ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 17

  Sa stopalima prekrivenim samo kratkim bijelim čarapama sam izletjela napolje kako bih vidjela gdje ide ali već je bilo kasno. Pogledala sam na drugu stranu ulice i osim Margaret koja se još uvijek vukla kao prebijena mačka i po običaju gomile drugih auta nisam mogla da vidim ništa drugo. Pomislila bih da je možda bio ispred naše kuće, mada mi naravno ni to ne bi imalo logike ali nije jer je proletio sa sasvim drugog kraja. Gdje je mogao biti...ili bolje pitanje, gdje je otišao? Slegnula sam ramenima susrećući se sa onom sinošnjom glavoboljom koja mi se zlobno smješkala i mahala mi sa ogromnom crvenom majicom i bijelim natpsiom 'I'm comming'. Vratila sam se nazad u kuću psujući s obzirom da su mi čarape bile sasvim prljave i pritom i mokre zahvaljujući jutarnjoj rosi koja se zbog oblačnog vremena još uvijek nije uspjela povući. Biscuit se protezao podsjećajući na mačku nakon čega je počeo da cvili i baš kada sam krenula da ga ignorišem i zaobiđem počeo je da skakuće oko mene lajući i gledajući me onim svojim zastrašujućim crnim sitnim očima.
„Nećeš od mene dobiti hranu.", rekla sam mu to odlčno ali je on nastavio da me spopada čak i kada sam krenula na sprat.
„Biscuit bježi!"
Pokazala sam mu rukom niz stepenice ali me je on samo ignorisao mašući repom kao pomahnitao.
„Da znaš da ću te jednom samo strpati u džak i baciti u Temzu, a Amandi ću slagati da si slučajno upao u mixer dok sam..."
U mojim prijetnjama Mr. Biscuitu me je prekinulo kašljanje sa vrha stepenica i u trenutku kada sam podigla glavu susrela sam se sa značajnim pogledom visoke smeđokose djevojke sa prekrštenim rukama i podignutom obrvom.
„Znači tako."
Samo sam zakolutala očima na njenu izjavu te nastavila svoj put uz stepenice.
„Čupavac ti je gladan."
„Znaš, ne bi ti otpalo od ruke da ga s vremena na vrijeme i ti nahraniš.", rekla mi je to čučnuvši i dopustivši malom ludom psu da joj uskoči u zagrljaj.
„Nemam drugog posla.", rekla sam to mršteći se i baš kada sam krenula da uđem u sobu zaustavila sam se i okrenula ka Amandi.
„Mislila sam da nisi kući."
Okrenula je glavu prema meni uspravljajući se sa Biscuitom u naručju. Samo sam čekala trenutak kada će joj se popeti na vrh glave.
„Bila sam jutros samo na jednom predavanju, vratila sam se prije jedno sat i po. Nisam željela da ometam tebe i Margaret."
Nakrivila je glavu i blago se nasmiješila, a ja sam klimnula glavom i ušla u svoju sobu sa veoma posebnim dočekom. Zvukom mobilnog. Uzela sam ga sa noćnog ormarića i susrela se sa imenom djevojke na koju sam posljednjih dana iskreno zaboravila.
Prihvatila sam poziv i iste sekunde ostala onemogućena da bilo šta prva kažem.
„Je li se to meni čini ili se moja draga prijateljica napokon udostojila javiti mi se.", otresiti ženski glas prožet malom dozom humora se oglasio sa drge strane linije,a ja sam samo uzdahnula te sjela na kreet pod koji sam prethodno zavukla onaj časopis ne želeći da se više susrećem sa proširenim zjencama.
„Isabel.", rekla sam to ne baš previše oduševljeno jer sam svjesna da se upravo nalazim na pragu razgovora koji bi mogao potrajati i satima.
„Odgovorila si mi tek na peti poziv u samo jednoj minuti."
„Nisam bila tu."
Mogla sam čuti kako uzdiše.
„Kako god. Nismo se dugo čule. Šta radiš? Ima li nešto novo? Jesi li pronašla društvo? Dečka? Učiš li? Kako je na Birkbecku? Sve mi ispričaj!", rekla je to sa pomalo naređivačkim tonom ali se isto tako mogla nazreti i neka vrsta dječije uzbuđenosti i radoznalosti. Zakolutala sam očima onako za sebe naslanjajućii se leđima uz hladni zid dok mi je pred očima poput rakete neprestano prolijetao crveni Range rover. Šta je radio u Muswell hillu?
„Nemam nikakav poseban odgovor ni na jedno pitanje od ponuđenih."
Začula sam zvuk nezadovoljstva s njene strane.
„A daaaj Otto, nemoguće!"
Oduvijek me je voljela zvati Otto, a ja sam to naravno mrzila. Ja se prosto zovem Aurora i ne vidim nijedan prokleti razlog da mi uvijek daju nekakve debilne nadimke. 'Rorokooo', glasić mi zuji kroz uši noseći kačket na kom je jasno precrtano moje ime i prezime. On me baš mrzi.
„Moguće je!"
Puhnula je i već sam mogla da je zamislim kako kažiprstom uvija kosu ili prelazi njime preko svojih debelih crnih obrva koje je oduvijek obožavala i posvećivala im najviše pažnje.
„Neki dan sam upoznala jednog prezgodnog košarkašaaa! O moj Bože, samo da ga vidiš!"
Ponovo sam zakolutala očima svjesna da se Isabel nikada neće promijeniti.
„Jao Isabel...", progunđala sam to, a ona se blago nasmijala na svoj specifičan i uzdržan način prije nego što je pronašla dovoljno dobar način da moju primjerdbu njoj stavi u svoju korist.
„Ne bi ni tebi hvalilo da uneseš malo uzbudljivosti u svoj život Otto."
'Da mi je znati šta bi rekla kad bi znala da si se sinoć onako žvalila sa svojim profesorom.', glasić komentariše i ubacuje u blender vodu, narandže i mentol bombone.
„Ne treba hvala.", rekla sam to osjećajući zaškiljen pogled na sebi od strane glasića koji mi još od sinoć bruji o tome kako će nakon protesta napokon da napusti moju glavu. I ja se iskreno nadam da hoće.
„Trebaaa! Treba ti neki muškarac koji će te izvući iz te tvoje paučine."
„Paučine?", upitala sam je to kroz polusmijeh pitajućći se šta bi to kog vraga trebalod a znači.
„Pa da. Toliko si godinama statična da je paučina počela da se nakuplja oko tebe. Ne možeš tako nastaviti živjeti."
Baš lijepo.
„Isabel, ti dobro znaš zašto sam ja završila u toj paučini."
„Znam Otto, znam ali isto tako ne smiješ dopustiti da prošlost koja je u tvom slučaju zapravo taj gadni i nemilosrdni pauk nastavi da te mota u svoju paučinu i onda na kraju od tebe napravi mumiju."
Nisam uspjela, a da se ne nasmijem.
„Filozof. Moram sad da idem, Raymond me zove na ručak pa ćemo se čuti u toku dana.", slagala sam to bez imalo srama, a ona je samo tiho zajaukala na kraju nezadovoljno ispuhujući.
„Okej...Nazvaću te ponovo, nemoj misliti da ću ti dopustiti da me ponovo ignorišeš punih 7 dana."
„Jao Isabel ne ignorišem te."
„Ne znam ja. Hajde idi jedi ali nemoj puno da se ne ugojiš. Onda te više ni pauk neće htjeti, a kamoli muškarac."
Zakolutala sam očima na njenu izjavu, glasić je počeo da crkava od smijeha i previja se držeći ruke na trbuhu, a uskoro se začuo i smijeh sa Isabeline strane.
„Šalim se naravno. Ljepotica si ti moja. Hajde, čujemo se."
Zmahala sam glavom i prekinula poziv bacajući telefon na krevet pored sebe. Uzela sam knjigu iz engleskog s namjerom da naučim posljednju lekciju ali umjesto korica sam vidjela Harryev lik i ma koliko da sam ga pokušavala istjerati iz glave – nije mi uspijevalo.
„Nosi se Harry.", promrmljala sam to i bacila knjigu na telefon duboko uzdišući i naslanjajući glavu na zid. Zašto sam ga sinoć poljubila? Zašto nas je ona osoba gledala? Zašto sam izgubila vražje bodove? Zašto sam dobila onaj papirić? Zašto je Harry onako reagovao? Zašto je maloprije bio u mojoj ulici? Kada bih dobila odgovor na samo jedno pitanje imam osjećaj da bih počela plesati luđe nego PSY.
Pažnju mi je odvuklo lagano otvaranje vrata i ne znam zašto ali na trenutak sam očekivala da ću vidjeti Harryevu kovrdžavu kosu i zbog toga sams e iskreno zabrinula za sebe. Ukazao mi se Amandin slatki smiješak i uskoro su u njenoj ruci zazveckala dva pakovanja Kinder bueno čokoladica.
„Za dobra stara vremena?", upitala me je, a ja sam se prisjetila kako smo prije uvijek zajedno ležale u sobi, jele kinder bueno i pričale o svemu i svačemu. Nisam znala šta da joj kažem i prije nego što sam bilo šta uspjela bacila mi je čokoladicu i ušla u sobu, a zatim se smjestila pored mene.
„Nemoj reći tati za ovo.", rekla mi je to šapatom i ponovo sam se vratila u prošlost, tj. vrijeme kada smo uvijek krišom jele slatkiše jer nam ne bi dopuštali da to radim pred sami ručak. Nisam uspjela, a da se ne nasmijem i zamahnem glavom nakon čega sam otvorila čokoladicu i počela da jedem pokušavajući da ne odlutam predaleko u prošlost...
Cijeli ostatak dana sam provela radeći nekakve besmislene stvari samo kako ne bih razmišljala o Harryu i misterijama koje on unosi u moj život. Raymond se kući vratio tek predveče i izgledao je u potpunosti iscrpljeno i tmurno, a osim pozdrava sa njim nisam razmijenila više ni riječi. Amanda je izašla sa Margaret u šetnju nakon polusatnog pokušavanja da i mene natjeraju da krenem s njima. Ja sam ih odbila pod izgovorom da moram učiti i ići na koledž s obirom da sam sinoć preskočila sva predavanja. Zbog prokletog koncerta.
Kada sam stigla na koledž oko 18:ooh prisustvovala sam na prvom predavanju ali ne i drugom, a drugo je bilo – engleski. Ne znam zašto ali nisam željela da se na takav način poslije svega onoga od sinoć susretnem prvi put sa Harryem pa da me namjerno muči svojim pogledom cijelo predavanje. Još uvijek mi cijela situacija u kojoj se nalazim čini suludom. Ljubim se s profesorom i na taj način gubim bodove u meni nepoznatoj igri, a da bi' ih dobila moram tako da nastavim? To je izluđujuće. A ono što je još gore jeste mogućnost da ću ja letiti sa koledža, a on će da izgubi posao u slučajud a nas neko uhvati u... ne znam ni ja čemu. U svakom slučaju ne želim da se to dogodi zbog neke proklete igre. I po vrh svega toga neko me proganja i dešavaju se mnoge druge čudne stvari. Ne želim ponovo nepozvano i protiv moje volje upasti u neki film u kom ću upravo ja da budem glavna žrtva. Toga mi je dosta do kraja života.
Umjesto na predavanje engleskog otišla sam u Birkbeck biblioteku koja je u sklopu koledža i uzela knjigu 'Arhitektura baroka u Rimu' čisto da bih imala nešto da listam i prelazim pogledom preko toga dok pokušavam da izbacim smaraagdni pogled iz glave. Sve je bilo prazno i samo je za ogromnim modernim sivim stolom sjedila zamišljena starija žena koja je nešto pisala očito veoma umorna. Preumorna. Biblioteka je ličila na sve osim na ono što joj ime predstavlja jer me je više podsjećala na apoteku, a ja sam navikla na one koje su nekako zagušljive i zataknute ogromnim drvenim policama. Ova je bila prostrana, moderna, kao i cijeli koledž. S obzirom da se zidovi Birkbecka sastoje od stakla tako je bilo i sa bibliotekom. Cijela jedna strana je bila od stakla i svkom prozoru je pripadala po jedna stolica dok su se sa druge strane nalazili stolovi i stolice namjenjene čitačima. Sjela sam za jedan sto i otvorila knjigu zabuljivši se u njenu početnu stranu. Mislim da ću tako provesti narednih sat vremena dok predavanje ne završi. Sjedila sam tu u miru nekih pola sata. Ona žena je samo ponekad malo šuškala, ja sam došla do 2o. str. bez ijedne pročitane riječi i čak sam bila lišena i dosadnog glasića koji je napokon otišao u protest pretpostavljam mom organizmu i mozgu s namjerom da traži od njih da ga puste da izađe iz mene. Naslonila sam glavu na dlan i taman kada sam pomislila kako ću zaspati što i ne bi bilo toliko čudno s obzirom da noćas nisam gotovo nikako spavala razbijajuči glavu sa svim i svačim začula sam škripanje stolice pored sebe. Brzo sam se trgnula i pogledala u tom pravcu susrećući se sa nasmiješenim izrazom lica plavokosog dečka.
„Nadam se da te nisam uplašio.", rekao je to sjedajući na mjesto pored mene i stavljajući ogromnu debelu knjigu na sto ispred sebe. Odnekud mi je bio poznat ali ne znam otkud. Primijetivši moj namršteni pogled blago se nasmiješio i pogledao prema meni.
„Upoznali smo se prvi dan u prodavnici. Niall, ako mi se ne sjećaš imena."
Aaa, sad ga se sjećam...
„A ti si onaj što na radnom mjestu čita časopise i drži noge na pultu?", upitala sam ga sa podignutom obrvom, a on se nasmijao i prošao rukom kroz svoju plavu izvijenu ka gore kosu išaranu tamnim pramenovima.
„Tako nekako."
Klimnula sam glavom te vratila pogled na svoju knjigu prevrćući sljedeću stranicu.
„Zar smiješ dolaziti ovamo za vrijeme radnog vremena?"
Tako je čudan osjećaj napokon voditi razgovor s nekim. Nije da sam se poželjela toga ali čisto hoću da malo upotrijebim glasne žice da mi ne bi zahrđale.
„Pa s obzirom da su sad predavanja i nema nikoga mogu.", rekao je to sliježući ramenima, a ja sam klimnula glavom ne planirajući da ga više išta pitam. Međutim, ako nisam ja on je bio raspoložen za razgovor.
„Ti ponovo nisi na predavanju?"
Dečko će pomisliti da sam neka neuspjela verzija mangupa. Lagala bih kada bih rekla da me je briga. Odmahnula sam rukom baš kao i prošli put kad me je to upitao, a on je proizveo hrapav zvuk ispuštajući smijeh kroz skoro zatvorena usta.
„Ponovo problem sa profesorom?"
Nakon što me je to upitao naglo sam pogledala prema njemu pitajući se da li je moguće da on zna za sve ono što se izdešavalo između Harrya i mene. Coktanje koje sam začula mi je dalo do znanja da se glasić vratio i odmah našao zgodnu priliku da mi da do znanja kakve mi gluposti padaju na pamet.
„Pa...tako nekako.", rekla sam to te skupila obrve. Nema šanse da ovaj išta zna. Nema šanse.
„Na čemu si sada trebala biti?"
Uh, on je baš pričljiv. Uzdahnula sam i naslonila se na stolicu odlažući onu jadnu knjigu od koje su mi se više ruke oznojile.
„Engleskom."
Okrenuo se malo više te podigao obrve.
„Oh..Styles?"
Pokušala sam svim snagama da prikrijem svoj blagi trzaj na spomen tog prezimena pa sam počela da se komešam u stolici kao da mi je neudobna.
„Da.", rekla sam to onako nezainteresovano ostajući zadovoljna što nisam djelovala čudno. Barem se nadam da nisam. 'Ti uvijek izgledaš čudno.', glasić koluta očima spremajući svoje rekvizite koji mu očito nisu mnogo pomogli. Protest je bio neuspješan.
„Znaš ga?", nisam izdržala, a da ne pitam. On se počešao po zadnjem dijelu glave i klimnuo njome vrhovima prstiju uvijajući uglove listova u knjizi.
„Prije smo se družili.", rekao je to nekako sjetno, a moja radoznalost se napokon probudila iz kome u koju je u toku dana pala usljed prevelikog broja pitanja na koja nije mogla da dobije odgovor. Željela je da iskoči iz mene i počne da skače po Niallu moleći ga da joj ispriča sve što zna o Harryu pa čak i to da li mu je kosa prirodno kovrdžava ali joj ja to nisam dozvolila.
„Više ne?"
Nakon mog pitanja me je pomalo iznenađeno pogledao jer vjerovatno nije očekivao da ću odjednom postati tako zainteresovana i raspoložena za razgovor. Moram se kontrolisati.
„Pa rjeđe...Mislim, on već duže vrijeme ne izlazi mnogo i posljednjih mjeseci se drastično promijenio."
Uh, oh. Radoznalost divlja.
„Zašto?"
Privukla sam još više stolicu stolu gledajući ka plavokosom dečku koji je zamišljeno gledao u knjigu ispred sebe dok je kažiprstom i palcem prelazio preko brade.
„Pa ne znam...jednostavno je odjednom postao nezainteresovan za sve...počeo je da izbjegava izlaske...zatvorio se u svoj stan...posvetio vježbanju i učenju...u to se otprilike pretvorio njegov život. Nije se trudio ni oko prijateljstava mada ga prijatelji nikada nisu napustili s nadom da će se vratiti Harry kog su prije poznavali...Kog sam i sam poznavao."
Ovo postaje zanimljivo. Računa li se u tu njegovu promjenu ponašanja i izbjegavanje djevojakjaka? 'Pita se djevojka kojoj je sinoć gnječio zadnjicu.' Na trenutak sam zinula na glasićvem komentar dok je on namrgođeno ležao na pocijepanim transparentima, a ja sam na jednom jasno mogla da vidim svoj lik kom su bili docrtani brkovi i rogovi.
„A...kakav je prije bio?"
Pogledao je prema meni te se onako otužno nasmiješio zatim uzdišući i namiještajući se u stolici.
„Pa...veseo, uvijek spreman za zabavu, šaljiv, jedan od onih osoba kojima iz očiju frca 'YOLO', stalno mijenjanje djevojaka... ali je isto tako bio i dobroćudan."
Pokušala sam da zamislim takvog Harrya i pitala sam se da li sam ga ja možda sinoć imala prilike upoznati?
„A kakav je sad?"
Moram to da pitam jer sam upoznala toliko Harrya (množina) da zaista ne znam na kog tačno Niall misli.
„Pa rekao sam ti...ne želi da izlazi, izbjegava društvo...život mu se sastoji od teretane, stana i ovog koledža. Postao je nekako mrzovoljan, nezaniteresovan...hladan?"
Hladan...
„Pa zašto odjedanput?"
Znam zašto se isto to meni dogodilo, ali njemu...?
Niall je slegnuo ramenima prelazeći vrhom kažiprsta po glatkom stolu za kojim smo sjedili.
„Ne znam...", pogledao je prema meni. „niko ne zna."
Niko ne zna? 'Otkrij sama...' Danielle mi je to rekla još prvo veče...otkrij sama? Kako ću otkriti ako niko ne zna? Znači li to da ona zna? A kako bi ako ne znaju Harryevi prijatelji?
„Znaš...čula sam i to da on nije već duže vrijeme dodirnuo...nijednu djevojku...", kako su te riječi napuštale moja usta tako su se u mene vraćale uspomene na sve ono što se dogodilo između Harrya i mene. „je li to istina?"
Plavušan je bez razmišljanja klimnuo glavom usput sliježući ramenima.
„Niko ne zna uzrok ni tome."
Nije dodirnuo nijednu devojku mjesecima...naglo se promijenio...mrzovoljan je, hladan ali ja ne mogu reći da sam poznavala samo takvog Harrya. Mislim pokazivao mi je i to lice ali tu je i onaj zavodljivi Harry koji me je sinoć poljuvio i posljednjih dana stalno pipkao...tu je i onaj misteriozni Harry...tu je i onaj Harry sa izvijenim usnama u vragolasti smiješak...ali tu je i onaj Harrya koji me je zagrlio, tješio, odvezao kući, pomogao mi kad sam bila pijana...to definitivno nije bio hladni Harry i sada moram da se zapitam zašto se sa mnom ponaša drugačije? Pa naravno, zbog igre. Prokleta ona bila. Začulo se zvono i Niall je brzo ustao uzimajući onu knjigu.
„Uh, moram se stvoriti u prodavnici. Vidimo se."
Nasmiješio mi se i mahnuo mi nakon čega je prišao onoj ženi kako bi obavio sve što je trebno kako bi ponio knjigu sa sobom. Ja sam još malo sjedila prije nego što sam se nakanila da ustanem preklapajući knjigu i noseći je ka polici sa koje sam je uzela.
„Uhm...", po prvi put se oglasila ona žena za pultom i nisam obraćala pažnju na nju sve dok nije rekla „Gospođice."
Odložila sam knjigu i pogledala prema njoj.
„Ja?"
Klimnula je glavom, a ja sam se zapitala šta sad ona hoće.
„Jeste li vi Aurora Ottis?"
Ma koji vrag se ovdje dešava? Kako ona zna moje ime?
„Jesam?"
Trebala sam reći da nisam. Prišla sam pultu, a ona je ne skidajući pogled s mene nastavila da priča na telefon.
„Da, tu je."
Ja sam zinula u čudu ne shvatajući zašto dovraga neka tamo žena koja radi u Birkbeck biblioteci priča s nekim preko telefona o meni? Sva sam pretrnula u trenutku kada mi je na pamet popout ptice sa zaoštrenim kljunom strosnula misao kako postoji ogromna mogućnost da je neko od studenata ili ne znam ni ja koga vidjeo sinoć Harrya i mene i sada se direktorica raspituje gdje sam ja kako bi mi saopštila da sam izbačena sa koledža. To se ne smije dogoditi...Ne smije...Stalno sam to ponavljala sve dok gospođa sa završnom rječju „Uredu" nije završila poziv.
„Šta je?", upitala sam je to kao iz vedra neba, a ona je profesionalno položila ruke na sto gledajući učtivo ka meni. Hajde ne loži se zato što radiš u biblioteci.
„Zvao me je profesor Styles kako bi se raspitao da li ste možda ovdje."
Molim?
„Zašto?"
Napravila sam zbunjenu grimasu, a ona je slegnula ramenima.
„Ne znam, rekao mi je da vam kažem da obavezno morate otići do njegovog kabineta jer ste...prekršili pravila?"
Zatvorila sam oči i ljutito stisnula zube razmišljajući o tome koliko on do vraga daleko može ići...Ova tu sa cvikama sigurno misli da su u pitanju nekakva pravila koledža i nema pojma u sred čega se upravo našla. U sred Styles retardirane igre iz koje ponovo želim izaći jer mislim da s njom rizikujem previše toga, a na kraju opet neću imati nikakve koristi ako on nastavi biti onako tajnovit. Tajnovitost je nešto što me sigurno nikada neće dovesti ni do toga da mi kaže 'Patrick Willmer je moj očuh', a kamoli nečega više. Samo sam izašla iz biblioteke odlučna da neću ići do njegovog glupog kabineta. Nema šanse da ću dopustiti da se dogodi isto kao i prošli put. Još nek se pojavi i Styles tajnoviti dosadnjaković broj 2 pa da se lijepo ubijem lusterom i hemijskom u kombinaciji. Krenula sam niz ogromne stepenice izbjegavajući lift koji zbog klaustrofobije i mogućnosti da u njemu nestane svjetla uvijek izbjegavam i ne znam kako sam uopšte juče nagovorila sebe da uđem u onaj u Harryevoj zgradi.
Nakon što sam sišla u prizemlje odmah sam otišla u prostoriju u kojoj trebamo imati predavanje istorije upućujući se ka zadnjoj stolici na kojoj obično sjedim odlučna da neću odatle maknuti pa makar mi lično direktorica došla i rekla da profesor Styles želi nekakve projekte ili ne znam ni ja šta već. Čim sam sjela za oko su mi zapela slova ispisana preko cijele površine stola.
'Pitaš se da li Ar zna ko te je silovao Ro? Radoznalost često zna da bude opasna pa bi moj savjet od mene za tebe bio da je se rješiš...An.'
Istog trenutka kada sam sva pretrnula neprestano i uspaničeno prelazeći pogledom preko teksta brzo sam sve izbrisala rukom gledajući oko sebe. Nije bilo skoro nikoga, a i oni prisutni su djelovali nezainteresovano. Ko je vražji An i otkud zna da sam silovana? I još gore,otkud zna da ću ovdje sjesti? Tekst mi se neprestano motao po glavi i u trenutku kada mi se smučilo uzela sam torbu i napustila prostoriju s namjerom da idem kući. Izletjela sam sa koledža krećuću se puteljkom osvjetljenim reflektorima i svjetlom koje je dopiralo iz svjetiljki ugrađenih u zemlju. Cijelo tijelo mi je bilo ukočeno, kretala sam se poput robota i osjećala sam nekavu ogromnu malaksalost koja mi je davala do znanja da je sve ovo previše za mene i ozbiljno sam počela razmišljati o tome da se ispišem sa ovoga fakulteta. Mislim da bih se na taj način riješila svih ovih problema i misterija koje me proganjaju posljednjih dana...Onaj glasić uporno želi nešto da kaže ali ne zna šta, a radoznalost se skupila u nekakvom uglu uplašena da se više bilo šta zapita jer joj neko očito na tome zamjera. Došla sam do parkinga i odjednom dobijam ogromnu želju da ukradem jedno od auta i pobjegnem s njim u bezdan.
„Već prvi dan kršiš pravila?"
Na taj hrapavi glas koji sam u tom trenutku najmanje željela čuti sam poskočila i gotovo vrisnula. Gdje je nestala Aurora koju ništa ne može uplašiti? Sve se više gubim u samoj sebi i to je ono što će me na kraju unišititi...zajednos a kovrdžaim dečkom koji se iz mraka kretao prema meni.
„Ne prilazi mi!", zaderala sam se iz sveg glasa zaista tako misleći. Što mi je bliže to je veća mogućnost da će se nešto loše desiti. Obučen u crvenu kariranu košulju i crne farmerke sa rukama u džepovima sa neutralnim izrazom lica je stao nekoliko koraka dalje od mene, a ja sam počela da razmišljam o tome da li je bolje da mu priđem i na taj način se ubijem ili da skočim pod auto. Mislim da su te dvije opcije gotovo poistovijećene. Prva je možda čak i strašnija.
„Šta je bilo Ro?", upitoa me je bez imalo šaljivosti u glasu dok mu je izraz lica ostao onako sasvim ozbiljan bez imalo emocija. Mislim da se upravo susrećem sa hladnim Harryem kog je Niall spominjao. E pa i ja znam da budem takva. Itekako.
„Neću da te više vidim i ne želim da dolazim na tvoja predavanja i ne želim da te više prokleto ljubim niti da sudjelujem u retardiranoj igri koja će mi uništiti život dok se ti očito samo dobro zabavljaš!"
Kako se on uošte stvorio ovdje kada smo se trebali naći u njegovom kabinteu? Bio je ovdje prije mene pa...kako je onda znao da ću doći ovdje? Baš kada sam krenula da ga to upitam napravio je još nekolika koraka, a ja sam se izmaknula unazad.
„Prestani!", ponovo sam se zaderala, a on je uzdahnuo.
„I tebi bi dobro došlo da se malo zabavljaš, znaš?", rekao mi je to blago spuštajući glavu i podižući obrve, a ja sam se ironično ali i od muke nasmijala gledajući u njega i pitaući se da li su njemu sve na broju. Očito nisu.
„Zabavljam?! Zabavljam?! Kako ti misliš da se zabavljam dok mi ti svakodnevno puniš glavu glupostima i još pored toga moram da se suočavam sa nekakvim osobama čiji čak ni identitet ne znam!"
Lice mu se na moje riječi još više smrknulo i počeo je pažljivo onako iz tame da proučava moje lice.
„An ti je ponovo nešto poslao?"
Hah, ma super.
„Mhm, itekako! I to znaš šta je u pitanju?!"
Krenula sam da mu kažžem šta je pisalo na stolu ali sam se naglo zaustavila shvatajući da bih time mogla otkriti Harryu da sam silovana. Šta ako on to moožda već zna? Ako je tako onda je definitivno u Patrickovoj mafiji i šta onda? Zatvorila sam usta i prošla nervozno rukom kroz kosu, a on je zagrizao dojnju usnu.
„Šta je u pitanju?"
„Zaboravi!"
Ispružila sam ruke te se okrenula prema cesti koja je izgledala kao optočena zlatom s namjeom da joj priđem i zaustavim taxi ali nisam uspjela napraviti ni jedan jedini korak jer su se čvrste ruke našle na mojim kukovima i našla sam se prislonjena leđima uz vitko tijelo dečka od kog toliko želim pobjeći.
„Ne dodiruj me!", zaderala sam se kao da me neko živu guli počinjući da pravim nagle pokrete ali to njega nije omelo. Bio je jači.
„Prekršila si pravilo.", rekao je to izvijajući glavu u tolikoj mjeri da sam mogla da je vidim u trenutku kada sam pogledala na desno. Ponovo su se svi oni njegovi mirisi izmiješali sa kiseonikom koji me je milovao po plućima s namjerom da me umiri ali mu nije uspijevalo.
„Ma je*e me se za prokleta pravila! Izlazim iz igre!"
Nakon onog večeras mi ne pada na pamet da se više s ovim bavim. On je skupio obrve i blago usne koje su mu se toliko rumenile da su bile gotovo iste boje kao i košulja. Izgledao je kao da me uopšte ne shvata ozbiljno.
„Ozbiljna sam! I rekao si da znaš ko je An i slušaj me, ako..."
„Ne znam."
Odmahnuo je glavom, a ja sam zamalo izgubila ravnotežu i srušila se preko njega.
„Šta ne znaš?!"
„Ne znam ko je An....Mislim, znam ali...ali je nemoguće da je to ta osoba."
Ma divno!
„Ne može bolje!"
U tolikoj mjeri se divno osjećam da imam ogromnu želju da samoj sebi iskopam grob i zakopam se u njega.
„Zašto je nemoguće?! Mrtva je?!"
Ha! Sad me još i mrtvac proganja ili šta već?! Slegnuo je ramenima spuštajući pogled na moje usne. Mirišem Styles game.
„Ne znam...može biti...", rekao je to nekako neozbiljno stavljajući mi pramen kose iza uha dok je slobodnom rukom još uvijek držao moj kuk. Pomakla sam glavu u stranu ipak ne uspijevajući da pobjegnem od njegovog dodira.
„Slušaj me Harry!"
Otrgnula sam se od njegovih ruku i okrenula se prema njemu gledajući ga najljuće što mogu.
„Ja ne mogu više ovako! Ne mogu više da primim toliko podataka od kojih nijedan ne razumijem i organski više ne mogu da podnesem tvoje izjave bez smisla! Ili počni da govoriš razumno ili zaboravi i na mene i na igru!", zvučala sam oštro i to mi se dopadalo. On se naslonio rukama i leđima na auto prelazeći pogledom preko mog tijela i usput se onako nakrivo smješkajući. Ma daj, pa ja ne vjerujem. Kad god mi treba ozbiljan on se pretvoru u bijesnog tinejdžera kakvog mi je Niall opisao i nikako ne mogu da shvatim zašto se sada kao takav pojavljuje samo predamnom.
„Harry!"
„Kao prvo, ja msilim da sasvim normalno pričam.", rekao je to pazeći da u svakoj riječi svako slovo jasno i glasno izgovori, a ja sam rukom povukla pramen vlastite kose jer ću u protivnom početi da vršitim. „Kao drugo, ne mogu da zaboravim na tebe jer si mi stalno u mislima ljubavi.", rekao je to sa istim onim svojim smiješkom koji je sinoć imao, a meni je vilica trosnula od asfalt ko od šale. On mene zeza. U sred ovakve situacije on mene zeza. „I ne mogu ni da zaboravim na igru jer smo upravo u sred nje."
„ E pa ja nisam!", odbrusila sam mu, a on se na trenutak malo smrknuo i nakašljao prije nego što je oblizao usne i ponovo progovorio.
„Jesi. Ne možeš više izaći iz nje."
„Mogu!"
„Ne možeš."
Na trenutak sam vrisnula, a on se nasmijao i pogledao me onako šmekerski.
„Volim kako to zvuči."
Oj meni...
„Izluđuješ me.", rekla sam to kroz zube polako gubeći snagu za ovu raspravu, a on je klimnuo glavom prolazeći jednom rukom kroz razbarušene kovrdže.
„I ti mene.", glas mu je bio zavodljiv dajući mi do znanja da ne misli u istom smislu kao i ja. Ja stvarno više ne znam šta da radim. Željela sam da odem ali tu je toliko toga što želim da znam.
„Šta si danas radio U Muswell Hillu?", upitala sam ga stišćući usne te stavljajući ruke na kukove s nadom da ću dobiti odgovor.
„Neću ti reći.", opušteno je to rekao lupkajući prstima po autu i proizvodeći zvuk koji mi je čupao živce kao peršun.
„Kako misliš nećeš? Gdje si bio? Provaljivao u moju kuću?!"
Nasmijao se i odmahnuo glavom praveći razočaranu grimasu.
„Zar me takvim smatraš?"
Ha...
„Smatram te ludim ako će ti biti lakše.", smrmljala sam to i na trenutak zažmurila kako bih se opustila.
„Bio sam samo u prolazu."
U prolazu...ma da...u prolazu...
„Zašto si ti prekršila pravilo? Moram ti reći da si izgubila dosta bodova."
U trenutku kada sam otvorila oči grickao je nokat na malom prstu gledajući me prodorno svojim misterioznim zelenim očima koje kao da su me tako živu izjedale.
„Bodove...", rekla sam to kroz smijeh pitajući se ko je ovdje od nas dvoje luđi.
„Ako želiš da ih vratiš pođi sa mnom."
Na te njegove riječi mi se vlastita pljuvačka zagrcala i jedva sam uspjela, a da ne počnem da kašljem. Oči su mi usljed toga na trenutak zasuzile i to je jedini način da se uvjerim da nisu zaista isparile iz mene. Smao nikad ne izlaze u vidu plača.
„S tobom? Šališ se, zar ne?", upitala sam ga, a on j je odmahnuo glavom po ko zna koji put večeras dok su mu se usljed blagog vjetra površinski slojevi kose lagano viorili.
„Zar ti izgledam tako?"
Imao je potpuno ozbiljan izraz lica i odlučila sam da ga ignorišem dok je vrijeme.
„Kako si znao da ću doći ovdje? Rekao si da..."
„Vdijeo sam da zaobilaziš moj kabinet pa sam odlučio da te ovdje sačekam mada te nisam očekivao tako skoro."
On baš misli na sve.
„Ne možeš mi pobjeći Ro."
'Ro' je izgovorio izdužujući posljednje slovo i vidno me iritirajući.
„Rekla sam ti da me nervira kad me tako zoveš."
„Nisi baš tako mislila dok sam te sinoć ljubio i dok si stenjala i..."
„Prestani!"
Stvarno zna kako da me izludi. Nasmijao se i odmakao od auta ponovo se kretajući ka meni. Ja se nisam pomjerila odlučna da ću zadržati stav i hrabrost do kraja. Prekrstila sam ruke i gledala ga ravno u oči ipak izbjegavajući preveliku skoncentrisanost na zjenice jer se ne želim susresti sa njihovim širenjem. Neće mi glupi članak u časopisu popiti i ono malo mozga što mi je preostalo. Cijeli ostatak je lijepo zgnječio ovaj tu dečko ispred mene.
„Pođi sa mnom.", šapnuo mi je stajući na pola koraka ispred mene. „Biće nam lijepo."
Molim?
„O čemu ti pričaš?"
Progutala sam knedlu, ogromnu knedlu od koje jedva da sam mogla disati, a on je zagrizao dojnju usnu saginjući glavu i prislanjajući čelo uz moje, a prstima je obuhvatio moje dlanove.
„Zavisi..."
„Od čega?"
Spustio je pogled na moje usne, a zatim ga ponovo podigao na moje oči. Koža mu je izgledala tako neodoljivo kao i usne i oči koje su izgledale tako mračno i tajnovito kao i on.
„Od tebe."
Jesam li ja nešto pogrešno azumjela ili on hoće da kaže da od mene zavisi na šta on misli pod tim da pođem sa njim? Ovaj dečko mi nikad neće biti jasan. Povukao me je za ruke, a ja sam počela da hodam prema njemu ne znajući ni sama zašto to radim...mislim da se naivno nadam da će mi nešto otkriti.
„Zašto si sa mnom drugačiji?", moram da znam, a svjesna sam da mi neće dati odgovor.
Naborao je čelo gledajući u moje usne sve dok leđima nije udario u auto na koje je maloprije bio naslonjen. Trudio se da moje tijelo što više pritisne uz svoje i to me je činilo još smušenijom. Gubim onaj stav...gubim hrabrost...
„Kako to misliš Ro?"
Kao i uvijek, trudio se da mi nadimak izgovori na što čudniji način. Mislim da je nosio drugačiji parfem nego inače ali mu je zadah bio uobičajen.
„Razgovarala sam sa tvojim prijateljem i rekao mi je da si se mnogo promijenio i da...da si postao hladan. Ja sam upoznala i hladnog tebe ali isto tako sam upoznala i...", imala sam osjećaj da svaku koju riječ upija u sebe poput spućve. „...nekakva tvoja drugačija lica koja nikako ne odgovaraju jednom oštrom, hladnom i mrzvoljnom Harryu...Zašto te samo ja vidim kao takvog?"
Morala sam da čekam par trenutaka dok se njegove rumene usne nisu napokon rastavile i formirale hrapave riječi.
„Ko kaže da me samo ti vidiš drugačijeg?", upitao me je, a ja sam samu sebe proglasila glupačom. Glasić je do daske odvio pjesmu 'Tell me something i don't know' pokušavajući da privuče moju pažnju ali mu nije išlo jer je sada u mojim očima postojao samo čupavi čudak koji kao da mi je suđen...ne znam ni sama u kom smislu.
„Ne znam."
Krenula sam da se odmaknem od njega ali me je on vratio u prijašnji položaj još više približujući usne mojim. Jasno sam mogla osjetiti kako mu tempo podizanja i spuštanja prsa postaje brži i ne znam zašto ali mislim da se to isto i meni počelo dešavati.
„Heej, nemoj odmah sve tako ozbiljno shvatiti. To je bilo samo pitanje, a ti i jesi jedina osoba prema kojoj se ponašam kao stari Harry...ili možda malo drugačije."
Zvučao je i previše ozbiljno. Zabrinjavajuće.
„Ali zašto?",upitala sam ga dok je on neprestano kažiprstom kolao po mom vratu i području ispod brade ne dopuštajući mi da i na trenutak spustim glavu dok mu je dah sve više golicao moj nos.
„Pa kada bi uvijek poznavala samo Harrya kakvog ostali poznaju sada ne bi bila ovdje.", čim je to izgovorio nakrivio je glavu i krenuo da spoji usne s mojima ali mu je nisa to dopustila tako što sam izmakla glavu i pokušala da se odmaknem od njega ali mi to nije sopustio s obzirom da mu je ruka čvrsto držala moja leđa.
„Ne želim da me ljubiš.", rekla sam to nekim do sada nekorištenim glasnim žicama, a on je nastavio da gleda u moje usne i nemilosrdno im primiče svoje.
„Želiš.", rekao je to kao da je upravo izašao iz mog uzburkanog mozga nakon čega sam osjetila meki pritisak na svojim usnama. Odmah zatim je otvorio svoje usne ne odvajajući ih od mojih i ispuštajući izdah kao da mu je taj poljubac od samo jedne sekunde povratio život. Meni je oduzeo još jedan i samo se mogu nadati da ih imam više nego mačke jer u protivnom neć poživjeti još dugo.
„Ako upoznaš pravog ali zaista pravog mene prije kraja igre – pobjeđuješ."
Kakav je to pravi, kako on kaže zaista pravi on? Nakon što je oblizao usne dodirujući jezikom i moje priuštio mi je još jedan vlažni, kratki ali zavodljivi poljubac. Onom rukom na mojim leđima mi je neprestano stiskao majicu dok je drugom pravio neobične ali prijatne pokrete po cijeloj dužini mog vrata ali ponajviše zavojima.
„A kako da upoznam pravog tebe?"
Na to moje pitanje se nasmiješio pri čemu su mu se ucrtale rupice koje nemam priliku baš često vidjeti.
„Tražiš pomoć u igri?"
Klimnula sam glavom, a on je izdahnuo obasipajući me mirisom svojih opojnih žvaka ali i uopšteno mirisa specifičnog samo za njega.
„Onda ću ti pomoći Ro."
Uh, moram priznati da ovo nisam očekivala. Kao ni val toplote koji mi je u samo jednoj sekundi oznojio cijelo tijelo.
„Za početak me poljubi."
Poljupcem ću da upoznam pravog njega? A daj. Odmahnula sam glavom i prislonila dlanove na njegova prsa kako bih ga odgurnula ali baš kao što sam i pretpostavila on mi to nije dopustio.
„Molim te...", prošaputao je to prije nego što je obrušio svoje usne na moje i počeo da se neumoljivo igra sa njima. Još jednom sam bila opčinjena njegovom magijom koja prestaje samo onda kad on to želi.
„Hajde Ro...", zastenjao je uzimajući moju ruku i povlačeći je uz svoj torzo vjerovatno želeći od mene da mu priuštim više živosti. I...vjerovala ja ili ne uradila sam to stavljajući jednu ruku na njegovo rame,a drugu u kosu. Ne da bih dobila ili izgubila bodove ili ne znam ni ja šta već nego zato što sam to željela. Zaista jesam i mrzim samu sebe zbog toga. Disanje bi mu se drastično pojačalo svaki put kada bih povukla njegove lokne i svaki put bi počeo da me ljubi još grublje, još jače i intenzvnije da sam i sama bila željna što većeg broja dodira. Počela sam da se pribijam uz njegovo tijelo i dobijam uzdahe koji su nekako bili hrapavi baš kao i njegov glas. Jezik mu je neumorno istraživao moja usta i u jednom trenutku sam se toliko izgubila da sam zaboravila na sve. Apsolutno sve.
„Pođi sa mnom.", rekao je to u trenutku kada je pomjerio usne na moj obraz ostavljajući tu još jedan vlažan poljubac u kom mi je takođe dodirnuo usplamtalu kožu jezikom. Prije nego što sam i uspjela da razmislim o njegovoj ponudi klimnula sam glavom svjesna da se ova igra svodi na 'sve ili ništa' tako da me samo rizikovanje može dovesti do onoga što tražim kao i ključa mnogobrojnih tajni sakrivenih u smaragdnoj boji kojom sam okružena...