ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 15

  'ICE'
15. DIO

Nakon još jedne zamorne vožnje autobusom, mada sam ovaj put imala slobodnog mjesta cijelo vrijeme, napokon sam stigla do istog onog odredišta sa skoro potpuno mokrom kosom od znoja. Da li zbog nervoze, vrućine ili gužve zaista ne bih znala reći... U trenutku kada sam ušla u teretanu zatekla sam veoma mali broj osoba, a da sam došla da vježbam mogla bih se zakleti da bi ih bilo barem 3o tako da bi popriličan broj ljudi mogao da vidi još jednu moju besplatnu komediju. Kako god, ne planiram više nikada doći ovdje ako uspijem večeras da dobijem šta želim...a to je opet nemoguće za jedno veče, zar ne? Mislim da jeste...za sve to će mi trebati mnogo truda ali večeras moram da vratim Harryu zainteresovanost za tu njegovu prokletu igru kako znam i umijem ali u granicama normale, naravno. Glasić je napućio usne i počeo vjerovatno da mi se izruguje zbog već dva poljupca koja sam pržila Harryu i eto, moram nažalost spomenuti i onaj potencijalni od sinoć...ne mogu da vjerujem šta mi se dešava...to nisam ja, definitivno. Liam koji je sve do tada sjedio za jednom stolicom u uglu prostorije i jeo jabuku me je primijetio i pomalo se namrštio vjerovatno razmišljajući 'Otkud opet ova jadan ja'. Blago i nervozno se nasmiješio i baš kada je ustao i pošao prema meni ja sam mu krenula u susret duboko uzdišući.
„Jesi li dobro?"
Pogled mu je još bio onako svijetlo smeđe zabrinut i ja sam se svjesna da moram to da učinim preko volje nasmiješila.
„Jesam."
Ne pamtim kad sam se posljednji put nasmiješila, a da to nije bilo onako provokacijski.
„Došla si da nastaviš..."
Zaustavila sam ga prije kraja rečenice odmahujući rukom i pri tom osjećajući blagi bol u laktu koji mi je davao do znanja da je vježbanje nešto što bih posljenje trebala isprobavati više ikada u životu. Pogotovo kada je Harry u blizini.
„Došla sam da te pitam da mi daš Ha...Khm, adresu gospodina Stylesa."
Ne smijem ga tako u javnosti zvati Harry. Posljednje što mi treba jeste da ljudi počnu svašta da misle. 'Ne bi oni počeli svašta misliti nego bi počeli da otkrivaju tvoj poprilično nastrani odnos s profesorom.' Pomalo sam razrogačila oči na glasić razmišljajući o tome kako se između Harrya mene nikada nije dogodilo ništa po... a dobro, možda i jeste ali sve sam to radila iz interesa. Glasić krivi glavu i podiže jednu obrvu indirektno mi postavljajući pitanje 'Ma baš je li?' koje sam ja samo ignorisala. Liamov pogled nije bio ništa bolji i samo sam pokušavala da se suzdržim od prevrtanja očima.
„Zašto?"
Spremila sam se na putu ovamo za to pitanje.Ha!
„Pa, morala bih mu odnijeti neki projekat koji sam trebala da dovršim i predam mu ga ali sam zaboravila, a s obzirom da večeras nemamo predavanje engleskog...", zaista nemamo, ne moram baš sve lagati. „..onda bih mu to trebala odnijeti kući."
Pokušala sam zvučati što uvjerljivije i pri tom imitirati Amandin pitomi pogled od kog sam se samo nadala da se dečko neće uplašiti pošto je to sve samo ne neka moja karakteristika i čisto sumnjam da izgleda...slatko? Jao, ne želim da izgledam slatko. Napravila sam grimasu na vlastite misli ali sam se ubrzo riješila i nje, ne smijem u ovom trenutku izgledati retardiran.
„Oh...pa, zar te nije on danas odvezao kući? Rekao je da će se pobrinuti za tebe."
Klimnula sam glavom spremna i za ovu njegovu izjavu. Osjećam se ponosno.
„Jeste ali kažem ti, zaboravila sam...a i on je."
Uh, što Harrya predstavljam kao savjesnog profesora pred njegovim prijateljima, nema šta. Liam se počešao po svojoj ionako kratkoj smeđoj kosi koja je samo iznad čela imala mali uvojak ka gore.
„Zar ti ja...", onako smotana, jadna i zblanuta „...izgledam kao neka djevojka zaluđena svojim profesorom?"
Na to moje pitanje se glasić toliko jako i izvještačeno nasmijao da mi je to odjeknulo čak i u stomaku.
„Uostalom, i sam si prisustvovao našoj svađi...nije baš da smo u dobrim odnosima i vjeruj mi, da zaista ne moram nikad mu se ne bih pojavila na vratima."
Zakolutala sam očima pokušavajući da što vjerodostojnije dočaram svoje riječi na koje se Liam blago nasmiješio i klimnuo glavom.
„A i to što kažeš.", rekao je to očito mi vjerujući, a ja sam u sebi napravila nekoliko kolutova unaprijed i to u vazduhu što u stvarnom životu sigurno ne bih ni nakon 5o godina vježbanja. Glasić se malo mršti dok mi Liam hemijskom koju je uzeo sa svog malog stolića piše na dlanu Harryevu adresu. Očito je iznenađen mojim glumačkim sposobnostima, a iskreno i ja sam. Radoznalost već polako počinje da otvara svoje krupne oči željne novih pogleda i vidika, a svjesna je da će joj se sljedeći itekako dopasti. Harryeva kuća...ili stan? Ko zna gdje živi...Aurora, ti si na zadatku, a ne razgledavanju. Smiri strasti.
„Živi u velikoj zgradi na samom kraju te ulice u stanu broj 16."
Liam mi je dao informacije, a ja sam klimnula glavom, uzdahnula te pogledala na isšarani dlan prije nego što sam se zahvalila i ponovo preko volje nasmiješila odlučna da ću ovo sve odglumiti do kraja. Brzo sam napustila teretanu zaustavljajući prvi taxi te se zaputivši ka adresi sa dlana.
...
Za nekih 25 minuta, zbog udaljenosti ali i gužve u prometu napokon smo došli do bloka u kom su zgrade bile sve osim skromnog. Hm, sigurna sam da profesorska plata jednom početniku koji nije zapravo još uvijek ni primio prvu platu, plus, nije završio ni fakultet ne može omogućiti život ovdje. Preočito je da mu pomaše njegov očuh. I to je nešto za početak jer mogu da pretpostavim da nisu u lošim odnosima. Čim sam to pomislila blago sam se stresla razmišljajući koliko je to bolesno što sam u bilo kakvom odnosu sa Harryem...osoba koju možda voli kao oca je upropastila moj život. Ljutnja i bijes su polako počeli da vriju sa dna mojih stopala i ma koliko sam ih pokušavala suzbiti nisam mogla. To mi se dešava svaki put kad pomislim na šugavog Patricka...kunem se da ću mu se osvetiti.
Zamahnula sam glavom pokušavajući da se skoncentrišem na ono što radim, tačnije na pronalaženje Harryeve zgrade. Sa svih strana ulice u koju sam ušla su bile ogromne zgrade i sve je to zapravo više bio dio same srži Londona nego naselje. Ulice su takođe bile prometne, a ja sam osjećala blagu prigušenost u plućima jer mi je sve to oko mene izazivalo vrtoglavicu i još se u to umiješala i klaustrofobija. 'Pričaš o klaustrofobiji među zgradama od oko 2o-ak spratova?', naporni glasić me pita očito još uvijek pokušavajući da smisli neki gnusni komentar s obzirom da nije uspio kada mi je Liam dao adresu. Napokon sam došla do posljednje zgrade u ulici i baš kada sam krenula da uđem kao razbijač dočekao me je interfon. Ma divno...šta ako me sad ne pusti? Stavila sam ruke na kukove te iznervirano pogledala ka spravici s kojom se iskreno susrećem prvi put. 16? Rekao je da živi u stanu 16...16, 16...počela sam da prstom kolam oko velikog broja dugmića. Aha! Evo ga. Stavila sam prste na grkljan te se malo nakašljala prije nego što sam pritisnula prstom dugme s nadom da će me pustiti unutra.
'Nema drugog posla.'
E da znaš da ima.
'Nema.'
Ima.
'Nema.'
Ima!
„Nema!", zaderala sam se na glasić koji zapravo samo ja čujem kao posljednja budala uporedo sa pištavim zvukom koji mi je dao do znanja da je...au....
„Ko je to?", promukli glas koji je dolazio iz te spravice me je natjerao da se blago trgnem jer ga nisam očekivala. A u vraga.
„Hej."
Zatvorila sam oči čekajući njegov odgovor.
„Aurora?"
Zvučao je vidno iznenađen. A kako i ne bi bio? Ponašam se kao obična poludjela i napaljena djevojka ali u svakom slučaju spremna sam biti i to ako će rezultat biti osvećivanje smrti moje majke.
„Ja sam.", rekla sam to samouvjereno podstaknuta vlastitim mislima.
„Otkud ti pobogu ovdje? I kako uopšte znaš gdje živim?"
Eh, sad najteži dio.
„Pa, ovako...", pa čekaj, nećemo valjda ovako pričati? „Zar ne misliš da bi bilo lijepo da me propustiš unutra. Nisam se toliko kuvala u taxiju da bih na kraju ko manijak pričala s tobom preko metalne kutije."
Namrštila sam se shvatajući kolika se nepravda vrši nadamnom.
Jasno se začuo njegov uzdah koji me je natjerao da zakolutam očima. Nekada me toliko nervira...
„Rekao sam ti danas da..."
„Znam šta si mi rekao i ispoštovaću to jer zaista ni ja ne želim više nikakve probleme. Ne želim ni biti dio te igre." Zaista ne želim ali sad kad je on dio moje...situacija postaje komplikovanija. „samo hoću da ti nešto kažem i sigurna sam da će te zanimati. I ne, nema nikakve veze sa igrom ni bilo čim drugim...oko čega se obično svađamo."
Pa to je istina...Nakon par trenutaka čekanja začuo se zvuk koji mi je dao do znanja da mi je ulaz slobodan i istog trenutka sam podigla pesnicu uvis još jednom ponosna na sebe i prkosna glasiću koji postaje sve više nervozan jer njegove pretpostavke dobijaju statuse netačnih. Uletjela sam u zgradu, a odmah zatim i u lift idući na četvrti sprat. Kada su se vrata napokon otvorila krenula sam niz hodnjik u potrazi za vratima sa brojem....16! Zaustavila sam se ispred njih i baš kada sam krenula da pokucam pomjerila su se izbjegavajući moju ruku. 'Čak te i komad oblikovanog drveta izbjegava.' Ha-ha. Ono što mi je u tom trenutku odvuklo pažnju više od besramnog i mrzovoljnog glasića bio je kovrdžavi dečko u poprilično opuštenom izdanju sa sivom trenerkom spuštenom na kukove i bijelom majicom koja nije bila jedna od onih uskih u kojima se pitam kako uopšte i diše. Pogled mu je bio sumnjičav ali me to nije dalo obeshrabriti. Ne znam šta mi je danas ali mislim da ponovo postajem ona stara i neustrašiva Aurora, barem u Harryevom društvu. Što se tiče ostalih, otkako sam se vratila moje ponašanje sa njima se nije ni mijenjalo. Samo ovaj tu čupavi čudak s vremena na vrijeme ima loš uticaj na mene i to me itekako nervira. Podigao je obrve očito primjećujući moju psihičku odsutnost na šta sam se ja ponovo nakašljala pročišćavajući glas i pokušavajući da zvučim profesionalno. Profesionalno?
„Došla sam da..."
Prekinuo me je.
„Ako je ono maloprije bila samo varka i ako me sada planiraš početi smarati sa onom glupom igrom i..."
Sada sam ja prekinula njegov ujedno hladni ali i oštri glas.
„Ne, nije ono maloprije bila nikakva varka. Ja nisam lažljivica Styles..."
'Uh, pazi Pinokio, raste ti nos.', glasić to govori tunjkavim glasom čiji je efekat uspio stvoriti sa nosom priklještenim među prstima.
„...niti imam razloga da ti lažem. Ne znam šta mi je danas bilo..."
'Reci da ti je traka udarila u glavu, možda se sažali.'
„...ali u svakom slučaju ne želim biti dio tvoje igre."
Zvučala sam zaista hladno i spremno i..jednostavno savršeno i onako kako bih uvijek trebala da zvučim kada sam s njim. On je prekrstio ruke te se svojom ogromnom mišicom naslonio na okvir od vrata gledajući me na svoj mrtvo-hladni način koji sam imala prilike upoznati na samom početku.
„Došla si ovdje da mi to kažeš?"
Uzdahnula sam i nastavila pričati sa svojim do maksimuma iskontrolisanim glasom.
„Da, ali to nije jedini razlog."
Zavukla sam ruku u džep te izvukla one dvije ulaznice uporedo sa podiznjem njegovih obrva i spuštanjem očiju zelenih poput najprofinjenijeg žada.
„Željela sam da te pitam da li bi želio da ideš sa mnom na koncert OneRepublica...", nisam sigurna da li sam uopšte ispravno izgovorila naziv njihove grupe. „...s obzirom da ne poznajem nikoga drugog ko ih voli."
Eto, izgovorila sam to. Osjećam kao da mi je pola tereta palo sa srca. Sad samo još trebam čekati da čujem 'Da' i to je to. Obrve koje su mu do tada bile podignute poput dva široka smeđa mosta su se sada drastično približile jedna drugoj izazivajući naboranost kože njegovog lica.
„Otkud ti to?"
Uzeo je ulaznice te počeo sumnjičavo da ih zaglea kao da je upravo nakon 1o godina života u džungli pronašao iPhone.
„Nabavila sam.", zadovoljno sam to rekla kačeći palčeve za džepove od farmerki i malo se klateći lijevo-desno. Ne znam zašto ali sva ona moja nesigurnost koju sam imala za vrijeme posljednjih susreta sa Harryem je prosto nestala. Nadam se da će tako biti i u skorijoj budućnosti jer zaista ne vidim nijedan glupi razlog da se u njegovom društvu ponašam kao retard.
„Ali zašto?"
Pogledao je prema meni te podigao i malo ispružio one ulaznice, nisam sigurna da li da bi' ih uzela ili da bi mi dočarao svoju zbunjenost. Ja sam zakolutala očima te brzim pokretom uzela ulaznice i vratila ih u džep na taj način pokušavajući da ja njemu dočaram kako nisu njegove nego – moje! Hah.
„Kako misliš zato? Ljudi obično nabavljaju ulaznice za koncert kako bi otišli na njega i slušali muziku izvođača koje vole.", izgovorila sam to sarkastično te ponovo zakolutala očima na šta je on na trenutak iznenađeno i blago otvorio svoje punačke usne...'Koje si ti danas ponovo željela zažvaliti'...naslonivši se još čvršće na sivi okvir vrata.
„Ti slušaš OneRepublic?"
Nekako je svaku riječ posebno izgovorio i naglasio, a ja sam se zapitala zašto mu je to toliko čudno? Tačno iza njegovih leđa u hodnjiku sam mogla da vidim ogromno ogledalo u kom su se oslikavala njegova čupava glava, leđa, dupe i noge, a pored je bilo još nešto...aaa to sam ja. Malo sam s nadvirila kako bih uspjela zaključiti zašto mu izgledam kao neko ko ne bi mogao da sluša OneRepublic? Po običaju sam ostala bez odgovora. Harry se na trenutak okrenuo kako bi vidjeo šta radim, a ja sam se nakašljala pokušavajući da mu vratim pažnju na sebe.
„Slušam.", izgovorila sam to i previše ravnodušno pa sam pokušala ponovo. „Da!", ovoga puta sam pokušala zvučati uzbuđeno i uspjelo mi je ali sam zaista bespotrebno izgovorila oboje. On se ponovo blgao namrštio, a meni je malo hvalilo da ošamarim samu sebe.
„Zašto ti je to čudno?", upitala sam ga pomalo uvrijeđeno na šta je on samo odmahnuo glavom mada sam još uvijek mogla da vidim iznenađenost koja je provirivala između njegovih crta lica.
„Nisi to spomenula ni sinoć, a ni jutros."
Ou da...Sinoć je slušao pjesmu njihovu, a ja ništa ne prokomentarisah. Jutros mi se obratio sa nazivom njihove pjesme, a ja nisam imala pojma da je njihova. Ma kako god.
„Pa nije baš da sam imala prilike za to s obzirom da su oba puta bila u vrijeme poprilično čudnih situacija.", nakon što sam to izgovorila zaklela bih se da sam mogla vidjeti kako mu se ugao usne blago migolji ali ne mogu ništa tvrditi. Zašto mu jeodjednom tako teško da se nasmiješi i šta se dovraga toliko promijenilo od sinoć? Imam osjećaj da je ona Parker umiješan u sve to ali naravno nisam odustala ni od sumnje da mi Harry čita misli.
„Pa?", upitala sam ga to pokušavajući da budem 'cool', a u sebi sam se itekako nervirala jer ako ne prihvati ne znam šta ću. Više ne planiram trčati za njim ali zaista. Osjećam se jadno, bijedno i glupo i što je najgore, kao najvatreniji član ekipe djevojaka zaluđenih Stylesom. Ne želim da izgledam zaluđeno njime jer nisam i sve ovo radim samo zbog majke...
Duboko je uzdahnuo te zatvorio oči prolazeći rukom kroz kosu, a zatim naslanjajući lakat te ruke na okvir.
„Aurora...", promrmljao je to onako više za sebe, a ja sam se počešala po nosu očekujući sljedeći reakciju. „Zašo ovo radiš?", ponovo je otvorio oči i pogledao prema meni, a ja sam se blago izmakla unazad praveći se da su me njegove riječi blago odbile. Ma kako da nisu. Briga me za njegova mišljenja, samo me zanima u najgorem mogućem smislu njegov očuh koji se sada pretpostavljam brča u jakuzziu. Pomisao me je stresla i natjerala da poželim da mu kao u filmovima unutra ubacim fen ili kassetofon.
„Šta?", moja radoznalost je počela da mi pomijera jezik kada je shvatila da ne planiram sama govoriti.
„Pa to."
Odmakao se od okvira te pokazao rukama ka meni.
„Zar ti danas nisam dao do znanja da te želim u svom životu kao običnu studentkinju?"
Khm, sad polako. Skoncentriši se Aurora. Ne smiješ sada zabrljati. Drži jezik za zubima jer u suprotnom....
„Molim?!"
Prekasno.
„Možda riječima da Styles ali čekaj da se prisjetim ostatka."
Zakolutao je očima očito nespreman na ovakvu moju reakciju.
„Preuzimanje brige nadamnom? Ili grljenje na semaforu? Ili poljubac kod auta? Ili..."
„Ili u autu?", ironično je to upitao, a ja sam zamrzila samu sebe jer sam mu lijepo servirala tu priliku.
„A zavlačenje ruke pod moje dupe?"
Auh, jadan pokušaj Aurora. Nasmijao se te pogledao na stranu očito sav usplahiren što može da mi spusti.
„Ottis, samo sam želio da dohvatim svoje kljupčeve koje ste vi...", pokazao je prstom na mene posebno naglašavajući 'vi'. „...zavukli pod svoje dupe kako vi kažete.", sada je ostatak rekao nešto tiše, a ja sam uzdahnula mrko ga gledajući. Čuj kako ja kažem? Pa mogu reći i pozadina, zadnjica, guza....'Mislim da on preferira onaj nešto oštriji i nepristojniji izraz', glasić me podjseća, a ja se čudim što prvi put pokušava da sarađuje sa mnom. Čim sam to pomislila gromoglasan smijeh je odjeknuo mojom glavom. Eh...
„Dobro, kako god!", kad sam to izgovorila mislim da sam se obraćala u isto vrijeme i Harryu i glasiću.
„Da li želiš ići sa mnom ili ne?!", upitala sam to itekako oštro i tek tada sam shvatila da na taj način ne mogu ništa postići. Mrrzim ovu ograničenost u nekim stvarima. Nekoliko trentaka je značajno posmatrao lice, a meni su se oči kolutale poput bubnja u veš mašini. Toliko mi ponekad ide na nerve.
„Zašto baš ja?"
Zato što hoću da ti ubacim očuhu fen u kadu.
„Rekla sam ti već. Jedina si osoba koju poznajem i koja voli OneRepbulic. Trenutno žurim jer imam jedan jako važan sastanak..." Ko to priča umjesto mene? Hej! „ i nemam vremena za natezanje s tobom. Da ili ne?"
Na te moje riječi je poprilično ustukao, a ja sam se zapitala da li bi mu zaista bilo krivo ako bih imala s nekim sastanak? 'Ne bi sigurno zbog tebe nego tog jadnika koji ne zna šta ga je snašlo'.
S obzirom da mi nije dao odgovor, a meni je malo hvalilo da ga uguram u stan, vežem i natjeram ga da mi kaže sve što zna o prokletom Patricku Willmeru samo sam iznervirano krenula niz hodnjik. Naporno čupavo govno...nemam živaca za njega i baš me više briga, smisliću neki drugi način dastignem do informacija. Ne planiram se više ponižavati. Ušla sam u lift i pritisnula dugme za prizemlje duboko uzdišući i naslanjajući se na zid malenog prostora zbog kog sam odmah počela teže disati. Ta glupa klau....misli su mi se zaustavile u trenutku kada se kovrdžavi dečko našao ispred mene rukom, tj. svojim tijelom sprječavajući da se vrata od lifta zatvore. Ha, vidi ti njega. Prekrstila sam ruke te ga pomalo cinično pogledala, a on je sa značajnim pogledom i jezikom provirenim između dvije usne par trenutaka ćutao, a zatim napokon progovorio.
„Budi spremna u 2o:ooh."
Pa je li to moguće ili ja samo sanjam? 'Nije ni to ni to nego je tom tu nešto udarilo u glavu.' Glasić se sa nevjericom izmiče i čudi situaciji. Nakon što mi je namignuo odmakao se od vrata koja su se zatvorila, a ja sam pokušala da suzbijem klaustrofobiju i uživam u čuđenju koje mi je upravo ovaj čupavi čudak priredio. Kad se najmanje trudim najviše postignem...Izgleda da je to ono što kod njega funkcioniše. Zanimljivo, moram priznati...
.....
Napućila sam usne imitirajući većinu današnjih djevojaka dok sam se sa rukama na kovima gledala u ogledalo u 18:55h.
Imala sam na sebi crnu majicu na kojoj je velikim sjajnim slovima koja su imala zlatkast odsjaj pisalo 'LOL'i koja je bila pomalo kratka tako da mi se vidjeo mali dio stomaka. Taman od pupka pa nadole. Vukla sam je i vukla i na jednom mjestu na šavu čak i malo raskinula ali stomak ne može da se prekrije. Kako god, neću da se preslvlačim jer zaista više nemam živaca, a ni vremena da prebiram po koferu. Dole sam imala crni uski šorts sa strane pun nekakvi dugmića i nekakve ili čudne žute ili zlatkaste patike koje su imale istu boju kao i natpis 'BAD' na crnoj kapi koja mi je prekrivala gornji dio kose. Slomila sam se tražeći po Amandinim stvarima nešto što bi mi se uklopilo. Nikad nisam bila pretjerano opterećena sređivanjem ali ono što bih mogla nazvati svojom bolešću jeste usklađivanje boja. Ah, da zaboravila sam na zlatno nalakirane nokte.
„Slatka si."
Amandin pitomi glas je dopro do mojih ušiju sa vrata i istog trenutka sam morala da prevrnem očima i prijekorno je pogledam.
„Zar je zaista toliki problem pokucati nekad?"
Nasmijala se ali sam jasno iza toga na njenom licu mogla da primijetim i zabrinutost.
„Zar ne misliš da je malo rano da tek tako izlaziš sa prijateljima sa koledža? Otkud znaš, mogu biti neki manijaci.
„Amanda, ako se iko čuva manijaka onda sam to ja. Uostalom, punoljetna sam i znam da se brinem za sebe. Pogledala sam na sat u trenutku kada mi se učinilo da sam začula nekolike uzastopne sirene auta. 18:5h. Huh. Još jednom sam se pogledala u ogledalo prije nego što sam izašla iz sobe, a Amanda je odmah naravno krenula za mnom. Ja sam istog trenutka ubrzala korake ne želeći da vidi Harrya ali ona je uradila isto. A uvraga!
„Vidimo se!", zaderala sam se te izletjela iz kuće ali sam već mogla da osjetim i njenu prisutnost na vratima. Brzo sam zakočila u trenutku kada sam vidjela poznati crveni Range rover parkiran odmah između mog i Raymondovog auta. A daj, samo mi treba da pomisli da trčim jer jedva čekam da ga vidim. Nabacila sam nezainteresovani izraz lica vukući se ka autu. On je spustio prozor te provirio svoju 'cool' glavu ukrašenu razbarušenom kosom i sunčanicama u njoj kao i po običaju rumenim usnama i misterioznim zelenim očima.
„Požuri malo.", prokomentarisao je, a ja sam zakolutala očima nastavljajući da hodam jednakom brzinom. Ne pada mi na pamet da zbog njega ubrzavam. U glavi mi se stvorila slika glasića koji se moli Bogu da mu dopusti da barem samo večeras izađe iz moje glave. Ušla sam u auto bez ikakvog džentlmenskog pokušaja da mi se otvore vrata ostajući udušena opojnim mirisom koji je vladao unutrašnjošću auta.
„Kasniš.", promrmljao je obučen onako darkerski u crne uske farmerke i crnu majicu sa slikom isplaženog jezika i natpisom 'Rolling stones' na sebi.Srećna sam što nisam poslušala Amandu i obukla haljinu jer bih se u tom slučaju pored njega ovakvog osjećala debilno.
„Znaš, muškarci obično prvo ženama kažu da izgledaju lijepo pa onda sve ostalo.", rekla sam to ironično te prekrstila ruke naslanjajući se na sjedište na šta se on blago nasmiješio te pokrenuo auto.
„Ali ne i ja.", značajno me je pogledao, a ja sam morala da zakolutam očima.
„Hoćeš reći 'Ali ne i čudaci'?"
„A ti hoćeš da kažeš da sam ja čudak?", blago je izvio obrve, a ja sam bez imalo oklijevanja klimnula glavom na šta je on zamahao glavom skoncentrišući se na vožnju.
„A ti imaš iskustva sa muškarcima?", upitao me je to, a ja sam se blago promeškoljila u sjedištu pitajući se šta bi to trebalo da znači? Šta ako zna šta su mi ljudi njegovog očuha uradili? Odjednom mi se želudac prevrnuo i jedva sam progovorila.
„Zašto?"
Na trenutak je pogledao prema meni svojim zelenim pogledom koji je večeras bio nešto dugačiji nego danas.
„Pa maloprije si mi rekla šta bi neki drugi muškarac uradio."
Oh...osjetila sam blago olakšanje ali ne u potpunosti. Već iz iskustva znam da Harry voli pričati u prenesenom značenju i nisam sigurna da li se nešto krije u onom njegovom pitanju od maloprije.
„Ne tiče te se."
„Šta?"
„Da li imam iskustva ili ne."
Zakolutala sam očima izrugujući se sada njegovoj zaboravnosti i usput pokušavajući da prikrijem promjenu raspoloženja koja je uslijedila nakon njegovog pitanja...možda on zna i više o meni nego što ja mogu i da pretpostavim? Ta činjenica mi se nimalo ne dopada. U tom slučaju mogu odmah da iskočim kroz prozor i nadam se da će naići neki kamion koji bi me onako besplatno mogao pokupiti.
Čudna stvar je to da ostatak vožnje više nismo progovorili niti jednu jedinu riječ ali iskreno bilo mi je svejedno. Došao je jedan od onih trenutaka kada mi tišina prija, a to baš i nije dobar znak...
Napokon smo se zaustavili ispred O2 arene gdje je bila, malo reći ogromna gužva. Ovo je iskreno prvi put da idem na koncert i još iskrenije, nisam nimalo uzbuđena. Nisam ljubitelj muzike i nikad je ne slušam osim kad sam prinuđena. Kao npr. večeras. U Harryevim očima je postojao nekakav neobičan sjaj koji mi je davao do znanja da je uzbuđen zbog toga što je ovdje i to ga je činilo nekako još misterioznijim jer....ipak, poslije svih njegovih nekakvih čudnih izjava još čudnije ga je vidjeti tako uveseljenog zbog samo jednog običnog koncerta. Tek nakon nekih 15 minuta smo uspjeli da uđemo unutra i zauzmemo svoje pozicije negdje pri sredini, a ja sam se neprestano češkala po ruci koju mi je Harry par puta maloprije pridržao dok smo se gurali kroz masu ljudi. Na sceni je bila neka predgrupa čije ime nisam znala i samo sam se nadala da Harry u toku večeri neće skontati da zapravo nemam blage veze o ovoj vrsti muzice. 'ma nemaš ti ni o čemu.' Glasić je itekako nervozan sa oblogama po glavi i zavaljen u krevet večeras očito neraspoložen za davanje gnusnih komentara. Mislim da je Harryev pristanak da ode sa mnom na koncert bio prevelik poraz za njega. Prelazila sam pogledom preko ogromnog broja ljudi koji su bili veoma različite dobi što mi je dalo do znanja da ovaj bend slušaju sve generacije. U trenutku kada sam pogledala prema Harryu kako bih se uvjerila da je tu shvatila sam da je njegov pogled već bio prilijepljen za mene.
„Šta je?", hladno sam ga upitala na šta je on odmahnuo rukom zamišljeno nastavljajući da prelazi pogleodm preko mog lica.
„Šta je?", ponovila sam isto pitanje na št aje on prevrnuo očima i okrenuo glavu na drugu stranu. Divan početak večeri, nema šta.
U trenutku kada je OneRepublic izašao na pozornicu i kada su svi počeli da uzvikuju i zvižde, između ostalog i Harry shvatila sam da sam ja večeras na posljednjem mjestu spiska bitnih osoba za njega. 'Hm, srećo, uopšte te i nema na spisku.' Glasić je zloupotrijebio moje misli ali me nije bilo briga. Odjednom mi je postalo svejedno i mislim da sam iizgubila nadu da bih išta mogla saznati od ovog dečka koji je večeras došao ovdje samo kako bi vidjeo svoj omiljeni bend i ni zbog bilo čega drugog...
Mijenjala se pjesma za pjesmom, Harry je naravno znao tekst svake, a ja bih s vremena na vrijeme kada bi pogledao prema meni otvarala usta praveći se da sam uživljena te da i ja znam sve, a zapravo nemam pojma. Nakon sat vremena sam sjela na jedno uzdignuće pitajući se da li bih možda trebala otići s obzirom da Harry vjerovatno to ne bi ni primijetio. Glasić pokušava da smisli neki komentar ali mu ne ide jer ih ja sama sebi dodjeljujem. Radoznalost je takođe snuždena jer ne dobija nikakav povod za sreću i odjednom je depresivna kao i ja. Mislim da mi se sve ovo dešava jer sam ljuta na samu sebe što nisam sposobna da učinim posljednju stvar kojom bih mogla da nagradim svoju majku. Ovako ne ide i ne znam zašto sam ikada pomislila da bih mogla biti bitna osoba za Harrya. Sve je besmisleno. Stavila sam ruke preko lica i naslonila laktove na koljena pokušavajući da sredim vlastite misli koje kao da je pogodio tornado i...
„Šta je bilo?", promukli glas je nadjačao muziku, a ja se nisam ni trudila da skočim i počnem se praviti kako se ludo zabavljam. Ne da mi se više..Odmahnula sam glavom ne sklanjajući ruke s nje dok mi je u ušima odjekivala za mene preglasna muzika. Imala sam osjećaj da ludim. Odjednom sam osjetila mekan dodir na svojim rukama i uskoro ih je taj dodir spustio tako da sam vrlo jasno mogla da vidim kovrdžavog dečka koji je čučao ispred mene držeći moje šake. Pogled mu je bio zainteresovan i ispitivački, a ja sam ga samo mrzovoljno gledala neraspoložena za više ikakva glumatanja.
„Jesi li dobro?"
Odmahnula sam glavom, a zatim ponovo krenula da je spustim na koljena ali mi on to nije dopustio tako što je prste stavio na moju bradu te mi blago podigao glavu, a ja sam se namrštila pitajući se čemu sve ovo odjednom? Ja tu sjedim i kukam što mi on ne posvećuje ni sekundu svoje pažnje, a sad odjednom čuči tu ispred mene i drži mi ruke i glavu zainteresovan za moju neraspoloženost. Idi u vraga Harry!
Gledao me je ravno u oči svojim čija se boja sada nije mogla jasno odrediti zbog reflektora i raznobojnih svjetala.
„Ne ide sve po planu, hm?"
Na to njegovo pitanje sam ustuknula ne trudeći se da prikrijem zaprepašten izraz lica.
„Molim?", upitala sam ga s nadom da sam pogrešno protumačila njegovo pitanje na šta se on blago nasmijao, a zatim prešao tamno-rozim jezikom preko svojih po običaju vlažnih usana.
„Znam kako je to kada želiš da igraš, a druga osoba ne želi da sarađuje."
Nastavio je da me gleda ravno u oči, a ja sam se pitala da li misli na igranje uz muziku ili...?
„Ne mislim na ovo igranje."
Pokazao mi je prstom na par osoba koje su stajale pored nas i plesale, a ja sam se ovaj put više nego ikada i najiskrenije zabrinula da on ima sposobnost da čita moje misli. Kako on dovraga zna za...moju igru?
„Harry...", započela sam rečenicu čiji ostatak ni sama nisam znala ali me je on na vrijeme povukao za ruku te uspravio u stojeći položaj. U pozadini je svirala nešto veselija muzika, a ja sam svaki Harryev pokret pomno pratila zbunjenija nego ikad. Svojim dugim prstima je obuhvatio moju ruku nakon čega je polako počeo da me povlači nekuda, a ja sam kao psihotisana samo pomijerala noge pokušavajući da definišem trenutnu situaciju. Definicija ne postoji. Došli smo negdje do kraja sale gdje je takođe bilo podosta ljudi ali manje nego tamo gdje smo prethodno bili nakon čega je kovrdžavi dečko stavio ruku na moja leđa te me privukao sebi usput stavljajući moje ruke oko njegovog vrata. Sada je ponovo na licu imao onaj svoj nedefinisani smiješak koji sam mrzila ali isto tako i cijeli dan priželjkivala. Došlo je vrijeme smjena maski, čini mi se. Namjestio je glavu tako da mi je mogao šaptati ravno u uho dok me je njegova oznojena kosa golicala po licu izazivajući neobičnu vrstu naježenosti u meni.
„Pa, zar ne misliš da nije uredu igrati igru i ništa o tome ne reći osobi s kojom igraš?"
O moj Bože...Radoznalost i ja uzvikujemo u isto vrijeme.
„O...O čemu pričaš?", glas mi je istanjen, da li zbog patke ili Harryeve blizine, ne bih znala reći ali znam da je postao još gori u trenutku kada me je Harry još više pribio uz sebe tako da sam jedva mogla da dišem i preko svojih grudi sam jasno mogla da osjetim svaki njegov uzdisaj...pa gotovo i otkucaj srca. Blago nas je njihao uz ritam muzike koji je bio dosta dinamičniji ali je to bilo ono što je mene u trenutku najmanje brinulo.
„Znaš ti...nisi tako bezazlena kao što sam mislio."
Dah mu je blago rečeno pržio moje uho i samo sam čekala trenutak kada će mi otpasti.
„Odjednom trčiš za mnom, odjednom si zainteresovana za moju igru, za OneRepbulic, a zapravo ne znaš nijednu njihovu prokletu pjesmu...radiš sve da dođeš do mene. Da li mi treba još nešto što bi mi dalo do znanja da igraš Ottis?"
'Nemoj da zakasniš na onu svoju dodjelu Oskara'
Glasić je već nabavio i kokice jer je ovaj preokret u situaciji itekako uzbudljiv za njega.
Zar sam uvraga bila toliko prozirna? Naravno da jesam...
„Ne želim igrati igru...", rekla sam to zaista tako i misleći jer ne mogu ništa izvoditi ako on zna da to radim...nešto će posumnjati s obzirom da me je već uvjerio da je oprilično dobar u razotkrivanju i onda cijela situacija može da postane još gora, a osveta Patricka Willmera mi je dosta za cijeli život!
Nakon mojih riječi još više me je pribio uz sebe, ako je to uopšte i moguće praveći neobične pokrete prstima po mojim leđima.
„Želiš...", govorio je to onako hrapavo i zavodljivo, a ja sam progutala knedlu prizivajući onu Auroru od danas. Opet je pobjegla glupača jedna.
„Ne želim i pusti me!"
Pokušala sam da ga odgurnem od sebe ali se on samo nasmijao ne dopuštajući mi da pobijedim ni milimetra.
„Sada neću. Sama si kriva za to."
Vratila sam ruke u stari položaj dopuštajući njegovim vlažnim loknama da ih golicaju.
„Želio sam da prekinem svoju igru dok je vrijeme ali si ti odlučila da započneš svoju pa sam kontao da bismo bili kvit ako bismo igrali u isto vrijeme."
I ja sam kontala da bismo bili kvit da me ti nisi otkrio.
Željela sam da mu nešto odgovorim ali mi se mozak odjednom našao u blokadi, kao da su sve moždane vijuge pregorile usljed Harryevog vrelog daha koji je sada počeo da prelazi niz moj vrat, pa nazad, pa preko obraza sve dok mu se glava nije pojavila ispred moje. Sa usnama mu se igrao zadovoljni smiješak koji mi je davao do znanja da mu je moja igra prijala i više nego što bi trebala.
„Ne možemo igrati u isto vrijeme...", rekla sam to kupeći posljednju hrpicu riječi sa mog trenutno praznog mozga na šta je Harry samo odmahnuo glavom vrhom nosa dodirujući moj.
„Naravno da možemo."
I ponovo je tu onaj pokleti miris mente i narandže oji me izluđuje i u pozitivnom i negativnom smislu u isto vrijeme.
„Pogotovo zato što se večeras dogodilo nešto što je meni itekako išlo u prilog tako da sam već dobio jedno 1o-ak bodova."
Onu ruku na mojim leđima je sve više spuštao i ja sam u posljednjem trenutku stavila svoju preko njegove zaustavljajući je što je njega slatko nasmijalo.
„Šta se dogodilo?"
Na moje pitanje mu je smiješak postao još zadovoljniji i odjednom je drastično primakao usne mojim. Više nisam mogla da dišem.
„Svojom zbunjenošću si izgubila 1o bodova što znači da si u minusu."
Ma nemoj mi reći.
„Otkud znaš da nisam nešto osvojila u svojoj igri?", upitala sam ga podižući obrve i odjednom dobijajući neobčekivani podsticaj. Kad je već navalio onda ćemo igrati.
„Srećo, igramo odvojene igre. Ako želiš, ti me možeš izvještavati o stanju u svojoj. Ja ću tebe samo kada mi to odgovara o svojoj."
Odmahnula sam glavom odlučna da mu nikad ništa reći o svojoj igri jer bih se time mogla razotkriti. Ali ono što muči i mene i moju radoznalost koja stoji na ivici nebodera i usljed napada ludila zbog nedovoljnog broja informacija želi da skoči, jeste to da mi nije jasno kako sam večeras izgubila 1o bodova...tačnije, kako je on dobio 1o?
„Zbunjena sam.", iskreno sam mu priznala na šta je on nakrivio glavu ostavljajući poljubac na mom obrazu. Istog trenutka kao da mi je munja prostrujala cijelim tijelom.
„Želiš li izgubiti još 1o bodova?", upitao me je ne odvajajući usne od moje kože na šta sam ja odlučno odmahnula glavom. Kakvi sad glupi bodovi? I kako se uopšte gube i dobijaju?
„Uhm...sljedeće pitanje je poprilično velik korak u ovoj igri čak i za mene.", rekao je to polako me pogurujući unazad. Nemam pojma kuda idemo. Radoznalost koja je baš bila skočila sa nebodera uvjerena da neće više ništa saznati te da takvim životom ne može dalje živjeti, u svečanom izdanju se vraća nazad u helikopteru i to sve zahvaljujući Harryevoj posljednjoj izjavi.
„Koje pitanje?", rekla sam to gotovo bez glasa i sve sreća pa su sada oni Republikanci nešto pričali i nije bilo muzike koja bi me nadjačala.
„Da li želiš da osvojiš 1o bodova?", upitao me je gledajući me ravno u oči dok su mu lice obasjavali različiti izvori svjetlosti u još različitijim bojama. Bilo je prekrasno posmatrati kako se samo površnski slojevi uvojaka na njegovoj kosi obasjavaju dok pojedine sjenke naglašavaju oštrije crte njegovog lica. Izgledao je tako nestvarno...
„Želim.", rekla sam to sasvim samouvjereno ali ono što definitivno nisam očekivala bio je njegov sljedeći potez...