ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 49

  „...ako ima neko nešto protiv neka kaže sada ili zauvijek šuti."
„Ja!", derem se obučena u nekakvu smiješnu bijelu odjeću koja me podsjeća na onu koju je imala moja drugarica u vrtiću i to na maskembalu...preko očiju mi čak padaju i pletene pseće uši. Ogromna masa ljudi se okreće ka meni, a oči mi zaslijepljuje gotovo neizdrživa svjetlost...sve mi se muti ali me prostor u kom se nalazim užasno podsjeća na unutrašnjost crkve u kojoj su se vjenčali princ William i Kate.
Svi prisutni se odjednom počinju podsmjehivati i međusobno došaptavati, a čak me i svešetenik cinično posmatra preko ramena mladenaca...mladoženja mi oduzima dah, ujedno i u pozitivnom i negativnom smislu ako je to ikako moguće.
„Khm...žao mi je ali igračke nemaju pravo da daju pritužbe...", sveštenik saopštava, jaki glas mu odjekuje i prostorom oko mene i mojim ušima zajedno sa novonastalim praskom svačijeg smijeha. Niko više ne može da izdrži i bukvalno se valjaju po podu.
„Zaboravili ste dodati 'istrošena' svešteniče.", kovrdžavi mladoženja nadodaje i smijeh postaje još gromoglasniji. Mlada u prelijepoj ali isto tako i prekratkoj vjenčanici mi pravi nekakve grimase, a zatim sebi okreće mlaoženju i počinje da ga ljubi ne skidajući pogled sa mene. Ja želim da odem ali ne mogu...noge su mi nečim pričvšrćene za podlogu. Odjednom, svi u isto vrijeme počinju izvikivati 'istrošena igračko!', a meni onaj kostim postaje sve gori i gori...imam i dlake...imam i pseći rep....izgledam tako ponizno...Kada napokon uspijevam da se okrenem sudaram se sa nekim, a nakon što podižem pogled shvatam da je to Harry. Iako mi nije jasno otkud odjednom tu, ne okrećem se nego pokušavam da ga dodirnem. Iako očekujem da će se izmaći, on to ne čini te mi stavlja dlan na obraz.
„Ro..", govori tako nježno da mi istog trenutka niz lice lipte suze. „Hoćeš li se udati za mene?" Na to pitanje odjednom počinjem da skačem i tek tada shvatam da se nalazim u vjenčanici....ništa mi nije jasno ali se ne bunim i samo želim da se iz sveg glasa zaderem 'Da!' ali ne mogu. Glas mi je negdje zapeo. Dovraga! „Ne želiš? Tako sam i mislio...", uvrijeđeno i namrgođeno mi govori te se zaokreće, a ja uspaničeno pokušavam da potrčim za njim, zaustavim ga i kažem mu da želim samo nikako ne mogu da to izgovorim...međutim, noge su mi ponovo oduzete.
„Harry!" Napokon dolazim do glasa ali se on već stapa sa nekakvom svetlošću koja mi ovoga puta ne smeta..to me sada podsjeća na scenu iz 'Duha' kada Patrick Swayze napokon odlazi na nebo uz obećanje da će čekati svoju voljenu...Kada spustim pogled, u rukama mi se nalazi malo, tek rođeno dijete koje, unatoč tome, stalno govori 'Hoću tatu! Hoću tatu!' „Harry!", nastavljam da se derem ali bez ikakvog odgovora. „Harry!"
Odjednom, ponovo mogu da osjetim njegov dodir na obrazu...mogu čak i da ga napipam ali ne mogu da ga vidim. Srce mi se iznova grije i očajnički pokušavam da ugledam smaragdne oči... „Harry..."
„Ja sam."
Napokon čujem glas iako mi ne liči na Harryev.
„Harry?"
„Itan je..."
Sve više i više gubim pogled na tu sjetlost...u rukama već odavno ne držim dijete...prosto kao da me neko izvlači iz čarolije i odjedanput bivam u sasvim drugačjijem okruženju, u ležećem položaju...
„Harry...", polusvjesno nastavljam da izgovaram to ime iako više ni sama nisam sigurna zašto to radim. Iznenada, otvaram oči iako bih se zaklela da su mi već bile otvorene i susrećem se, umjesto tamnim zelenim, sa dva plava, ne baš vesela oka. Neprirodno trepćem, a on sklanja ruku sa mog obraza i ja tek tada primjećujem da se moje nalaze na njegovim ramenima. Spuštam ih i zbunjeno trljam lice još uvijek u nemogućnosti da shvatim šta se dešava.
„Pričala si u snu..." Blagi snuždeni glas me obavještava, a ja napokon počinjem da jagodicama prstiju dodirujem umrljanu stvarnost koja mi se nimalo ne dopada...pogotovo ne nakon što sam počela da se prisjećam događaja od prošle noći. „Zvala si..njega."
„Uhm..." Malo se uspravljam i oslanjam na podlaktice pročišćavajući sve do tada mutnu viziju i dobijajući savršeno čist pogled na crnokosog, pomalo razočaranog dečka. „Žao mi je...", izgovaram sa stegnutim glasom nakon što napokon uspijevam da posložim sve kockice. Dovraga, imala sam toliko noćnih mora kroz sve ove godine ali ova je jedna od najmučnijih...skupilo se sve ono što me odnedavno proganja...čak sam bila i pas...igračka... „Ugh!" Rušim se nazad na leđa sa rukama preko lica u očajnim i beznadežnim pokušajima da se riješim nekakvog titravog osjećaja u prsima. Srce kao da još uvijek igra u ritmu onih glasova...smijeha...'Istrošena igračko...'
„Nemaš razloga da se izvinajvaš..." Nakašljava se. „Kako si? Sinoć sam se zabrinuo jer me nisi čekala poslije predavanja...nisi se javljana ni na mobilni.
Tek sam kasnije od Amande saznao da si dobro i da si kući. Ljuta si?"
Odmahujem glavom i duboko i nervozno uzdišem...to mi je zamijenilo jutarnje zijevanje.
„Nisam se osjećala dobro pa sam odmah otišla kući i legla..." Zapravo, nisam mogla više ni sekunde da izdržim na tom koledžu..sa spoznajom da su u tom istom objektu Harry i ona..kučka, koju nemam razloga da tako zovem ali ludo želim. Vjenčaće se...mhm....oženiće drugu, a ja nosim njegovo dijete.
„Pa...možda bi trebala otići doktoru.", Itan mi zabrinuto govori, a ja odmahujem glavom.
„Nema potrebe. Sada sam dobro."
„Aurora, ne smiješ rizikovati...ma koliko problema ti to donijelo, moraš misliti na bebu koju nosiš."
Taman kada sam krenula da mu još j jednom ponovim riječi od maloprije, vrata su se otvorila i na njima sam ugledala par usplahirenih, na uglovima namreškanih, očiju.
„Bebu?", sjedokosi čovjek bez daha progovara, a ja stišćem oči u još većem očaju. „O-o čemu pričate?"
Ponovo otvaram oči i shvatam da je još bliže...mogu da osjetim kako mu se noge odsijecaju...Itanovo lice nije u mogućnosti da vidi pa mi ovaj daje nekakve znakove očima. Međutim, ja ih ne razumijem.
Shvatajući da je ovo vjerovatno znak da je došlo vrijeme i za taj trenutak, ispuhnula sam iz sebe glas prožet negativom te se sasvim uspravila u sjedeći položaj.
„Trudna sam...", govorim to pokušavajući da kroz svoj ton ne otkrijem i još nešto poput 'I nećeš vjerovati, otac djeteta je polusin od čovjeka kog ti ne podnostiš i usput je ubio i tvoju ženu, odnosno moju majku...Krasni otac se još druži i sa nekim ko me je silovao, a usput me redovno naziva svojom igračkom, da ne zaboravim naglasiti 'istrošenom!' I...ne znam, ima tu još mnogo toga, ali ako te još zanima, on se ženi za manje od sedam dana..pogađaš – ne sa mnom! I onda sam prisiljena da dečka s kojim jedva da se jednom dnevnom poljubim, a kamoli šta drugo, predstavljam kao zamjenskog oca...to je tako romantično, zar ne?'
„M-molim?!", izgovara sa razrogačenim očima i drhtavim glasom pa nisam sigurna da li je srećan ili ne.
„Ja sam otac.", Itan se iznenada ubacuje sa mlitavim smiješkom, a Raymond, baš kada sam mislila da će se ispružiti koliko je dug i širok, dolijeće meni i grli me iz sve snage.
„O moj Bože! Pa ovo je najljepša vijest koju sam čuo već dugo vremena! O Gospode! Postaću djed!", dere se dok mi ljubi kosu, a ja mrzim samu sebe...i zbog njega i zbog Itana i zbog svih ostalih ljudi kojima ćemo prodati ovu gnusnu laži. Inače, zanimljiva je činjenica da je Raymond prva osoba koja se odmah obradovala zbog moje trudnoće...zaista zanimljiva. „Pa...zašto mi prije niste rekli?!", pita kada se napokon odmiče od mene i posmatra moj trbuh, prekriven posteljinom, sa blijedim i suznim očima. Odmah počinje da grli i Itana, a ovaj mu objašnjava kako smo željeli da to bude iznenađenje. Za to vrijeme ja trljam čelo i pokušavam da izmijenjam sve namrgođene izraze lica dok me Raymond ponovo ne pogleda. „Pa ovo moramo proslaviti! Pothitno! Itane, zovi svoju majku, večeras svi idemo na večeru! Zapravo, ne! Bolje je da napravimo neku zabavu, onda....ma ne znam ni ja..." Izgleda kao neka zaluđenica modom koja je upravo vidjela najnovije cipele od čak milion eura, ali je zaboli đon jer ima novca više i od Paris Hilton. Preznojen je, uplakan, uzbuđen, crven...prosto je teško gledati ga, a da se ne zabrineš da će se prevrnuti kao raskliman toranj u Pizi. „...oprostite mi, ali u ovoj porodici već dugo vremena nije ni prilazila bilo kakva lijepa vijest..." Stavlja ruku preko očiju, a ja ne znam da li više plače od žalosti ili sreće...u svakom slučaju, ustajem i stavljam mu ruku na rame. Nikada nisam bila nekakav saosjećajni tip osobe ali trenutno osjećam ogromnu grižnju savijest...kada bi samo znao kompletnu istinu.
„Smiri se Raymond...nisam danas baš raspoložena za slavlje jer se ne osjećam najbolje...još uvijk imam mučnine i neki mirisi mi ne prijaju baš najbolje.."
Na te moje riječi brzo klima glavom i briše suze ponovo me uvlačeći u zagrljaj.
„Oh da, baš sam glup. Oprosti mi...ali, moramo otići negdje na doručak..ne želim da ponovo jedemo nešto usput, želim da svi zajedno doručkujemo u nekom restoranu! Može?"
Gleda i u Itana i mene, a nas dvoje razmjenjujemo mutne poglede prije nego što se nasilu smješkamo i klimamo glavom. Raymond me sav radostan povači za ruku ka vratima, a ja Itanu upućujem 'ne mogu ja ovo' pogled na šta on nasilu izvija svoje usne pokušavajući da mi time poruči nešto poput 'misli na njegovo zdravlje'. Dovraga, misli li iko na mene?!
Cijeli doručak sam provela kao osuđenik koji za kaznu mora do kraja žviota da hoda bos po mikroskopski sitnim komadima stakla koji mu se podvlače pod kožu i uzrokuju mu užasne bolove zbog kojih ima osjećaj da gori u plamenu svojih laži, zločina i grijehova...Raymond nikako nije mogao da prestane pričati, smijati se, planirati svašta nešto...u jednom trenutku je spomenuo čak i vjenčanje što je za mene bilo zastrašujuće. Itan je na svu sreću rekao da je još uvijek rano da o tome pričamo na šta je ovaj na svu sreću zaobišao tu temu..Amanda je bila poprilično zamišljena i dobila sam i podosta čudnih pitanja s njene strane zbog kojih sam imala osjećaj da ona ipak sumnja u to da je Itan otac mog djeteta...kako bi mogla znati da nije? Jedino ako joj on nije rekao da nismo spavali zajedno nijedanput ali sumnjam.
Ostatak dana je takođe prošao haotično, a Raymond mi je toliko ugađao da sam se u jednom trenutku uplašila da bi se mogao pojaviti u onoj nekakvoj havajskoj cvjetnoj suknji i sa palminim lišćem pa početi da iznad mene maše s njim kako bi me rashladio.
„Nisam bolesna...", par puta sam progunđala na šta bi on samo odmahnuo rukom i nastavio da mi masira stopala koja su me samo još više boljela od njegovih nespretnih prstiju. Prosto, osjećala sam se kao u nekakvoj tragi-komediji.
„Dakle, moram biti trudna da bi se prema meni ponašao kao prema princezi, tata?", Amanda ga šaljivo pita na šta se ovaj smije dok mu oči blistaju.
„Nemam ništa protiv."
Čovjek je odjednom postao kolekcionar unučadi.
Misao koja mi stvara još mučniji osjećaj u prsima jeste činjenica da mu Patrick sada dođe nekakav kao rod...pa i meni bi u srećnim vremenima bio svekar..ouh....
....
„Možda smo ipak trebali prihvatiti ponudu za onu zabavu...", Itan mrmlja pored mene dok nešto zapisujemo na...pa na engleskom. Pretpostavljam da je to razlog što bi radije vrijeme provodio na zabavi prožetoj našim lažima u šta bismo kao novu žrtvu morali uvući i njegovu majku...sve će biti teže nego što sam mislila..zapravo, već odavno nisam ništa mislila jer, da jesam, sada vjerovatno ne bih bila u ovako ultra nezavidnoj situaciji.
„Itane, dovoljno mi je užasno bilo jutros za doručkom...večeras bi Raymond inzistirao da pozovemo i Oliviu pa bismo ponovo morali reprizirati našu bruku...molim te ne otežavaj."
„Pa to je ionako nezaobilazno...uostalom,objasnio sam Raymondu da moja majka još uvijek ništa ne zna..."
Naslonila sam glavu na podlakćene ruke jer cijeli čas mijenjam različite poze kako ne bih morala gledati ka tabli...tačnije, katedri...tačnije, profesoru.
„Počeće sumnjati...ponašamo se kao da je 'naše'..." Napravila sam čudnu grimasu pri izgovaranju onog 'naše', „..još uvijek nerođeno dijete već na Interpolovoj listi bjegunaca..."
Umjesto da mi bilo šta kaže samo je stavio ruku na moja leđa i blago me potapšao. Ja sam kao uplašena da ću vidjeti krvavu Mariju polako podigla glavu i bacila pogled na kovrdžavog profesora koji takođe nešto zapisuje i pri tom ne krije da žvaće žvaku...jagoda i mint...mora da se onoj kučki taj ukus najviše sviđa. Od nekakve nepozvane ljutnje sam obrisala sjaj od jagode sa usana. Ne volim više taj ukus ni miris.
Namjerno dolazim na predavanja da bih mu dokazala da me nije...kako da kažem, ukopao, ali čini mi se da to i nije tako dobra ideja. Osjećam se užasno i psihički i fizički i stalno mi se čini da bih mogla povraćati ili plakati...ne mogu prestati razmišljati o svemu onome što mi je učinio...o svemu onome što mi je rekao...svemu što se izdešavalo i svemu što se odvija u meni...u mojoj utrobi. U njoj raste jedan novi mladi život...iz dana u dan je sve veći i razvijeniji...sve više poprima obličje čovjeka, a samim tim i nekakve potrebe i osjećaje koje će pokazati nakon rođenja...prvo što će mu biti potrebno jeste otac...ali pravi. Ne želim da jednom kada bude imao 3o godina sazna istinu i zauvijek me mrzi...ali isto tako ne mogu ni da mu sama kažem zašto njegov otac nije tu i ne želi čak ni da čuje za njega...umjesto da se potrudi, u isto vrijeme me je pitao da li je to njegovo dijete i dopustio zaručnici da blebeta i zaručničkom prstenu i vjenčanju. Prosto je bezosjećajan i bez ikakvog morala. Bijednik. Idiot. Kreten. Cijeli dan me nijednom, ali baš nijednom, nije pogledao.
„Ouh...", taman što sam proizvela taj zvuk u očaju, vrata su se otvorila i na njima se pojavila...Kučka! Nesvjesno sam udarila rukom od sto ali na svu sreću, već su svi bili zaokupljeni drugim prizorom.
„He-ej!", cvrkuće ko gavran i ulazi unutra kao crvenkapa, a ne profesorica...mogu li se pretvoriti u vuka i uživo odigrati predstavu samo što bi ovoga puta bajka imala malo tragičniji ishod. Babetina bi bio Harry, mhm...Oboje bi' ih pojela...prožvakala...samljela...oj meni...Uplašena vlastitim okrutnim i psihopatskim mislima sam protresla glavom i malo više se uspravila.
„Dobro veče." Harry pokušava da ostane profesionalan, a ona mu prilazi sa nekakvim papirima. On brzo ustaje i pribija se uz nju dok mu ona nešto priča i pokazuje...šapuće...prosto hoću da se pretvorim u muhu i odletim tamo kako bih čula šta je u pitanju. Možda ima veze sa vjenčanjem? Oj...Neprestano, neuspjelo konkretno, dodiruje isklesano muško tijelo te me gotovo izluđuje. Ipak, obuzdavam se i pokušavam da zamišljam da sam vuk, a oni crvenkapa i babetina. Ne razumijem zašto se vrijeđam...nije me briga za njih...pa dobro, možda zaista ne bi bilo da ne nosim njegovo dijete. Njegovo!
„Profesorice!", odjednom ih neko doziva iz gomile koja je prethodno neprestano brbljala i svi se okrećemo u tom pravcu. U pitanju je jedan od rijetkih studenata, muškog pola...Ipak, nekako na osnovu njegovog izgleda ne sumnjam da ga je njegov hormonalni poremećaj doveo na časove zgodnog Stylesa.
„Reci.", kučka pitomo progovara, a ovaj se sav crveni prije nego što ponovo progovara. Harryev zeleni pogled djeluje tako usplamtalo...
„Da li je istina da se vas dvoje trebate vjenčati?"
Zubi mi se poput magneta prejako spajaju, a Itan mi upućuje zbunjeni pogled koji ja ignorišem jer sam na ivici da izletim sa predavanja..to sam učinila toliko puta, ali ovaj se moram obuzdati.
„Uhm..." Kučka skreće pogled ka Harryu, a ovaj obrazuje jedan svoj krivi smiješak i klima glavom obamotavajući ruku oko njenog pretankog struka.
Prekini se! Prekini se!
'Ne znam da li si se naslušala previše mojih komentara ili me jednostavno kopiraš.', glasić me uvrijeđeno pita, a ja samo kolutam očima.
Odjednom, počinju aplauzi i horske čestitke. Ipak, svim prisutnim studentkinjama, pa i onom studentu se izrazi lica izobličavaju u nekakve nezadovoljne i razočarane, a ja se pitam šta bi bilo da ja još ustanem i nadodam kako nosim njegovo dijete. Prosto, situacija je gotovo pa komična.
„I to za samo par dana." Kučka ponosno nadodaje i podiže glavu ka Harryu na šta joj ovaj uzvraća poljupcem. Zar oni nikad nisu čuli za pristojnost?
'Mhm...nešto se ja sjećam da si nedavno i ti bila ondje prevrnuta sa raskrčenim nogama.'
Ali se nije ništa dogodilo i zato šuti.
'Ma baš zato što se nikad ništa nije događalo sada tu sjediš napumpana.'
Nepristojan si.
„Ooo pa recite nam više!" Studenti postaju sve zainteresovaniji, a ja telepatski pokušavam da im priđem, opalim im šamarčinu i zaderem se da začepe. Ipak, moja radoznalost koja je već duže vrijeme bila ošamućena sa prevelikim tokom informacija, se napokon pojavljuje i upravo tu moju telepatiju vrši nada mnom sva ljubičasta od želje da čuje sve o vjenčanju.
„Pa...Huh, pripreme su još uvijek u toku. Dragi je sve prepustio meni." Gleda ka Harryu, a ovaj se smješka i neprestano je mazi ili po struku ili rukama...Ponovo ne gleda ka meni. „Ali će zato on organizovati sve vezano za medeni mjesec."
„Mhm...već sam pronašao veoma egzotično mjesto.", govori jedva kontrolišući smiješak koji mu neprestano izvija usne i ucrtava rupice.
„Rećeš mi?", ova se sva uvija dok ga pita, a on odmahuje glavom i mršti se ipak ne sklanjajući onaj razgaljeni izraz lica.
„Rekao sam ti već da je iznenađenje."
Ova se kao buni, a on je štipka za obraz i tako počinju nekakva zaljubljena pre*eravanja zbog kojih meni odjednom drhti dojnja usna. Osjećam kako mi Itan stišće ruku i malo mi hvali da se otrgnem, brecnem se na njega, optužim za sve svoje životne probleme i neuspjehe, a zatim odem napolje i napokon upotrijebim luster i hemijsku te okončam svoj bijedni život. Ipak, znam da ne bi bilo smisla...u mom životu čak ni samoubistvo ne bi imalo smisla.
'Bi vjeruj mi! Meni prvom bi imalo!' Sa iskrenim izrazom lica mi počinje davati 'prijateljske' savjete, a ja se suzdržavam, a da ne vrisnem. Svi u glas pričaju, ono dvoje se smiju, gurkaju, štipkaju, maze, ljube...gore je i od mog jutrošnjeg sna.
„Želiš li da odemo?", Itan me pita, a ja odmahujem glavom i okrećem je na drugu stranu.
„A dajte, recite nam još!"
Odjednom i neočekivano napokon zvoni, ali niko ne želi da ode.
„Ako želite, možete ostati preko odmora pa ćemo vam reći ako vas još nešto zanima.", kučka govori sa leđima prislonjenim uz tijelo kovrdžavog dečka koji je obamotao ruke oko nje i sada je ljubi u kosu i obraze...prosto, obasipa je pažnjom i nježnošću za kojom ja odjednom toliko žudim, a nekako znam da mi je Itan ne može pružiti...tačnije, niko mi je ne može pružiti...osim njega. Harrya. S tim očajnim priznanjem ustajem i sa podignutom glavom napuštam predavanjem praćena jedinim dečkom kom je zaista stalo do mene, a ja mu to nikako ne mogu uzvratiti.
'Glupačo!', radoznalost sikće na mene, a glasić se valja od smijeha.
„Hej, nemoj se nervirati.", Itan me tješi dok kroz gomilu studenata trčkara za mnom, a ja duboko uzdišem i izdišem.
„Nije uredu.", govorim onako za sebe, ali me Itan na svu sreću ne čuje. Staje ispred mene i zaustavlja me jer je vjerovatno predvidjeo da bih u protivnom hodala sve dok se ne bih zabila u nešto.
„Prestani misliti o njemu, ne zaslužuje ni da ga pogledaš, a kamoli bilo šta drugo.", govori sa dlanovima položenim na moje obraze, a ja neprestano odmahujem glavom iako ni sama ne znam šta negiram. Naravno da nije ništa zaslužio, ali problem je u meni...ne znam šta mi je...zašto ga jednostavno ne precrtam? Tješim sebe da mi još uvijek nešto znači kao zbog djeteta, ali šta ako nije ni to? „Hajde idemo do prodavnice da kupimo nešto pa da sljedeće predavanje provedemo u parku ispred. Može?" Klimam glavom jer znam da ne bih bila sposobna provesti narednih skoro sat vremena u istom položaju.
Nekolike šale od strane plavokosog dečka iz prodavnice, Nialla, kao i čokoladni puding u kombinaciji sa mojim omiljenim pićem, ledenim čajem, su uspjeli da me malo umire i oraspolože pa sam napokon mogla da normalno i do kraja udišem večernji, svježi vazduh koji se kovitlao oko cijelog univerziteta. Sjedili smo podosta dalje od klupe na kojoj smo Harry i ja jednom...na samom početku cijelog tog brodoloma. Stravično mi je i razmišljati o tome kako sam ga tada gledala kao nekakvog misteriozno – čudnog geja, a sada sjedim sa njegovim djetetom u stomaku dok tugu oko njegove ženidbe utapam u slatkišima.
„Želiš li da uopšte više večeras idemo na predavanja?", Itan me pita dok žvaće žvaku od borovnice, a meni malo hvali da mu kažem da bi mogao početi uzimati nekakve kombinacije.
Slegnula sam ramenima, a on je ustao.
„Pa idemo onda. Možemo negdje na večeru?"
Moja crijeva su jedva dočekala takvo pitanje pa sam klimnula glavom i ustala odmah primjećujući kako neko napušta koledž...Crvenkapa i babetina.
Ipak, izgledaju mnogo atraktivnije od toga...ona na sebi ima čak i njegovu jaknu. Kučka jedna, kobajagi zaboravila svoju.
„Hajde." Itan me podstiče i hvata za ruku, a zatim povlači. Negdje su iza nas i zaklela bih se da mogu osjetiti Harryev miris. Ludim.
'Sa saznanjima kasniš više nego Kolumbo.'
„Idemo li prvo na večeru ili odmah kod tebe?" Kučkica pita, a ja čvršće stiskam Itanovu ruku.
„Možda bismo mogli prvo nešto pojesti. Gledan sam."
Ha, vidi što izbegava da idu kod njega.
Glasić me gleda preko oka.
Šta je?
„Važi ljubavi. Volim te."
Ma šta? Kud će mu to reći?
„I ja tebe.", muški glas progovara, a meni se noga odjedanput izvrće.
„Jaoj!", uzvikujem, a Itan se zabrinuto zaustavlja i previja.
„Jesi li dobro?"
Uspaničeno me pregleda i pipka, a ja hoću da mu kažem da prestane iako znam da sam ja ta koja je prva privukla pažnju. U sto vragova, uravo joj je izjavio ljubav.
„Nastavi...", govorim mu sa stegnutim glasom i bolnom grimasom. Nožni članak mi pulsira. Još uvijek mogu da čujem kako štikle od one klopoću iza nas i samo se pitam jesu li razmijenili koji neumijesni šapat oko mog prosipa.
Napokon smo došli do prokletog parkirališta i Itanovog auta, ali umjesto da odmah uđem u njega, okrenula sam se prema crnokosom dečku i kraičkom oka snimila ne golupčiće nego gavranove koji su se kretali ka nama.
„Poljubi me.", tiho sam mu rekla, a on se namrštio i zbunjeno me pogledao. „Poljubi.", rekla sam nešto nasilnije i oštrije i zakolutala očima iznervirana njegovom zbunjenošću. Obamotala sam ruke oko njegovog vrata, privukla ga sebi i prislonila usne na njegove. Trebalo mu je par trenutaka da se snađe, a onda je napokon obamotao ruke oko mene i počeo da mi uzvraća poljupce. Nikada prije nismo razmijenili nijedan strastveniji poljubac, a i ovaj je ništa u odnosu na...ma ja...
„Itane...", prodahtala sam njegovo ime na šta se on nasmijao, a i meni je malo hvalilo da zaplačem od muke koja me je natjerala na ove jade.
„Ipak nisam gladan, možda bi bilo bolje da odmah odemo kod mene." Čujem promukli glas prožet zavodljivošću zbog kog, kao i riječi koje je formirao, imam osjećaj da su mi se nekakve kosti u grlu premjestile pa me sada bodu.
„Hmm...ozbiljno?"
„Mhm...tvoja suknja me izluđuje."
Dovraga Harry! Čujem ženski kikot i zatvaranje vrata, a odmah nakon što se zvuk automobila utišao, brzo sam se odmakla od Itana i duboko uzdahnula.
„Ovo si učinila zbog njega, zar ne?", pita me dok prelazi prstima preko usana, a ja škljocam zubima.
„Hoću kući...", govorim mu i ulazim u auto osjećajući se više nego grozno...ne želim da budem bezobrazna prema Itanu, ali želim prema Harryu i onda nekad...hu..
Itan ulazi ponovo snužden u auto, a ja se ponovo osjećam krivom pa spuštam ruku preko njegove. Plavi pogled zbunjeno dolijeće do mene, a ja uzdišem.
„Nije zbog njega...mislim, možda sada jeste bilo, ali...samo hoću da mu dokažem da sam i ja krenula dalje i da sam pronašla...nekog...dragog, ko me može usrećiti više nego on.", prevaljujem to preko usta, a njegov izraz lica postaje nekako svježiji i raspoloženiji.
„Ozbiljno?", pita me, a ja klimam glavom i smiješim mu se na šta i on izvija svoje usne. „Drago mi je što to čujem." Poljubio mi je ruku prije nego što je upalio auto i izvezao nas na autoput, a ja sam pokušala da razmišljam o svemu osim tome šta će Harry uskoro raditi u svom stanu...u svom crno – bijelom svijetu...sa nekim ko nisam ja...
......
Narednih dana sam se posvećivala 'pražnjenu glave', uz mnogobrojne glasićeve komentare na račun toga da nemam šta da prospem iz nje...kako god, ne znam ni sama kako, ali uspjela sam da Harrya i kučku, koju nikako ne mogu da zovem drugačije, stavim u drugi plan. Prepustila sam se učenju i poslu kao i mnogobrojnim razgovorima sa Oliviom koja je takođe saznala za moju trudnoću pa je željela da obavi ono što bi inače trebala...moja majka.
Na predavanjima engleskog sam obraćala više pažnje na Itana nego gradivo što je ponovo bilo...nemilosrdno? Prema Itanu vjerovatno da ali nije ni on da se previše buni. Jednostavno, i on i ja gajimo nadu da bih možda zaista mogla početi nešto osjećati prema njemu...možda i osjećam? Ko zna...vjerovatno moram sačekati da se haotična zbrka iz moje glave malo raziđe da bih dobila odgovore...
„Zar Liam i ti subotom ne idete u kino?", pitam Lauren dok izlazimo na večernji, prljavo plavi suton. Boja neba je prelijepa ali se sve više gasi pod pritiskom zimskog skraćivanja osvijetljenog dijela dana.
„Inače da, ali..." naglo zastaje i nervozno gricka gornju usnu dok nešto prebira po tašni i posmatra me kraičkom oka.
„Ali?"
„Pa...večeras je na momačkoj večeri."
Taj njen odgovor me je naježio više od hladnog novembarskog vazduha.
„Oh..." Da li da pitam čijoj? Ili već znam? Da to nije mnogo manje od sedam dana? Danas je subota, a kučka mi je ono rekla u utorak...Pa dobro, i nije mnogo manje. „Harryevoj?", jedva to pitam s osjećajem da su mi se glasne žice zalijepile jedne za druge. Ona klima glavom sa nesigurnim izrazom lica...zna za ponešto od svega što se izdešavalo između Harrya i mene pa se ne čudim njenoj uzdržanosti. „Dakle, vjenčanje je sutra?"
„Mhm..."
„Ideš li?"
„Da. Mislim, i meni su poslate pozivnice kao Liamovoj djevojci. Njih dvojica se zaista dugo druže."
Imam osjećaj kao da se pravda zbog mene, a to nema nikakvog smisla pa brzo skrećem sa teme.
„Biće mi neobično sutra raditi bez tebe." Zapravo neće jer ću vjerovatno umirati zamišljajući kako u to vrijeme Harry i ona kučka stoje pred oltarom i izgovaraju prokleto sudbonosno 'da'. Malo mi hvali da zatražim od Lauren da mi prenosi šta se dešava, ali odlučujem da ne spadam na to. Ako ništa, barem ću onda znati da je sve između Harrya i mene napokon okončano te da nemam razloga da razmišljam kako bi moglo biti drugačije. Nije i neće biti.
„I meni bez tebe."
Nasmiješila mi se i zagrlila me, a onda smo se kao i svako veče pozdravile i krenule svaka na svoju stranu. Ponovo nisam uzimala taxi nego sam odlučila ići pješke i po ko zna koji put izmorenost koristiti kao oružje protiv uznemirujućih misli.
Čvršće sam obamotala ruke i jaknu oko sebe, podsvjesno vjerovatno stvarajući toplije okruženje tom malom bepčetu koje se krije i još uvijek ne sluti šta se dešava...vjerovatno, ako jednom odlučim ispričati mu ili joj šta se sve izdešavalo, posebnu pažnju ću posvetiti ovoj večeri kada sam znala da je došao zvanični kraj te da će sljedećeg dana njegov ili njen otac biti tuđi muškarac.
Cijelo veče sam provela nasilu se smijući i gledajući komedije koje su me najviše tjerale na plač.
„Jesi li dobro?", Amanda me zabrinuto pita dok ja donosim drugo pakovanje čipsa i načimam ga.
„Aham. Što?"
Odmahuje glavom te odbija moju ponudu da uzme grickalica.
„Možda bi trebala malo prileći?"
„Zašto? Super sam."
„Pa...trudnice se nekad malo čudno ponašaju i osjećaju..."
„Hoćeš reći da sam sad i poludjela od trudnoće?", uvrijeđeno je pitam, a ona koluta očima.
„Naravno da ne, samo..."
Upitno je posmatram sa podignutim obrvama, a ona odmahuje rukom i nastavlja da gleda komediju zbog koje sam ja ponovo počela nasilu da se smijem usput neumjereno jedući.
Kada mi je napokon svo to ludilo prisjelo otišla sam na spavanje dugo nakon Amande i Raymonda koji je veče proveo pišući nekakav novi članak.
12:ooh....sigurno još uvijek traje? I sada pari oči dok mu neka striptizeta igra u krilu...
Ma neka ga.
Stomak me boli.
Dovraga, znam da nisam trebala onoliko jesti.
Sa rukama prislonjenim uz stomak sam počela da se okrećem po krevetu i samo bespotrebno gužvam posteljinu...bez ikakve koristi...bez sna. Iako je hladna vražja noć meni je vruće i mogu osjetiti kako mi kosa i uopšteno cijelo tijelo postaju sve vlažniji i vlažniji. Ne znam šta mi se dešava.
„Hu..." Počela sam da pušem pod vlastitu pidžamu i pokušavam se rashladiti ali bez rezultata. Možda bih se mogla istuširati? Ma spavaj Aurora.
Ponovo sam legla i naravno, nova nikako dobrodošla misao mi pecka mozak. Već je prošla ponoć i svečano je počeo dan kada će se Harry oženiti. E pa neka će, zaboli me briga.
Nemam pojma koliko dugo sam se okretala ali samo znam da me je obuzimala sve veća nervoza koju sam sama stvarala i nikako nisam mogla prestati. Izluđujem samu sebe.
'I mene.'
„Aurora!" Čini mi se da me neko zove i istinski se počinjem brinuti za svoje mentalno stanje. Još mi se po vrh svega i glasovi pričinjavaju. Glasić izdiše i maše glavom, a ja se okrećem na desnu stranu na kojoj uvijek najlakše zaspem ali mi večeras ni ona ne može pomoći. „Aurora!" Eno ga ponovo. Šta mi je? Baš kada sam krenula da poklopim uši jastukom i rukama, ponovo se čulo. „Ro!"
Ro?
Brzo sam iskočila iz kreveta i stala na sred sobe kao neki manijak čekajući da se ponovo čuje. Iskreno, ozbiljno se plašim za sebe.
„Ro!"
„Ma šta..."
Brzo sam prišla prozoru i provirila kroz roletne. O moj Bože...Otvorila sam ga i uvjerila se da zaista vidim kovrdžavog dečka koji je stajao u mom dvorištu sa rukama preko lica. Šta mu je? Čak je i glasić raskolačio oči. Radoznalost je samoj sebi stavila vodu u kojoj se planira skuvati na šporet.
„Harry?" Pokušavam da budem tiha, a on naglo spušta ruke i podiže glavu ka meni.
„Ro! Spavaš li?!"
„Spavam li? Pobogu, 3h je poslije ponoći...šta radiš tu?"
Srce mi nenormalno titra dok razmišljam kako je vjerovatno i ovo još jedna noćna mora. Ako ništa, barem mi još uvijek nisu izrasle uši.
„Eto me kod tebe!", obavještava me, a ja gotovo iskačem kroz prozor.
„Ne!", preglasno sam se zaderala i brzo stavila ruku preko usta. Samo treba da se probude Raymond i Amanda. Želim da mu kažem da ide kući ali se bojim rizikovati pa prolazim rukom kroz kosu nesigurna oko sljedećeg koraka. „Čekaj tu."
Brzo sam zatvorila prozor, obula papuče, izašla iz sobe i najtiše moguće sišla u prizemlje. Osjećam se da idem pričati sa duhom jer mi je neprihvatljivo da povjerujem da je zaista Harry tamo. Zašto bi pobogu došao kod mene? Momačke večeri traju i po cijelu noć...nemoguće da je već završilo. Otključala sam vrata i otvorila ih odmah se susrećući sa onim njegovim krivim smiješkom koji je ovoga puta bio nekako čudan. Naslonjen je rukom na okvir od vrata i posmatra me sa zelenim zjenicama okruženim roskasto-crvenim kolutovima kao i gustim trepavicama. Dah mi se izbija sam od sebe. Zatvaram vrata iza sebe i prekrštam ruke istupajući na veću udaljenost od njega.
„Šta radiš ovdje?", hladno ga pitam, a on stavlja ruke iza glave pri čemu mu se podiže crna, nečim rozim isflekana majica. Pantale su mu takođe previše spuštene, a jedno dugme otkopčano...šlic do pola takođe. Šta mu je?
„Došao sam da te vidim.", govori mi i usput djeluje nezainteresovano. Glas mu zvuči čudno pa hoću da ga više proučim odlučna da neću da se obazirem na njegov odgovor. Ponovo se igra.
„Šta si?"
„Došao da te vidim!", ponavlja nešto glasnije,a ja shvatam šta se dešava.
„Pijan si."
„Nisam."
Podižem obrvu, a on prelazi dlanom preko desne strane lica i proizvodi nekakav zvuk.
„Pa šta i ako jesam?"
Posmatra me sa napola spuštenim očima, a ja primjećujem da mu dojnja usna na jednom mjestu krvari. Mrštim se i želim da mu priđem, obrišem mu to, ali znam da ne bi bilo uredu prema meni samoj.
„Briga me kakav si, a sad idi!" Pokazujem mu rukom ka putu iza nas i primjećujem da nema range rovera. Čime je došao?
„Neću..", grubo mi se protivi, a zatim nespretno oblizuje usne i kupi jezikom onu krv. „Pođi sa mnom."
Na silu se smijem i od muke okrećem glavu na drugu stranu.
„Gdje? Na momačku veče? Pa da se hvališ kako si me iskoristio i izigrao?", pitam ga, a on se mršti i nešto mrmlja prije nego što daje pravi odgovor.
„Otišao sam sa nje..."
„Sa vlastite momačke večeri?"
„Morao sam tebe da vidim..."
„Joj Harry...", mrmljam čvrsto se držeći pribijena rame uz rame sa zdravim razumom koji mi govori da budem jaka i ne podlegnem njegovim prljavim igricama. „Ne znam kakav si to ti čovjek pa ti nije dovoljno da više puta nekoga poniziš nego imaš potrebu da to radiš iznova i iznova i iznova...ali ja sam umorna od toga. Zaista jesam i zato te molim pa makar ti bio pijan ili kakav već da odeš ali zauvijek. Za nekoliko sati ćeš se oženiti sa osobom koju voliš i koju , nadam se, nećeš povrijediti kao što si mene. Sada bih trebala vjerovatno da iskoristim priliku i isprebijam te ali neću jer si mi nebitan. Jer ne želim više da se nerviram zbog tebe. Ne želim više da se uzbuđujem jer psihopate kao što si ti to ne zaslužuju. Da, ti si psihopata! Psihopata koji ima stalnu potrebu da hrani svoj egoizam i bezosjećajnost tako što će da uništava tuđe živote. E pa slobodno, ali sa mnom se završio." Cijelo vrijeme mi je ton ravan i samouvjeren pa prosto razmišljam o tome kako samoj sebi dodjeljujem Oskara dok sam obučena u prelijepu bijelu haljinu na kojoj crvenim slovima piše 'Fuck u Harry!'. „Sada idem da spavam, a ti idi kući dok se neko nije probudio.", govorim mu i krećem da ga zaobiđem ali mi on staje na put. Oči su mu i dalje crvene ali od alkohola, ne naravno zato što su ga pogodile moje riječi.
„Je li on tu?", pita me, a ja kolutam očima i mašem glavom.
„Bolestan si."
Iako pokušavam da ga zaobiđem i uđem u kuću, ne uspijevam jer je, unatoč krvi natopljenoj alkoholom, još uvijek dovoljno snažan da me zadrži.
„Reci mi.", govori nešto grublje pri čemu mu se jezik još više sapliće. Zaudara na mješavinu viskija i još nečega što ne uspijevam da imenujem.
„Ne, nije tu."
Imam osjećaj da ne bi valjalo da se inatim da ne bi napravio nekakvu glupost. Licem mu se širi pijani osmijeh, a ja podižem obrve.
„Šta je tu smiješno?"
Oblizuje usne i ponovo kupi onu krv koju zatim otklanja međusobno trljajući usne koje su mu rumenije nego ikad.
„Da sam ti ja još uvijek dečko ne bih te tek tako puštao da sama spavaš...kasno ste otkrili da je gej?"
Proizvodim iznerviran zvuk i prstima trljam oči pokušavajući da shvatim šta je najbolje dalje da radim jer ovako nekako...ne ide.
„Ti mi nikad nisi bio dečko Harry.", podsjećam ga, a on se mršti.
„A da...zaboravio sam da mi nisi bila djevojka nego igračka."
„Skotu!", prosiktala sam i odgurnula ga svom snagom puna bijesa se upućujući ka vratima na koja se on naslonio i ponovo mi pregradio put. „Makni se!", naređujem mu sa stisnutim zubima i ogromnom željom da ga sveg izudaram, ali mi ne treba još i to. Samo hoću da već jednom ode što dalje od mene! Hoću da već jednom prestane ponavljati tu prokletu riječ zbog koje se uvijek osjećam kao odrpana krpa.
„Šalio sam se Ro...", govori sa nakrivljenom glavom i razgaljenim glasom, a ja osjetim kako sam ponovo na ivici sloma.
„Ne, nisi se šalio, a sad se makni ili ću inače zvati policiju! Shvati da ja sad ne vidim nikakvog Harrya s kojim sam spavala ili se ljubakala ili ne znam ni ja šta već nego vidim jednu običnu ludu pijanicu koja mi ne da da spavam!" Shvatam da rizikujem da deranjem probudim Raymonda i Amandu pa se brzo stišavam kako ne bih izazivala još veće zlo. „Idi."
„A izvini, pijan sam...", priznaje sa previše iskrenim izrazom lica, a ja se iroinično smijem.
„Pijan si? E pa izvini ali ja sam nekako previše puta čula slične riječi i kada si bio sasvim priseban i trijezan zato molim te prestani sa ludorijama i makni se. Ozbiljna sam kad kažem da ću zvati policiju." Zapravo nemam mobilni ali moram nekako da ga uplašim...ako je to ikako moguće.
„Zovi...samo sam došao da te vidim."
Oj kakav li romantičan i nježan dečko. Napravila sam se oduševljena skupivši ruke poput Betty Boop. „Baš lijepo od tebe..." Vratila sam ozbiljan izraz lica i oštro ga pogledala. „A sad se gubi.", prosiktala sam, a on je prošao rukom kroz toliko zamršenu kosu da čak nije uspio ni prste sasvim da provuče.
„Hoću još da te gledam..." Cijelo vrijeme djeluje nekako tužno i očajno i malo mi hvali da mu aplaudiram na tako izvrsnoj glumi čak i za vrijeme pijanstva.
„Harry Styles....ti se ženiš čovječe! Ako ti je dosadilo na momačkoj onda idi kod svoje suđenice, spavaj sa njom, radi šta hoćeš, a mene se već jednom kani! Ja sam pronašla drugog čovjeka, trudna sam s drugim čovjekom i mis...", zaustavila sam se u tenutku kada je on sa zatvorenim očima počeo da odmahuje glavom.
„To nije njegovo dijete."
„E pa nije ni tvoje!"
„Jeste.", samouvjereno mi govori, a ja stavljam ruke na bokove i odmahujem glavom. „Zar si zaista spavala s njim?", pita me nakon nekog vremena, a ja se smijem ne znam više ni sama zbog čega.
„Jesam Harry. Zašto ti je to toliko čudno?"
Pravi bolan izraz lica, a zatim se spušta i na kraju sjeda na pod pri tom više izvodeći pad nego klasično sjedanje.
„Želio sam da budem jedini muškarac koji će te ikad imati...", mrmlja i naslanja čelo na savijena koljena, a ja se i dalje pitam da li je moguće da sve ovo nije nekakav san?
„Harry, ti si samo želio da me staviš u svoju kolekciju trofeja – igračaka i eto, sada kada si uspio, zašto jednostavno ne nastaviš dalje? Možda je i ta ženidba neka igra sa kuč...sa Chloe, otkud znam, ali me nije briga. Nastavi da povrjeđuješ djevojke, to je tvoja stvar. Ja sam već istrošena, sjećaš se?"
„Ma to ja samo tako kažem..." Malo je podigao glavu i počeo da trlja čelo. „..da te povrijedim."
„Ha." Stavila sam ruke na kukove i sa nekakvim kiselim smiješkom okrenula glavu ka pustoj ulici obasjanoj slabašnim uličnim svjetiljkama bez kojih bi bio mrkli mrak s obzirom da je nebo zataknuto oblacima. „Zašto bi me želio povrjeđivati? Kao da igra nije bila dovoljna."
„Nije sve u igri.", govori mi i pokušava da se ustane ali mu ne ide i na kraju ostaje u istom položaju.
„Nego u čemu je onda?"
„I u tebi je...i u nama...i onome što smo imali..." Briše onu krv sa usana i razmazuje je po pantalama na kojima se prorez još više rascjepao i došao do šava.
„Mi nismo ništa imali Harry. To je sve bila i..."
„Nije! Nije!"
Gleda me ravno u oči sa svojim pijanim, zelenim i lažno iskrenim.
„Eto, zamislimo da nije..." Osjećam se užasnuto vlastitim riječima. „...svejedno, ti si me povrijedio, ponizio, slomio...i još se danas i ženiš. Zar treba nešto više da ti da do znanja da je sve uništeno?"
„Znam i ja da je uništeno."
„Pa šta onda hoćeš?"
„Pa ne znam ni ja..." Ispruža duge noge i izdiše naslanjajuži glavu na vrata. „Hoću da mi..."
„Šta Harry? Dovrši molim te pa da ideš jer mi se spava."
Nakon ovog nema šanse da zaspem narednih 2o dana.
„Hoću da mi kažeš da se ne ženim nego...nego da ti budem dečko."
Prije nego što sam i shvatila šta radim prasnula sam u smijeh i brzo stavila ruku preko usta u pokušaju da ga prigušim. Ne mogu da se kontrolišem, a suze mi neprestano naviru na oči. Što je najgore od svega, nisam sigurna da li zbog smijeha ili žalosti.
„Ajoj, trebao bi češće da se napijaš. Znaš da budeš komičan, zaista.", govorim mu dok brišem suze potekle iz samih ivica očiju, a on je mrtav ozbiljan.
„Zaista ti to govorim...hoću da mi se vratiš."
„Hajde Harry, ne pretjeruj sada. Ne mogu jedni te isti vicevi biti stalno smiješni."
„Ovo nisu vicevi." Zvuči uvrijeđeno, a ja se spuštam u čučeći položaj.
„Onda je ismijavanje mene ili šta već? Hajde nastavi, očito si odlučio da zabavu dovršiš ovdje...na moj račun."
„Prestani stalno pričati kao da te mrzim."
„Naravno da me mrziš. I ja tebe mrzim. Zar to nije slatko?"
Posmatra me sa skupljenim obrvama i ona krv mu sada već teče i niz bradu. Dovraga, šta mu je bilo?
Želi da nešto kaže ali to svejedno ne čini pa ja odlučujem poduzeti ono što sam trebala na samom početku.
„Daj mi mobilni.", govorim mu, a on me zbunjeno posmatra dok dlanovima trlja koljena.
„Šta će ti?"
„Da ti nazovem taxi. Ne možeš takav kući."
„Ne treba mi.", inati mi se i zvuči ljuto. Gospode, koliko će još faza promijeniti dok ne ode?
„Zar 24h moraš da budeš krvopija?", pitam ga dok mu se približavam i pokušavam da dokučim do džepova kako bih pronašla mobilni. „Je li ti u jakni?"
Ne usuđujem se da ga dodirnem, a on sam zuri u mene i neće da odgovori. „Harry!" Ne reaguje, a ja kolutam očima i pokušavam da mu dohvatim džep od jakne, a on me hvata za ruke i počinje povlačiti ka sebi. „Puštaj.", ljutito mu govorim dok pokušavam da zadržim snižen ton, a on odmahuje glavom. Pobogu, kako je moguće da nije u stanju da sam ustane, a svejedno je jak da me drži?
„Voliš li ga?"
„Itana?"
„Znaš da mislim na njega.", brecnu se, a ja se nastavljam otimati. Međutim, bezuspješno. „Ako se smiriš i normalno razgovaraš sa mnom sam ću nazvati taxi i otići, okej?", pita me, a ja imam osjećaj da ga je svjež vazduh izgleda ipak malo otrijeznio mada još uvijek itekako sapliće jezikom.
„Hoću ako mi pustiš ruke." Poslušao me je, a ja sam odahnua i sjela na hladni beton malo se udaljavajući od njega.
„Ustani.", govori mi, a ja mu upućujem zbunjen pogled.
„Prehladićeš se...moraš paziti..na...", svako malo zastaje i sve više grči usne, a ja podižem obrve.
„Bebu?"
Klima glavom i okreće je na drugu stranu, a ja se ovoga puta suzdržavam od smijeha.
„Da, volim ga.", odgovaram mu na maloprije postavljeno pitanje, a on naglo okreće glavu prema meni i pri tom pretura jezikom po unutrašnjosti usana još više ističući onu rasjekotinu.
„Nosiš njegovo dijete?" Prošla je duža stanka prije nego što je ponovo progovorio.
„Da, nosim njegovo dijete. Rekla sam ti već."
Klima glavom i zagriza unutrašnjost obraza, a meni se unatoč hladnoći dlanovi znoje.
„Da li će ti biti imalo žao kad se danas oženim?"
Ne pita 'ako' nego 'kad'. Dakle, konačno je bez obzira na moj odgovor. Podsmijavam se samoj sebi. Naravno da mu nije stalo do mog odgovora.
„Ne.", odlučno mu govorim i gutam bodljikavu knedlu koja me tjera da na trenutak stisnem oči i obuzdam samu sebe.
„Da li me zaista mrziš?"
Svakim novim pitanjem glas mu je sve drhtaviji i jednostavno me zbunjuje.
„Da Harry, mrzim te.." Osjećam se loše ali uporno sebi nabrajam sve loše stvari koje mi je učinio kao i sve one odvratne riječi koje sam čula s njegove strane. „Mrzim te iz dna duše.", su riječi formirane zajedničkom snagom svih onih ponižavajućih postupaka i riječi od strane tog kovrdžavog dečka koji me sada posmatra pijanim, crvenim ali i suznim očima.
„Da...da možeš, da li bi promijenila išta od onoga lijepog što se desilo među nama?", pita me sa pognutom glavom, ali pogledom usmjerenim ka meni, a ja se smijem suzbijajući suze.
„Lijepog? Harry, to je sve bila tvoja igra...tvoja sr*nja. Zašto misliš da bih na to gledala kao na nešto lijepo? Pa to je najjadniji i najponizniji dio mog života jer sam gajila nekakve proklete nade..." Jao, što to rekoh? „..i, ako bih ikada išta mijenjala onda bi to bio trenutak kada si ušao u moj život, jer bih definitivno učinila sve da nikad ne progovorim nijednu jedinu riječ sa bezosjećajnim idiotom kao što si ti."
Oblizuje usne i pri tom jasno mogu da vidim usijanu suzu na njegovom obrazu.
„Harry, ne glumi da plačeš. Kako ti ne dosadi?", pitam ga i krećem da se ustanem ali se on brzo trza.
„Čekaj..."
„Šta je sad?"
„Molim te neka te tu.."
„Šta izvodiš?", pitam ga u trenutku kada počinje da mi se približava prevlačeći se preko poda te se zaustavljajući tačno pored mene.
„Samo sam želio da te vidim i dobijem tih par odgovora kako bih bio uvjeren u istinu prije nego..."
„Prije nego što se oženiš?"
„Ne samo to...prije nego što odem.", govori mi sa ispruženim tijelom oslonjenim na lijevu ruku tako da su nam lica bila na istoj visini.
„Kako to misliš?"
„Ovo je posljednji put da se vidimo Ro.." Svako malo pravi nekakvu grimasu nastalu pod uticajem glavobolje i pijanstva u čijoj srži se nalazi. „Chloe i ja se selimo odmah nakon vjenčanja."
Te njegove riječi mi odsijecaju cijelo tijelo, ali nastavljam održavati smiren i nezainteresovan izraz lica.
„Samo hoću da znaš da nisi bila samo....istrošena igračka za mene."
Okrećem glavu na drugu stranu i prekrštam ruke sa ogromnim pritiskom u prsima. Imam osjećaj da ću eksplodirati.
„Ro...", mrmlja i stavlja ruku na moj obraz kako bi mi okrenuo glavu, a ja je odmičem od sebe. „Molim te pokušaj barem na trenutak da zaboraviš na sve i dopusti mi da te dodirnem...posljednji put..."
„Neću Harry!"
„Molim te.."
„Dosta mi je igara..."
„Kunem ti se da ovo nije igra! Kunem ti se ocem, a to još nikad nisam učinio!"
Okrećem glavu ka njemu i zatičem ga u još bolnijem stanju.
„On mi je bio najvažnija osoba u životu...ne bih se njime lažno kleo ma koliko loš ja bio...Molim te dopusti mi da te još jednom dodirnem..."
Odmahujem glavom i želim da nešto kažem, ali baš kao u snu, glas mi negdje zapinje. Obuhvatio mi je ruku i počeo svaki zglob pojedinačno da ljubi sa zatvorenim očima i suzama odmah ispod gustih trepavica. Ne znam šta da radim i samo ukočeno zurim u njega, a on mi se još više približava i spušta usne na moj obraz usljed čega mi cijelo tijelo biva zasuto trncima.
„Sve bih dao da si sutra na njenom mjestu...", mrmlja sa usnama na mojoj koži i ja želim da mu kažem da ne budali....međutim, ne bi bilo smisla. Pijan je, neka trabunja šta želi. Podvlači nogu ispod mojih koljena te me privlači sebi i spušta usne na moje, a ja uporno sebi ponavljam kako se zakleo ocem da ovo nije igra...ipak, ta misao uskoro biva zamijenjena drugom, jednom još čudnijom, a to je da je ovo posljednji put da imam bilo kakvog posla sa ovim dečkom i upravo zbog toga bolno stiskam oči i spuštam ruku na njegovo rame. Usne su mu slane i zbog krvi i suza, a jasno mogu da osjetim miris alkohola kao i minta i jagode... „Zašto ne nosiš sjaj?", pita me i ne čekajući odgovor uvlači jezik u moja usta i stavlja ruku na moj potiljak tako da su nam lica sasvim pribijena jedno uz drugo. Lagano mi u ritmu neke samo njemu znane muzike sisa i razvlači usne dok mi gužva kosu i stišće kuk na koji je položio desnu ruku. Ja pokušavam da se obuzdam dok mu mahinalno povlačim kovrdže, a on blago stenje prije nego što naglo odmiče usne od mojih i spušta ih na moju bradu. „Nedostajaćeš mi Ro..." Ne odgovaram mu ništa, a on se polako, nekako, uspravlja u čučeći položaj još uvijek ne odmičući ruke od mene. Lica su nam još uvijek sasvim blizu...gledamo se u oči...njegove su još uvijek pijane, ali čini mi se manje nego kada je tek došao. Razbudio ga je ili razgovor ili vazduh ili oboje. „Sve je moglo biti drugačije.",mrmlja dok prelazi rukom preko mog obraza i usana. Još jednom je prislonio vlažne krvave usne uz moj obraz i promrsio nešto za šta mi je malo hvalilo da tražim da ponovi. „Volim te Ro..." Način na koji je to izgovorio nije bio ni sličan onome kada je Chloe rekao 'I ja tebe'. U ovim sada je nekako bilo više iskrenosti ma koliko mi u to teško bilo povjerovati. Nekoliko trenutaka je držao usne prislonjene na to jedno mjesto prije nego što se odmakao i ustao uzimajući par trenutaka da uspostavi ravnotežu. Bez ijedne više riječi se nekako oteturao ka ulici vadeći mobilni iz džepa, a ja sam sa rumenim usnama i još rumenijim obrazima kao i suzama u očima gledala za njim sve dok nije umakao.
Volim te Ro...