ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 41

Aurora's P.O.V. (Aurorina perspektiva)

Zurim u Harryeve prste koji se sve više grče oko malene spravice koja je trenutno, zajedno sa sadržajem koji prikazuje, kriva za to što mi se noge tresu kao dva pruta. Ako bih morala reći zbog čega tačno ne bih mogla jer...prosto, hajmo se samo zaustaviti na tom 'jer'. Ponovo vraćam pogled na sjenku čovjeka koji me u tom trenutku podsjeća najviše na demona...demona koji me je uništio i sada se kezi na samo nekoliko metara od mene...Baš kao ni onu noć...ne mogu da mu vidim prokleto lice u potpunosti. Sada samo mogu vidjeti sliku njegovog odvratnog keza čiji sam zvuk mogla da čujem tokom cijelog traumatičnog događaja...i tokom svih prokletih godina u snovima, ali i na javi. Proganjao me je i kad nije bio tu i evo sad ga vidim u potpunom, stvarnom izdanju...šokiranost mi struji tijelom, ježi ga, ledi, pretvara u gomilu ustreptale kože, kostiju i mesa, zapušuje mi uši...osjećam se da gubim tlo pod nogama. U pozadini čujem ostale automobile, Itana...au, ne...Itan nije tu, možda čak i Harrya, više nisam ni sigurna ali se osjećam kao da sam uokvirena nekakvom nevidljivom kupolom u kojoj se nalazim zajedno i jedino sa tim prokletnikom. Zar je moguće da je to on?
„Pa č...", napokon raspoznajem tek početak Harryeve rečenice koja biva prekinuta u trenutku kada onaj napokon mijenja svoj položaj, počinje da se kreće i ulazi u auto. „Proklet bio!", Harry sikće kroz zube, a zatim skreće pogled ka meni. „Idi na koledž, negdje gdje ćeš biti najsigurnija i čekaj me!", naređuje mi, a ja pokušavam da dođem sebi dok je još vrijeme.
„Gdje...", tek što sam to uspjela izustiti on se odmakao od mene te uletjeo u svoje auto. „Harry!" Posljednje atome snage sam iskoristila da uzviknem njegovo ime ali bez previše uspjeha jer je auto već bilo u pokretu...baš kao i od onog manijaka. Pa nije valjda... „Harry!", ponovo ga zovem i čak uspijevam i da potrčim ali se zaustavljam u trenutku kada gotovo gubim ravnotežu na samoj ivici trotoara. Mislim da me je trećina sekunde spasila od presovanja od strane munjevitih automobila koji neumorljivo prolijeću i utiču baš kao i dva koja me trenutno najviše zanimaju. Stavila sam obe ruke u kosu i stisnula oči ispuštajući bolan zvuk koji je bio u tom trenutku jedini način da se riješim barem desetine onoga što se skupilo u meni. Pa pobogu...
Potpuno nesposobna da više bilo šta pokopčam i smislim odlučila sam otići na koledž i barem jednom u životu poslušati Harrya s nadom da će ga to vratiti živog i zdravog nazad meni. Pa zaboga taj čovjek me je...silovao me je dovraga! Zar je toliko lud da krene za njim? Šta ako mu nešto učini? Odjendom počinjem biti više uspaničena zbog toga nego činjenice da me je taj prokletnik ponovo pronašao...činjenice da sam ga vidjela po drugi put u životu nakon pune četiri godine...Jedva se pomijeram i stalno gledam oko sebe kako bih se uvjerila da bi se našao neko ko bi me pridržao u slučaju da se srušim ali i nisam baš okružena sa mnogo ljudi. Nastavljam da se krećem dok mi pred očima bljeska kombinacija odurnih prizora iz prošlosti, poruka, sjenka sa druge strane ulice...sve djeluje kao horor...sve djeluje tako nestvarno i jedino mi preostaje da se nadam da je ovo samo još jedna noćna mora u nizu. Da, sigurno je to.
'Dobro došli u moju igru...' Šta to dovraga znači? I on dakle zna za igre? Da li to znači da poznaje Harrya? Ili ovaj poznaje njega? Pa pobogu to je isti vrag....više ne mogu ni da razmišljam normalno...Napokon sam došla do Birkbecka i jedva sam dočekala da uletim u njega po prvi pogled gledajući na tu ustanovi sagrađenu uglavnom od stakla kao utočište...Želim da uzmem mobilni i nazovem Harrya kako bih vidjela da li je dobro ali mi se ruke tresu, ne psotoji prokleta šansa da ih kontrolišem. U meni se ponovo javlja odvratna potreba da plačem, čak me i oči peku ali suza nema. Proklete bile, zašto se pojavljuju samo kad je Harry u pitanju? Bespomoćno sam sjela na bijele stepenice te stavila glavu među ruke u pokušaju da se urazumim i dođem sebi. Cijelo tijelo mi se trese i mislim da sam još uvijek u nekoj vrsti transa i šoka, plašim se kakva ću tek da budem kada postanem u potpunosti svjesna svega.
Nečiji koraci me tjeraju da podignem glavu te odmah primijetim glatku i usijanu crnu kosu dečka koji nervozno ide niz hodnjik i uopšte me ne konta. Još sam mislila da su on i njegovi pritupi stavovi jedino loše što mi se može dogoditi večeras.
„Itane...", bezvoljno izgovaram njegovo ime i on se okreće kao da sam uzviknula 'bomba'.
„Aurora." U istov rijeme zvuči i uplašeno i ljutito i nervozno, i sam to primjećuje pa se pokušava unormaliti ali mu ne ide. Suosjećam se sa njim.
„Jesi li bio kod direktorice?" Maksimalno sam direktna,a on maksimalno izgubljen tako da prestavljamo kombinaciju iz snova.
„Nisam...još.", odgovara mi poput nekog plemića sa uvrijeđenim ponosom dok sa rukama u džepovima ide ka meni. Na licu samo što mu ne piše 'ponos crashed'. Da, da, to je taj već drugi put spomenuti ponos koji je neizbiježan kod svakoga, a posebno muškaraca. „Zašto vam to treba?", pita me i zaustavlja se odmah ispred mene, ali ga ja samo ignorišem. Nije mi ni do čega, a kamoli do rasprave s njim. Želim da znam gdje je Harry i ma koliko to čudno zvučalo nije me briga ni ako me izbace sa koledža. Trenutno se odvijaju mnogo gore stvari i situacije. „Aurora?"
„Itane, pusti me molim te!", brecnula sam se i na taj način ga natjerala da se izmakne za jedan korak.
„Znao sam da ćeš biti ljuta na mene."
„Nije uopšte stvar u tebi, okej?!"
„Nego u čemu je?"
Ponaša se kao malo dosadno dijete kome se nikako ne može dokazati da ulošci nisu nešto o čemu bi trebalo da mu se priča.
„Nije bitno!"
„Zaista ću otići tamo!", prijeti mi i malo mi hvali da vrisnem. Mislim da sam na ivici suza, sve mi se skupilo...
„Ma idi bestraga!", vrisnula sam i ponovo spustila glavu. Cijelo tijelo mi se trese, u grču sam, malo hvali da mi se sve oduzme. Pobogu prije samo nekolika trenutka sam ga vidjela...vidjela sam ga... „Itane, a da jednostavno prestaneš da se petljaš ondje gdje ti nije mjesto?", pitam ga nakon nekoliko trenutaka šutnje i njegove zbunjenosti mojom nezainteresovanošću. „Nemaš pojma ni o čemu i Harry za mene nije samo profesor..."
Prekida me.
„Nego ti je i dečko, to sam uspio da shvatim.", zaključuje i koluta očima, ja se uzmičem unazad ka višim tvrdim i hladnim stepenicama.
„Nije mi ni dečko. On je osoba koja..." Nisam sigurna da li da nastavim ali mi jedan dio mozga koji je još uvijek koliko – toliko u funkciji govori da moram već nekako obuzdati tu Itanovu njuškavost. Čas razmišljam o tome kako sam obećala mami da ću završiti taj vražji koledž, a čas i o Harryevom ostamostaljivanju koje su spominjali i on i prokleti mu očuh. Ne mogu sve tek tako prepustiti igri slučaja. „...tijesno je povezan sa mojom prošlošću, okej?"
Odjednom, lice mu postaje još zbunjenije, imam osjećaj da će mu se razliti poput plastelina na vatri.
„Pr..."
„Da, prošlošću.", završavam za njega jer imam osjećaj da on sam to ne bi uspio u skorije vrijeme. Izmiče glavu unazad i sve više podiže obrve kao da hoće da uzleti pomoću njih. Ne moguavši više da ga gledam, ustala sam te krenula da se sklonim negdje i nazovem Harrya ali me je ovaj uhvatio za ruku i okrenuo ka sebi.
„Aurora, o čemu pričaš?" Glas mu je pun nevjerice. Sad još sigurno misli da sam to slagala kako ne bi ništa rekao direktorici.
„To što si čuo."
Potvrđuje moje sumnje od maloprije te počinje da odmahuje glavom.
„Itane, ako hoćeš vjeruj mi, a ako..."
„Aurora kako će on pobogu biti upleten? Koliko je godina uopšte imao tad? On je..."
„Čekaj čovječe!", prekidam ga te izvlačim ruku iz njegovog stiska. „Njegov očuh je upleten, okej? To je sve što ti mogu reći." Vlastiti jezik me peče zbog upravo izgovorenih riječ.Šok mi je udario u glavu, definitivno.
'Ma udario je tebe doktor nečim u glavu odmah na porodu.',glasić komentariše i koluta očima dok preneraženo posmatra cijelu situaciju.
Ja se za korak – dva približavam Itanu i gledam oko nas kako bih se uvjerila da nema nikog u blizini. Dovraga, već su svi na predavanjima, i Harry je trebao da održi svoje. Čini mi se da bi mogao izgubiti posao i bez Itanove pomoći.
„Da to ni slučajno nisi nikome rekao...", šapućem mu sa glasom punim opreznosti koje mi je maloprije itekako nedostajalo. Zuri u mene svojim još uvijek nepovjerljivim krupnim plavim očima, a ja se odmičem i duboko uzdišem kao da sam deaktivirala bombu. Bez riječi se udaljavam i okrećem Harryev broj ali se on ne javlja. Dovraga!