred grla.
„Pa noćas...u polusnu...", rekao je to noktom me češkajući po nozi, a ja sam odahnula osjećajući se kao da sam na pragu srčanog. Znači još sam trlačila gluposti? Kako god, važno je da je Harry to saznao od mene ma koliko i to suludo bilo.
„Oh...Ne, ne bih ni o tome da pričam.", odmahnula sam glavom napokon vjerujući sebi i vlastitim riječima. Harry samo spušta pogled i zagriza dojnju usnu ništa ne komentaripšući i ne stavljajući me pod pritisak što me iskreno iznenađuje. Ko bi od njega očekivao razumnost.
„A sada ti meni reci nešto o sebi.", radoznalost je preuzela komendu nad mojim jezikom dok glasić odmara potpuno nezainteresovan za Harryev i moj razgovor. Izgleda da je uzeo slobodan vikend odlučan da se ubacuje samo kada treba da mi prigovori kako sam glupa. Smrad jedan.
'Prase jedno.', negoduje dok čita knjigu 'Vicevi o plavušama.' Khm...
Harry se promeškojio na moje riječi i odmakao od mojih nogu uspravljajući se u uspravni položaj. Djeluje odbijeno mojim riječima i to mi daje do znanja da je tu mnogo stvari koje ne znam o njemu...ne samo ja nego ni mnogi drugi ljudi u njegovom životu ma koliko mu oni bili bliski.
„Nema se tu mnogo za pričati.", rekao je to ponovo stavljajući onu kapu, a ja sam se uplašila da planira otići. Ne može to tako. Lažljivac čupavi.
„Harry, ja sam tebi noćas nesvjesno otkrila nešto što zna samo nekolicina osoba u mom životu. Mislim da zaslužujem da mi kažeš barem nešto o sebi.", grubo sam mu rekla na šta me je on pogledao odmah spreman da negoduje ali se čini mi se zaustavio u posljednjem trenutku i izdahnuo spuštajući glavu. Svakog trenutka sam očekivala da će samo otići do vrata, otključati ih i otići ali nije. Umjesto toga je skinuo jaknu, prebacio je preko naslona od stolice i protegao ruke kao da se sprema za hrvanje, a ne razgovor...o sebi? Čini mi se da bi radije pristao na ovo prvo.
„Šta te zanima?", upitao me je naslanjajući se zadnjim dijelom tijela na stolicu i prekrštajući ruke.
„Mogu te pitati bilo šta?"
Mojoj radoznalost srce polako počinje ispadati iz usta. Harry je zakolutao očima i pogledao na stranu.
„Naravno da ne."
Pa tako sam i mislila. Radoznalost guta svoje srce, a zatim pravi grimasu razočarano obarajući izraz lica. Počinjem da prebiram po mislima pokušavajući da dođem do kategorije koja me pored igre, o kojoj mi, znam, neće ništa otkriti najviše zanima...to bi onda bila...porodica? Izvadila sam malu menđušicu iz uha i počela se igrati s njom kako ne bih morala gledati prema Harryu koji nije skidao pogled s mene.
„Reci mi nešto o...svojoj porodici?"
Eh, sad kad ponovo odbije onda ja zaista odustajem...ta ne misli valjda da ću ga pitati koju pastu za zube koristi?
„Porodici....", odjednom je zadubljen u misli i nešto kovitla u prodornom zelenilu svojih očiju. „sigurna si da je to ono što te najviše zanima?"
Klimnula sam glavom iskreno iznenašena što će mi izgleda odgovoriti. Klimnuo je glavom, a i moja i vilica od radoznalosti su pale do poda. Čak je i glasić podigao glavu sa viceva od kojih je u svakom zamišljao mene.
„Tu se i nema baš o mnogo čemu razgovarati...", smrmosio je, a ja sam po izrazu njegovog lica mogla zaključiti da mu porodica nije baš draga tema za razgovor. „Oca sam izgubio sa 8 godina."
Oh....
„Žao mi je.", rekla sam mu to sasvim se saosjećajući s njim...i ja sam svog mada mnogo ranije tako da ga i ne pamtim što je zaista tužno, zar ne? I sa te udaljenosti sam mogla vidjeti kako se Harryeve usne suše i uporno pokušava da ih osvježi prelaženjem jezika preko njih ali mu ne ide.
„Mnogo je radio, a ja sam u to vrijeme bio opsjednut fudbalom...", čim je to izgovorio ja sam se sjetila onog stadio na koji me je vodio... „trenirao sam i igrao sam u početničkom timu odlučan da jednog dana postanem poznati fudbaler.", zamišljeno se nasmiješio kao da se prisjeća svojih dječačkih, neostvarenih snova. Prsti su mi se i previše zgrčili kao i mišići u stomaku. „skoro na svaku utakmicu mi je dolazila samo majka dok su svima ostalim dolazili očevi pa sam...pa sam ja mislio kako mom ocu nije stalo do mene, kako nije ponosan na mene te da mu je posao važniji, a zapravo nisam bio svjestan da on radi kako bi meni omogućio normalan život...kako bih mogao da nastavim trenirati i ostvarivati snove koje on nije uspio..." Čini mi se da mu s vremena na vrijeme glas zadrhti ali nisam sigurna. Neprestao gutam nepozvane knedle koje kao da mi se gomilaju u prsima i ne daju mi da normalno dišem. Harry djeluje tako ranjivo. „7 dana prije njegove smrti uopšte nisam razgovarao s njim...bio sam ljut jer nije došao na turnir koji mi je u to vrijeme bio nešto najvažnije u životu...kada smo imali posljednju i odlučujuću utakmicu...", svako malo je pravio pauze i pitala sam se da li bi bilo glupo ako bih ustala i zagrlila ga. Odjedanput imam ogromnu potrebu da to učinim ma koliko me hladna Aurora poprijeko gledala. „...on mi se na nekoliko sata prije nje zakleo da će doći na vrijeme pa makar morao da napusti posao ali mu ja nisam vjerovao i nisam želio ni da ga pogledam....bio sam tako glup...", ponovo je skinuo kapu i počeo je stiskati prstima ne mareći za pramenove koji su mu se rasuli na sve strane. „I zaista je učinio kao što je i obećao...napustio je ranije posao ali je shvatio da neće uspjeti stići na nekolike prve minute pa je zato prebrzo vozio....", zaustavio se tu i pogledao prema meni, a ja sam pretpostavila kako glasi ostatak. Počešala sam se po čelu ne znajući šta da mu kažem. Vjerovatno krivi sebe za sve ali...bio je samo dijete...dijete nespremno da se suoči sa surovim životom koji nekad zna da te udari kada to najmanje očekuješ. „Odmah nakon toga sam napustio tim i nikada više nisam igrao fudbal...samo nekad odem na onaj stadion na kom smo običnoo igrali kako bih samog sebe patio i tjerao da osjećam grižnju savijest što sam ubio vlastitog oca."
Na te njegove riječi sam se trgnula i pogledala ga odmahujući glavom.
„Nemoj tako...nisi ga ti ubio zaboga."
Odmahnuo je glavom ne slažući se sa mojim demantovanjem, a ja sam ustala te mu se približila.
„Harry...nisi mogao to predvidjeti....samo si jednostavno previše volio svog oca i želio si da ga učiniš ponosnim...želio si da se zajedno s njim raduješ svakom tvom postignutom golu...pobjedi...razumijem te...i on je i bez toga bio ponosan na tebe...i sada je, sigurna sam.", isforsirala sam mali smiješak gledajući ga ravno u oči dok su mu usne imale nekakav nepravilan oblik koji je odavao njegovu bol.
„Sada pogotovo nije ponosan na mene.", glas mu drhti, a pogled pada. Nisam ovo očekivala i ne znam šta da radim. Nisam nikga godinama tješila niti sam osjeala potrebu za tim ali sada osjećam...kao i uvijek, nešto nepredviđeno se događa baš sa Harryem. Nesigurno sam podigla ruku i spustila je na Harryev topli obraz. Ima tako mekanu kožu.
„Sigurna sam da jeste...", rekla sam to i previše uvjerljivo mada ne znam nipta o Harryu kao osobi. Ipak, svaki roditelj je ponosan na svoje dijete bez obzira na sve...barem tako uvijek govorim sebi s nadom da moji roditelji nisu razočarani mnome. Harryev zeleni pogled se zaključao sa mojim ali sma ga ubrzo izgubila iz vidika jer sam se propela na prste i nježno ga zagrlila. Nakon nekoliko trenutak ai njegove ruke su se našle oko mene blago me još više podižući. Naslonila sam obraz na njegovo rame i zatvorila oči uživajući u rajskom okruženu i tropskom mirisu. Hladna Aurora sa glavom u rukama ispuhuje ali je ja igrnorišem. Nije sada vrijeme za nju. Ne znam koliko je prošlo ali znam da nam je trebalo dugo da se odvojimo jednom od drugog. Čak i kad smo prekinuli zagrljaj Harry je zadržao ruke na mojim bokovima zadržavajući me blizu sebi.
„Želiš li da nastavim?"
Klimnula sam glavom gledajući ga ravno u blijedo zelene, gotovo plave oči.
„Majka se udala za drugog čovjeka kada sam imao 12 godina..."
Patrick...
„Nikada nisam bio u pretjerano dobrim odnosima mada u posljednje vrijeme...", zaustavio se, a meni je srce poskočilo.
„Šta?", prodahtala sam osjećajući i pretjeranu dozu nervoze.
„Pa u posljednje vrijeme pokušavam da poboljšam odnose s njim."
Pokušavam da ne djelujem šokirano.
„Zašto?", upitala sam ga, a on je započeo sa svojim proučavanjem mojih reakcija.
„Zbog...zbog osvete.", nevoljko je priznao, a ja sam nekoliko puta zatreptala. Ma šta se sad ovdje dovraga dešava? Krenula sam da ga još nešto pitam vezano za to ali me on preduhitrio.
„To je sve što ti mogu reći o tome."
Eh, sad me sasječe u korjenu. Ako nije u dobrim odnosima sa Patrickom otkud mu onda sav onaj novac? Možda od majke?
„Ni sa majkom već duže nisam u dobrim odnosima."
I evo ga bacio se na čitanje misli...dakle nije ni od majke...i još ona osveta....sad sam još zbunjenija.
„Zašto?"
„Zbog osobe koja se cijeli život trudi da mi sve oduzme..."
Ruke su mu spale sa mojih kukova i sada s njima prolazi kroz kosu. Izgleda da se sav prezojio.
„Ako pitam ko je to...", započela sam rečenicu, a on je za mene dovršio „...neću ti odgovoriti..."
Zakolutala sam očima ipak zadovoljna što sam barem nešto uspjela da saznam mada me je ovaj zadnji dio sasvim zbunio. Samo se nadam da ovo nije san usljed visoke temperature jer ću biti debelo razočarana kad se probudim. Harry je nekako čudno gledao u mene i nikako nisam mogla da dokučim kakvu emociju ispoljava. Vjerovatno nikakvu ali opet...Odjednom sam se sjetila još jednog pitanja na koje nisam dobila odgovor. Veza. Igra. Bodovi. Au.Krenula sam da ga pitam i za to ali se oglasio njegov mobilni. Zavukao je ruku u zadnji džep farmerki i izvadio crni mobilni, a ja sam se odmakla i okrenula glavu na stranu da ne bi došlo do situacije slične onoj u teretani. Ipak, nisam izdržala,a da kraičkom oka pogledam, ako ništa barem prema Harryu pratim njegove crte lica koje su se naglo izmijenjale i postale i previše mračne. Šta mu je? Naglo je pogledao prema meni, vratio mobilni u džep, stavio kapu, a zatim navukao jaknu...šta mu bi?
„Har..."
Ruka mu se odjednom našla na mom potiljku tako da mi je lice poput magneta bilo privučeno njegovom. Auh, ona dva mirisa što me izluđuju. Gledao me je ravn u oči sa posebnim zelenim plamenom u svojim..
„Ni slučajno ne izlazi nigdje iz kuće, zaključaj se i po mogućnosti drži dalje od Tusha.", upozorio me je, a zatim prislonio usne uz moje. Ja sam uhvaćena nespremna i potpuno šokirana. Poljubac je trajao kratko jer je on očito bio u nekakvoj žurbi ali je to bilo dovoljno da se skoro unesvijestim. Usne su mu tako vrele, sočne...mekane...
„Ali gdje ćeš?", jedva sam progovorila kad se odmakao i počeo da otključava vrata.
„Samo me poslušaj.", naredio je, a zatim izašao, a ja sam vrlo dobro znala da je poruka koju je primio imala veze sa mnom...izgleda da sam u opasnosti...
YOU ARE READING
ICE by:LoRa Styles
Teen FictionICE by LoRa Styles:* Pricu je napisala Lora Styles. Prica se nalazi na facebook stranici 'Ljubav je kad ti kazem da te volim vise od One Direction' ja je samo kopiram ovde.
