ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 51

  ~~~~3h ranije~~~~
Harry's P.O.V. (Harryeva perspektiva)

Ignorišem još jedan, možda i hiljaditi, put kada ekran mobilnog poprima svjetlost i ubrzo zatim je gubi, već odavno izgleda i sam svjestan da neću ništa učiniti po tom pitanju, dok usipam još viskija u kockastu čašu ignorišući onu uobičajenu mjeru.
*Harry...javi se.*
*Harry, kasniš.*
*Harry gdje si?*
*Harry, doći ćeš, zar ne?*
Po prvi put u životu imam želju da promijenim je*eno ime.
*Profesoreeee!*
Mhm, imam čak i takvu prokletu poruku...Chloe je pozvala cijeli vražiji koledž, a ono što je još luđe od svega jeste pitanje 'Otkud studentima moj broj telefona?'
Uopšteno, pola brojeva sa kojih mi pristižu poruke i pozivi mi nisu memorisani u mobilnom tako da imam prokleti osećaj da je neko postavio billboard sa mojim brojem telefona.
Napokon se oglašava i interfon, a ja se samo nadam da su u pitanju osobe koje očekujem.
„Ko je?"
„Liam..."
Već po njegovom glasu zaključujem da je on blaža verzija mog oca, ali ga svejedno smatram jedinom osobom s kojom bih trenutno mogao razgovarati, a da pri tom ne planem i izbacim je kroz prozor. Omogućio sam mu ulaz, a zatim otpio gutljaj viskija i sjeo na ivicu kauča. Lupkam nogom, tačnije skupocjenom crnom, kožnom cipelom, po podu i pažljivo je posmatram...trenutno mi najbolje odvraća misli od stvarnosti.
Ta kratkotrajna čarolija brzo isparava jer mi kroz uši prolazi zvuk otvaranja vanjskih vrata. Uskoro, u dnevnom imam priliku vidjeti svog namrgođenog, kratko ošišanog prijatelja i njegovu djevojku koja takođe djeluje veoma...čudno?
„Šta se dešava?", Liam me pita prvom prilikom nakon što je razmotrio očajno stanje u kom se nalazim, a ja sam samo prislonio usne na već ugrijano staklo skanjujući se da otpijem još koji gutljaj. „Harry, odgovori mi." Uzima mi čašu iz ruke visoko uspravljen odmah ispred mene, a ja kolutam očima i proizvodim nezadovoljan zvuk. Mislim da me je viski malo ošamutio ali koga briga. „Otkud sve ovo odjednom?"
Lauren, puna nekakve neugodnosti, sjeda preko puta mene i skuplja noge do pola prekrivene tamno – ljubičastom haljinom. Tu je i frizura i šminka...isto tako, i Liam je u nekakvom kvalitetnom odijelu...trebao sam im reći da se presvuku prije nego što dođu jer me ovako sve je*eno podsjeća na to gdje bih sada trebao biti.
„Harry, pobogu." Sjeda na sto ispred mene i dobija savršen pogled na moje krvave oči i usne ovlažene viskijem koji mi utapa nervozu posljednjih 4o minuta.
„Nisam mogao...", napokon progovaram, a zatim se ispravljam svjestan da vjerovatno još uvijek ima vremena. „Ne mogu."
Liam prelazi dlanom preko oštre kose, a zatim do kraja ispija onaj moj viski.
„Hej.", bunim se, a zatim priljepljujem leđa uz glatki naslon kauča.
„Zašto si do sad čekao?", pita me i odlaže čašu, a zatim uzdiše. „Tačnije, zašto si se uopšte odlučivao na to vjenčanje? Na vjeridbu? Pa pobogu čovječe, kao da si u vrtiću. Kao da je to kupovanje auta koje uvijek možeš prodati ili zamijeniti drugim."
„Dobro Liam, hajde dosta poređenja."
Odmah se sjećam Aurorinih jutrošnjih sr*nja...
„Pa dosta je i tvog glupiranja!"
„Ne mogu da se oženim i to je to. Okej?", oštro ga pitam i posmatram, a on vrti glavom još uvijek ni u kom pogledu ne odobravajući moje stavove i odluke...ili barem, brzopletost. Ali, kad bi samo znao...
„Ali da li si svjestan šta si sad napravio? Pa zbog tvog očuha će sve novine brujati samo o tome. Biće bijesan!"
Ko mu je kriv što je prokleti političar.
„Uh, sve se bojim da ću se nasekirati. Uostalom, ionako nikad nismo bili niti ćemo biti u dobrim odnosima. Ne pada mi na pamet da se ženim djevojkom koju ne volim zbog njega."
„Pa ako je ne voliš zbog koga si onda pobogu i zakazivao glupo vjenčanje? Šta se s tobom dešava?"
„Liame, nisam te ovdje pozvao da bi mi brundao nad glavom. Ne brini, imam pun telefon takvih. Osim studentica koje bi me sada mogle negdje sačekati i početi moljakati da ženim njih."
Koluta očima, a zatim ih trlja.
„Pa kako si krenuo, ubrzo bi se moglo i to dogoditi. Počeće te stavljati po sajtovima kao vjerenika na sedam dana."
I evo ga, sad mi nabija i prošlu vjeridbu na nos. Poslije svake sam sve gori i gori.
„Baš ti hvala što me tako podržavaš."
Namršteno se zazurujem u prozor preko kog su bile navučene roletne tako da je cijela prostorija izgledala tmurno i sumorno sasvim se solidarišuži sa mojom unutrašnjošću.
„Žao mi je Harry ali u ovome te ne mogu podržati. Ponašaš se kao dijete i tek tako se igraš sa ženskim srcima."
Događaji iz prošlosti mi elektrišu svaku prokletu dlaku na glavi zbog čega se moja iziritiranost Liamovim ponašanjem udvostručava.
„Vrlo dobro znaš da je prošli put moje srce bilo izigrano i to od strane dvije meni veoma bliske osobe."
Značajno ga posmatram, a on napokon djeluje kao da malo popušta te opušta ramena.
„Znam.."
Nastaje tišina usljed koje mi misli skoro ponovo ulijeću u zlobni krug mraka, krila i palih anđela, ali me iz njega izvlači tihi ženski glas djevojke koja ustaje i kreće ka nama dvojici.
„Šta je – tu je...sada je gotovo i mislim da nema smisla da bilo koga i za šta optužujemo..." Sjeda pored Liama i stavlja ruku na njegovo rame. „Ovdje smo došli da pomognemo tvom prijatelju, a ne napadamo."
Zahvaljujem Bogu što se i ona napokon umiješala jer izraz Liamovog lica postaje nešto mekši što mi daje prokletu nadu da će odustati od šupljeg pametovanja.
„Pa čak te ne zanima ni šta je sa Chloe?" Ipak, Liam Pametnjaković - James Payne nastavlja sa dosađivanjem.
„Ne.", kratko i jasno odgovaram, a on se komeša u mjestu, a u daljnjem ispitivanju ga prekida zvuk koji dopire iz ljubičaste torbice njegove djevojke. Ona je otvara i izvlači mobilni nakon čega podiže pogled ka meni.
„Aurora."
Istog trenutka odmičem leđa od naslona i naginjem se ka njih dvoje.
„Zove?" Zvučim kao da bih mogao eksplodirati, a ona odmahuje glavom.
„Poslala mi je poruku."
„Šta kaže?"
Uspavano srce mi napokon počinje praviti svoje prve i nespretne korake poput...poput malog djeteta.
„Pita da li si se napokon oženio?"
Ne znam zašto, ali kao posljednji manijak počinjem da se smješkam ignorišući Liamove i Laurenine neobične poglede upućene meni. Zanima je... Lauren je krenula da nešto uradi, ali sam ja podigao ruku dajući joj do znanja da se zaustavi.
„Nemoj joj ništa odgovoriti..."
„Zašto?"
„Samo nemoj.", govorim joj pokušavajući da shvatim vlastiti zahtjev. Jednostavno, ne želim da sve ispadne tek tako pa da onda budem prinuđen gledati je sa podignutim nosom i hladnim stavom dok mi govori kako joj je svejedno da li sam se oženio ili ne. Treba mi nekakva ideja i to brzo.
„Okej...", govori, a ja je još jednom sprječavam, ovoga puta u vraćanju mobilnog u torbicu.
„Možeš li meni dati mobilni?"
I ona i Liam me posmatraju kao nesuđenog mladoženju koji je skrenuo sa pameti, ali me to najmanje brine.
„Za..."
„Želim da joj ja odgovorim."
„U moje ime?"
Ne djeluje kao da joj se dopada ideja, a ja kolutam očima.
„Neću je uvrijediti, samo me molim te poslušaj." Pokušavam da ne zvučim napadno i grubo pa izgubim ovu šansu.
„Harry, šta izvodiš? U sred svega ovoga ti..." Liam počinje ali ne uspijeva da završi jer djelue zgroženo i zbunjeno i razočarano što mu je nabolji prijatelj poludio.
„Samo hoću nešto da vidim. Za sve ću ja preuzeti odgovornost, ionako sam uvijek kriv za sve pa bilo tako ili ne. Možeš joj reći da sam ti uzeo mobilni ili ti ga ukrao dok si bila negdje, nije me briga. Ne mogu ispasti gori nego što već jesam."
Par trenutaka imam dva para smeđih očiju priliepljenih za sebe, ali uskoro zatim i jednostrano odmahivanje glave.
„Ne mogu ti to dopustiti...već si je dovoljno povrijedio Harry, a ja sam joj prijateljica."
„Je*i se.", sikćem i ustajem se, a zatim odlazim u kuhinju gdje nasipam ogromnu čašu vode i ispijam je bez ijednog prekida.
„Mogao bi se malo smiriti.", Liam mi govori negdje iza mene, a ja proklinjem trenutak kada sam ih pozvao ovdje. Samom bi mi bilo milion puta bolje.
„Ako se ne sjećaš, ja sam odbjegli mladoženja. Imam pravo biti nervozan."
„Odbjegli, a ne napušteni.", podsjeća me, a ja naslanjam leđa uz sudoper i brišem vodu sa usta. Lauren takođe ulazi u kuhinju i ne djeluje kao da je ljuta zbog mog maloprijašnjeg ponašanja.
„Želite li da spremim nešto za jelo? Možda bi bilo bolje da svi pokušamo skrenuti misli na nešto drugo.",predlaže, a ja se prokleto pitam da li se to oni planiraju preseliti kod mene ili šta već?
„Mislim da bi to bila dobra ideja.", Liam se slaže, a ja duboko izdišem svjestan da protiv ovog dueta očito nemam velikih šansi.
„Kako hoćete." Podižem ruke u znak predaje i provlačim se između njih dvoje upućujuć se nazad u dnevni. Interfon se ponovo oglašava, a ja kolutam očima i sjedam na kauč odlučan da ne planiram napraviti okup posvećen mom ne dolaženju na vlastito vjenčanje. U oko mi upada Laurenin mobilni odložen na sto pored pismo tašne, identične boje kao što je njena haljina što mi izmamljuje nekolike zelene varnice u pogledu.
„Između nas, Lauren nema pojma sa kuvanjem niti to voli raditi, zato ovaj njen gest moraš zaista primiti kao velikodušnost.", Liam me tiho informiše, a ja kolutam očima razmišljajući o tome kako ću još morati biti po vrh svega primoran da jedem splačine.
„Možeš li otići da zaključaš vrata da ne bi neko kojim slučajem ušao?"
Znam da bi se Patrick prvi ovdje stvorio da mi brunda o nasljedstvu i mom nedoličnom ponašanju.
Klima glavom i napušta dnevni, a ja odmah uzimam Laurenin mobilni i otključavam ga.
„I ako možeš, donesi mi iz sobe neku običnu majicu, sako i košulja me previše stiskaju!", derem se kako bih ga što duže zadržao i čujem kako gunđa.
„Ti si se čini mi se pretvorio u razmaženu mladu!"
Ulazim u posljednju poruku.
*I? Je li se napokon oženio?*
Mhm...ipak je zanima. Gledam ka vratima pa ka kuhinji kako bih se uvjerio da je vazduh čist pa brže – bolje odgovaram.
*Jeste.*
Šaljem poruku i svakim preostalim damarom se nadam da će sada napisati nešto što bi mi dalo do znanja da je očajna...tužna...razočarana...bilo šta, samo ne ravnodušna.
Nervozno prolazim rukom kroz kosu dok čekam odgovor i nadam se da se Liam još neće pojaviti. Odgovora nema, a ja ne mogu da čekam.
*Kako se osjećaš?*
Šaljem još jednu poruku nastavljajući da u sebi gajim tu prokletu nadu koja se sve više klima nagovještavajui mi skori pad.
„Evo, našao sam ti ovo.", govori mi i prije nego što se pojavio u kadru, a ja trpam mobilni u džep i brzo ustajem. Ulazi u dnevni i dodaje mi crnu majicu sa Rolling Stones znakom, a mene to odmah podsjeća na koncert One Republica i Aurorin i moj prvi poljubac. Uzimam je i krećem se ka vratima.
„Idem se presvući."
„Pa što si onda mene slao po odjeću?"
Ništa mu ne odgovaram odlučan da ću zadržati svoj status ludaka te napuštam prostoriju odmah ponovo uzimajući mobilni i bacajući pogled na ekran. Grlo mi se steže u trenutku kada vidim da je odgovorila. Brzo sam ušao u poruku.
*Okej. Ne vidim razlog da se osjećam loše.*
„Dovraga Aurora!" Udario sam rukom od zid i nervozno uzdahnuo odmah se susrećući sa Liamom koji kao smanut izlijeće iz dnevnog.
„Šta je b...", usta mu se zaustavljaju u istom trenutku kao i pogled prikovan za mobilni u mojoj ruci. „Pa Harry!" Uzima mi mobilni i upućuje mi oštar pogled, a ja sam već bez volje za raspravu. Da mi je rekla kako joj je cijeli svijet srušen možda bih...zapravo, šta bih...nemam pravo da joj se približim...nemam pravo da joj ugrožavam život. „Zaista ti se ništa ne može dokazati.", govori mi dok tapka po mobilnom vjerovatno kako bi vidio šta sam to uradio, a ja ga zaobilazim, ispuštam majicu i ulazim u dnevni. Prilazim stolu sa pićima i nasipam novi viski ponovo primjećujući svoj mobilni koji bi uskoro mogao pregoriti od silnog svijetljenja. Ovoga puta na njemu bljeska Elino ime...čudno...ona nije bila pozvana, zar ne? Nije. Otpijam gutljaj, a ona ponovo zove...to mi postaje sumnjivo pa uzimam mobilni i svečano prihvatam prvi poziv.
„Molim?"
„Ar...", zvuči kao da je pretčala maraton pa ponovo moram da se zapitam da li se negdje možda otimaju oko mog broja mobilnog.
„Šta hoćeš?" Po običaju sam 'pristojan', a usput imam priliku da u pozadini čujem i Liamovo prigušeno gunđanje oko mojih maloprijašnjih neodobrenih poteza.
„Stvarno si debil.", je jedino što uspijevam da razumijem prije nego što El progovara.
„Napravio si haos.", nerazumljivo priča, a ja u pozadini mogu čuti nekakvu muziku i različite zvukove koje ne uspijevam raspoznati.
„Šta, i ti si upućena?"
„Cijela banda je upućena Ar! I svi misle da si to učinio zbog Aurore. Jesi, zar ne?"
Sve više stiskam onu čašu dok mi dlanovi postaju oznojeniji.
„Nisam zbog nje.", brzo odgovaram i čujem nju kako uzdiše.
„E pa vidiš, nekako ti ne vjerujem, ali kako hoćeš...znaš koji je bio dogovor." Podsjeća me, a ja kolutam očima i otpijam još jedan ogroman gutljaj.
„Znam, ali kažem ti ženo, nije zbog nje!"
Liam mi upućuje zbunjen pogled dok odlaže djevojkin mobilni, a ja počinjem da se motam po dnevnom. Iz kuhinje se osjeti nekakav odurni vražji miris.
„Gotovo je sad kad svi misle da je zbog nje pa čak i tvoja nesuđena."
„Chloe?"
„Da, Chloe."
„Kako misliš?"
Ogromni tamni anđeo dolijeće u moju glavu i na svojim krlima mi donosi užasne i mračne misli zbog kojih postajem još nervozniji.
„Upravo se vozim za Geovim autom u kom je ona."
„Pa šta ona kog vraga radi s njim?!"
Brzo odlažem onu čašu i raskolačujem oči što kod Liama izaziva još zbunjeniju reakciju.
„Šta se dešava?", pita me, a ja ga ignorišem te napuštam prostoriju.
„Ne samo s njim nego i Rk-om. Ja sam uspjela nekako da se izvučem i sjednem u drugo auto da bih te nazvala. Ne mogu da tek tako stojim iza ludosti koju spremaju."
„El, o čemu pričaš?"
„Pričam o tome da su je Ge, Rk i Da uvjerili još mnogo prije vjenčanja...uh...uvjerili su je da, ako je napustiš da će to biti zbog Aurore. Spomenuli su i trudnoću. Sad ona misli da je Aurora trudna s tobom."
Po vrh svega, to je i istina za koju ne smiju saznati.
„Pa šta se sad dešava?"
„Dešava se to da..." Ponovo puhće kao da je iz porodice Kremenko pa mora nogama pokretati je*eno auto.
„Odapni!"
„Hoće da je ubije!"
„Molim?!"
Puls mi ubrzava do maksimuma dok hodam po hodnjiku osjećajući kako mi se noge sasijecaju.
„Ko?! Koga?! O čemu pričaš?!"
„Nagovorili su je da je najbolje da se riješi Aurore i djeteta! Jednostavno je prevrnula čim je shvatila da su bili upravu kad su je upozoravali! Zašto nisi otišao na prokleto vjenčanje?! Pa da li si ti svjestan koliko bi time olakšao cjelokupnu situaciju?!"
Prolazim rukom kroz kosu dok me panika sve više i više obuzima. Ne znam šta se dešava ni šta da radim, ali nešto moram! Dovraga, moram!
„Gdje ste?!"
„Vozimo se ka našem mjestu...tamo će valjda da se nekog vraga dogovaraju, pokušaću da ih zadržim dok ne dođeš i urazumiš nekoga jer ovo prelazi mjere."
Brzo prekidam poziv i ulijećem u dnevni.
„Moram ići!", govorim Liamu i izlijećem iz dnevnog, a on odmah kreće za mnom.
„Šta se dešava?!"
„Ne mogu sad pričati!"
„Harry, shvatio sam da je nešto ozbiljno, neću te pustiti da tek tako odletiš."
Otključavam vrata i izlijećem napolje.
„Moram ovo sam obaviti!"
Glas mi je isprekidan, a srce mi je na ivici eksplozije baš kao i mozak koji pokušava pronaći način da spriječi ludilo koje su smislili ti poremećeni mozgovi.
'Hoće da je ubije.'
Te riječi mi cijepaju ušni bubanj na dva dijela. Je*eni lift je zauzet! Udaram nogom u nnjega i brzo trčim ka stepenicama. Iza sebe mogu čuti muške korake kao i zvuk štikli. Oni me ponovo prate kao da su proketi na to.
„Je*em ti!", neprestano mrmljam dok trčim svjestan da od ovoga sve zavisi...moj život zavisi od ovoga.
Kada sam napokon sišao u prizemlje, shvatio sam da nisam ponio ključeve od auta.
„U sto vragova!"
Glas mi odjekuje i u trenutku kada se okrećem sudaram se sa Liamom.
„Jesu li ti tu ključevi?", pitam ga bez daha, a on klima glavom. „Idemo tvojim autom! Trči!"
Izlijećemo iz zgrade, a ja stalno čujem je*ena pitanja od kojih mi se manta jednako kao i od onog razgovora.
„Začepite i samo ulazite u auto!"
Sjedam na vozačevo mjesto, a uskoro mi se unutra pridružuju i Liam i Lauren.
„Šta je bilo?"
„Daj mi ključeve!"
Uzimam ih i brzo palim auto. Sa dlanovima teško prislonjenim na volan osjetim svaki damar koji mi kao lud titra pod kožom.
„Prokleti bili!", derem se dok izlijećem na put, a Liam i Lauren ništa ne pitaju očito svjesni da nije pravi je*eni trenutak. Pretičem svako auto i prelazim čak i crvena svjetla spreman i na milion prokletih kazni, samo da stignem na vrijeme. Cijelim putem mi se po glavi motaju samo najcrnje misli zbog kojih dobijam želju da ubijem svakoga koga sad tamo zateknem. Na kraju i hoću samo ako se usude da nešto urade.
Okružen sam negodovanjem drugih vozača i sviranjem auta zbog čega mi pritisak još više raste. U retrovizoru mogu vidjeti vlastito lice koje mi je iz sekunde u sekundu sve crvenije i crvenije, a svaki mišić sve napetiji.
Napokon ulazimo u napušteniji dio grada u kom sam bio toliko puta....da nisam vjerovatno se sada ne bih nalazio u čemu se nalazim. Taman što sam zaustavio auto uz pratnju ogromne škripe, ugledao sam kako iz uskog prolaza izlaze prokletnici u pratnji pomahnitale mlade.
Prokleti bili oni i proklet bio ja kad sam se u sve ovo uvalio.
Izljetio sam iz auta i ustremio se ka njima.
„Opa, možda je mladoženja poželio da na nekom drugom mjestu stane na ludi kamen.", moj je*eni brat uzvikuje, a ja im prilazim i pitam se koga bih prije trebao sravniti sa zemljom.
„Ubiću te!", odjednom skriči ženski glas i u sljedećem trenutku se smeđokosa djevojka u isprljanoj vjenčanici kači o moj vrat koji automatski počinje grebati.
„Makni se od mene!", govorim joj i što prisebnije moguće je odmičem od sebe. „Skrenula si s pameti!", govorim joj dok na prstima posmatram trag krvi skinut sa vrata.
„Ja?! Manijače jedan, ostavio si me zbog nje!"
Oči su joj podadule i crvene, a šminka razmazana po cijelom licu. Izgleda kao mlada iz pakla.
„Nisam te ostavio ni zbog koga!"
Ge i moj brat, kog nikako ne volim zvati po nadimku, i koji su se sve do tada smijali predstali su te vratili ozbiljne izraze lica uključujući se u raspravu.
„Oh, pa nećemo sada lagati Ar!", Ge govori, a ja ga strijeljam pogledom.
„Ovo nema veze sa Aurorom!" Chloe vrišti na pomen tog imena i stavlja ruke preko lica, a ja prolazim rukom kroz kosu. „Jednostavno sam shvatio da nisam spreman za vjenčanje i to je to!" Pokušavam da okrenem situaciju u svoju korist, ali nisam siguran da ću uspjeti jer bi svima oko mene najviše odgovaralo da nema Aurore...ni tog djeteta.
„Znači li to onda da ćeš me oženiti? Neki drugi put?", histerično i zadihano me pita, a ja ne razmišljajući se mrštim odmahujem glavom.
„Ne!"
Ona ponovo kreće da me napadne ali je El hvata i odvlači u stranu upućujući mi značajan pogled.
„Žao mi je burazer, ali zabrljao si." Parker mi govori, a ja krećem prema njemu.
„Poštujem dogovor i više ne igram igre! Šta hoćete?!"
Unosim im se u face, a oni djeluju ljuto jednako kao i ja samo što uvijek imaju proklete cinične smiješke.
„Nisi prestao s njima čim se ponovo vraćaš njoj! Ona je umiješana u čak dvije tvoje igre Ar, šta onda da očekujemo sa ostalim?!" Ge mi se približava, a ja se suzdržavam, a da mu ne razbijem nos jer bih u tom slučaju samo pogoršao cijelokupnu ionako us*anu situaciju.
„Nisam se vratio njoj proklet bio! Samo sam odustao od vjenčanja! Nećete me natjerati da se je*eno oženim!"
Kraičkom oka vidim Liama koji nedaleko stoji i samo čeka trenutak kada će biti potrebe da se umiješa. U pozadini se čuju Chloeini krikovi i osjećam se kao da sam počeo da odslužujem za sve svoje grijehove.
„Ti si taj koji se pojavio sa zaručničkim prstenom, a sada kada se odjednom tvoja bivša draga pojavila sa stomakom ti odustaješ od svega!"
Stišćem šake i zube pokušavajući da se obuzdam. Proklet bio, otkud mu pravo da to i spominje.
„Odustao sam jer mi se odustajalo, a njen stomak nema ništa sa mnom!"
Parker se smije i krivi glavu značajno me posmatrajući.
„Tvoje je zar ne?"
„Nije.", govorim mu kroz zube spreman da svakog trenutka skočim na njega.
„Znam da je tvoje...to te je motivisalo da se vratiš igrama, hm?", pita me dok mi se unosi u facu, a ja ga hvatam za majicu te ga još više primičem sebi.
„Nije moje!"
Par trenutaka gledamo jedan u drugog i taman kada sam se ponadao da će odustati od proklete sulude ideje on skreće pogled prema Geu.
„Idemo da to obavimo."
To je bilo dovoljno da iz sve snage prilijepim šaku za njegovo lice te ga na taj način udaljim nekolika metra od sebe.
„Nećete im ništa napraviti!", sada se derem na Gea i bivam uhvaćen od strane Liama. „Pusti me!" Otrgnuo sam mu se, a Parker je došao sebi, protrljao lice i samo mi uputio svoj zlobni pogled.
„Hvala što si dokazao da još uvijek hoćeš i nju i to dijete i znaš već šta treće što dolazi zajedno s tim." Namiguje mi, a zatim ulazi u auto sa zamračenim staklima, a prije nego što uspijevam i da shvatim šta se dešava, u njemu su i Ge i Chloe.
„Hej!", derem se i pokušavam da otvorim vrata ali ne uspijevam. Je*eno su ih zaključali. „Hej!!", derem se iz sveg glasa, uzimam kamen i s njim razbijam staklo na prvom autu koje se nalazilo pored mene i u kom se odmah oglasio alarm. Već se udaljavaju, a ja imam osjećaj da se raspadam.
„Harry, šta se dešava?", Liam me pita, a ja trčim prema njegovom autu.
„Harry!", El koja je ostala, a ja to nisam ni primijetio, trči za mnom i pruža mi nekakav papir. „To je mjesto na koje idu."
Prelazim pogledom preko neuredno ispisane adrese te je zbunjeno gledam.
„Šta će tamo kog vraga!"
„Tamo je Aurora."
Dovraga, i ona zna kad će odlutati negdje!
„Otkud to znaju?!"
Njen plavi značajni pogled mi je bio dovoljan da izgovorim još pedeset psovki i udarim nogom od auto.
„Hajde ulazi.", Liam mi govori sa vozačevog mjesta, a ja brzo sjedam na suvozačevo.
„Šta ti radiš tu?! Moram ja voziti!"
„Znam i ja Harry voziti, a ti bolje smišljaj šta ćeš sa tim govnima u koja su se uvalio."
Upalio je auto i brzo izletio na autoput gledajući na onu adresu.
„Požuri!"
„Mislim da otprilike znam gdje je ovo pa ćemo ići prečicom."
„Da li je Aurora u opasnosti?", Lauren me pita sa zadnjeg sjedišta, a ja joj na najgrublji mogući način to potvrđujem i tjeram je da je zove.
„Ne javlja se."
„Je*em ti!" Udario sam laktom od vrata i spustio glavu prelazeći rukama preko nje. Nikada neću sebi oprostiti ako im se nešto dogodi. „Požuri, Liame, požuri!"
Nemam pojma koliko je taj pakao trajao ali znam da se nikad u životu nisam osjećao gore i uznemirenije i bjesnije. Ja sam prokleto odgovoran za sve, a ništa ne mogu da konotrlišem. Ako ona ludača sada nešto, bilo šta napravi Aurori ili tom djetetu, kunem se da ću ja nju ubiti pa bila ona i milion puta žensko. Ubiću i brata! Sve ću ih ubiti! Samo nek se usude!
Ne znam gdje se to prokleto mjesto nalazi, ali odjednom smo se našli na otvorenom i pustom putu tako da smo čak dobili pogled na njihovo prokleto auto. Mislim da je prošlo gotovo sat vremena i nije mi jasno šta Aurora radi na tako udaljenom mjestu! Kao da se s njima dogovarala! Kao da i ona hoće da me izludi!
„Požuri!", govorim po ko zna koji put dok grebem po sjedištu i sve više se migoljim.
Možda je prošlo još i 15,i više minuta, nemam pojma, ali nikako nismo uspijevali da im se prokleto priobližimo. I oni jure! Ne mogu dočekati da im oduzmu živote!
„Ubiću vas!", sikćem i u tom trenutku dobijam priliku da vidim kako koče nedaleko od nekakve farme. „Neće je valjda na.." U tom trenutku mi u oko upada plavokosa djevojka koja se uspravlja i koju do tada nisam ni primijetio. „Ro!", derem se i hvatam ručku od vrata u istom trenutku kada napolje zlazi Chloe, a ja iza njenih leđa vidim nešto crno... „Pištolj! Liam, jebem ti, ono je pištolj!" U panici udaram Liama po ramenu dok mi srce skače u grlo i nazad, a i on i Lauren nešto uzvikuju, a ja ih ne razumijem. Auto se napokon zaustavlja, a ja iste sekunde izlijećem iz njega.
„Aurora!", derem se dok trčim brže nego ikada u životu. Zemlja mi pod nogama klizi, kamenje mi podapinje, ali me ništa nemože zaustaviti. Bacio sam se u istom trenutku kada se začuo pucanj i obamotao ruke oko njenog ukočenog tijela.

Aurora's P.O.V. (Aurorina perspektiva)

Padam na zemlju zajedno sa Harryem uporedo sa boli koju osjećam u desnoj ruci i koja postaje još jača u trenutku kada sasvim dotičem tlo. Oko mene se čuju nekakvi ženski uzvici i muški glas...sve u kombinaciji, ali ja nisam u stanju da se snađem jer je prvo na šta bacam pogled stomak.
„O-odakle je ovo?" Prvo, meni razmuljivo, pitanje formira promukli glas dečka koji je brzo prešao iznad mene oslanjajući se na ruku te posmatrajući drugu koja je bila umazana krvlju.
„Ne...ne znam...", sva izbezumljena zamuckujem i napokon se usredotočujem na mjesto na kom osjetim najveći bol. Jasno vidim bijeli duks natopljen crvenom bojom odmah na ivici mišice. Ponovo vraćam pogled na stomak preko kog stalno oblijeće Harryeva ruka koja nikako da se spusti. Polegla sam glavu na travu i stisnula oči s osjećajem da mi tijelo gori. Koji se to vrag upravo dogodio?
„S-stomak je uredu...", Harry napokon progovara i u glasu mu se jasno osjeti olakšanje, a ja od sreće koja me obuzela jednako kao i šok, nisam u stanju ni da pomislim kako je sve to opet samo gluma...žena mu je upravo poludjela.
„Pusti me!" U pozadini je čujem kako vrišti, a iznad mene se uskoro pojavljuju i uplakana Lauren i izbezumljena Isabel.
„O moj Bože!" Obe se spuštaju i neko me dodiruje po onoj mišici usljed čega ja ispuštam jauk.
„Boli me!"
„Moramo je odvesti u bolnicu!", Harry govori, podvlači ruke pod mene i podiže me, a ja nejasno stenjem.
„Mogu sama hodati."
„Ro, nije vrijeme..."
Udnosi me u auto pri čemu ja vidim Liama koji drži, sada već nešto smireniju i očajniju, Chloe koja skoro pa leži na zemlji.
„Lauren zovi policiju!"
Harry me spušta na zadnje sjedište, a zatim ponovo negdje izlazi. Svi u glas pričaju, a ja sam sve smantanija pa ne mogu ništa da razumijem.
„Jao...", stenjem i bacam pogled na ruku po kojoj ima sve više krvi. Uskoro, u auto ponovo ulazi Harry i sjeda pored mene, a za volan sjeda Isabel koja sa drhtavim rukama okreće ključ i pali auto.
„Šta je sa Liamom i Lauren?", pitam Harrya, a on umjesto da mi odgovori, brzo stavlja nekakvu krpu izmađu zuba i počinje da mi skida duks.
„Šta radiš?", pitam ga i ispuštam nešto poput vriska u trenutku kada mi se rukav odjepljuje od povrijeđenog mjesta. Je li moguće da sam pogođena? Nije da mi je ovako super ali sam mislila da je to još bolnije.
„Izvini...", Harry mrmlja dok vadi krpu i skoncentrisano je obamotava oko moje mišice.
„Hoću da vidim.", govorim mu shvatajući da mi je rana već prekrivena, a on opet ne reaguje. „Harry!"
„Nemaš šta gledati Aurora, metak te je okrznuo...hvala Bogu sve je uredu, samo..." Prekida rečenicu i pravi čvor sa krpom, a ja stiskam dojnju usnu jer bol postaje jači. „Samo mi dopusti da učinim ovo.", čim je to rekao, uspravio se, provukao ispred mene te sjeo sa druge strane i privukao me ka sebi tako da sam se u sljedećem trenutku našla u njegovom čvrstom i mirisnom zagrljaju.
„Harry..." Usne, kao i cijelo lice, su mi prilijepljeni za njegov glatki sako koji jutros nisam imala prilike vidjeti...tek tada počinjem da dolazim sebi i shvatam šta se sve upravo izdešavalo usljed čega mi tijelo počinje drhtati.
„Je li sve uredu?", Isabel zabrinuto pita, a ni Harry ni ja ne odgovaramo.
Njegove usne su u mojoj kosi i neprestano se meškolji jer ne zna kako da me obuhvati, a da ne povrijedi onu ranu.
„Ne znam šta bih da vam se nešto dogodilo...", jedva razumljivo govori dok jednu ruku podvlači pod moju i prislanja je uz stomak...moj stomak koji odmah kao da je zavibrirao...kao da je to malo čudo u njemu znalo da ga na indirektan način dodiruje njegov otac, ali pravi. „Ne dam vas ni njemu ni bilo kome...samo ste moje..." Palac mu neprestano masira moj trbuh, a ja se migoljim pokušavajući da mu vjerujem i potisnem sve ostale misli zajedno sa bolom, ali ne uspijevam jer mi je njegovo odijelo dovoljno da me zadrži čvrsto privezanu za realnost.
„Tvoja žena me je upravo pokušala ubiti...", bolno mu govorim i pokušavam da se odmaknem, ali mi on to ne dopušta nego me obujmljuje rukama, podiže i spušta na svoje krilo. „Harry..." Želim da se maknem, ali ne uspijevam i on mi samo prstima sklanja kosu sa lica, ispruža mi noge preko ostatka sjedišta i naslanja mi obraz na njegovo lice.
„Nije mi žena...odustao sam od vjenčanja...odustaću od svega, samo..." S nekakvim samo njemu znanim razlogom ne dovršava ali je i ono što mi je rekao dovoljno da mi srce zatitra u nenormalnom ritmu.
„M-molim...kako? Lauren.."
„Ja sam ono pisao. Želio sam da vidim kako ćeš reagovati...želio sam da mi kažeš kako želiš biti na njenom mjestu...kako želiš ostatak života provesti sa mnom i našom bebom...ali nisi...nije bitno. Znam da me mrziš. Imaš pravo...samo mi nemoj bježati..." Osjetim vlagu na obrazu i za povjerovati ili ne, nisam sigurna ko plače...ili Harry ili ja ili oboje...nemam pojma, samo pokušavam da pohvatam sve što mi je upravo rekao i složim u jasnu sliku. Nije se oženio?
Nije se oženio?!
„Toliko puta sam ti rekao da ne bježiš zbog je*enih pravila i igara i ne znam ni ja čega već...sada ti govorim zbog svog srca koje neće moći izdržati ako mu još jednom okreneš leđa iako bi to bilo sa punim pravom, znam...nisam zaslužio ni tebe ni to dijete i ne znam kako da vas pridobijem sve i kada bih mogao ali te preklinjem da samo ovaj put ostaneš tu gdje jesi i dopustiš mi da osjetim tvoj miris...tvoje tijelo i tvoj dodir i stomak jer je sve to nešto za šta sam do maloprije mislio da je izgubljeno."
Mislio je da ću umrijeti? Pa dobro, vjerovatno sam i ja, ali sam bila previše zatečena da bih znala...ne znam ni sada...imam osjećaj da sanjam jer Harry...kao da se pretvorio u bijelog anđela sa prelijepim svjetlucavim krlima koji krase njegovo tijelo pripijeno uz moje.
Usne mu formiraju poljupce koji se provlače od moje brade pa sve preko obraza, slijepoočnice i čela pa nazad do usana...ne mogu da se protivim i nekako, i ne želim. Samo hoću da se pravim da njegove riječi nisu lažne i da možda postoji nada da je zaista sve ono do sada bila noćna mora...naravno, svjesna sam da gubim krvi i to očito utiče na moju pamet.
„Požuri.", govori Isabel prije nego što spušta usne na moje, a ja osjetim kako nam obrazi međusobno razmjenjuju suze za koje nikako ne mogu vjerovati da postoje u Harryevim očima.
„Boli me...", govorim dok mi on sa usnama oblijeće iznad mojih i prevlači mi dlan preko trbuha koji je sve ugrijaniji i ...srećniji...opušteniji.
„Nemoj misliti na to...misli na bebu. Na primjer." Mršti se dok me gleda u oči, a ja gutam nekakvu nespremnu knedlu koja zapinje u još gorem položaju.
„Uvijek mislim na nju."
U svakom smislu...u mislima mi se već odavno i školovala i postala odrasla osoba...
„I ja.", govori mi, a ja podižem obrve.
„Ne bi ti bio ti da ne lažeš."
Okrećem glavu na drugu stranu ali mi je on zaokreće ponovo ka sebi.
„Ne lažem...mislim na nju otkako sam saznao da si trudna...mislio sam na nju čak i onda kada sam trebao biti pred oltarom."
Srce mi se pretvara u sladoled istopljen i razmeckam po uvrelom trotoaru sprženom pod prejakim julskim Suncem.
„Zašto si odustao?", jedva ga pitam još uvijek sumnjajući u istinitost svega toga, a on oblizuje usne i briše mi suze koje su neočekivano izletjele na svjetlost dana.
„Razlog glasi jednako kao moje posljednje riječi koje sam sinoć izgovorio pri odlasku."
Na trenutak sam zastala, ali mi nije bilo potrebno mnogo da se sjetim.
„Volim te...", nepromišljeno izgovaram i oboje se u istom trenutku trzamo jer je to upravo zvučalo kao izjava ljubavi s moje strane. „Uhm,...mislim, rekao si da me voliš." Izraz lica pun nade mu i više nego očito sapira razočaranost i ostavlja ravnodušnost.
„Jesam.. što znači da Chloe nije ona koju želim."
Spuštam pogled na te njegove riječi i grčim se pod njegovim pogledom kao i pritiskom bola koji više liči na nekakvo vrelo peckanje.
„Pretpostavljam da si joj to rekao pa je zato htjela da me pošalje na onaj svijet.", mrmljam u potrazi za načinom da skrenemo pravac razgovora, a on klima glavom.
„Tako nekako...", slaže se sa mojom izjavom i usput ne zvuči iskreno, ali se ja prisjećam da vjerovatno nije bio iskren ni dok je govorio sve ono maloprije samo što ja nisam željela da mislim o tome na takav način....sve je gluma...sve je igra...sve su laži...ali za mene to izgleda postaje opasno po život. Ne samo moj nego i jednog nerođenog stvorenja. To već postaje problem.
Harry spušta usne na moj vrat i ostavlja vlažne poljupce koje može da osjeti vrh svakog mog nerva koji se trza, migolji i napinje dajući i do znanja da je to nešto što su tako dugo čekali.
„Ništa mi nije jasno...", govorim dok premotavam sve po glavi i usput se trudm da ne reagujem na Harryeve dodire onoliko koliko bi moj organizam zapravo želio.
„Nemoj sada o tome razmišljati..."
Obuhvata mi zdravu ruku i spušta je na svoj obraz, a zatim je povlači sve do usana gdje na kraju ostavlja nekolika poljupca na mom dlanu koji po običaju nije toliko osjetljiv ali meni u ovom slučaju titra. Cijelo vrijeme imam smaragdne oči prikovane za svoje i jednostavno ne mogu da ostanem ravnodušna.
„Hvala ti.", iznenada govorim, a spušta onu moju ruku na svoje rame. Djeluje zbunjeno jednako kao i moj (ne)zdravi razum.
„Zašto?"
„Pa...što si me uhvatio...zaštitio..."
Izraz lica mu je toliko mek da prosto ne mogu vjerovati da razgovaram sa Harryem Stylesom.
„Mislim da je srećnom završetku više doprinijela Chloeina nesposobnost..." Na trenutak se smije, ali to traje veoma kratko...možda ne bih ni primijetila da nisam toliko posvećena posmatranju njegovog lica. „Ali, želim da znaš da sam bio spreman i da umrem zbog vas.", govori mi, a ja, prije nego što padnem u komu hoću da se uvjerim da nemam tu posla s nekakvom skrivenom kamerom. Ne čini se da je tako, ali mi miris viskija iz punački i rumenih usana daje do znanja da tu ipak ima podmazane podloge za gnusne laži.
Ipak, ne otimam se u trenutku kada mi i vlastite usne dobijaju priliku osjetiti alkohol sa tuđih, lažljivih usana. Nema nikakvih žvaka ali sam svejedno opijena dok mi njegovi spretni pokreti odvraćaju pažnju sa boli koja ostaje u pozadini prekrivena Harryevim dodirima i poljupcima...
...
Napokon, i doktor je uspio da uradi što je trebalo pa mi je krpu zamijenio zavoj spretno obamotan oko mišice koja je prestala krvariti. Čak sam za to vrijeme uspjela i da razgovaram sa policajcem koji je došao da uzme od mene izjavu zbog Chloe koja je trenutno privedena, a ja se ježim svaki put kada pomislim na tu ženu koja je do prije par sati za mene bila samo profesorica...pa dobro, kučka koja se trebala udati za oca djeteta koje nosim, a sada je neko ko je pokušao da nas oboje ubije.
Da li je moguće da je Harry zaista otkazao vjenčanje zbog mene? Sumnjam,ali ako nisam ja, šta ili ko je onda razlog?
„Hajde idemo.", Harry mi govori nakon što sam sišla sa kreveta, a ja mu upućujem zbunjen pogled.
„Gdje?"
„Kod ginekologa."
„Harry, hoću da idem kući...", umorno mu govorim sve više svjesna toga da sam po ko zna koji već put ponovo nečija žrtva, ali on ne djeluje kao da ga je previše briga za moje riječi.
„Ići ćeš ali želim da prvo posjetimo ginekologa."
„Mislim da bi to bilo pametno.", doktor se oglašava, a ja kolutam očima iziritirana muškim zavjerama. Harry želi da me uhvati za ruku ali se ja izmičem i sama napuštam prostoriju.
„Je li sve uredu?", Isabel i Lauren me zabrinuto pitaju, a ja klimam glavom i pokušavam da se oduprem kovrdžavom dečku koji me uporno nekuda gurka.
„Harry, prestani.", govorim mu, a on mi pokazuje rukom ka vratima iza kojih se vjerovatno nalazio ginekolog.
„Već sam sve dogovorio, hajde."
„To nije moj ginekolog.
„Kao da je sada bitno, hajde."
Pokušava da me ugura unutra, a li se ja ponovo izmičem i zazurujem mu se u oči ignorišući Lauren i Isabel koje iz pozadine pokušavbaju da shvate o čemu pričamo.
„Ne želim da se uživljavaš u ulogu mog dečka ili ne znam ni ja čega već.", ozbiljno mu govorim,a on uzdiše i češe se po ramenu.
„Razgovaraćemo o tome drugi put..."
„Uvijek je tako kod tebe. Rekao si to i za bebu i tek tako me pustio da odem, a nakon samo par sati se izdešava čitav akcijski film." Ako zanemarimo onaj ljubavni u autu.
„H...", ispušta izdah i okreće glavu na drugu stranu kao da razmišlja o nečemu...premišlja...razrađuje to kao da je u pitanju nekakav plan od životne važnosti. Možda i jeste jer mi je onaj metak itekako dao do znanja da se sve više uvlačim u nešto za šta možda nisam spremna...nešto što možda ne mogu da podnesem. Danielle me je lijepo upozorila na samom početku da ne znam u šta se upuštam i eto mi sad. „Hajde obavimo ovo pa ću te ostaviti na miru, okej?"
Prelazim preko svojih već odavno ulijepljenih stavova te klimam glavom, a on otvara vrata i prvi ulazi mameći mi nekakav smiješak na lice.
'Ja nisam džentlmen Ro.'
„Dobar dan." Mladi nasmiješeni doktor me pozdravlja, a ja pretpostavljam da mu je Harry već sve objasnio jer nije cijelo vrijeme bio sa mnom dok sam bila na previjanju i ispitivanju, a i maloprije je rekao da je već sve dogovorio.
Činilo mi se kao da se ponavlja onaj trenutak kada sam prošli put išla na ultrazvuk samo što ovaj put uz sebe imam njega...Harrya, oca tog djeteta koje je u sred drame i prije nego što se rodilo.
Legla sam na ležaj i dopustila sestri da mi zagrne majicu i namaže me onim hladnim čudom. Harry sjeda pored mene i sve to posmatra kao da prisustvuje rađanju dinosaurusa. Usne su mu skupljene, a pogled izgubljen dok prelazi preko mog...stomačića, da ga tako opišem.
Ginekolog uzima onu spravicu, uključuje je i spušta je na moj stomak, a Harryev pogled brzo poskakuje na onaj ekran gdje ponovo vidim nejasnu mrljotinu...svejedno, srce mi zbog nje, ali i Harryeve prisutnosti tuče kao ludo jer ne mogu, a da se ne uspaničim da se možda zaista nešto dogodilo djetetu...upucana sam, skoro...pala sam...
Ginekolog sve proučava pogledom, a ja zagrizam usnu te istog tog trenutka osjetim kako mi prsti bivaju obuhvaćeni tuđim...Harryevim. Skrećem pogled ka njemu, a on mi posvećuje samo nekolike sekunde svog nakon čega ga ponovo podiže ka onom ekranu.
„S bebicom je na svu sreću sve uredu. Ipak, moraćete biti što oprezniji jer, što budete ulazili u noviji mjesec to će biti veća opasnost po dijete."
I Harry i ja smo odahnuli u isto vrijeme te se slučajno pogledali...prsti su nam se čvršće sapleli i on je moje poljubio nakon čega se nageo i spustio usne na moje čelo. Ginekolog se smješka i ne sluti šta se sve krije iza te slike 'idealne porodice'.
Harry i ja, uopšteno, kao da smo zaglavili na nekakvoj asocijaciji. Okruženi smo sa mnogo otvorenih polja...svađe, mržnja, netrpeljivost, saosjećajnost, nježnost, suze, opraštanja, zbližavanja, udaljavanja...stalno preskačemo sa jednog na drugo pa treče, ali nikako da sve to raspetljamo i posložimo...šta ako je zapravo glavno rješenje ljubav? Teško je za povjerovati.
„Nemojte još gasiti.", Harry se obraća doktoru ne skidajući pogled sa ekrana i vibrirajućih nejasnih linija među kojima se negdje krije naše dijete. Ne mogu, a da se uspaničeno ne zapitam šta će se zapravo izroditi iz svega ovoga? Ne mislim na moj stomak ni matericu nego na Harrya i mene...
Oči mu svjetlucaju i djeluje nekako...ozareno? Da, blaženo...prosto bih ga mogla gledati mjesecima, sve do samog poroda...želim ovog Harrya. Ovog koji bi me jednako ovako čvrsto držao za ruku i kada bi naše dijete došlo na svijet.
Nakon još par trenutaka sam se uspravila, vratila majicu u prijašnji položaj i sišla sa ležaja, a Harry je odmah skočio sa stolice pribijajući se uz mene. Oboje djelujemo ushičeno i kao da nam vali da jedno drugom poletimo u najčvršći zagrljaj ikada ali se to ipak ne dešava.
„Čudno je, zar ne?"
Pitam ga, a on se osmjehuje i klima glavom tjerajući me da poželim da se češće dešavaju ovakve stvari...ne mislim na pucanje, naravno, nego na uopšteno...dolaženje kod ginekologa...gledanje razvijanja našeg djeteta...razgovori o tome. Sve to zvuči kao puki san.
Nakon kraćeg razgovora sa doktorom, napokon smo krenuli ka izlazu iz ordinacije.
„Harry..." Zaustavljam se prije nego što ćemo izaći jer doktor nije bio u tom dijelu, a znala sam da neću moći razgovarati kada se pojavimo kod Lauren i Isabel.
„Reci."
„...ne želim...ne želim da misliš da sam prešla preko svega...još uvijek me boli svaka tvoja riječ i sve ovo se dešava...ne znam, pretpostavljam da sam izgubljena i možda i žudim za tvojom istinskom pažnjom i ljubavlju...ne znam ni sama. Hormoni mi nisu baš u zavidnom stanju, ali znam da bih mrzila sebe ako bih ti tek tako oprostila što si me samo iskoristio kao igračku.", govorim mu i izbjegavam da ga gledam u oči tako da mi je pogled prikovan za njegov torzo.
„Volio bih da te mogu natjerati da vjeruješ u suprotno...ali ne mogu.", govori mi, a ja bolno podižem pogled.
„Čemu onda sve ovo? Zašto mi onda stalno daješ neke nade pa ih bacaš pa daješ pa bacaš...nije uredu Harry."
„Ne znam...u autu sam rekao mnoge stvari koje ja kao ja nisam u stanju i da ostvarim..."
„Znam to i sama.", govorim mu i ironično se smijem iako zapravo želim da vrištim. Naravno da me ne voli i naravno da ne želi biti sa mnom i bebom...naravno da nije prokleto želio da umre za nas.
„Da se mogu vratiti nekolika mjeseca unazad i ispraviti određene stvari...sada bismo možda bili srećni zajedno.", zamišljeno mi govori, a ja odmahujem glavom.
„Ne Harry...da ni ja ni ti nismo započinjali sve što jesmo...tj. igre...sada bismo bili samo profesor i studentkinja. Igre su nas spojile, ali i rastavile...to je čudno, zar ne?"
Klima glavom i prolazi rukom kroz kosu, a zatim tek tako napuša prostoriju sa toliko tajni skrivenih u tamnoj dubini svojih zenica sa varirajućim obimom...
.....
„Rekla sam ti da je paziš.", Amanda govori Isabel dok mi pravi limunadu, a ja kolutam očima jer se osjećam kao petogodišnje dijete.
„Jesam, ali ni ja ni ona nismo uspjele da primijetimo tu žicu.", Isabel se pravda oko nečega što se nije ni dogodilo, ali smo obe prinuđene da lažemo jer ne želimo da pravimo još veću famu oko svega....barem ne dok je Raymond tu. Bolje je da i Amanda i on misle da sam se samo teže ogrebala.
„Izvoli." Amanda me miluje po glavi i spušta limunadu ispred mene, a zatim poskakuje u mjestu kao da je neko opario. „Uh, da! Zaboravila sam ti reći da je Olivia donijela nekakvu kesu. Kaže da su tu stvari koje si ti jednom zaboravila u butiku, a tek ih je jutros prilikom pospremanja pronašla."
Otišla je u dnevni i vratila se sa crnom kesom, a meni je trebalo par trenutaka da shvatim šta se tu dešava...A da...Kenya. Jao, pa kud ću s njenim stvarima? Da vratim Winnie ili kome već? Kako ću to izvesti bez Harrya?
Puna neohrabrenosti sam uzela kesu i ustala.
„Idem ovo odnijeti u sobu." Raymond me je potapšao po leđima u trenutku kada sam prošla pored njega, izašla na hodnji i otišla na sprat. Ušla sam u sobu i izvadila one helanke i bijelu košulju. Odmah sam se sjetila mog izvirenog dupeta i pucanja i ledenog svijeta i svega stalog što me je snašlo s tim pa sam brzo protresla glavom i odlučila da je negdje maknem. Počela sam da gledam oko sebe i u tom trenutku mi je za oko zapao papirić za koji su mi trebala nekolika trenutka kako bih shvatila o čemu je riječ. Oh...Harryevo pismo. Vidi ti to, sigurno je ispao iz odjeće...sačuvan je!
Brzo sam ga uzela sa uzbđenjem na znatno većem nivou, razmotala i počela da tražim dio do kog sam prošli put stala. Mislila sam da je zauvijek izgubljeno...
'...bila je kao vatra...'
Aha, dotle sam došla!
'...bila je kao vatra koja me je sve više obuhvatala tako da sam se na kraju našao zarobljen u njenom neumoljivom plamenu. Grijala mi je i dušu i srce i bio sam spreman da joj dopustim da me prži cijeli život...zaprosio sam je...išao sam na sve, bez onog 'ništa' jer sam bio uvjeren da i ona ima jednako jake osjećaje prema meni. Ali, nije imala. Planovi su joj bili sasvim drugačiji kao i osjećaji...prevarila me je s osobom koju sam smatrao životnim prijateljem...sa rođenim bratom. Ni dan danas nisam siguran kako bi se tačno trebalo reagovati na sve to, ali ja sam izabrao osvetu. Osvetu namijenjenu njoj i njemu i svim ostalim ljudima koji su bili umiješani u to kao i sva ostala sranja koja su se odvijala iza mojih leđa. Ljubav prema njoj, mom snu, mojoj želji i ljubavi...mojoj vatri – Amandi Morris, pretvorila se u mržnju...'
Naglo sam prestala sa čitanjem jer mi je srce stalo, a papir ispao iz ruke. Brzo sam se sagela i podigla ga s nevjericom prelazeći pogledom preko zadnje pročitane rečenice...Amanda...AmandaMorris...moja Amanda?
Vrata su se otvorila i na njima se pojavila upravo ona.
„Je li sve uredu?", pita me, a ja vraćam pogled na ono pismo i napokon djelimično uspijevam da razaznam jedno. Amanda je Harryeva bivša...ona koju je volio više od svih...ona koja ga je slomila...zbog koje je postao hladan...zbog koje mjesecima nije dodirnuo nijednu ženu...s kojom se vjerio...
Gutam gustu i gorku pljuvačku suočena sa još jednom neočekivanom istinom koja je ovoga puta prevršila sve mjere normalnosti i podnošljivosti...
Izgleda da je vrijeme za prelazak na sljedeću stranicu istine u mojoj knjizi života...