'Nije lako biti dječak sa izgubljenim...tačnije, srušenim snovima. Nije lako u isto vrijeme nešto priželjkivati, smatrati to svojom potencijalnom budućnošću, a ujedno mrziti kao i samog sebe te smatrati odgovornim za to što izgubiš najveću podršku u životu...oca. Kao što se cijela ljudska era dijeli na pola tako se dijeli i moj život. Na onaj prije i poslije mog oca. Na svijetlu i tamnu stranu. Čak i 15 godina kasnije ne mogu da zaboravim na činjenicu da mi se čini da sam ja bio jedini kome je istinski nedostajao, jedini koji ga je žalio iz dubine duše....barem su mi tako ti dani ostali u sjećanju. Parker je plakao, odnosno bio tužan, samo dan – dva, a onda je počeo da se vraća svakodnevnom životu, izlazi sa drugovima, smije se, sluša muziku...prosto kao da se ništa nije dogodilo. Majka je bila nešto više skrhana ali ne previše. Ne onoliko koliko sam očekivao da će biti....mislio sam da mi se čini, ali sam se onda uvjerio u suprotno. Pronašla je novog muškarca, tek tako je zamijenila mog oca. Patrick. Čovjek kog' nikad nisam uspio do kraja upoznati i ujedno i čovjek koji uporno pokušava, ali nikada neće zauzeti mjesto mog oca...barem ne u mom životu dok je u majčinom i Parkerovom slučaju drugačije. Ono što me proganja najviše od svega jeste da sam gledao tog čovjeka na predstavama...utakmicama...kod školskog dvorišta...iza kuće...uvijek je bio tu negdje, ali i dok mi je otac još uvijek bio živ. Da, zapamtio sam to lice...te skupljene oči koje uvijek sadrže određenu dozu ciničnosti koja ti se podruguje, ismijava te, ali iz usta izlazi samo ono što želiš da čuješ. To su ti tipovi. Oni najgori i najopasniji. Ali, moja majka je nešto vidjela u tom čovjeku...nešto je privlačilo u njemu i prije nego što je izgubila muža. Možda mi je bilo samo 8 godina, ali sam bio dovoljno zreo da shvatim da njih dvoje nisu samo prijatelji. Uvukao joj se u prokleti život i prije nego što mi je otac otišao na onaj svijet...to je kao neka zavjera...gore je i on mojih davno iščezlih snova u kojima vidim svoju majku kako nazdravlja sa svojim novim mužem, a razlog veselju je upravo smrt mog oca. Sada ih više nema. Kako god, tada sam se uvjerio da žene ne znaju da vole, one ne znaju da cijene...
Ono što sam takođe shvatio jeste da nikoga nije bilo briga za mene...zajedno sa mojim ocem iz mojih ruku nije ispala i otišla samo fudbalska lopta nego i svi konci kojima sam mislio da kontrolišem svoj maleni život devetogodišnjaka. Nije bilo uredu što su me svi napustili. Nije bilo uredu što su svi mislili samo na sebe i niko nije ni pokušao da me pita da li se ja slažem sa nečim ili ne...da li ja smatram nešto ispravnim ili ne. Oni su na mene gledali samo kao na malog, glupog i zelenookog dječaka koji je primoran da živi onako kako njima odgovara. Ali, ne. Ja sam odlučio drugačije. Samo sam zatvorio oči i rekao: Ako svijet ne mari za mene, zašto bih ja za njega? Nakon toga sve se promijenilo. Nakon toga sam za njih počeo predstavljati buntovnog dečka kog treba obuzdati, promijeniti, naučiti pameti ali se ja nisam dao...nisam želio da im podlegnem odlučan da ću živjeti onako kako odgovara meni i samo meni. Godine su prolazile i onda se pojavila ona...prva osoba koja me je voljela onakvog kakav jesam...prva osoba koja nije željela da se promijenim iako me je upoznala u najgorem razdoblju mog života. U razdoblju kada sam pravio najveće gluposti, ali najbolji dio u svemu jeste da ih je i ona pravila zajedno sa mnom i odlučila da me natjera da promijenim način gledanja na žene. Natjerala me da prestanem s njima postupati kao sa igračkama jer se pokazala kao prava. Bila je prelijepa...bila je sve ono što sam ikada želio....bila je kao vatra koja...'
„Stigli smo gospođice.", uštogljeni glas me prekida u čitanju i tjera me da izgubljeno i zamišljeno podignem pogled. Primjećujući moju odsutnost riđokosi čovjek mi ponavlja iste tri riječi i ja se napokon vraćam u stvarni svijet. Izvukla sam iz džepa ono siće što sam imala kod sebe te mu platila, a zatim napustila žuto auto. Odmah sam savila onaj jedini papir koji sam uspjela da sačuvam od Harrya Prevaranta Stylesa te ga vratila u džep. Oči me bole, ima užasan rukopis.
Ušla sam u ogromni tržni centar sa njegovim riječima rasutim po cijeloj površini svojih misli. Dakle, njegova majka je bila prva žena koja ga je razočarala, a tek onda je došao red na gospođicu savršenu Benovu sestru koju je maloprije uporedio sa vatrom. Nemaju nego još nekolike rečenice na papiru...sve ostalo je negdje drugo. U nekakvom dnevniku? Rokovniku? Ko zna....
Smatrao je toliko savršenom da su...čak su se prokleto vjerili, a ja sam to morala da saznam na najgori mogući način. Stiskam šake dok pokušavam da iz glave istjeram tužnog, razočaranog i uplašenog devetogodišnjeg Harrya te pomislim na onog bezosjećajnog koji ima svoj svijet okovan ledom, tamom i mržnjom...onoga koji mi se prije oko sat vremena zaderao u lice i rekao mi kako nikad ništa neću znati o njemu. E pa neka neću. I ne moram.
Pokretne stepenice me vuku na sprat, a ja se osjećam kao da lebdim ka oblacima i sada samo čekam da proleti neki avion i ispali me negdje na stranu baš kao što to uvijek i biva kod mene...uvijek se pojavi nešto što neočekivano uleti, povrijedi me i onda samo nastavi dalje.
„Pazi malo!", mrmlja starija žena kojoj slučajno nagazam na nogu ali ja samo nastavljam dalje bez prevelikih planova da joj se izvinem. Harryeva majka je varala njegovog oca? Bila je sa Patrickom i prije nego što joj je prvi muž poginuo? U misli mi je doletjeo razgovor sa prokletim Patrickom kao i trenutak za koji sam mislila da je u pitanju bio samo njegov test, a možda sam ipak pogriješila...možda je samo pokušao da se izvuče iz situacije kada je slučajno i nesvjesno priznao da je poznavao Harrya i njegovu porodicu i prije nego što mu je otac poginuo.
Namršteno samo obamotala ruke oko sebe te skrenula ka svom odredištu odlučna da ću maknuti misli sa Harrya. Nije zaslužio da o njemu razmišljam ma koliko ona stranica bila ispunjena riječima razočaranja i mržnje prema samom sebi kao i ljudima oko sebe...svi mi smo dijelom krivi za vlastito unitenje i onda je bespotrebno da jedni druge sažaljevamo. Život je surov i to je to.
„Aurora?" Po običaju dotjerana i naflickana žena mi se i iščuđuje i par puta baca pogled na svaki dio mog lica i tijela kako bi se uvjerila da sam to zaista ja. „Pa otkud ti dušo?", oduševljeno me pita i povlači u svoj uštogljeni i previše namirisani zagrljaj. Potiskujem kašalj kao i osjećaj peckanja u nozdrvama te pokušavam da barem na pet minuta budem uljudna.
„Malo sam svratila..."
„Neka si!" Odmiče se od mene te mi upućuje širok osmijeh. „Sada ću zatvoriti butik pa ćemo otići na piće, može?"
„Ne bih.", brzo odbijam kao i uvijek, a sada naročito neraspoložena za te nervoparajuće razgovore. „Došla sam zbog nečeg drugog.", brzo preskačem na stvar i uzdišem bacajući pogled na svoje tijelo prekriveno odjećom Harryeve proklete bivše djevojke ili osobe za sex, nije me briga. Samo ne želim da to nosim dok nisam dobila osip od mučnog osjećaja. Olivia izvija savršene obrve ali u isto vrijeme želi da djeluje ne toliko zainteresovano ili zbunjeno. „Došla sam da te pitam da li bih mogla da uzmem komad – dva odjeće jer mi je sad hitno potrebna, a nisam u mogućnosti..." šta sad da kažem? „Nisam u mogućnosti da odem kući po novac kao ni svoje stvari." Jer bi me neko mogao ostaviti bez nekog dijela tijela. „Čim budem mo..."
„Ma naravno dušo, pa zašto odmah nisi rekla?", pita me naglo upadajući u sred mog objašnjavanja, a ja zahvaljujem Bogu što je toliko naporo udovoljavački nastrojena da ne moram da se osjećam loše dok mi čini ovakvu uslugu. Kako bilo, čim uspijem da se dočepam novca platiću joj sve što uzmem. „I smatraj to mojim poklonom."
U početku ne reagujem na njene riječi, ali tek onda shvatam njihovo značenje.
„Molim? Ne, nema šanse.", odmah odbijam te iste sekunde odlučujem da neću uzeti nijedan jedini komad odjeće ako ne htjedne odustati od svoje ideje i namjere.
„A daj, ti si..."
„Nema šanse da bilo šta uzmem kao poklon.", ostajem pri svom sa samouvjerenim izrazom lica, a ona uzdiše dok me uvodi u odjeljak sa odjećom priličnom za moje godine. Sve izgleda i previše 'cool'.
'Za dobrovoljne pošumljivače kao što si ti.'
Hhh....
„Uredu, uredu. Ako bi te to uvrijedilo onda nemoj, ali!" Podiže prst pri izgovaranju onoga 'ali'. Auh, ima neku svoju moronsku fix ideju. Njušim to. „Ali pod jednim uslovom.", dovršava te izvlači nekakvu bijelu majicu koja mi više izgleda kao da je za neku petogodišnjakinju ali tek onda shvatam da je sasvim minijaturna...jedna od one vrste odjeće gdje si više ispao nego upao ako me razumijete. Odmah se mrštim i odmahujem glavom, a ona se smije i vraća je odkakle je i uzela.
„Kakvim uslovom?", pitam je, a ona se okreće prema meni, a zatim mi na glavu stavlja nekakvu kapu i spušta skoro sasvim preko lijevog oka.
„Da prihvatiš ponudu za posao.", sva je ushićena kao da mi saopštava da nije Kolumbo taj koji je prvi otkrio Ameriku nego ona, a ja se ponovo mrštim.
'Bićeš najizboranija tridesetogodišnjakinja na svijetu. Eto ti dobrog načina da se na svoj po običaju ujađeni način proslaviš.'
Ako ništa ja barem mogu da se mrštim i mene barem neko može da vidi dok ćeš ti doživotno ostati zarobljen u meni.
Te moje riječi ga pogađaju u najbolniju tačku pa stiska zube, zaokreće se na peti i udaljava namjerno lupajući nogama s nadom da će me zaboliti glava.
„Posao u ovom butiku?", pitam je i skidam kapu, a ona sa osmijehom klima glavom. „Pa ne znam...", mrmljam i tjeram jednu tako uštogljenu 'pod konac' ženu da me zaigrano udari laktom u ruku. Čoveče, to je uspjeh.
„Hajde! Biće ti zabavno, upustićeš se u najnovije trendove..." Je li to ona ponovo izruguje moj stil oblačenja? Na meni trenutno nije čak ni moja odjeća. „A i moći ćeš da isplaćuješ to što uzmeš ako već ne želiš kao poklon.
„Neću."
„E pa eto. A naravno, ne bih ti odbijala cijele plate. Samo dio po dio."
Koliko li joj košta odjeća kada govorimo o odbijanju cijelih plata? Ouh..
„I? Šta kažeš?"
A šta da joj kog vrag kažem? Možda i ne bi bilo toliko loše da prihvatim posao? U besparici sam, a i ne želim da više zavisim od Raymonda i Amande...
'Ni Harrya.'
Vidim samo glasićev ljutiti nos kako viri iza nekakvog zidića ali ništa više.
Harry me ne izdržava.
'Samo živiš u njegovoj vili.'
Ne živim. Prije pola sata sam je napustila i ne planiram se tamo više vraćati.
'Mhm...Živi bili pa vidjeli.'
„Pa možda bih pokušala.", ne dajem sasvim direktan odgovor, ali i ovaj uzdržani je za lijepu Oliviu dovoljan da na sva oduševljeno zatapše rukama. Naravno, ubrzo se primirila shvatajući da kvari svoju reputaciju.
„Jao, nemaš pojma koliko si me usrećila! Napokon ću imati osjećaj da se barem jednim dijelom odužujem tvojoj majci za sve što je u životu učinila za mene."
'I eto kako ti dobijaš posao.'
Na spomen moje majke sam osjetila kako blago mekšam kao knjiga ubačena u rijeku osjećaja, usne mi se površno i sjetno izvijaju dok u glavi kao na platnu dobijam pogled na prelijepu čičkavu ženu...sa najljepšim osmijehom na svijetu i najnježnijim rukama za koje bih dala sve na svijetu samo da me još jednom privuku sebi i čvrsto obamotaju...
Ali, svjesna sam da je sve to otišlo u nepovrat pa brzo onu knjigu vadim iz vode i stavljam je u zamrzivač.. Vrijeme je da se okameni.
„Jesi li dobro?" Olivia primjećuje moju psihičku odsutnost i naginje glavu na stranu kako bi doprla do mojih blijedo plavih očiju zaključanih za pod.
„Jesam." Nakašljavam se i brzo dolazim sebi, a ona se sumnjiavo smješka.
„Pa, hoćemo li onda da ti nađemo nekakvu odjeću?", pita me i ne čekajući odgovor odvlači među police od kojih mi se istog trenutka zavrtilo u glavi.
Nakon natezanja i isprobavanja stvari koje me je koštalo punih pola sata izgledala sam kao jedina preživjela u nekoj prirodnoj katastrofi. Iskreno, ne znam zašto mi je toliko zasmetala Kenyina odjeća....ma smetala mi je.
„Huh, divno izgledaš dušo!", sva nasmijana me zagleda kao i ja i još nekolike djevojke koje vjerovatno misle da se spremam za nekakav fotošuting pa toliko vremena provodim birajući odjeću u ogledalu. Uporno krivim glavu s nadom da ću vodjeti Auroru Ottis negdje iza te čudne darkerice ali mi ne ide. Nema je.
U svakom slučaju, ta kako je već nazvah, darkerica koja se pretvara da je ja na sebi ima gomilu metalnih ukrasa, od ogrlica pa do prstenova, narukvica i ostalih gluposti. Kožne farmerke joj se lijepe za kožu kao da hoće da se stope sa njom, a po jedan procjep na oba koljena me smrtno podsjeća na stil gospodina Muljatora. Crna kožna jakna na pordučju ramena i gornjeg dijela leđa ima bodlje identične onim na narukvicama koje joj ukrašavaju ručne članke pa me ta čudna djevojka sve više i više podsjeća na bowsera iz Super Maria. Crna majica na sebi ima šarolikog kostura ukrašenog raznobojnim kamenjem koje je pretpostavljam i nadam se od obične plastike. Dugačka kapa mi pada unazad i naizgled djeluje sasvim obično i jeftino ali nije. Za oko mi je prethodno zapela paprena cijena. Šta je u njoj ponogu? Na nogama ima cipele sa platformom i pogađajte koja je boja u pitanju. Pa crna.
Ko si ti ženo?
Nakon što sam se napokon uvjerila da sam to samo ja skinula sam kapu vrijednu $140 te je dodala Oliviji. Ne želim izgubiti cijelu platu zbog obične kapetine samo zato što na njenoj tiketi piše Gucci.
„Mislim da mi ne treba to."
„Zašto? Pa divna je..." Olivia je otužno posmatra, a meni malo hvali da se dreknem na nju i kažem joj da je lako njoj koja ima te glupe lance butika po cijelom svijetu raspravljati o odjeći kad joj cijena nije bitna. Pola ovoga što imam na sebi mi ne treba. Pobogu, samo sam željela da obučem nešto da nisam gola jer mi je malo hvalilo da sa sebe strgnem Kenyinu odjeću. Obukla bih svoju staru ali je Winnie Pu odnijela na pranje. Nije fer.
„Mislim da mi ne treba sve ovo.", mrmljam dok se zagledam. Em to nije moj stil, em mi se ne sviđa previše em je strah da zavirim i na jednu cijenu kada je glupi komad obojene i oblikovane vune ili čega već koštao $140.
„Naravno da ti treba.", ubjeđuje me, a ja se pitam da li zaista hoće da mi tuda srezuje svaku platu za najmanje $100. Ženo, neću da zauvijek radim za tebe da bih ti otplatila nešto što je trebalo samod a bude trenutno rješenje.
„Aurora?", ponovo čujem začuđeni glas od još jednog člana porodice Tush...km, Tashovih.
„Itane...", mrmosim mu ime dok namršteno prebacujem pogled sa sebe na njega. Po običaju je šaroliko obučen i tamno plavi džemper sa dubokim V izrezom, ispod koga viri obična bijela majica, mu se sasvim slaže uz oči koje trenutno prelaze preko mog tijela. I on je iznenađen mojim novim izgledom od 1000 i više dolara.
„Divno joj pristaje ovaj stil, zar ne dušo?", ponosna majka ga pita, a on nam se primiče sa ukočenim držanjem pa imam osjećaj da su mu uštuknula leđa.
„Uhm...da.", izgubljeno se slaže, a ja kolutam očima i uključujem brzinu razmišljanja na maximum kako bih pronašla najubjedljiviji razlog i pobjegla odavde glavom bez obzira. „Otkud ti?", pita me pomalo stidljivo, a ja se po ko zna koji put uvjeravam da onog šaljivog Itana koji se na početku znao samo šaliti, glupirati i smijati sve rjeđe srećem...zapravo, nikako. Šta se toliko promijenilo?
„Pristala je da radi ovdje." Olivia se ubacuje jer pretpostavljam pokušava da me liši objašnjavanja o tome kako sam igrom slučaja ostala i bez odjeće i novca. Jednom i od nje nešto pruhvatljivo i normalno.
„Ozbiljno?"
Itan je vidno iznenađen i oči boje najnižih slojeve okeana mu se zaključavaju na moje.
„Najvjerovatnije.", govorim u isto vrijeme kada mi Olivia kida etiketu sa pantala i odmah pronalazim ironiju jer je moj neprecizni odgovor sada već potpuno besmislen. Htjela ili ne moraću raditi da nadoknadim za ovu odjeću od koje je jedan komad već moj.
„Oh, pa to je baš...cool." Nekako pokušava da bude suzdržan, a ja teška srca gledam kako mi Oliva kida i ostale etikete. Zašto sam kog vraga pristala na ovo? „Ovaj...", Itan mi se malo više približava u trenutku kada je njegova majka bila zaokupljena pomaganjem drugoj radnici, a niski ton njegovog nježnog glasa mi daje do znanja da planira reći nešto povjerljivo. Podigla sam jednu obrvu i prekrstila ruke preko svoje nove i skupe odjeće u kojoj se osjećam kao hodajuća hrpa novca, a on je počeo nesvjesno namještati onaj svoj tamni čuperak. „Morali bismo razgovarati."
„Nemamo o čemu.", odmah mu govorim rješita da mi više ne pada na pamet da se zamaram ni sa njim ni sa bivšim 'razaručenim' Stylesom ni bilo kim drugim.
'Razaručenim?', glasić me gleda sa mulskom facom kakvu ima Garfild, a ja kolutam očima.
Pa kao što je neko razveden onda može da bude i razaručen.
I sama sam svjesna da lupam i sva sreća pa je glasić davno odustao od mene te na kraju samo odmahuje rukom, mrmlja 'plavuša na kvadrat' i vraća se čitanju svoje knjige 'Kako pokidati zakržljale moždane vijuge'.
„Molim te. Samo na par minuta."
„Šta se to vas dvoje domunđavate?", pita nas Olivia izgovarajući riječ koja nikako nije prikladna za njen stav i ja odmah značajno gledam ka glasiću. Treba nekad dati oduška jeziku.
„Ja bih trebala da..."
„Aurora i ja smo baš krenuli na piće.", Itan se odjednom ubacuje, a ja ga izunenađeno gledam.
„Ma št...", prije nego što sam uspjela i da odgovorim povukao me je za ruku, a ja sam gotovo pala zaboravivši da sam u platformi u kojoj se em nisam lijepo osjećala em nisam navikla da hodam u tome. Kunem se da nikad ne bih kupila tu glupost da je bilo išta drugo normalno u tom butiku.
„Oh, pa lijepo."
„Itane, neću da..."
„Molim te."
Otrgnula sam ruku od njega sva nakostriješena kao kokoš poslije kiše.
'Oh, kakvo li divno poređenje.', glasić počinje sa onim pjesničkim zanesenim glasom. 'Tako prikladno, tako...'
Hajde začepi!
„Mogu i sama hodati.", brusim Itanu i duboko uzdišem trudeći se da ne izgledam kao da su mi noge napravljene od još uvijek nestvrdnute gline. „Nemamo o čemu razgovarati."
„Imamo. Posljednji put kada smo se vidjeli i nismo bili u baš najboljim odnosima.", govori mi i jasno mogu da osjetim kajanje u njegovom glasu. E pa sva sreća pa se ja ni zbog čega u životu ne kajem...osim zbog igre....da, zbog toga se kajem...
Harry's P.O.V. (Harryeva perspektiva)
S ulaskom u glomaznu kućetinu osjetim nekakav i previše nježan miris koji mi nadražuje nozdrve i tjera me da se zapitam koji se tu vrag dešava. Želim da uzviknem ime djevojke na koju sam trenutno užasno ljut, čak i nakon duge je*ene šetnje za koju sam mislio da će me ispuhati, ali se ipak na vrijeme zaustavljam. Ljutnja pobjeđuje.
„Harold!", mala smeđokosa ženica me pozdravlja sa nekolika komada odjeće u rukama. Izgleda da sam našao izvor onog bebastog mirisa.
„Šta je to?", namrgođeno i grubo je pitam, a osmijeh s njenog lica odmah isparuje.
„Aurorina odjeća. Oprala sam je i osušila." Rukom prelazi preko mekih materijala očito ne znajući kako da postupa sa mnom kad sam u ovakvom stanju. Neka me jednostavno ostavi na miru.
„Gdje je ona?", mrmljam dok skidam crni kaput sa sebe, a čekanje na njen odgovor nimalo ne prija stanju kom mi se trenutno nalaze živci. „Winnie, gdje je?", pitam je nešto grublje i sa više naređivačkog stava nadajući se da će mi ad je*eno odgovoriti.
„Ne znam.", na kraju tiho dgovara i sliježe ramenima, a ja nekolika puta tupo trepćem prije nego što ponovo progovaram.
„Šta bi to trebalo tačno značiti?"
„Pa...ne znam. Mislila sam da je s tobom."
Ma koji vrag...
„Što si to mislila?", pitam je priližavajući joj se i osjećajući onaj prokleti pritisak na grudima. Ona me nervozno i napeto posmatra te sve više steže odjeću u rukama. Zna da je neću povrijediri ali je oduvijek trubila o tome kako se ne osjeća lijepo kada sam nervozan. E pa takav sam cijeli prokleti život!
„Pa zato što nije u kući."
Čim je to rekla sa stisnutim zubima sam grubo rukama prešao preko kose i udario nogom od pod.
„Je*em ti!", prosiktao sam, a u njenim očima je zabljesnuo radoznali sjaj. Ipak, ništa nije pitala. I bolje je.
Pa i čudio bih se da je prokleto ostala. Uvijek od svega mora da napravi dramu.
„Mogu li nekako pomoći?", Winnie me tiho pita nakon što sam napravio deset krugova po ogromnom je*enom hodnjik napravljenom iz čistog obijesa kao i cijela prokleta kuća.
„Možeš.", okrenuo sam se prema njoj i pokazao joj rukom prema vratima. „Izađi.", grubo sam joj rekao, a ona je uzdahnula, zamahala glavom, ostavila onu odjeću na maloj komodi učinila ono što sam joj rekao. Istog trenutka sam prevrnuo komodu stvorivši prodoran zvuk lomljavine. Zavukao sam ruku u džep kako bih nazvao djevojku koja kao da je rođena da me izluđuje bez prevelike nade u to da će mi se javiti. Taman kada sam svojim rukama željnim da se izžive na nečemu počeo da tražim njeno ime dobio sam poruku. Prormljao sam nekolike psovke i ušao u nju i odmah zatim ostao u šoku koji je proletio kroz moje vene i krv učinio još vrućom. Pred sobom sam imao prokletu sliku na kojoj su prokleti Itan I Aurora bili zajedno u nekakvom još prokletijem kafiću ili gdje već. Ona na sebi ima čak i nekakvu drugu prokletu odjeću i ako se ispostavi da joj je on kupio kunem se da ću...
*Hm, čini se da ipak nije samo tvoja Styles.*
Sjeo sam na stepenicu pod pritiskom zgusnutog vazduha u plućima zbog kog nikako nisam mogao da dišem. Stiže još jedna poruka.
*Ipak, obojica možete još samo malo uživati, a onda će ponovo biti samo moja baš kao i prije četiri godine...one noći koju ćemo oboje zauvijek pamtiti ;)*
„Proklet bio!", zaderao sam se iz sveg glasa i krenuo da bacim mobilni ali sam se u posljednjem trenutku suzdržao svjestan da mi je trenutno taj mali prokleti uređaj potreban. Ustao sam sa željom da porazbijam sve po kući ali sam znao da trenutno imam prečeg posla. Moram je zovnuti...što je je*eno morala otići?! Okrenuo sam njen broj spreman da prevrnem London i nađem je ukoliko mi se ne htjedne javiti.
Aurora's P.O.V. (Aurorina perspektiva)
„Ali želim da znaš da ništa nisam rekao samo zbog tebe...nisam želio da te izbace sa koledža ili da imaš problema sa svojom porodicom jer znam koliko si u prošlosti imala problema i..."
„Okej, ne moraš to spominjati.", prekidam ga sa grimasom te kroz plavu slamku povlačim ledeni čaj u pokušaju da ne pridodajem previše pažnje posljednjem dijelu njegove rečenice.
„Izvini...", taman što je on to promrmljao mobilni mi je zavibrirao. Izvadila sam ga iz svoje nove jakne gdje mi ga je Olivia odmah pri odabiru ubacila te bacila pogled na ekran. Harry. Ma divno. Nema šanse da mu se javim.Možda želi da mi saopšti i da je udovac? Ko zna. Prekinula sam mu poziv te odložila mobilni na sto odmah se surećući sa Itanovim radoznalim plavim pogledom koji viri preko crvene slamke. Mislim da je uspjeo vidjeti Harryevo ime ali ništa nije komentarisao. „Pa, kakva je trenutno situacija? Još uvijek ste zajedno?" Otkud mi ideja da bi on mogao ostati bez njuškavog komentara ili pitanja?
„Nikad nismo ni bili.", jednostavno mu odgovaram te nastavljam piti sok. Nikad nismo bili, nismo ni sada i nikad nećemo ni biti zajedno. Baš kao što je i sam taj podli kovrdžavi dečko rekao, nikad neću znati više o njemu. „Nemojmo o njemu, okej?"
Crnokosi dečko klima glavom i uzdiše okrećući glavu na stranu očito svjestan da u posljednje vrijeme nas dvoje i nemamo baš mnogo zajedničkih tema. Taman kada sam se malo opustila mobilni je ponovo zavibrirao ali ovoga puta na ekranu nisam imala prilike vidjeti Harryevo ime. I to sam u početku ignorisala ali je pozivaoc bio neumoljiv i na ekranu sam već imala priliku vidjeti 6 propuštenih poziva.
„Možda bi se trebala javiti...", Itan tiho predlaže, a ja oblizujem usne od soka i odlučujem prihvatiti poziv. Možda je bitno.
„Molim."
„Aurora, prije nego što ti padne na pamet da mi je*eno prekineš saslušaj šta ti imam za reći.", promukli glas se odjednom probija kroz telefonsku liniju, a čini mi se da taj drski kovrdžavi dečko priča brže nego oni sa reklame sa 'Prije upotrebe pažljivo pročitajte upute o lijeku...', bla, bla. Odakle me to pobogu zove?
„Baš mi daješ povoda da te saslušam. Završili smo Harry.", govorim mu i prevrćem očima, a taman kada krećem da mu prekinem i suprotstavim se njegovim glupim zahtjevima on ponovo započinje.
„On je tu!"
„Ko?"
„On."
Je li ovo on mene nešto kao provocira? Ismijava? Ili šta?
„Harry, ko on?!"
Itan izdiše i zavaljuje se na naslon od stolice.
„On, prokletnik koji te je silovao, eto ko!", na te njegove riječi mi je mobilni gotovo ispao iz ruke. Brzo sam ustala sa stolice ii počela da se okrećem oko sebe tjerajući i Itana da se uspaniči.
„Šta je bilo?", pita me ali meni nije ni na kraj pameti da mu sad odgovaram.
„Daj Harry...", glas mi sve više nestaje...gubim ga... „Otkud ti to?" Molim Boga mi kaže da se šali alis e to ne dešava. Zvuči smrtno ozbiljno i bijesno. „Pa ne znam! Tu je negdje, poslao mi je sliku od tebe i je*eno Itana od kog imaš nepuni minut da se odmakneš da vas ne bih pronašao i prokleto ga sravnio sa zemljom!"
„Harry, otkud ti još pravo i da mi naređuješ?!", derem se i privlačim pažnju ljudi oko sebe ali ne marim za to. Tu je toliko muškaraca oko mene, a bilo ko od njih može biti...on.
„Ne pravi se uvijek žrtva!"
„E pa ni ti gazda!"
„Aurora, šta se dešava?" Itan mi prilazi i stavlja ruke na moja ramena, a ja se izmičem.
„Je li se to on čuje?", Harryev bijesni glas odjekuje sa druge strane linije. „Prenesi mu da ću..."
„Neću mu ništa prenositi Harry, kako očekuješ od mene da se bavim tim glupostima nakon onoga što si mi rekao?"
„Šta ti je rekao?"
Prislonila sam zvučnik od mobilnog na grudi te pogledala ljutito ka Itanu.
„Itane, molim te začepi!", čim sam mu to rekla udaljila sams e te ponovo prislonila mobilni na uho.
„Aurora jesi li tu?"
„Ma jesam."
„Šta to radiš?", usuđuje se da pita.
„Šta te briga?"
Čujem kako duboko uzdiše, a zatim ponovo progovara glasom promuklijim nego inače kao da se satima derao.
„Samo mi daj prokletu adresu tog šugavog mjesta na kom se nalazite da dođem po tebe vratim te tamo gdje ti je mjesto!"
„A gdje to molim te?"
„Kod mene!"
Sarkastično sam se nasmijala ali više od muke osjećajući kako mi jeza obuzima cijelo tijelo. Onaj me sada odnekud gleda? Ta pomisao me zgrožava i osjećam nagon na povraćanje.
„Hajde molim te prestani sa tim scenarijima iz propalih indijskih serija i ostavi me na miru! Ionako nemam šta pričati sa osobom o kojoj nikad ništa neću znati!", odbrusila sam mu i prekinula vezu drhtavim rukama vraćajući mobilni u džep. Ponovo sam pogledala oko sebe osjećajući kko mi srce lupa u ritmu muzike iz nekog horora. Mobilni mi ponovo vibrira ali ga ignorišem te ponovo prilazim Itanu. „Moram ići.", saopštavam ga potajno priželjkujući da je Harry zaista došao jer bihs e ipak možda osjećala nešto si...sigurnije? S nekim o kome ništa ne znam niti ću znati? Ne, ne treba mi on.
„Šta je bilo?", Itan me zabrinuto pita, a ja odmahuje rukom i gutam knedlu. Pred očima mi ponovo bljeskaju događaji iz prošlosti...ponovo mogu da osjetim odvratan miris čovjeka koji me je silovao...on je sada tu negdje. Možda prolazi pored mene. Možda me gleda iz nekog butika...ne mogu znati. „Jesi li dobro?", Itan me pita i uzima moje ruke koje su se vidno tresle, a pri tom su bile i mrtvački ledene. „Pa ti se smrzavaš.", govorii mi i kreće da me zagrli ali se ja izmičem.
„Nemoj.", upozoravam ga sa podignutim rukama te se još više odmičem. „Moram ići." Brzo sam se zaokrenula uputivšis e ka pokretnim stepenicama koje će me odvesti prizemlje, a crnokosi dečko je potrčao za mnom.
„Pa čekaj, gdje ćeš? Ja ću te odvesti!"
„Ne treba!", odbila sam i potrčala ostavljajući ga zbunjenog i izgubljenog negdje iza sebe. Možda sam ipak trebala pristati da me on odveze ali ne želim da još više osoba uvlačim u sve ovo...pobogu, onaj se već skačio Harrya, na šta bi to ličilo kada bi se počeo javljati i Itanu? Okrećem Amandin broj dok uplašeno gledam oko sebe i tražim zlobni pogled zaključan za moje nezaštićeno tijelo ali ne uspijevam da ga pronađem. Nakon što sam Amandi slagala par gluposti i pitala je gdje se ona i Raymond nalaze izdiktirala mi je adresu njihovog motela koji mi se trenutno činio kao jedino utočište. Izletjela sam iz tržnog te pogledom počela tražiti auto slično onome na koje je onaj manijak bio naslonjen kada se sinoć prvi put javio, ali je to prosto nemoguča misija. Bio je mrak...Ušla sam u prvi taksi te mu rekla adresu koju sam prethodno čula od Amande s nadom da 'neko' neće krenuti za nama.
Nakon 2o-ominutne vožnje provede u najcrnjim mislima napokon smo došli do malenog zelenog motela ispred kog sam odmah primijetila da nema Raymondovog auta. Da nisam mašila? Samo bi mi još to trebalo...
„Pričekajte minut.", rekla sam taxisti te izašla iz auta i okrenula Amandin broj.
„Jesi li stigla?", odmah me pita, a ja bacam pogled na ogromnu ukrasnu tablu. „Jeste li u 'Greenlandu'?"
„Mhm, hajde dolazi."
„Hajde dolazi ti nemam trenutno uz sebe ništa novca da platim taxi.", stišćem oči dok to govorim jer se osjećam kao neki prosjak. Glasić se nakašljava kao blesav i to mi je dovoljno.
„Oh, naravno, eto me odmah."
Nakon samo nekolika trenutka Amanda je izašla iz jednih od mnogobrojnih vrata koja su poredana duž spoljašnje strane motela. Pritrčala nam je i zagrlila me prije nego što je dala novac taxisti koji je odmah zatim otišao.
„Sva ušteđevina mi je ostala kod kuće.", objašannjavam joj, a ona prebacuje ruku preko mojih ramena.
„Ma šta ima veze, zato sam tu ja."
„Ne želim da me vi uzdržavate.", govorim joj mrtva ozbiljna, a njen osmijeh blijedi u trenutku kada se naginje ka mom smušenom izrazu lica.
„Jesi li dobro? Blijeda si."
Klimam glavom i okrećem se kako bih vidjela da li je neko došao za nama. Nije. Da li bih trebala Amandi reći šta se dešava? Vjerovatno.
„Gdje je Raymond?"
„Otišao je do policije."
„Otkrili su nešto?"
Slegnula je ramenima.
„Ne znam."
Otišle smo do recepcije gdje sam uzela ključ od svoje sobe, a on što me je najmanje radovalo bila je činjenica da se ulazi u svaku sobu nalaze napolju jer je ovo jedan od onih prizemnih motela kod kojih sve tako funcioniše. Amanda i Raymond se nalaze odmah u dvije susjedne sobe ali nemam baš prevelike koristi od toga ako me neko napadne.
„Brzo se vraćam.", Amanda me obavještava, a ja samo mrmljam odgovor koji ni sama ne razumijem.
Ponovo se ježim dok otključavam vrata, ulazim u sobu te brže – bolje zatvaram vrata i ponovo ih zaključavam. Je li Amanda baš sad morala otići po hranu? Možda sam joj trebala reći da se ugojila, onda ne bi jela narednih najmanje 1o dana...u tom slučaju ne bi išla po hranu i ja ne bih ostajala sama. Trebala bih primijeniti taj plan. Jedva sam dočekala da sa sebe skinem teške crne cipele i jaknu te se zavalim na udobni krevet prekriven mekanom smeđom posteljinom. Stisnula sam oči i nekoliko puta duboko uzdahnula i izdahnula. Opusti se Aurora...opusti se...samo hoće da te uplaši...ne bi ti ponovo nešto nažao učinio. Na trenutak me vlastite misli umiruju, ali onda odjednom dobijam želju da plačem i vrištim i histerišem. Naravno da bi mi učinio. Nervozno se ustajem i virim kroz prozor. Nema nikoga osim sumornog okoliša i sumraka koji postaje sve izraženiji. Pa zar su baš morali odabrati ovo mjesto iz horora? Joj...navukla sam zavjese i ponovo sjela na krevet. Ne znam šta bih od sebe....taman kada sam pomislila da bih mogla do kraja pročitati Harryev zapis osjetila sam kako mi vodeni balon pljeska od lice. Jao pa ne! Ponovo sam ustala te još nervoznije nego malorije počela okolo kolati. Ostao je u starim, tačnije Kenyinim farmerkama...a one su sad kod Olivie, a možda nisu ni kod nje. Pa daj.
„Hu..."
Narednih 15-ak minuta sam provela ogrnuta jorganom i sa pogledom zaključanim za tv na kom je slike svako malo nestajalo pa se pojavljivao onaj snijeg odvratnog 'biizzz' zvuka. Amanda kao da je otišla da proizvodi hranu, a ne da je kupi, a Raymonda kao da su uhapsili...šta ako im je onaj nešto napravio? Taman što sam na to pomislila na vratima se začulo kucanje koje me je natjeralo da vrisnem.
„Aurora?!" Neko se dere sa druge strane vrata ali ne mogu da mu razaznam glas jer su mi uši od straha zagluhnule. Jao, u šta se to pretvorih?! Brzo sam skočila, saplela se sa jorganom, pala preko poda, nekako se odmotala i jedva ustala prislanjajući se uz vrata.
„Ko je to?! Ako si ti kunem se da ću..." Šta ću mu? Jao pa...Počela sam uspaničeno gledati po sobi ali nisam mogla ništa dovoljno čvrsto vidjeti. Nemam čak ni prokleti daljinski nego moram raštelovani tv prebacivati na onu dugmad po njemu.
„Ja sam."
Počinjem da slutim ali ne želim da olako vjerujem. Čak ni sebi.
„Ko?"
„Harry. Daj otvori!"
Odjednom osjetim nepozvano olakšanje koje ne bi trebalo biti prisutno ali jeste. Želim da samu sebe ošamarim ali jednim dijelom se opravdavam te govorim kako je bolje i da je u pitanju gospodin Lažljivi nego manijak koji me je...huh...
„Neću!", inatim mu se sa leđima prislonjenim od vrata koja vibriraju pod uzastopnim udarima njegove šake od njih.
„Aurora, prestani izvoditi i pusti me unutra!"
Tek tada mi pada na pamet nešto na šta sam prvo trebala pomisliti.
„Kako si me našao?"
Nisam odmah dobila odgovor pa sam se uzvrpoljila.
„Harry?! Kako si me našao?!"
Sada mi je čelo prislonjeno uz hladna vrata i teško dišem...nisam sigurna oko uzroka.
„On mi je poslao adresu."
Vilica mi je pala na taj njegov odgovor. Pobogu....pobogu...pobogu...Skliznula sam na pod ne osjetivši čak ni udarac zadobijem prilikom ne baš nježnog dodira s tvrdim tlom.
„Šta se to čulo? Jesi li dobro?", Harry me pita s druge strane vrata, a ja samo stavljam ruke preko lica...'on', prokletnik koji me je silovao mu je poslao adresu...on prokleto zna gdje sam...ponovo zna...uvijek zna. Sinoć me je posmatraopo, danas me je slikao u tržnom, pratio do ovdje....i sada me sigurno odnekud posmatra...ponovo će mi nauditi, ponovo me silovati...
„Gospode Bože...", zajecala sam u vlastite dlanove ignorišući Harryevo dozivanje. Pa obraćala sam pažnju....niko nije išao za taxijem...
„Aurora pobogu reci mi nešto!"
„Šta da ti kažem Harry?! Šta?! Još ti je postao doušnik!"
„Molim?! Kakav prokleti doušnik, šalje mi je*ene poruke cijeli dan! Svaki trenutak zna gdje si, odnekud te posmatra, slika te, on je bolestan! Opsjednut je tobom! I upozorio nas je na igru, u njoj smo Aurora, a možemo pobijediti samo ako se držimo zajedno!"
Svjesna da je taj manijak sigurno negdje u blizini i da čuje Harrya jedva nekako sam skupila snage, ustala se i otključala vrata. Čim sam to učinila Harry je zadihano ušao unutra prolazeći rukama kroz kosu.
„Hvala Bogu!", prodahtao je, a ja sam zatvorila vrata i oštro pogledala prema njemu.
„Mi Harry ne možemo i nećemo biti zajedno! Nakon onog od danas nema šanse!", govorim mu, a on koluta očima i vrti glavom.
„Prestani s tim!"
„Neću!"
„Šta je toliko strašno u tome što sam bio vjeren? To je moja prošlost koju ti ne možeš promijeniti!"
Približila sam mu se i primakla ostajuži odmah zapuhnuta dobro poznatim mirisom. I on je sav u crnom tako da zajedno izgledamo kao nekakvi tajni agenti.
„Mogao si mi onda barem reći prije nego što si mi predložio vezu Harry!", govorim mu, a on duboko uzdiše.
„I šta bi ti imala od toga?! Nisam ti rekao da sam u braku ili ne znam ni ja šta pobogu! Imam pravo da zadržim za sebe sve što želim!", pravda se dok me gleda prodornim smaragdnim očima, a ja se okrećem, stavljam ruke u kosu te zatvaram oči primičući se krevetu. On sve tako olako shvata...I onaj je tu negdje...možda nas prisluškuje...možda je odmah tu ispred prokletih vrata, a ja ne smijem ni da pogledam. Zašto se stalno javlja Harryu? Zašto ga stalno navodi meni? Zašto bi mu dovraga rekao adresu? Najcrnje ideje mi počinju dolijetati u glavu...šta ako želi da mu naudi? Šta ako ga navede da mu Harry uvijek vjeruje i pojavljuje se gdje god mu ovaj kaže da sam ja, a onda mu naudi? Ubije ga? Ta pomisao me zgrožava...možda i sada želi da negdje presretne Harrya...jedno je sigurno. Harry je u ozbiljnoj opasnosti i to zbog mene...
„Ro, molim te zaboravi na ono od danas i dopusti mi da te pokušam zaštiti.", govori negdje iza mojih leđa, ali mu glas do mene dopire sasvim prigušeno. Borim se sa samom sobom i činjenicama koje me navode na drastične odluke. Osjetim dodir na ramenu, ali se brzo izmičem i okrećem prema Harryu čiji pogled odmah postaje razočaran. „Žao mi je što..."
„Odlazi.", govorim pokušavajući da zvučim što hladnokrvnije. Moram ga otjerati od sebe...ne samo njega nego i sve ostale jer su svi u mojoj blizini u opasnosti...ne želim da ponovo nastrada neko do koga mi je stalo...jesam li ja to upravo rekla da mi je stalo do Harrya? Ne, nisam tako mislila nego...uh...
„Aur..."
„Ozbiljna sam! Odlazi Harry!", derem se i pokazujem mu rukom ka vratima. Po pogledu mu shvatam da me ne shvata ozbiljno. Po običaju...
„Aurora, i ti si ta koja ima igru. I ti si ta koja krije stvari od mene. Svjesna si da naš odnos.."
„Mi nemamo odnos!", prekidam ga i pokušavam da održim naš očni kontakt koji mi je trenutno najveći izazov čini mi se. Učestalo trepće i oblizuje usne luvajući mal razmak između nas. „Sve je ionako bila igra i neka završi već jednom! Eto ti si pobjednik, budi srećan i odlazi iz mog života!"
„Zašto ovo radiš Ro?", pita me dok skuplja obrve i pokušava da mi se primakne ali ja uporno držim ruke ispred sebe držeći ga na distanci....Ionako bih trebala da se udaljim od njega, a manijak koji mi se ponovo vratio u prošlost je dodatan razlog za to. Ne znam kako sam došla do toga ali mislim da upravo pokušavam zaštititi Harrya.
„Još pitaš zašto?!" Pozivam onu neustrašivu i drsku Auroru da mi pomogne ali je signal previše slab. Smetnju stvara strah koji se usadio u moje tijelo i dao mi do znanja da ja nisam ni l od leda. I sve i ako sam bila upravo se lomim poput ledenice...pucam pod pritiskom osoba iz pprošlosti kao i sadašnjosti, a ovoj drugoj grupi pripada kovrdžavi dečko koji stoji ispred mene i kog upravo moram otjerati oko sebe ukoliko ne želim da ga nastavim vući dalje u provaliju propasti zajedno sa sobom. „Mislim da je bespotrebno i nabrajati! I sve i da počnem za to bi mi trebalo nekoliko sati, a ja ne želim više gubiti vrijeme na tebe! Ne želim i ne trebam te više u svom životu Harry!", odlučno mu govorim, a on samo odmahuje glavom. A daj, samo mi otežava...ne vjeruje mi...nisam dovoljno uvjerljiva, treba mi nešto drugo. Taman kada je ponovo krenuod a mi se primakne i uzme pod svoje ja sam izgovorila ono oko čega se premišljam otkako sam počela sa ovom ludošću. „Prihvatila sam!"
Zaustavlja se, mršti, a zatim zazuruje ravno u moje oči koje me sve više peku.
„Šta si prihvatila?"
Progutala sam ogromnu knedlu prije davanja odgovora.
„Prihvatila sam vezu...s Itanom.", gledam ga ravno oči dok to izgovaram, a njegove usne se rastavljaju i to je jedino što se dešava...sve ostalo ostaje statično. Oblizala sam usne koje su mi se užasno osušile čekajući reakciju koju nisam dobijala. Napokon se trgnuo, iskrivio ka gore desnu stranu gornje usne i nakosio obrvu.
„Ti si šta?"
A daj, nije valjda da ću to morati ponoviti?
„Prihvatila sam vezu Harry! Sada sam Itanova djevojka." Ne znam zašto mi je toliko teško svjesno povrjeđivati Harrya kada i on to konstantno meni radi. Trebalo bi da uživam dok gledam kako ga moje riječi pogađaju, barem mislim da jesu. I iako ovo možda radim kako bih ga zaštitila, trebala bih i kako bih sebe zaštitila od njega i njegovih igara....njegove bezosječajnosti koju ponekad prikriva lijepim riječima...riječima koje ispare čim ja napravim i najmanju grešku. To ne može funkcionisati...mi ne možemo funkcionisati...Znam da se ovime odričem igre ali sam spremna i na to. Sve je otišlo predaleko...
„Lažeš.", jednostavno govori dok odmahuje glavom i odmiče se od mene.
„Ma nemoj? Zašto misliš da ne bih? On je taj kome je istinski stalod o mene, a ne zbog prokletih ig..."
„Prestani spominjati je*ene igre!", dere se, ponovo mi prilazi i hvata me zapodlaktice.
„Harry, pusti me!", derem se i pokušavam se otrgnuti ali ne mogu.
„Neću te pustiti! Koliko ti puta samo trebam reći da mi više nije stalo do proklete igre! Samo hoću da mi počneš vj...", naglo se zaustavlja i umjesto riječi sada me samo obasipa njegov dah on narandže i minta. Ironično sam se nasmijala.
„Vjerovati ti? Mhm, pa hajdemo onda za početak početi sa iskrenošču Harry! Koliko si djece imao?"
Zakolutao je očima na moje pitanje te me još više privukao sebi.
„Aurora, nemojmo zalaziti u prošlost, molim te."
„E pa i nećmo, znaš zašto? Zato što i ja imam gomilu tajni! I ja imam toliko toga što ti ne znaš! Ne možeš tvrditi ni da si prvi s kojim sam spavala nakon...znaš čega već!"
Na trenutak ga moje riječi ponovo bacaju u onu statiku ali se brzo ponovo vraća i odmahuje glavom.
„Znam da jesam."
„Ne možeš znati."
„Mogu." Gleda me ravno u oči i klima glavom. „Mogu.", ponavlja riječi...zadihan je, i ja sam...vrijeme staje... „Molim te ne radi ovo...", napokon tiho progovara, a ja spuštam glavu i duboko izdišem kroz nos.
„Harry, nisam ti lagala kada sam ti rekla ono za Itana. Zaista sam pristala...treba mi neko stabilan, neko u koga se moram pouzdati i neko za čije osjećaje mogu tvrditi da su stvarni. Ti mi to ne možeš priuštiti Harry.", dovršavam rečenicu sa vraćanjem pogleda na njegov. Boje u očima mu se kovitlaju, od svijetlo plave pa tirkizne pa zelene...očaravajuće je.
„Ne mogu se promijeniti Ro.", govori mi sa stegnutim glasom, a ja klimam glavom i pitam se zašto tako jednostavno reaguje na sve...sigurno mi još uvijek ne vjeruje. Dovraga!
„Znam da ne možeš i zato tražiš nekoga kao što je Cordelia. Nekoga ko neće..."
Zaustavljam se u trenutku kada je njegov izraz lica ponovo postao namršten.
„Ko je Cordelia?", pita me, a ja odjednom postajem nijema. Kako misli ko je Cordelia?
„Pa tvoja bivša, zbog koje si izgubio vjeru u ljubav i žene."
Na trenutak mu se na licu pojavljuje mali značajni smiješak ali se brzo sapira.
„Ti me sad zezaš ili šta?"
Stisak oko mojih ruka mu polako slabi i ja ih brzo izvlačim i izmičem se.
„Ne zezam te."
Više ni sama nisam sigurna šta se dešava. Cordelia je Benova sestra i oni imaju ono plavo auto što znači da se ona ono veče ljubila sa Harryem. Prosto je. Osim...šta ako Ben ima još sestara? Au, nisam o tome razmišljala...
„Ko je prokleta Cordelia?"
A mora li mu sve prokleto biti prokleto?
„Cordelia..." Kako se ono prezivala? A uvraga. „Benova sestra."
Ponovo se smije i prolazi rukama kroz kosu.
„Ko je Ben? Šta je s tobom Aurora?"
Jao meni...pa šta...pa sve sam pogrešno pokopčala? Pa nemoguće...ono auto je milijardu posto bilo isto kao i ono koje dovozi Amandu, a ovo vozi Ben ili njegova sestra..nemoguće da sam pogriješila.
„Ne laži mi.", govorim mu, a njemu se oči šire.
„Lažem? Aurora, moja djevojka nije bila nikakva Cordelia, nikakva Benova sestra i ne želim da to više spominješ."
Meni sada ništa nije jasno...Istina da Cordelia nema crvenu kosu ali sve ostalo se poklapa...
'Bila je kao vatra...'
To je pisalo u Harryevom zapisu. Možda zbog crvene kose?
„Vidi, hajmo prosto preskočiti ovo ludilo i preći na stvar." Po glasu mu zaključujem da je ponovo nervozan. „Šta ti zapravo želiš?", pita me najgrublje što može, a ja uzdišem, ostavljam Cordeliu, Bena i ostale zbunjujuće gluposti u kutiju 'za kasnije' i vraćam odlučni stav.
„Želim da odeš."
Krivi vilicu dok jezikom prelazi preko kutnih zube i gleda me ravno u oči.
„Želiš?"
„Želim."
„Želiš li i pederskog Itana?"
Glas mu je grub.
„Želim. Čak ću početi da radim za njegovu majku.", govorim sa provocirajućim naglaskom, a on podiže obrve i pravi se zainteresovan i oduševljen.
„Ozbiljno?" Sarkazam mu je i više nego osjetan u glasu. Ja prekrštam ruke i pokušavam da se ne srušim jer me je odjednom toliko toga pritisnulo sa svake strane.
„Ozbiljno."
Pogled mi pada na izraženu venu na njegovom vratu kao i prste koji mu se neprestano grče. Pravi se da ga ne zanima to što govorim iako znam da nije tako...ni ja nisam ništa bolja.
„A sad idi. Doći će mi novi dečko.", jedva to prevaljujem preko usta, a on svoje punačke usne oblizuje i posmatra me sa druge strane sobe. Odjednom je vruće, prevruće. Eksplodiraću.
„Stvarno?", pita me dok mi se približava, a ja gledam oko sebe. Nemam gdje pobjeći osim kroz prozor, a tamo me možda čeka onaj manijak...pa jao meni. „U tom slučaju ću mu morati ostaviti poruku da mi je žao ali da sam mu morao ukrasti djevojku.", to je rekao, zgrabio me, pribio uz sebe i o gotovo ugušio usnama koje su napale moje prije nego što sam uspjela i da udahnem.
„Harry...", promrmljala sam mu u usta, a on me je prislonio uz zid i prilijepio mi ruke za njega tako da nisam mogla da mu se otrgnem. „Ja...", ponovo sam pokušala da dođem do riječi, a on mi je prstima obuhvatio vilicu i pogledao me ravno u oči.
„Ne možeš me se riješiti kao prvo.", započeo je, a zatim usnama obuhvatio moje i grubo ih povukao. „Kao drugo – znam da nikada ne bi izabrala njega pored mene ma kakav ja bio.", govori mi kroz nekakav smiješak, a ja mu upućujem smrknuti pogled.
„Opa, tu je gospodin Egoi..." I još jednom sam prekinuta njegovim usnama koje se i ne pokušavaju boriti sa mojim jer u samom startu pobjeđuju. Jezik mu se stapa sa mojim, istražuje unutrašnjost mojih usta,a zatim prelazi preko usana i zajedno sa usnama odlazi na moj vrat. Ponovo sam u onom sendviču između zida i Harryevog tijela koje me sve više i više pritiska, izbija mi dah ali mi ne smeta.
„Harry prestani.", jedno govorim, a drugo radim, tj. obamotavam ruke oko nejgovog vrata.
'Principilna si nema šta.'
Harryeve usne strastveno vladaju mojom kožom i tjeraju mi da se ponašam i prilagođavam protivno svim pravilima koje sam maloprije postavila. U opasnosti je sa mnom...
Povukla sam ruke na njegove obraze te ga natjerala da podigne glavu i pogleda me u oči. Osjećam se kao presječena napola nakon što mi koža gubi kontakt sa njim, ali moram da ostanem pri svojim odlukama...
„Harry, moraš ići.", govorim mu, a on odmahuje glavom dok otežano diše. Usne su mu tamno roze, vlažne i nadražene mojom kožom.
„Idem samo s tobom. Zato sam i došao." U glasu mu se osjeća ona dominantnost koju uvijek pokušava upotrijebiti nada mnom, ali sam svjesna da je ovoga puta moram pobijediti. Prije nego što sam više išta mogla reći ponovo je prislonio usne na moje i počeo tako pričati.
„Spreman sam ovako izdržati i cijelu vječnost samo da te natjeram da ćutiš i prestaneš pričati gluposti."
Blago i nervozno sam se nasmijala izgubljena u svim stvarima koje su mi se izdešavale za samo jedan dan. Pa neko bi prateći moj život mogao za godinu dana napisati 365 romana. Zatvorila sam oči i počela osjećati kako mi se u očima nakupljaju suze. Da, one, bilo to moguće ili ne. Poovo se lomim...pnovo sam na toj prokletoj ivici...
„Ro...", Harry kreće da mi nešt kaže, ali se zaustavlja kada ja u potpunosti naslanjam lice uz njegovo kao i ruke na njegova prsa.
„Ne mogu...", progovaram dok mi suze slijeću niz obraze. „Previše je toga..."
Harry spušta dlan na moj potiljak i nježno me mazi po kosi, a ja se pitam da li je on baš pored svih osoba u mom životu morao biti taj koji će me tješiti, a polovina mojih problema je prouzrokovana upravo njime.
Ponovo prislanja usne na moje te njima kupi suze koje su mi tu završile.
„Nemoj plakati.", govori mi dok me pokušava pogledati u oči, a ja duboko uzdišem i okrećem glavu na stranu.
„Ljuta sam na tebe.", govorim ko iz vedra neba, a on oblizue usne koje su mu slane od mene.
„Pa i ja sam na tebe. To i nije toliko čudno, zar ne?", pita me dok mi nježno briše suze, a ja mašem glavu.
„A daj Harry, ne pričaj o tome kao da je to normalno.
„Pa i ja sam na tebe. To i nije toliko čudno, zar ne?", pita me dok mi nježno briše suze, a ja mašem glavom.
„A daj Harry, ne pričaj o tome kao da je to normalno. Trebao si odavde izaći dok te ja gađam lampom, a vidi nas...ne mogu ovako...osjećam se glupo i...ne želim da shvataš kao neku jednostavno djevojku koja..."
Prekida me njegov hrapavi smijeh.
„Jednostavnu? Aurora ti si najkomplikovanija osoba koju sam ikada sreo."
„Pa super onda ti ta komplikovana osoba upravo komplikovano govori da zaista trebaš da zaboraviš na ovaj posljednji dio rasprave i odeš."
Pokušavam da ga odgurnem od sebe ali se on ne da. Sve se pretvara u onaj osjećaj koji imaš poslije desetog kruga na ringišpilu. Ništa više nema smisla i samo pokušavaš da ostaneš na nogama dok se sve oko tebe vrti...dok ti mučan osjećaj izjeda tijelo...dok jedva možeš oči držati otvorenim.
„Zašto želiš da odem?", pita me dok se malo izmiče, mada smo još uvijek pribijeni jedno uz drugo. Ruke su mu još uvijek jednim dijelom na mom licu i vratu.
„Zato što želim...ne možemo nastaviti sve ovo ma šta to bilo. To me uništava više nego stvari koje ti smatraš ključnim problemom.", iskreno mu govorim, a on se mršti i mogu da vidim ljutnju u njegovim tamno – zelenim očima. Koliko smo to mi promijenili raspoloženja u samo 5 minuta?
„Hoćeš da kažeš da...", zaustavio se u trenutku kada su se otvorila vrata iza njegovih leđa. Oboje smo pogledali u tom pravcu te se susreli sa sjedokosim čovjekom, mojim očuhom, čije su se širom otvorene oči zaustavile na nama prije nego što se gotovo srušio na pod. To bi se vjerovatno i dogodilo da se rukom nije pridržao za zid ne dopuštajući sebi da zatvori oči i skloni pogled sa Harrya kog' on za razliku od Amande itekako....itekako ga prepoznaje.
„T-ti...", zamucao je, a Harry se zbunjeno namrštio.
Sr*nje na kvadrat!
YOU ARE READING
ICE by:LoRa Styles
Teen FictionICE by LoRa Styles:* Pricu je napisala Lora Styles. Prica se nalazi na facebook stranici 'Ljubav je kad ti kazem da te volim vise od One Direction' ja je samo kopiram ovde.
