ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 57

  „Moj...šta?"
Promukli glas pun nevjerice i šokiranosti jedva da mi dopire do ušiju prekrivenih kosom koja je opkolila svaku stranu mog lica. Ne usuđujem se maknuti ruke sa njega.
„Aurora..."
Negdje je pored mene, sasvim blizu ali kao da sam izgubila orijentaciju. Nisam mu trebala ono reći.
„Rekla si ono u ljutnji, zar ne?"
Možda bi bilo bolje da to potvrdim, odem u sobu i legnem s obećanjem da će biti bolje kada sve prespavamo pa ujutru porazgovaramo o tome, ali naravno, jezik mi nema nikakve povezanosti sa mozgom.
„Nisam..." Jedva je razumljivo, ali po tišini koja je zaposjela prostor oko nas zaključujem da me je kovrdžavi dečko obasut iznenađenošću koja prelazi sve granice normale itekako dobro razumio.
„Moj..." glas mu je isprekidan kao da svake treće sekunde ima potrebu gutati pljuvačku za koju pretpostavljam da je u ovom trenutku jednako gorka kao i moja. „Kakve moj...Aurora, ne razumijem."
Odjednom, njegovi, u tom trenutku nekako nestabilni prsti, mi sklanjaju ruke sa lice te samo što mi umjesto njihovog vlasnika ne naređuju da otvorim oči i pogledam ga.
„Aurora, pričaj sa mnom."
Sasvim sjedam na pod jer me noge izdaju dok mi u glavu dolaze mračne uspomene iz prošlosti zauvijek umazane tintom koju je nemoguće ukloniti. Pisac mog života je na toj stranici očito zabrljao više nego što je i sam misli da bi trebalo.
„Njegovi ljudi su došli u našu kuću tu noć..."
Nos mi je procurio i prije nego što sam uopšte shvatila da plačem. Dovraga, mozak je očito zaboravio na slanje informacija mom tijelu. I on je zatečen.
„Aurora...ne razumijem..."
Čini mi se da bih te riječi mogla čuti bezbroj puta s njegove strane večeras. Ne mogu mu zamjeriti mada ne znam kako smo do ovoga došli preko optužbe za prevaru....ili šta se već motalo po njegovoj glavi.
„Uništavanje mog i majčinog života je bila prokleta prijetnja, Harry. Zar je to toliko vrijedno? Zar nisu mogli samo slomiti prozor, ubaciti prijeteću poruku ili tako nešto? Bilo bi dovoljno....zaboga bilo bi dovoljno..."
Spuštam glavu u očaju i po ko zna koji put oplakujem ljudsku bezosjećajnost i neobazrivost...sve je moglo da bude milion puta drugačije...Sada bih vjerovatno mami pričala o poteškoćama na koledžu, razmjenjivala s njom savjete koje majka i kćerka valjda razmjenjuju...rekla bih nešto više, ali nemam iskustva. Nisam imala s kim da ga steknem. Zabavljale bismo se i uživale u životu....ovo dijete koje nosim kao i Harry nikada ne bi postojali u mom životu. Nisam sigurna kakav komentar na to dati.
Zar je potrebno izgubiti nešto tako vrijedno u životu kao što je majka da bi dobio nešto drugo? Da li je situacija u kakvoj sam sada blagoslov ili prokletstvo? Možda nije sve baš savršeno, ali...volim ga.
Harryevi prsti koji nježno prodiru preko moje kože na obrazima me odvlače od zapetljanih misli u koje sam bila upala i zaglavila se.
„Molim te reci nešto...."
„Ne znam ni ja previše Harry...pravu istinu sam i sama saznala tek pri povratku u London...suština je da je tvoj očuh želio zaprijetiti mom očuhu jer je ovaj otkrio nekakve njegove mutne poslove...sve je završilo kao tragedija...sve mi je uništilo i život i snove. On je kriv što mi je majka ubijena kao...kao..."
Ne mogu da pronađem dovoljno dobru riječ. Ništa ne može da realistično opiše gnusnost tog zločina...nije uredu. Nije...
Briznula sam u plač i prije nego što sam uspjela dovršiti, a taman kada je došao red i na to da se zapitam kako nastaviti sa objašnjavanjem, Harry me je privukao k sebi u naručje i odjednom sam odustala od svega.
Sve što čujem su moji jecaji koje u tom trenutku naprosto mrzim. Kosa mi se kvasi vlastitim suzama ma koliko Harry pokušavao riješiti taj problem. Previše je vruće i imam sve manje vazduha u plućima, ali se ne želim izmaći.
„Zašto mi to nisi prije rekla, Ro? Pobogu..."
I njegovo grlo kao da je satrano od nekakve kiseline koja dolazi sa samog dna ovog užasnog razgovora. Nisam sigurna da li plače...nisam sposobna vidjeti ništa osim njegovih prstiju i crnine njegove majice uz koju mi je bukvalno prilijepljena cijela desna strana lica. Noge su mu sklupčane oko mene te mi na taj način pružaju nekakav osjećaj sigurnosti za kojim sam žudila onu noć i sve četiri godine pakla nakon toga. Toliko bih voljela da smo se upoznali na drugačiji način, pod drugačijim okolnostima i bez ikakvih igara i osveta...na neki...ne znam ni ja. Najprostiji način koji svakodnevno gledamo po filmovima...mada, iskrena da budem, ne znam kada sam posljednji pogledala. Ja ne vodim život najobičnije tinejdžerke pa tako onda i u ljubavi mora da bude nezaobilaznih stranputica. Harry se našao na mojoj i povukla sam ga sa sobom kao i on mene...u potrazi za prljavom vodom koja bi napojila demone i zle osvetničke želje u nama sreli smo ljubav. Da li sve to zaslužuje i pomisao o srećnom kraju?
Ne znam ni sama koliko dugo vremenski tako sjedimo na podu slušajući teške i oštre obostrane uzdahe dok Harry napokon ne progovara prethodno vjerovatno izmučen svakakvim uzaludnim mislima koje nemaju smisla...Moje imaju jer ih brusim već godinama poput najčudnije oblikovanog crnog dijamanta.
„Jesi li bolje?"
Nisam, ali glavom dajem suprotan odgovor jer znam da nikada neću biti dovoljno dobro za razgovor koji moramo obaviti.
„Pitaj sve što želiš znati...", tiho mu govorim primjećujući njegovu uzdržanost i nekakav vid straha od toga da bih se ponovo mogla uznemiriti. Povlači nas tako da je on leđima naslonjen na zid, a ja sam u njegovom naručju i osjećam se kao Ann Darrow obgrljena tijelom king konga.
„Iskren da budem..." duboko uzdiše prije nego što ponovo progovara. „...želio bih znati sve, a opet ništa...još uvijek ne razumijem..."
„Tvoj očuh baš i nije najbolji čovjek."
Pokušavam da ga zovem 'njegov očuh', a ne prokleti Patrick ili nešto slično mada je mržnja koja kipi i mojih glasnih žica sasvim dovoljna.
„To znam, ali....još uvijek mi nije jasno."
Malo se uspravljam i sjedam preko njegovog lijevog bedra tako da imam i pogled na njegovo lice. Crne guste trepavice prebrzo rade dok se smaragdne oči presijavaju i nisam sigurna da li je uzrok tome samo svjetlost ili su i suze u sve to umiješale svoje ruke. Da li plače zbog mene? Patricka? Razočaranja? Šoka? Iznenađenosti? Svega zajedno? Usne su mu rumene baš ka što meni znaju biti kada dobijem visoku temperaturu.
„Ni ja ne znam mnogo toga...u svakom slučaju, Raymond je...ušao je u nekakav vražiji trag mafijaškim poslovima kojima se pro...tvoj očuh bavio ili još uvijek bavi...."
„Mafijaškim?"
Skuplja obrve dok se grčevito igra sa mojim prstima time mi dajući do znanja koliko je zapravo potresen samo što to ne želi u potpunosti pokazati. Klimam glavom i pokušavam se skoncentrisati samo na taj dio koji bjašnjavam kao da nema nikakve veze ni sa mnom ni mojom majkom...voljela bih da je to samo isječak iz novina kog se nekim slučajem sjećam, ali nije. Što je još gore...novine nikada i nisu objavile pravu istinu jer je niko ne zna.
„Da bi zaprijetio Raymondu..."
Ne, ne mogu to dovršiti. Rijetko uspijevam jer grlo kao da mi se začepi. Prosto je neizdrživo.
Harry čvrsto zagriza dojnju usnu i posmatra me kao da se još uvijek nada da sve ovo govorim u ljutnji ili kako bih skrenula svu pažnju sa onog problema oko Lucasa. Kako bih izbjegla osjećaj da je to po srijedi, brzo spuštam pogled i prolazim rukom kroz kosu iznemogla od silnih suza koje u turama svako malo izlijeću kao po nekakvom naređenju.
„S...stvarno je on iza svega toga?"
Ponovo klimam glavom bez previše unošenja emocija ili pokušaja...ako mi ne vjeruje – i ne mora. Ako svog očuha još uvijek smatra najobičnijim politačarom – neka smatra.
Napokon, vidim i prvu suzu koja mu se poput bebe u kolijevci njiše po dojnjem kapku, ali nikako da smogne dovoljno snage i pređe granicu označenu dugim vlažnim trepavicama.
„Zašto plačeš?", pitam ga dok prstom prelazim preko njegovog dojnjeg kapka, a on spušta glavu i odmahuje njome još uvijek ne otpuštajući onu usnu. Drugi dlan spuštam na njegovo rame i blago ga stiskam u pokušaju da opustim njegovo vidno napeto i ukrućeno dugo tijelo kojim sam opkoljena.
„Toliko...ja...zar je zaista suđeno da nas samo zli ljudi povezuju?"
Duboko uzdišem pomalo potresena tim njegovim riječima iako sam ih možda i ja bezbroj puta pomislila otkako sam saznala da je Amanda njegova bivša.
„Pa..da nije bilo tih ljudi, vjerovatno ne bi ni nas sada zajedno bilo." Smijem se od muke dok posmatram njegovu ruku položenu na moj kuk prije nego što je obuhvatam i povlačim ka svom stomaku. „Uostalom, i ovo biće nas povezuje najviše od svih, a nije zlo, zar ne?"
Krajevi usana mu se iznenada izvijaju i kroz njihh izlazi nekakav zvuk koji mi daje do znanja da su ga te moje riječi izvukle iz mučnog plašta sumnji i razočarenja.
Svega nekolika trenutka oboje gledamo u stomak i naše ruke prije nego što me on još jedanput povlači u svoj zagrljaj pun toplote, nježnosti i razumijevanja, a ovo posljednje mi se čini kao jedino objašnjenje za to što me ne pita ništa u detalje. Pretpostavljam da je svjestan da bi mi bilo i više nego teško progovoriti o samo jednoj sekundi te kobne večeri.
Uživam u mirisu i mekoći koje mi pružaju njegove kovrdže dok mi snažne muške ruke prelazeći preko mojih leđa bolje opuštaju tijelo nego bilo kakva masaža ili odlazak kroz psihijatra od kog sam provela posljednje godine.
„Izvini...ne samo zbog onog večeras nego svega...izvini...", šapuće kao da priča o nečemu što samo on razumije, ali ne i ja. Sve ostalo smo već rasčistili, zar ne? Nema potrebe da se ponovo izvinjava. Sklanja mi kosu sa ramena te ostavlja tople poljupce koji me još više znoje, ali na prijatan način.
„Osveta je bila i moja igra..." Svjesna da je ovo prvi i jedini trenutak za koji mogu reći kako je stvoren upravo za takvu izjavu prevaljujem je peko usta i sa stisnutim očima čekam reakciju.
„Hm?"
Odmiče obraz od mog kako bi me mogao pogledati u oči koje su više crvene nego plave...prosto, jedva da vidim kroz njih od nemilosrdnih suza koje su napravile čitavu opnu povezanu krajevima kapaka.
„Željela sam da preko tebe dođem do Patricka i osvetim se...voljela bih se pohvaliti da je bilo koristi od svega toga te da sam uspjela napraviti barem jedan korak ali nisam..." Besmisleno je spominjati onih par razgovora koje smo vodili jer nisu bili ni od kakve koristi. Jedinu pravu priliku kada me je pozvao na večeru sam propustila i jednostavno odustala od svega dok je Harry ipak ostao poprilično ambiciozan. „To je bila moja igra." Priznanje i meni samoj zvuči nevjerovatno pa stalno u sebi ponavljam te riječi u pokušaju da ih sagledam sa druge tačke gledišta...Harryeve tačke gledišta. Način na koji pogledom skenira moje lice i trlja usnu od usnu unose u mene čudnu vrstu nervoze koja me tjera da samu sebe ubijam pokušavajući da doprem do Harryevih, po običaju, previše sakrivenih i misterioznih misli.
„Nisi ni ti bolji.", govorim nakon nekog vremena u želji da ga podsjetim i na njegova, nimalo moralnija djela i planove, ali on ne djeluje kao da planira komentarisati bilo šta vezano za to.
„Pomoću ti."
Skupljam obrve pomalo zatečena dugoočekivanim progovaranjem.
„Oko čega?"
„Osvete."
Grčim kožu oko desnog oka i krivim glavu s nadom da mu upućujem reakciju dovoljno ispunjenu nevjericom. Misli li na ono na šta mislim da misli?
„Želim ti pomoći da mu se osvetiš."
Dobijam pojašnjenje koje mi ne zvuči ništa logičnije od one nedopunjene verzije pa odmahujem glavom ne znajući šta bih rekla.
„Harry...on je tvoj očuh i znam da..."
„Nikada mi nije bio drag. Sada ne samo da mi nije drag nego ga i mrzim." Rekla bih da pretjeruje, ali iznenadna stabilnost i sigurnost koje su ispunile njegov glas mi ne daju da se previše zadržavam oko te pretpostavke. Zelene oči mu plamte.
„To je nemoguće..."
Znam da je ono što govorim razočaravajuće, ali, ako bi iko do sada uspio u osveti i razotkrivanju Patricka da je to moguće, onda je to Raymond. Zaboga, tome je posvetio sve svoje protekle četiri godine života.
„Raymond to uporno pokušava...nemoguće je naći bilo kakav dokaz protiv Patricka...jednostavno, sve to je previše komplikovano i isplanirano. Mafija nije nešto što treba olako shvatati."
„Isto kao ni ubistvo."
Previše vreo žar mi pada na samu sredinu srca, čini mi se na mjesto gdje predugo stoji uokvirena slika moje majke s obzirom da je to jedini način na koji je se mogu prisjetiti...
„Znam, ali..."
„Zašto si onda započela igru ako si mislila da je nemoguće da bilo šta ostvariš?"
Djeluje pomalo ljut zbog mog odustajanja, ali on ne može da osjeti moj umor i skrhanost od svega...
„Pa jednostavno sam se uvjerila da je nemoguće da bilo šta ostvarim." Bilo je premalo nade, premalo prilika i konačno, premalo sreće.
Obuhvata mi šake svojima koje su mnogo veće i drži ih kao jedinu sponu između naših tijela. Pogled koji mu prži moj je poput satelita od kog ne mogu pobjeći.
„Nije sve tako nemoguće kada s tobom sarađuje polusin osobe koju želiš razotkriti, zar ne?"
Iako on zvuči sasvim ozbiljno, ja ne mogu, a da se ne nasmijem jer mi je prosto za ne povjerovati to da mi on pomaže...da uhvatim Patricka? Pa hej, gdje je nestao Harry s kojim sam se tako dugo mučila?
„Ne znam Harry..."
Suze su ponovo na pomolu i zlokobno mi se cere u lice najavljujući svoje izljetanje. Ne želim ih u svom životu baš kao ni patnju, a ona nikako da shvati da je dovoljno dugo bila moja cimerica te da je vrijeme da se iseli.
„Ja znam." Briše mi suze tek što su uspjele i da mi ovlaže dojnji kapak, a zatim brusi vrhom nosa moj. „Nema šanse da ću dopustiti da sve završi tako nekažnjeno. Znam kako bih se ja osjećao da sam takvo nešto...doživio..." Pauza koju pravi mi daje do znanja da je i on zakoračio u zonu koju redovno zaobilazi. „...a i uostalom, ti si za mene sada posebna osoba koju sam dužan štititi."
„Dužan ...", mrmljam tu riječ jer mi nekako nikako ne prija ušima i on to primjećuje pa se brzo ispravlja.
„Nisam mislio u tom smislu da me je neko obavezao na to...Ja te jednostavno volim Ro..." Istog trenutka kada su nam se usne spojile uz omoć njegovih prethodnih riječi, osjetila sam se slobodnijom...to kažem zato što su ogromni i preteški okovi iz prošlosti malo popustili i ako ništa, mogla sam barem lakše da dišem.
„Volim i ja tebe." Još uvijek mi zvuči kada to izgovaram, ali ne mogu reći da je osjećaj loš...Baš naprotiv, neobično je nekome pokazivati kako se zaista osjećaš i to putem tako malog broja riječi. Kontam da ih s razlogom zovu čarobnim.
„Trebala si mi prije reći Ro..."
Glas mu odiše nekakvom emocijom zbog koje imam osjećaj da na sve to on gleda kao na izgubljeno vrijeme. Ja se ne bih složila s tim jer je vrijeme za koje me je on učinio da se osjećam kao živo biće mnogo kraće od onog koje sam provela umirući iznutra.
Rukama mi je tako čvrsto obgrlio tijelo da sam se sasvim opustila i prepustila mada ne mogu isto reći i za glavu koju je još uvijek mučila glavobolja nastala pod pritiskom mučnih osjećaja i suza. Usne nam se međusobno stapaju pri kontaktu koji ne želim da ikada bude prekinut kao ni dotok svježine koju mi pruža njegov dah.
„Obećaj mi nešto...", šapuće odmah zatim ponovo obuhvatajući moju gornju usnu na način koji je bio poprilično odvažan i mučenički nastrojen ka meni.
„Šta?"
„Da ćeš mi vjerovati...bez obzira šta se desilo." Mrštim se zbog nekakve skrivene značajnosti kojom mu je ispunjen ton.
„Zašto to želiš Harry?" Nije valjda da se ponovo treba desiti nešto loše?
„Samo mi obećaj." Sada me gleda u oči dok mi pogledom ispija posljednje tragove savjesti i razumnog razmišljanja i jednostavno mi više ne preostaje ništa drugo nego da se složim.
„Obećavam."
Zadovoljno se smješka prije nego što polaže usne na sami kraj mojih i nježno sisa kožu tjerajući me da mu vjerujem. Ljubi me u obraz, a zatim m stavlja kosu iza ušiju i prelazi pogledom preko lica. Odmah se osjećam čudno jer sam oduvijek sebe smatrala ružnom sa kosom zakačenom za uši.
„Pretpostavljam da sada znam razlog što je Raymond nako reagovao na moje pojavljivanje."
Oh, lijepo, sada je i ta, ništa manje problematična, dilema razriješena. Klimam glavom uz izdah, a on odmah svoj pogled pretvara u onaj zamišljeni i duboko skoncentrisani koji je oduvijek stvarao nervozu u meni. Znam da njegovi planovi često mogu biti previše ekstremni u kom god poželiš smislu.
„Želim da se onda nađemo s njim i porazgovaramo."
Eto, znala sam...
„Nisam baš..."
„Jesi."
Kako je moguće da sam odjednom ostala bez odlučnosti,a Harry je taj koji je vraća? I to sve je povezano sa stvarima koje sam tako dugo krila od njega.
„Želim da zna da sam na vašoj strani."
Odmah sam se sjetila Raymondove sumnje da Harry radi za Patricka...želim da ga Harry lično razuvjeri od toga pa mi se samim tim prijedlog dopada. Osmjehujem se i istu reakciju dobijam i od strane kovrdžavog dečka čije je lice u proteklih možda pola sata podvrgnut svakakvim promjenama prateći korak emocija.
Naslanjam glavu na njegova prsa i zatvaram oči srećna što mi je sa leđa napokon skinut težak i nemilosrdan teret od kog mi je sve više noći bilo isprekidano i uništeno. Sada napokon mogu biti sasvim otvorena prema Harryu i to je više nego dobar osjećaj...
Prije nego što uspijevam i da postanem svjesna toga, disanje mi je drugačije,a misli sve nerealnije. Čini mi se da tonem u san, ali nešto što se nikako nije uklapalo u san kao ni nestvarno svijet bile su riječi koje je Harry prošaputao misleći da sam već odlutala od jave.
„Nadam se da ćeš mi uspjeti oprostiti..."
.....
~~~Dan kasnije~~~
U trenutku kada otvaram oči i shvatam da se nalaim u krevetu počinjem da se pitam da li su slike i razgovori koji mi se motaju po glavi bili samo ludi san ili stvarnost? Prvo što radim sva prenuta jeste okretanje kako bih vidjela gdje je Harry. Pored mene je...Pola lica mu je zagnjureno u jastuk dok spava na stomaku, usne napola otvorene i kroz njih jasno mogu da čujem teško i nedefinisano, usnulo disanje. Desna ruka mu je sasvim prebačena preko mog tijela i ne čini mi se da bih je se mogla tako jednostavno riješiti. Ne znam kako, ali uopšte se ne sjećam odlaska na spavanje...izgleda da me je umor savladao u Harryevom naručju.
Zijevam i polako počinjem da se prisjećam prošle noći. O dovraga, zaista sam mu priznala...
Trljam oči i čelo te se uspravljam u sjedeći položaj susrećući se sa novom i nimalo jednostavnom preprekom. Harryevom rukom. Ne želim ga probuditi. Još jednom bacam pospani pogled na njegovo spokojno lice i čokoladnu kosu koja ga zasreće skoro sa svake strane. Izgleda kao usnuli divljak i ta pomisao me tjera da se tiho nasmijem i namrštim pitajući se da li beba ima uticaja na moje misli.
Polako obuhvatam njegovu tešku ruku i pokušavam da je na najlakši način maknem i u tom trenutku on počinje da nešto mrmlja, pomijera se i taman što se ja izmičem, on obuhvata moj jastuk, prislanja ga uz sebe i nastavlja mirni san. Pitam se da li od jastuka misli da sam ja?
Sa onim zljubljenim tinejdžerskim smiješkom silazim sa kreveta i protežem se uzbuđena zbog činjenice da više nema baš mnogo bitnih stvari koje moram kriti od Harrya. Da li je to moguće? Da li je isto i sa njegove strane? Iskreno se nadam da jeste...
Tek kada stižem u kuhinju kako bih se napila vode shvatam da sam obučena u pidžamu....baš lijepo Harry. Odlažem čašu i bacam pogled na sat. Uh, pa tek je 8h....šta sad da radim? Prelazim pogledom preko svog tri u jedan u potrazi za idejom...mogla bih napraviti doručak?
'Idi lezi, imaš temperaturu.'
Opa, i gospodin Provokator se probudio. Ne, nemam temperaturu. Sve što se ne zna treba da se nauči.
Odlazim do frižidera i otvaram ga u potrazi za nečim što bi za početak djelovalo najjednostavnije i najbezopasnije.
'Pa uz prisutnost cijelog tima vatrogasaca i policije možda da, a ovako je suludo draga moja. Mislio sam da su hemijaska i luster jedini načini na koje imaš želju okončati svoj život.'
Kolutam očima i upućujem mu prijekoran pogled dok on nezainteresovano čita dnevne novine. Preko naočara baca pogled na mene i djeluje uvrijeđeno mojim neozbiljnim shvatanjem njegovih predviđanja.
'Ozbiljno, mada, ako želiš ja ću ti rado pomoći oko planova. Za početak, možeš zaglaviti glavu u pekari.'
Ne treba, hvala.
Ni u frižideru nema ničega...Stavljam ruke na kukove i okrećem se oko sebe kao da bi se hrana odnekud mogla stvoriti. Bilo bi dobro kada bi postojao onaj frižider sa Kinder pinguinom kao u reklami.
'Tebi bi pao na glavu.'
Ma šta kažeš?
Odlazim do svojih stvari i nabrzinu se presvlačim odlučna da ću otići u prodavnicu, kupiti i spremiti nešto. Nije da želim da Harry započne dan sa splačinama, ali potrudiću se. Uostalom, potrebna mi je i dnevna doza kofeina, a nema ni nje.
Nakon što sam se uvjerila da Harry još uvijek čvrsto spava, tiho sam napustila stan s nadom da se neće probuditi prije nego se vratim. Pri vožnji liftom sam odgovorila na nekolike poruke od Raymonda, Isabel, Lauren i Margaret koji su uglavnom željeli znati da li sam dobro. Da su samo prisustvovali prethodnoj noći sigurna sam da ne bi vjerovali ni u razmak između mojih riječi kojima im jasno dajem do znanja da je sve okej.
U prodavnici me je ponovo dočekala prodavačica iz oblaka koja je jutros na svu sreću bila nepto skoncentrisanija. Kontam da je razlog manja prisutnost muških hormona koji potpaljuju njene u prostoriji. Kako je moguće da radi i prvu i drugu smjenu?
„Hej!", radosno me pozdravlja sa širokim osmijehom kojim otkriva poveći dio desni.
„Hej..."
Iako prodavnica nije Bog zna kako velika, imaju korpe, a ako bi se kojim slučajem u isto vrijeme tu našlo više kupaca, neko bi ostao sa pomoljenim zubima.
„Nova si ovdje?"
Klimam glavom dok grabim mlijeko i kafu.
„Ja sam Tiffany, ali me možeš zvati Tiff."
Pružam joj ruku svjesna da se ovo već pretvara u upoznavanje te bivam ubodena njenim prstenom koji se proteže preko čak četiri prsta, a u obliku je nekakve izuvijane zlatne zmije. Sve se savršeno uklapa sa njenom tamnom kosom pretvorenom u mnoštvo sitnih pretenica koje su na ponekom mjestu ukrašene zlatnom trakom. Neobična boja puti mi daje do znanja da je mješanac.
„Ja sam Aurora i zahtjevam da me tako zoveš."
Smije se i nodi mi žvaku koju ja odbijam i malo mi hvali da je pitam zar ne koristi kombinacije.
„Ne voliš nadimke?"
„Ljudi mi obično daju previše očajne..." Kao što je Aurorić, Rora, Rorić, Aurorče...osjećam se kao petogodišnjakinja. Ro je već rezervisano za Harryeve punačke usne. „...tako da je bolje bez njih."
„Zar ne misliš da zanimljivo zvuči Arorua?"
Mrštim se naježena riječju koju je upravo izgovorila pa se okrećem ka njoj spuštajući pakovanje jaja u korpu.
„Ha?"
„Pa to je tvoje ime naopačke. Volim ljude tako nazivati."
Otkud ljudima ideja o zaluđenosti izvrtanjem tuđih imena?
„To već nije nadimak nego jezikolomija. Sigurna sam da se ni tebi ne bi sviđalo nešto poput Ynaffit."
Po svjetlucanju u njenim očima zaključujem da joj se nadimak itekako dopada ali prije nego što od mene počne zahtijevati da je zovem po njemu, odlučujem promijeniti temu.
„Zar nemate drugu prodavačicu?"
Umjesto odgovora dobijam samo zbunjeni pogled pa odlučujem pojasniti.
„Mislim, radila si sinoć i..."
„Ah!"
Smije se i odmahuje rukom, a ja podižem obrve.
„To je moja sestra Claudia." Sestra? Ili sam ja baš pukla ili one nenormalno liče? „Blizankinja."
„Oh..." Klimam glavom srećna što nisam izgubila sposobnost raspoznavanja ljudi i odjednom mi pogled zajedno sa tamno – plavim Tiffaninim odlijeće do vrata. O, ne!
„Dobro jutro!" Sve i da mi nije rekla, shvatila bih da nije u pitanju ista djevojka od sinoć jer djeluje mnogo prisebnije i nimalo pod opjnim uticajem dečka koji je ušao unutra. Pristojno joj uzvraća pozdrav i baca pogled na mene, a ja se odmah sasvim posvećujem kupovini. Pa joj...
„Hej.", pozdravlja me u trnutku kada staje pored mene, a ja gutam pregustu pljuvačku prije nego što progovaram uzimajući ulje. Da sinoć nisam kupovala same gluposti kao što su grickalice i sokovi, jutros bismo imali normalne namirnice za doručak i do ovog susreta ne bi došlo.
„Hej Lucas."
Nastaje tišina koju on prvi razbija.
„Nadam se da nisam uzrokovao previše problema sinoć..."
Odmahujem glavom i govorim sebi da sam kupila dovoljno namirnica. On samo uzima energetski sok i kreće sa mnom ka kasi. Tiffani ne djeluje zainteresovano za naš razgovor dok otkucava namirnice, a ja nisam sigurna kako da se ponašam. Nije mi dečko ništa skrivio, ali isto tako ne želim još problema sa Harryem.
„Sigurno?"
„Harry ponekad zna da...pretjera. Izvini zbog onog..." Po prvi put istinski podižem pogled i primjeujem plavu kožu pored njegovih usana. „...udarca." Ajoj. Pravim žalosnu grimasu, a on se smije i odmahuje rukom.
„Ma uredu je. Nadam se da neće doći do potrebe da uzvratim."
Te njegove riječi ne zvuče nimalo miroljubivo za mene pa brzo plaćam račun koji mi je Tiffany morala nekoliko puta ponoviti prije nego što ih oboje pozdravljam i sa kesama napuštam prodavnicu. Brzim koracima idem ka ulazu u zgradu i čujem karakterističan zvuk zatvaranja vrata negdje iza sebe.
„Pretpostavljam da ponuda za posao otpada."
A daj čovječe...još uvijek mi nudi posao?
„Ne očekujem od tebe ništa nakon onoga što se dogodilo.", govorim mu usput ga odgovarajući od namjere da mi ponese namirnice.
„Ne bi bilo do mene nego do tvog dečka. Pretpostavljam da ti njegova ljubomora ne bi dopustila da radiš za nekog muškarca. Posebno mene."
„On nema ništa s tim."
Zapravo ima, ali ne želim djelovati kao bespomoćna kućanica koja ne može ni do toaleta, a da se prethodno ne javi mužu...u mom slučaju dečku. Uostalom, posao mi je prijeko potreban.
„Pa, znači li to da ćeš ipak pokušati? Ako je odgovor potvrdan onda večeras dođi do kluba, nije daleko od zgrade pa ćemo se tamo sve dogovoriti. Ponudio bih da te ja odvezem, ali nisam siguran oko izvodivosti toga."
Naravno, ponovo misli na Harrya. I, iskrena da budem, nisam očekivala da će ostati pri svojoj ponudi. Pobogu, sinoć ga je moj dečko napao iz čista mira samo zašto sam mu ponudila sok. Pa dobro, izgledalo je gore od toga, ali svejedno, bilo je pretjerano.
„Razmisliću o tome."
Vrata od lifta se napokon otvaraju i ja osjećam ogromno olakšanje odmah pri prvom iskoraku iz njega.
„Drago mi je."
„Vidimo se."
Ulazim u stan i zaključavam vrata za sobom jer mi se od sada na spisku životnih motova priključuje i sigurnosno 'za svaki slučaj'. Čim sam se izula i provirila u dnevni osjetila sam ogromno olakšanje sa spoznajom da Harry još uvijek mirno spava. Što tiše moguće sam otišla u kuhinju i odložila stvari potom trljajući crvene urezane tragove na prevojima prstiju. Vidi se da sam baš navikla na dovlačenje hrane kući. Uvijek sam ili neobavezno živjela s nekim ili sam bila u internatu...
„Prestani to raditi."
Hrapavi glas iza mojih leđa me prenu i natjera da poskočim kao da mi je neko zaboo iglu u dupe.
„Harry!", zatičala sam i okrenula se našavši se oči u oči sa čupavim istetoviranim dečkom u boksericama. Stavila sam ruku preko grudi kako bih mu dala do znan ja da me je uplašio, a njegove usne su se blago izvile prije nego što se ponovo uozbiljio i progovorio.
„Ozbiljno, ne želim da ti dovlačiš ni plaćaš namirnice."
„Ovo je moj stan, a ti si samo gost ako se ne sjećaš.", objašnjavam nešto što i on već odavno zna, a zatim se okrećem kako bih sve ono posložila u frižider međutim, on me hvata za lakat i okreće sebi.
„Gost pod prisilom Ro." (ne znam što ali sam sad počela da pišem Ariel umjesto Ro, a to mi se nije dešavalo ni na samom početku 'ICE'-a xd)
„Pod prisilom?" Zbunjeno ga gledam,a on koluta očima ispod kojih se jasno ucrtavaju podočnjaci koji mu, za razliku od većine ljudi, lijepo stoje.
„Pa da, ja želim da se uselimo ili u moj ili naš novi stan te tako započnemo novi život, ali si ti previše komplikovana osoba za takvo nešto."
Oh, pa lijepo.
„E pa onda sve dok ne prestanem biti komplikovana osoba, što se neće dogoditi, ti si gost pod prisilom i nemaš pravo da se buniš."
Obrve mu odmah kreću u susret jedna drugoj i mreškaju kožu između sebe dok me zeleni klikeri ispod oprezno posmatraju.
„Hm...to ćemo tek vidjeti."
Prstima obuhvata moju majicu na području struka te me prvilači sebi,a već u sljedećem trenutku nalazim se u srži dubokog toplog i omamljujućeg jutarnjemg poljupca.
„Izvini zbog onog sinoć..." Kao i uvijek voli koristiti poljupce kao trenutke da bude iskren ili se izvine za nešto. Pitam se da li to znači da iskorištava moju opijenost njime kako bi mi se određene stvari činile manje bitnim...barem u tom trenutku.
„Nije baš da mi se govori kako nma veze, ali ne želim ponovo pokretati nove rasprave."
Leđa su mi prislonjena uz sudoper dok on neumoljivo sve više pritiska moje tijelo svojim i napregnuto me posmatra.
„Ne volim te vidjeti u blizini muškaraca, pogotovo ne golih i to u tvom stanu." Svaku riječ izgovara sve zgroženije i uporedo s tim mu se mijenja i izraz lica koji mi daje do znanja da nismo nimalo izašli iz crvene zone koja najavljuje rat. Ne želim da se ponovo u njemu jave svakakve muške ljubomorne ideje i slutnje.
„Dobro, nećemo tome, okej?"
„Moram te unaprijed upozoriti da će završiti izbačen iz stana i sa kantom farbe na glavi akos e usudi doći da popravi ono u toaletu."
Kolutam očima i iznervirano skičim što kod njega izaziva mali smiješak koji svejedno ne djeluje baš miroljubivo. Ozbiljan je, znam to.
„Stvarno pretjeruješ Harry. I naljutiću se ako to uradiš."
„Važniji ti je od mene?"
Mašem glavom u nevjerici i ne znam da li bih se smijala ili plakala.
„I ne poznajem ga i vrlo dobro znaš da nije, ali ne možeš tako postupati sa svakim muškarcem koji se pojavi u mojoj blizini, a još manje nekim koga smo prinuđeni gledati svaki dan."
„Zašto smo prinuđeni? Živi u stanu iznad nas, a ne u našem šporetu."
Želim mu odgovoriti ali shvatam da nema smisla pa na kraju samo sklapam kapke i duboko uzdišem.
„Znaš šta? Odustajem. Misli i radi šta hoćeš, ne planiram dane provoditi u svađama s tobom."
„To mi se već sviđa." Zadovoljno klima glavom, a ja kolutam očima i ne mogu, a da se ne nasmijem u trenutku kada se na njegovim obrazima ucrtavaju slatke rupice nepravilnog oblika. „Znaš da ne volim kada se probudim bez tebe."
„Ni ja ne volim kada se probudim i shvatim da si me prethodnu noć presvlačio."
Varnica iz njegovog zelenog oka me pogađa ravno u grudi koje se automatski stežu.
„Bilo bi ti udobnije da se probudiš u farmerkama?"
„Pa ne, ali ne valja ni zloupotrebljavati moj čvrsti san."
„E pa..." Ljubi me u obraz, ali na onaj njegov površinski i izazivački način. „...sljedeći put budi budna i prisustvuj i skidanju i svemu ostalom."
Koristim priliku i i ja njega ljubim u obraz, a zatim pokušavam doprijeti do njegovog pogleda.
„I svega ostalog?"
„I svega ostalog.", ponavlja i pokušava da zvuči ozbiljno, ali ga usne odaju jer se neprestano krive pod uticajem njegovih misli i neumoljivog duha. „Treba li ti pojašnjavati?"
Sliježem ramenima, a on se ceri i odmah zatim izmiče prelazeći jezikom preko gornjih zuba kao da je upravo nešto pojeo.

Naredni pasus možete, a ne morate da pročitate (ako ne želite) Oni koji žele neka uđu ovdje i pročitaju:

Objavu nećete moći vidjeti ukoliko niste član grupe 'Isječeni dijelovi iz ICE-a' pa se pridružite:

Preturam po stvarima koje sam kupila u potrazi za nečim što bismo mogli doručkovati jer sam zaista gladna. Sve su prilike da ću se zaista morati usuditi na prženje jaja, a to mi se trenutno čini kao izazov života. Negdje iz samog ugla mozga mi dopire melodija i tekst pjesme koju sam još nekad davno slušala u Harryevom autu i prosto iznenađujem samu sebe u trenutku kada je počinjem ppjevušiti. Mislim da je u pitanju OneRpepublic. Nema šta drugo biti. Iz pjevušenja i skanjivanja na pravljenje doručka me trza zvono na vratima i istog trenutka mi raspoloženje pada skoro do same nule. Ko je sad? Ne želim goste, a još manje probleme...Mrzovoljno napuštam kuhinju, a zatim izlazim u hodnjik i čujem zvuk vode u kupatilu. Harry se još uvijek tušira i nadams e da će tamo i ostati u slučaju da je u pitanju lucas kako bih imala vremena riješiti ga se. Namiještam pomalo zgužvanu majicu i otključavam vrata, a zatim ih otvaram i ostajem skamenjena kada se susrećem sa opakim pogledom i tankim, pronicljivim usnama u društvu još jednih samo nešto simpatičnijih.
„Pa dođi ovamo da ti čestitam!"
U sljedećem trenutku sam uvučena u odvratni zagrljaj meni najmržeg čovjeka na svijetu, ali sam toliko paralizovana njegovom prisutnošću da ne uspijevam ni da reagujem onako kako zaista želim.
„Nemaš pojma koliko mi je drago što ću napokon postati deda!"
Dovraga!