ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 12

  „Ma vrag nek te nosi!", zaderala sam se na šnalicu nakon što sam je bezbroj puta pokušala staviti kako treba u kosu. Ali, izgleda da je i ona odlučila da me počne izluđivati kao i ostatak ljudi u mom životu koji uđu tek tako, nepoznvani.Sitni zveckasti zvuk mi je na trenutak zabrujao kroz uši i tanka šnalica se našla na usijanom podu nedaleko od mojih nogu. Kad bih se barem na tako jednostavan način mogla riješiti svih onih koji me nerviraju. Po ko zna koji put sam pokušala da se ustanem sa hladnih stepenica ali me tijelo nije slušalo pa mi nije preostalo ništa drugo nego da čekam da se ono odobrovolji. Kosa mi je još uvijek užasno mokra i što je najgore sva se nekakva umrsila kao da sam je češljala grabljama, a odjeća...huh, ni ona nije bila u nešto boljem stanju. Prilijepila mi se u cijelo tijelo i tako se počela sušiti. Imala sam osjećaj da ću se kad ustanem osjećati kao u gipsu.
„Aurora?", sa poznatim muškim glasom koji je obrazovao moje ime sam iznenađeno podigla glavu i susrela se sa tirkiznoplavim očima. O ne,pa zar izgledam kao osoba koja je potrebno društvo? 'Više izgledaš kao prosjak kom je potrebna pomoć', nekakav glas iz dubine moje glave me je podsjetio te se značajno nakašljao.
„Jesi li dobro?"
Dečko sa specifičnim glasom i u mnogo normalnijoj odjeći nego u kakvoj ga pamtim se počešao po glavi na pomalo neobičan način prelazeći pogledom preko mog tijela. Znam kako izgledam, suvišno je da to radi.
„Jesam.", izgovorila sam to kao da berem cvijeće, a ne kao da sjedim na stepeništu koledža u koji uopšte ne idem i cijedim se od vode u septembru mjesecu. Pokušao je da prikrije smiješak ali mu na kraju ipak nije uspjelo pa je proizveo neobičan zvuk, a ja sam se ustala spremna da idem, istrpim još ciničnih pogleda i onda pobjegnem kući i dovršim ono vješanje o luster kog nema.Baš kao što ni onda nije bilo hemijske. Sljedeći put za samoubistvo moram pronaći nešto što zaista imam.
„Gdje ćeš?"
Pogledao je prema meni stavljajući ruke u džepove dojnjeg dijela crne trenerke koja me je podsjetila na to da se prije bavio fudbalom. Ko zna da li ga još uvijek drži strast za tim.
„Idem kući."
Slegnula sam ramenima te krenula ali kao i uvijek kako to biva u mojim slučajevima, osoba od koje želim pobjeći ide za mnom.
„U takvom stanju?"
Prevrnula sam očima na njegove riječi te se zaustavila prije nego što sam izašla iz praznog koledža. Kako je uopšte ušao ovdje kad su svi u dvorištu primorani da rade dok ih ona profesorica posmatra?
„A šta bih drugo trebala? Sigurno ne planiram ovdje čekati dok se ne osušim...i kako si uopšte ušao ovdje?", upitala sam ga, po običaju mrzovoljno i na trenutak sam se zapitala zašto tako ne mogu da budem ravnodušna i kada je Harry u pitanju? Zaista mi nije jasnoIi hajde da se ja samo paralizujem i pogubim nego mu trijezna dopuštam da me pipa i ljubi, a pijana ja njega ljubim. Šta je gore?
„Majka me je pustila."
Skupila sam obrve te mu izrazom lica pokušala dati do znanja da ga ne razumijem na šta se on nasmijao svojim nekako skromnim osmijehom te mi glavom pokazao ka ljutitoj ženi koja je pazila na to da svi rade ne dopuštajući ni na trenutak nekome da zabušava. Gdje li je bila kada me je ona počela prozivati? 'Khm, ti si ta koja je na nju skočila ko bijesna zečica.', onaj glasić se ponovo javlja i neumoljivo me nervira.
„Ona je moja majka."
Podigla sam obrve iznenađena informacijom koja je itekako svježa za mene. Istina da nikada nisam upoznala Louisovu majku za razliku od Thomasove ali mi nikada ne bi palo na pamet da ona predaje na Birkbecku...Profesorica Tomlinson?
„Oh..", klimnula sam glavom prebacujući dojnju usnu preko gornje nakon čega sam izašla napolje, stavila ruke u džepove farmerki, nesvjesno baš kao što je i Louis to učinio nakon čega sam počela da u širokom luku zaobilazim njuškave studente koje to i nije toliko prevarilo tako da su ponovo svi pogledi bili na meni. One plavušice nema. I bolje joj je jer mislim da se ne bih suzdržala, a da ponovo ne skočim na nju. Otkud joj pravo da spominje moju majku? Stisnula sam zube pri samoj pomisli na njene riječi i jedino što sam mogla da učinim bilo je da duboko uzdahnem i pokušam da vratim svoje nerve u stabilno stanje. Profesorca Tomlinson me je takođe snimila pogledom ali mi ništa nije rekla.Pretpostavljam da je upućena u sve.Uvraga, šta ako ona kaže direktorici? Nisam baš sigurna da će Harry nakon onoga što se dogodilo razgovarati ni sa profesorom španskog, a kamoli kim drugim. Možda me i sam izda. Ne bi me čudilo. Nečiji koraci su itekako bili izraženi šuškanjem trave i pucketanjem plastičnih bijelih čaša koje su se još uvijek nalazile posvuda i bilo je prosto da zaključim da ponovo neko ide za mnom. Šta ako je Harry? Samo da nije on,ne da mi se ponovo upadati u sukobe.'Ili njegove ruke?' Ma kakve ruke glupi glasu?
„Čekaj.", na trenutak sam se trgnula pokušavajući da shvatim da li je to Harryev glas ali bilo je lako zaključiti da nije. Louis. Ponovo. Okrenula sam glavu te ga vidjela kako me krupnim koracima sustiže.
„Šta je?"
„Odvesću te kući."
Ma zašto muškarci uvijek imaju potrebu da me voze kući? Dobro mi je ovakvoj-jadnoj.
„Ne treba, nazvaću Raymonda da dođe po mene."
Zašto to nisam uradila dok sam dangubila na stepeništu? 'Zato što si razmišljala o Harryu.', glasić mi cinično govori, a ja se pitam odakle dovraga dolazi.
„Dok on dođe ti se možeš razboljeti."
Sustigao me je te bago usporio korake, a ja sam nezainteresovano uzdahnula, na neobičan način izvijajući usne usne te gledajući na stranu.
„Imala sam dovoljno vremena da se razbolim."
A i ne bi mi loše došlo. Taman bih se odmorila od ovog lupog koledža...tačnije ljudi koji su u njemu.
„Pa, šta ima?", upitao me je nešto vedrijim glasom vjerovatno u pokušaju da me oraspoloži ali ja sam znala bolje. U tome još niko nije uspio već četiri godine pa sigurno neće ni član grupe koja me je progonila cijelo djetinjstvo.
„Ništa."
Ljudi obično pitaju 'kod tebe?' ali ne i ja. Jesam li ja uopšte čovjek?
„Iskreno nisam mislio da ću imati priliku da te ponovo vidim.", nastavio je da priča i razvija razgovor, a ja sam se pitala da li zaista još uvijek ima namjeru da me vozi kući? Ne želim da me vozi. Ne želim više muškarce u svom životu.Mogla bih zatražiti od suda da svakom muškarcu na svijetu daju zabranu pristupa meni.
„Pa evo vidiš me."
Šta drugo da mu kažem? Iovako mi je užasan dan, samo želim da budem sama...Blago se nasmijao i zamahao glavom, a ja sam ga pogledala kraičkom oka. Kosa mu je bila oštra i blago rasčupana ali opet urednije oblikovana od Har...Khm, uglavnom bila mu je uredna.
„Ne mogu vjerovati da si se toliko promijenila.", posmatrao me je sa nekakvim blaženim smiješkom, a ja sam izvila obrve te pogledala prema izlazu iz univerziteta kom smo bili sve bliže.
„Život me je natjerao.", izgovorila sam to i previše ravnodušno, a on se naglo uozbiljio i kao da ga je Sunce obasjalo kada je vidjeo da smo dovoljno blizu parkingu da mi može pokazati prstom ka njemu te na taj način malo osvježiti temu.
„Tu mi je auto."
„Nema potrebe da me voziš.", rekla sam to kruto ga gledajući u oči na šta je on samo blago zažmurio te odmahnuo glavom.
„Ima, nije ništa strašno ako te odvezem kući. Hajde. Sigurno je to jednostavniji način od čekanja Raymonda ili vožnje autobusom u takvom stanju.", ponovo se nasmijao te mi pokazao rukom na moje tijelo i ja sam samo zakolutala očima pomalo izritirana. Oboje smo se uputili ka parkingu ali nas je odjedanput prekinuo neki muški, meni nepoznat glas koji je dozivao Louisovo ime. Okrenuli smo se i susreli sa nekim nešto krupnijim dečkom sa crvenom kosom i bradom i Louisovo lice se odmah razvedrilo nakon čega su bacili jedan drugom pet.
„Pa gdje si ti?", onaj dečko ga je upitao, a ja sam uzdahnula shvatajući da tu ostajem višak. Baš kada sam krenula da neprimijetno odem, Louis je okrenuo glavu ka meni te mi pokazao rukom ka parkingu koji se nalazio nedaleko od nas.
„Moje je teget auto na samom kraju pa evo ti ključeve, sačekaj me u njemu.", rekao je to te zavukao ruku u džep trenerke nakon čega mi je dobacio ključeve, a ja sam zaključila da ima neobičnu vrstu povjerenja u mene. Mogla bih mu se osvetiti za sve strahove koje mi je priuštio tako što bih ušla u auto i odvezla se s njim ali mislim da bih poginula i prije nego što bih napustila parking. Samo sam promrmljala nešto što čak ni sama nisam razumjela nakon čega sam krenula prema povećem broju auta u potrazi za tamno-plavim. Međutim, prije nego što sam u tome uspjela pažnju mi je odvratio glas koji je dolazio sa druge strane parkinga na koju do tada nisam ni obraćala pažnju. Lagano sam usporila korake s osjećajem da mi se noge tope poput voska. Kakva je ovo prokleta sudbina? Sada sam jasno mogla da vidim kovržavog dečka sa odjećom slijepljenom uz svoje tijelo kako sjedi na prednjem dijelu crvenog Range rovera, nervozno s vremena na vrijeme zamahuje nogama i priča na mobilni sa poprilično ozbiljnim izrazom lica čiju sam mogla da vidim samo jednu polovinu. Više mi je bio okrenut leđima i to je u neku ruku bilo dobro s obzirom da me nije mogao vidjeti.
„El, ozbiljan sam...Ma baš me briga šta ti misliš, moj život je moja stvar i mogu da radim s njim šta god želim!...E pa jednim dijelom jeste i ja to želim da iskoristim na način na koji meni odgovara, a tebi bi bilo bolje da držiš jezik za zubima što mislim da ti je već i naređeno od strane dotične."
Posljednju riječ je značajno izgovorio time množeći već povelik broj upitnika koji su lebdjeli iznad moje glave sa deset.
„Ne, nije mi stalo do nje ali to ne znači da neću učiniti sve da osjeti barem dio gorkog ukusa koji sam i sam osjetio....O ženo, shvati da se tebe to ne tiče!"
Iznervirano je zabacio glavu unazad i zatvorio oči oslanjajući se jednom rukom na auto.
„Neću više uopšte da razgovaram o ovome s tobom, samo poslušaj ono što sam ti rekao i izlazi iz igre jer te niko nije u nju pozvao.", izgovorio je to svojim grubim i promuklim glasom koji sam i sama imala prilike čuti, samo nisam sigurna kad.Jesam li ikada prisustvovala svađi koju je Harry vodio s nekim, a da to nisam ja? Ko zna šta se sve sinoć izdešavalo... Šta se uopšte sve sad izdešavalo? Uporno sam ponavljala sve ono što je upravo izgovorio u glavi pokušavajući da nešto shvatim ali nije bilo šanse. Sve je nekako...nepovezano? Zašto uopšte očekujem da ću išta shvatiti? Možda zato što mi je maloprije dao do znanja da je na neki način umiješan u moj žiivot? Vjerovatno zato i ono što je još gore, svaki put kad pomislim na to moja radoznalost počinje da se bacaka okolo kao riba na suvom i kriješti pokušavajući da mi da do znanja da pothitno mora saznati šta je u pitanju. E pa, draga moja i ja bih da znam.Kao i značenje onog Ro...Da se on možda nije samo šalio? Kako bi me natjerao da mu kažem ko me je upozorio na njega? Može biti.I ko je uopšte El? Izgleda da ipak nisam jedina djevojka s kojom je još uvijek u kontaktu.Ipak, ova mu izgleda i nije baš tako draga dok se onako dere na nju.'A ti kao jesi' Otresla sam glavom pokušavajući da sve te misli odložim u neku sporednu memoriju i uklonim iz glavne kojoj je itekako potreban odmor. Ponovo pokušavam da pronađem tamno-plavo auto ali mi pogled uporno luta do kovrdžavog dečka koji još uvijek sjedi na autu i zamišljeno gleda u noge. Aurora, on nije auto.
„Nisi našla?"
Poskočila sam i ispustila nekakav prigušeni krik na glas koji kao da se s vjetrom dopuhao do mene. I umjesto da se ja okrenem i suočim s tom osobom koja bi trebalo da je Louis, okrene se zapravo Harryeva glava i ja ostajem paralizovana. Uvraga! Bez imalo srama je počeo da bulji u mene ali je uskoro bio zaklonjen Louisovim tijelom koje se odjednom stvorilo ispred mene kao i njegov glas maloprije.
„Jesi li dobro?"
Zabrinutim pogledom je skenirao moje lice koje je podsjećalo na masku ubice iz svih dijelova 'Vriska' i ma koliko da sam pokušavala doći sebi stalno sam se pitala šta li sada Harry misli, s kim je razgovarao, da li još sjedi na autu i da li gleda prema nama...da li zna Louisa? Predaje li mu? Gdje će poslije ovoga? Hoće li mi se obratiti? Ho-„Aurora?", moje haotične misli su u isto vrijeme prekinuli Louisov glas kao i onaj glasić iz dubine glave koji je zvučao pomalo histerično. Odjendom kao da sam izašla iz transa i samo sam se pitala otkud mi odjednom onoliko pitanja i odakle je izvraga iskrsnula tolika zainteresovanost za Harrya? Pa naravno, sve je to zbog njegovih dvosmislenih i nejasnih izjava koje bih voljela razumjeti više nego išta.
„Uhm..", uzdahnula sam, na trenutak zatvorila oči, a zatim ih otvorila i pogledala ka Louisu. „Idemo li?", upitala sam ga odjedanput voljna da me on vozi. Ne želim ovdje ostati i dopustiti da se dogodi još jedan susret sa Harryem. Definitivno su svi do sad loše uticali na mene.
„Naravno.", Louis je to izgovorio gotovo nečujno jer mu je pažnja još uvijek bila odvraćena sumnjičavim posmatranjem mog zblanutog lica. Sljedeći šok je uslijedio u trenutku kada je počeo da se kreće prema Harryu na kog sam ponovo dobila pogled i koji je još uvijek gledao u nas, a ja bih se mogla zakleti da od maloprije nije ni trepnuo. Šta je s tim dečkom?
„Kuda ćeš?", što tiše moguće sam upitala Louisa koji me je pogledao preko ramena usput podižući prst prema teget autu koje se nalazilo odmah do Harryevog.
„Pa idemo u auto."
O Gospode,ja i moja šugava sreća.
„Moramo li baš tuda?"
Louis je na trenutak zastao te me pogledao sa blagim smiješkom vjerovatno očekujući da mu ja kažem da se samo šalim ali s obzirom da sam ja ostala u potpunosti ozbiljna i on je učinio isto. Mislim da upravo pronalazim osobu koja bi mogla da pokrene onu peticiju da sam skrenula s pameti.
„Zašto?"
Odmahnula sam rukom te sačekala da nastavi hodati što je i učinio nakon što me je još jedanput zabrinuto pogledao. Kao da je znao šta uporno pokušavam izbjeći počeo je da zaobilazi auto prolazeći tačno ispred Harrya čija se glava poput antene okretala za nama.
„Dobar dan.", Louis ga je učtivo pozdravio, a ja sam počela da gledam oko sebe, nisam sigurna zašto. Može biti u potrazi za nečim kako bih se ošinula prije nego što prođem pored Harrya ili nečim što bi mi odvratilo pažnju s njega. Louis je stalno pogledivao za mnom, jadni dečko se možda plaši da sam pukla te da bih mogla da se bacim pod neko auto ili probijem koji prozor glavom ali na svu sreću nisam još došla do te faze. Čak i da sam željela da zaobiđem Harrya u širokom luku nisam mogla jer mi druga auta to nisu dopuštala. Samo se pitam kako će se kasnije njihovi vlasnici izvesti iz ovako natrpanog parkirališta. Već kao da sam mogla da osjetim njegov miris, a o pogledu i da ne pričam. Da je imao neku nadprirodnu moć u njemu sada bih vjerovatno bila toliko jako udarena zelenom svjetlošću da bih odletjela na sami vrh Birkbecka.
„Dobar dan gospođice Ottis."
Ouh. Ovo nisam očekivala. Pogledala sam prema njemu te se susrela sa blago nakrivljenim punačkim usnama, kosom zabačenom unazad sa pokojim neposlušnim pramenom koji se spuštao niz njegove obraze i čelo dok su mu ruke bile položene na krilo između noga kojim je sada mahao mnogo življe nego maloprije. Louis je stao pored svog auta sa poluotvorenim vratima od suvozačevog mjesta vjerovatno čekajući na mene i usput gledajući na pomalo čudan način prema Harryu i meni dok smo mi kao i uvijek izvodili neku predstavu koju čak ni mi nismo razumjeli.
„Dobar dan.", smrmosila sam to samo zato što je Louis tu i što ne mogu dopustiti sebi da izgledam više sumnjivo nego što već izgledam. Dovoljno mi je to što dečko već misli da sam luda. Harry je nastavio da me prati pogledom u kom se kao i uvijek nalazilo nešto nedefinisano i baš kada mi je zamakao i u samom uglu oka osjetila sam kako me je nešto okrznulo preko zadnjeg dijela butine. Zbunjeno sam se okrenula i primijetila na farmerkama uski sivi trag. Ma divno, debil me je sad isprljao nogom. Podigla sam pogled ka njemu i primijetila da mu je glava okrenuta na drugu stranu ali smiješak prikriven grickanjem dojnje usne je bio i više nego očit. Stisnula sam zube i uzdahnula suzdržavajući se da mu nešto ne kažem dok sam rukom prelazila preko prljavog traga.
„Aurora?"
Louis je ja mislim već proklinjao trenutak kada mi je ponudio da me vozi i brzo sam se pokrenula ulazeći u auto bez iti jedne jedine riječi. Kada se i on smjestio u svoje sjedište upalio je auto i polako smo krenuli, a ja sam jasno mogla da vidim i Harrya koji je ostao da sjedi na autu ne okrećući se više za nama.
...
Cijeli dan se otegao i više nego što bi trebalo, a ja sam ga provela na najčudniji mogući način, to jest pokušavajući da otkrijem šta bi 'Ro' moglo da znači. Osim sopstvenih istraživanja obavila sam i neka preko interneta ali nisam mogla da nađem ništa osim da je to grčko slovo, da se koristi u matematici i ostalih gluposti koje sam i sama znala. Na šta je onda onaj čudak mislio? Ponovo ga zovem čudakom ali definitivno ne više gejem. Sumnjam da bi gej mogao da bude onako zav...ne, nema šanse da ću to do kraja reći. On nije zavodljiv..uh, rekoh ja.Kako god, nije takav nego je samo...samo je čudan. I ja sam čudna ali ne u tolikoj mjeri. Barem mislim da nisam. Ako ništa, ne idem okolo i govorim u šiframa očekujući da me ljudi razumiju. 'On i ne želi da ga razumiješ, tupsonu', glasić mi govori sa nekog neobičnog mračnog mjesta sa pospanim glasom očito pokušavajući da zaspe. Pa dobro, zašto mi onda to govori ako ne želi? Ne znam,nšta više ne znam i samo hoću da se prestanem gubiti kad sam u njegovoj blizini. Danas mu ugledam leđa i odmah se sva zaprepastim, zblanem, ukočim...ponašam se tako nenormalno. Stala sam pred ogledalo u svojoj sobi i nakon što sam par puta uzdahnula pokušala sam umjesto djevojke sa svježe opranom plavom kosom da zamislim kovrdžavog dečka sa malim smiješkom ili možda s namrštenim licem? Ma nema veze, nekakvom kombinacijom toga. U svakom slučaju, zamišljam i to kako mi govori „Ro" svojim promuklim glasom i tada na scenu istupam ja. Podigla sam ramena, malo se nakašljala te pokušala da napravim nekakav nonšalantni i nezainteresovani izraz lica.
„Recite profesore Styles.", izgovorila sam to sa nekakvim piskutavim glasom i zapitala sam se da možda nisam nekad kao mala progutala onu gumenu patku i sada mi je nekako dospjela do grkljana nakon godina bezuspješnih pokušaja da izađe iz mene u vidu stolice. Moguće jer zaista ne mogu da pronađem neko drugo objašnjenje za naglo mijenjanje mog glasa. Možda mutiram? Ma sigurno, sa 18 godina...to je tako obično kod muškaraca. 'Ne mutiraš debilu nego se gubiš čak i kada zamišljaš da umjesto tebe zblanute stoji Styles'. Pa zar nije onaj vražji glas do sad zaspao? Nevira me. Protrljala sam lice rukama, dobro pročistila glas, a zatim ponovo pokušala stvarajući pred očima Harryevu sliku.
„Želim da me već jednom ostavite na miru jer je vaš ulazak u moj život u potpunosti bespotreban. Ja sam samo vaša studentica i čisto za vašu informaciju, ne vjerujem vam ni riječi od svega onoga što ste mi danas rekli. Pf, šta bi to kog vraga značilo Ro? Ništa osim vaše zaluđenosti imenima i da vam više nije palo na pamet da me ponovo pipnete.", glas mi je sada zvučao nešto normalnije i bila sam ponosna na samu sebe. Ha, neka mi se samo obrati i ovako ću mu sve reći u lice. Nema šanse da me ponovo dekoncentriše. Međutim, odjednom, protiv svoje volje počinjem da ga zamišljam kako ide prema meni sa svojim nedefinisanim izrazom lica i sada samo čekam trenutak kada će me uhvatiti za ruke i privući sebi. A ne, ne, ne. To je ono što najmanje smijem dopustiti da se dogodi.
„Profesore Styles, toplo bih vam preporučila da ostanete tu gdje jeste."
Ispružila sam uspravno ruku prema ogledalu poput nekog manijaka ali s obzirom da sam bila sama nema u tome ništa toliko suludo. Zar ne? Ma hajde, pravićemo se da nema.
„Ro, potrebna si mi.", zamišljam kako mi to govori i odmah osjećam onaj grč u stomaku baš kao i danas kad mi je rekao da sam ja potrebna njemu. Kog vraga sam ja potrebna njemu?
„E pa ti ne trebaš meni!", zaderala sam se pokušavajući da izgledam samouvjereno i u istom trenutku kada se na vratima pojavila Amanda. Prešla je preneraženo pogledom preko mene takve nakostriješene na sopstveni odraz u ogledalu zbog čega sam se nakašljala te pokušala vratiti stabilan izraz lica.
„Šta je bilo?", upitala sam je kao da me je uhvatila u najnormalnijem mogućem stanju.
„Šta si to radila?", krenula je prema meni gledajući čas u mene, čas u ogledalo kao da bi tamo mogao stajati neko drugi osim mene, izgubljenog slučaja.
„Ništa.", slegnula sam ramenima, a ona je stala pored mene te pogledala prema ogledalu u nas obe. Po običaju mogla sam još jednom da se uvjerim da nikad neću izgledati tako besprijekorno kao ona. Kosa joj se sjaji i imam osjećaj da joj je svaka dlaka jednake dužine. Oči su joj izrazito krupne i boja joj dolazi do ogromnog izražaja dok moje izgledaju kao da ih je neko satima držao u varikini. Nema skoro nimalo šminke ali je i dalje lijepa i mnogo mršavija od mene. Pored nje izgledam kao Vini Pu. Nakon što je par trenutaka zamišljeno gledala u naše odraze lice joj je naglo počelo poprimati zabrinuti izraz s kojim sam se ja uporedo sve više mrštila. Odjednom me je čvrsto zagrlila, a ja sam raširila oči u čudu.
„Oh dušo moja, pa nemoj da toliko mrziš sebe...Naravno da si potrebna sebi i potrebna si svima nama...", rekla je to tako žalosno, a meni je malo hvalilo da skočim kroz prozor od muke koja me je obasula znojem preko cijelog tijela. Ona sada misli da sam ja ono sebi govorila? Pa zapravo, objektivno gledano jesam ali zato nema pojma da sam zamišljala da ispred mene stoji...on. vražji on zašto je ušao u moj život? Tada se moje pamćenje dobro potrudilo da me podsjeti da sam ja ta koja je prva željela da se okači za njega kao muha za izmet kako bih došla do informacija ali odustala sam na vrijeme i nisam očekivala da će doći do ovoga.
„Amanda...", pokušavala sam da joj nešto kažem dok su se njene ruke sve više stezale oko mene i zaklela bih se da sam je mogla čuti kako jeca. Zakolutala sam očima i puhnula, a ona se odmakla od mene tek toliko da me može pogledati u oči.
„Ako želiš ne moraš večeras ići na koledž, možeš otići na neki razgovor sa Priscilom, mislim ako si ponovo upala u depresiju..."
Za njenu inforimaciju nikada nisam ni izlazila iz depresije i ako već nudi izbjegavanje koledža ja prihvatam samo ako je za stalno. Kako god, radije ću ići tamo nego se ponovo zatvarati u onaj Priscilin ured iz kog uvijek izađem luđa nego što uđem.
„Neka, hvala...", ironično sam to izgovorila, a ona je odjednom počela da me mazi po licu na šta sam se ja izmakla te zakolutala očima ipak malo prejako tako da sam na kraju morala da nekoliko puta trepnem kako bih se uvjerila da mi očne jabučice nisu nekud izletjele.
„Dobro sam zaboga zašto uvijek stvaraš nekakvu famu?"
„Pa možda zato što imam razloga za to? Upravo sam te našla kako se dereš na vlastiti odraz u ogledalu."
Sjela sam na krevet te prošla rukama proz kosu izdišući, a ona je prišla prozoru te ga otvorila očito započinjući sa svojim histerisanjem prouzrokovanim brigom.
„Malo prozrači ovu sobi ili još bolje, izađi iz nje. Cijeli dan si ovdje pobogu, poludjećeš."
„Već sam ako će ti biti lakše.", odbrusila sam liježući na leđa na šta me je ona prijekorno pogledala i baš kada sam zatvorila oči nešto me je snažno lupilo po stomaku. Šokirano sam otvorila oči te se susrela sa psom koji uvijek izgleda kao da se satima pod prisilom vrtio u veš mašini. Po običaju je buljio u mene svojim sablasnim crnim očima ali ovako izbliza je izgledao još stravičnije.
„Ma bježi manijače čupavi!", zaderala sam se na njega te se uspravila ne dajući mu vremena ni da trepne. Trepću li prsi uopšte? Ma baš me briga! Skočio je nazad na pod i samo sam se pitala kako je ušao.
„Hajde izađite oboje.", pokazala sam im prstom prema vratima i baš kada je Amanda počela da odmahuje glavom ja sam joj uputila još jedan ljutiti pogled na koji je samo uzdahnula i zamahala gavom dozivajući svog ljubimca.
„Dođi Mr. Biscuit."
„Čovjek nikada ne može imati mira u ovoj kući.", promrmosila sam to sebi u bradu podižući noge na krevet i zarađujući Amandin značajni pogled. Napokon su izašli, a ja sam se okrenula na desnu stranu odlučna da ću malo odrijemati prije odlaska na koledž kako bih pokušala da barem malo slegnem vlastite misli i pokušam da zaboravim na sve ono što se dogodilo danas.
...
Prilikom ulaska u koledž osjećala sam se poput marsovca koji ne samo da izgleda kao marsovac nego još ima i neku vrstu deformacije zbog koje izgleda retardirano čak i ostalim marsovcima tako da do maksimalne mjere privlači svačiju pažnju. Ipak, mnogo veći problem od tuđih pogleda za mene je predstavljala činjenica da mi je prvo predavanje engleski. Super, ne može bolje. Ušla sam u prostoriju u kojoj se ono održava zatičući nekolicinu studentata. Sjela sam na svoje uobičajeno mjesto na samom kraju ostavljajući prazno jedno uza zid gdje niko ne sjeda jer je stolica nekakva rasklimana. Trebali su je promijeniti još prošle sedmice ali s obzirom da je više par učenika nego što je mjesta nikome se previše ne žuri. Izvadila sam iz torbe knjigu i hemijsku te naslonila vilicu na sto već unaprijed maštajući o zvonu. Osoba koju sam morala da primijetim bila je crvenokosa djevojka čiji je pogled odmah odlutao ka meni. Iako to nije činila zadnjih dana prešla je cijelu prostoriju, prošla između redova te se smjestila odmah pored mene. Ja sam se pravila da je ne primjećujem pa sam okrenula glavu na drugu stranu susrećući se oči u oči sa bijelim zidom. Nisam mogla da pomognem sebi, a da se odmah sa Daniellinim prisustvom ne sjetim nagle promjene Harryevog raspoloženja nakon što sam mu rekla da su me upozorili na njega.'Saznaćeš sve kad za to dođe vrijeme Ro, a onda ćeš shvatiti da su bili upravu.'
Dakle, istina je.Trebam da ga se klonim i sam mi je to rekao. E pa to ću onda i učiniti, neću dopustiti da se dogodi nešto loše. Ne ponovo. Cijeli dan sam razbijala glavu razmišljajući o tome o čemu se to radi u cijeloj ovoj situaciji...Danielle mi govori da se klonim Harrya, on mi sam to kasnije potvrdi i ja na kraju trebam da znam zašto to? Šta ako je on mafijaš baš kao i njegov očuh i Danielle to zna na neki čudan način? Sumnjam da je to, i kakve bih ja uopšte imala veze s tim osim ako...Harry zna za moju majku? Mene? A nema mi ni tu logike...ako ćemo realno, dečko koji me je nedavno zagrlio i tješio kada sam se uplašila mraka nikako ne može da bude zao.Odjednom sam zapijukala na vlastite misli dobivši ogromnu želju da se okačim o svjetiljku kojih bome ima i na pretek. Harry nije zao? Kako bih ja to dovraga znala? Možda je samo dobar glumac i eto tako zna da se pravi da je brižan.Bilo kako bilo, odustajem od njega i definitivno mu od sada bježim. Ne želim da saznam zbog čega trebam da ga se klonim. Baš kada sam to pomislila moja radoznalost je razrogačila oči te me šokirano pogledala nakon čega je počela da se hvata za glavu i uspaničeno trči okolo ispuštajući mučne krike. Ja sam je samo ignorisala odlučna da ću od sada slušati svoj zdrav razum koji je sa prekrštenim rukama klimao glavom i ponosno se smjškao zbog moje prethodne odluke. Kako bih ga učinila još ponosnijim uzela sam papir te na njemu napisala 'Harry Styles' te to onako slasno isšarala poželivši da to isto mogu da učinim i precrtam ga u svojoj glavi koja kao da se pretvori u goreći meteor svaki put kada sam u njegovoj blizini. E pa sad je zaista gotovo. Zaista više nema šanse da mu dopustim da mi priđe.
Osoba na koju sam u potpunosti zaboravila i koja me je sumnjičavo posmatrala uglom svog plavog oka bila je Danielle, a ja sam sve do tada histerično prelazila hemijskom preko papira. Brzo sam je odložila te zgužvala onaj papir uzdišući i praveći se kao da je sve sasvim uredu.
„Kako si?"
Oho, sad i ona misli da sam poludjela. Dobro, ne mogu reći da zamjeram.
„Divno.", sarkastično sam odgovorila te se naslonila uz tvrdi naslon svoje stolice. Mislila sam da će još nešto da mi kaže ali nije, samo je nastavila da zamišljeno gleda u svoje ruke i s vremena na vrijeme pomalo uznemireno uzdahne očito razmišljajući o nečemu što joj ne prija. Željela sam da je pitam još nešto o onom njenom spominjanju Harrya i toga kako bih trebala da ga se klonim ali sam već unaprijed znala da mi neće reći i samo ću se osjećati još gore tako da je bolje da ćutim. Maknuću se od njega i sve će biti uredu. Baš kada sam to pomislila on se pojavi na vratima i podsjeti me da stvarnost nije baš tako jednostavna. Prešla sam pogledom preko i ostalih sjedišta te primijetila da je većina popunjena. Pitam se kad se to dogodilo. 'vjerovatno dok si se ti izživljavala na papiru.' Pa dobro, glasić je barem jednom u svom njuškavom i ciničnom životu upravu. 'Uvijek sam upravu plavušo.' Je li to on mene vrijeđa na osnovu boje moje kose? E pa ti živiš u meni samo da znaš tako da si i ti plavuša. Odbrusila sam mu te ponovo vratila pažnju na Harrya koji je kao i obično sam malo pomjerio usne na šta smo mi svi već navikli tumačeći to kao 'Dobro veče'. Kosa mu je bila očito svježe oprana i neobuzdana, lice namračeno, a odjeća sva crna baš kao i knjige koje je nosio. Spustio ih je na katedru te sjeo za nju odmah počevši da nešto zapisuje. Nije me čak ni pgoledao. 'A očekivala si to?' Hoće li ovo čudo u meni ikada umuknuti? Imala sam osjećaj da Danielle svojim pogledom prati moje reakcije i način na koji posmatram Harrya tako da sam se brzo napravila nezainteresovana uzevši hemijsku te njen vrh prislonivši uz usne i to baš u istom trenutku kada je Harry učinio to isto. O Bože. Brzo sam je ispustila iz ruke, a ona kao da je jedva dočekala pa se brzo otkotrljala sa stola pa na pod, pa niz nekolike stepenice vješto iskorištavajući tišinu i proizvodeći zveckav zvuk. Sve oči, pa čak i par onih zelenih je bio na meni, a ja sam zakolutala očima, uzdahnula te ustala i zaobišla sto silazeći kako bih je uzela. Većina je već počela da nešto komentariše, vjerovatno u smislu kako radim sve da privučem profesorovu pažnju koja je bila veoma kratkotrajna s obzirom da se odmah ponovo posvetio onom zapisivanju. Mhm, ponovo smo došli do faze ignorisanja. Pa i bolje. Biće mi lakše da pobjegnem od njega. Huh. Sjela sam nazad na svoju stolicu i čim se ponovo začuo nekakav nepozvan zvuk pomislila sam da sam opet nešto ja učinila ali nisam. To je bio zvuk vrata. Sigurno neko ka....sni...Na vratima je stajao kovdžavi dečko koji je svima razdragano mahnuo, a ja sam se u njega zabuljila pronalazeći ga negdje duboko u mislima u kojima je bio zatrpan sa Harryem, poljupcem, Harryevim izjavama od jutros kao i pokušajima da ih protumačim, Ro...Ko je ovo? Zaklela bih se da sam ga već jednom.
„Parker?", Harry je to izgovorio sa poprilično iznenađenim izrazom lica, a ja sam se trgnula na spomen tog imena.
Odjednom su misli počele da mi se vraćaju u prošlu noć i sjetila sam se nekakvog Parkera...Stylesa. Uuu,.prošla noć mi je bila uzbudljivija nego što sam mislila.Ko je ovaj?
„Hej braco."
Brat? Aaa, sad se sjećam nečega.Stavila sam ruku na čelo osjećajući napad iziritiranosti jer ne mogu svega da se sjetim...ali znam da je bio neki Parker i nekakva...svađa? Između koga? Nije valjda...njih dvojice?Svaka crta Harryevog lica je postala još stegnutija, napregnutija i istog trenutka je ustao krećući se prema svom bratu koji je izgledao sasvim opušteno dok su ga svi studenti besramno komentarisali osim mene i Danielle koja je izgledala kao da je ugledala Elvisa Presleya kako na vratima pjeva 'Viva Las Vegas'.
Parkerov smiješak je malo izblijedio u trenutku kada ga je Harry povukao za ruku na stranu i rekao mu nešto što niko od nas nije mogao da čuje iako je nastala mukla tišina ali ono što je mene najviše razdrmalo bio je Parkerov pogled koji se zaustavio tačno na meni. Nije valjda da razgovaraju o meni. Ma taman posla...ko zna što me gleda...uh, jadna ja. Šta ako sam i njega sinoć ljubila? Uspaničeno sam počela da preturam po mislima moleći Boga da nisam. Nikad više neću piti. Nikad! Nakon što je Parker nešto veoma kratko rekao Harryu ovaj je ostao bez komentara i njegov brat je počeo da prelazi prostoriju. One, nije valjda?! Krenuo je prema meni. U v r a g a. Danielle je zabrinuto pogledala prema meni sa nekom vrstom nevjerice u očima. Harry je sa poluotvorenim ustima gledao prema svom bratu koji je sada zvanično došao do mene i smjestio se na onu rasklimanu stolicu. Harryevi zubi se spajaju, vilica se steže, obrve skupljaju i blago spuštaju, a u Parkerovom slučaju se dešava baš suprotno.
„Ponovo se srećemo.", vragolasto mi se nasmiješio, a ja sam samo nastavila da gledam u njega, tačnije njegove usne kako bih se pokušala prisjetiti da li su mi poznate. Čini mi se da nisu. Joj, samo da nisu.
„Sjećaš li me se?", upitao me je podigavši obrve, a ja sam se malo sabrala te se nakašljala pokušavajući da zadrži barem jednu osobu koja neće pomisliti da sam luda.
„Pa ne baš.", iskreno sam mu odgovorila, a on se nasmiješio te mi pružio ruku.
„Parker Styles."
Zakolutala sam oočima te se odbila rukovati s njim mrmoseći svoje ime i prezime.
„Zapamtio sam to ljepotice...ups, izvinjavam se.", stavio je dva prsta preko usana, a ja sam ga zbunjeno pogledala.
„Zašto?"
„Pa sinoć si mi rekla da te ne zovem tim nadimcima ljepotica, slatkica itd."
Opaa.Vidi ti to, barem je gram mog mozga sinoć ostao pribran da mogu reći da se ponosim na sebe. ' Da mi je samo znati gdje ti je taj gram bio kad si se odlučila žvaliti sa Stylesom', glas prigovara ali ga ja ne slušam.
„E pa to još uvijek važi.", rekla sam mu to kraičkom oka gledajući prema Harryu koji je sada već nešto pisao na tabli ali po njegovom ukrućenom položaju znala sam da ovdje nešto ne štima. Danielle je podsjećala na voštanu figuru koja se usljed toplote istopila i učinila je da izgleda zgrčeno, a Parker kao da je došao sa neke druge planete. Bio je sasvim opušten.
„Ti ideš na Birkbeck?", upitala sam ga te prešla pogledom preko njegovog lica. Izgleda starije i od Harrya.
„Ma ne.", odmahnuo je rukom te se naslonio na nju zauzimajući položaj u kom je imao pogled na mene.
„Došao sam ovdje da vidim malo brata"
Kako pobogu? Otkud pravo nekome da tek tako prisustvuje predavanju? Harry i nije izgledao baš oduševljeno bratovim prisustvom. Polako sam počela da se prisjećam nekih stvari i ono što me je najviše zdrmalo poput struje bila je pomisao na to da je i Parker Patrickov polusin,au...
„Pa kako si mi? Sinoć nisi bila baš raspoložena za razgovor."
„Nisam ni danas vjeruj mi."
Pogledala sam značajno prema njemu, a on se nasmijao očito ne shvatajući ozbiljno moje riječi.
„A kad jesi?"
Podigao je obrvu, a ja sam napravila grimasu.
„Nikad."
Harry je sada sjedio na katedri očito čekajući da studenti među kojima sam i ja prepišu ono sa table i činjenica koja me je poslala na desetosekundni nevidljivi roller coaster bila je ta da gleda prema nama. Imala sam osjećaj kao da čita riječi sa naših usana. U šta se ovo uvalih? '..nemaš pojma u šta si upala', Danielline riječi su m odmah odjeknule glavom I još jedan upitnik je promolio svoju glavu u cijelom vrtu punom upitnika koji redovno održavam već duže vrijeme.
„Pa...jesi li i ti u timu studentica zaluđenih mojim bratom?", upitao me je to, a ja sam ga začuđeno pogledala.
„Ne. Naravno da ne."
'Osim što te on s vremena na vrijeme pipka i ljubi i ti njega isto pod izgovorm da si pijana.'
„Hm, drago mi je. Sjećaš li se ičega što sam ti sinoć rekao?"
Odmahnula sam glavom. Zaista se ne sjećam.
„Oh...kako god,možda je i bolje."
„Zašto?"
Samo se nasmiješio te pogledao značajno prema svom bratu koji nas je još uvijek značajno snimao svojim zelenim očima.
„Zato što imamo posla s njim."
Ovaj je luđi i od Harrya.
„Kim?"
Vratio je pogled ponovo na mene te zagrizao dojnju usnu značajno me posmatrajući.
„Harryem."
Pogledala sam prema Harryu kod kog kao da sam i sa te daljine mogla da primijetim ubrzano podizanje i spuštanje pluća.
„Kakvog posla?"
Izgleda da im je u krvi da pričaju u šiframa.
„Posla u koji ti ne bi trebala da budeš upletena ali s obzirom da njegova narav nema mira...", ostatak rečenice je zamijenio uzdahom, a ja sam se promeškoljila u mjestu zbunjeno gledajući prema njemu.
„Ma o čemu ti pričaš? Šta je s vama svima?"
„S kim?"
Podigao je obrve ne skidajući svoj priglupi smiješak.
„Vidi, dosta mi je vaših Styles igara. Neću uopšte više da razgovaram ni s tobom ni s njim. Pustite me na miru."
Okrenula sam glavu od njega u susrela se sa Harryem koji je šetkao po prostoriji. Pa poludjeću. Odjednom sam osjetila kako mi nečija ruka sklanja kosu sa ramena i istog trenutka sam se naglo okrenula prema Parkeru koji je bio malo iznenađen mojim naglim pokretom.
„Šta radiš?"
Maknula sam njegovu ruku sa sebe izgovarajući prethodno pitanje glasnije nego što bih trebala. Danielle se nadvila i kroz zube izgovorila „Parker", a ja sam se zapitala da li ga ona poznaje.
„Smiri se. Ako dopustiš meni da te dodirujem nećeš požaliti, a ako padneš u njegove ruke...", pokazao mi je glavom ka Harryu „patićeš cijelog života."
Na te riječi sam se bez razmišljanja ustala te brže bolje zaobišla sto krećući se ka vratima te po ko zna koji put privlačeći svačiju pažnju. Dosta mi je bolesnika oko sebe. Zašto bi me ijedan od njih dodirivao? O čemu on priča? Fuj!
„Slatkice."
„Ottis."
Luda braća Styles su to u isto vrijeme izgovorila, a ja sam izletjela sa predavanja engleskog po drugi put u samo 3 sedmice. Prvo zbog Harrya, a sad njegovog brata. Ozbiljno razmišljam o tome da prestanem dolaziti na engleski...ne znam više ni šta da mislim. O čemu mi je sad ovaj pričao? Imam osjećaj kao da se sprdaju sa mnom i igraju se 'Ko će više zbuniti Auroru Ottis.' Prislonila sam se uza zid i zatvorila oči stavljajući ruke u kosu te počevši da u mislima premotavam sve čudne stvari koje sam čula otkako sam došla ovdje u London. Ima ih i previše i ma koliko da sam za svaku do sada pokušavala da pronađem neko objašnjenje koje je obično zvučalo 'Ma to je nekakva šala' takva izjava se više ne uklapa..ništa više ne izgleda kao šala. Nikada se nisam trebala ni vratiti ovamo.
..
Na sljedećem predavanju je do mene sjedio jedan bucmasti dečko koji mi se činio najbezopasnijim od svih,barem što se tiče tih nekakvih nejasnih izjava. Njegova 'najtajnovitija' izjava bi mogla da bude 'Kuvaš onoliko hrenovki koliki hot-dog želiš da napraviš'. Ja sam sjedila na dvije stolice dok je do mene odmah bio zid tako da više niko nije mogao da zauzme mjesto pored mene. Profesorica filozofije je ušla u prostoriju i baš kada sam se spremila za još jedno smaranje začulo se moje ime. Podigla sam glavu i osim sa očima još tridesetak studenata susrela sam se i sa krutim pogledom crnokose žene Šta ona sad hoće?
„Možeš li doći malo?", pokazala mi je glavom ka vratima, a ja sam zbunjeno ustala te sišla i izašla za njom ispred vrata.
„Šta je bilo?"
Šta me još danas neće snaći?
„Profesor Styles mi je rekao da si mu potrebna oko nekog projekta pa me zamolio da te pustim sa mog predavanja i pošaljm u njegov kabinet kako biste to obavili."
„Molim?", skviknula sam namršteno gledajući ka njoj. Ona je malo izmakla glavu očito zbunjena mojom rekacijom.
„Tako mi je rečeno, a i bio bi red da odeš Ottis s obzirom da profesor smatra da si ti najsposobnija za to."
Ma nisam ja više sposobna ni da živim.
„Hajde."
Pokazala mi je glavom niz hodnjik gdje se nalazila prostorija u kojoj se održava predavanje engleskog, a ja sam ustuknula ne znajući šta da radim. Profesorica se vratila nazad na svoje predavanje, a ja sam raširila ruke te ih beznadežno spustila ponovo niz svoje iscrpljeno tijelo. Pa daj, neću da idem kod njega. Još manje da budem sama s njim. Pa to je više suludo. Krenula sam niz hodnjik i nakon što sam se uvjerila da sam puna hrabrosti da mu sve istresem u lice odlučno sam otvorila vrata i zatekla smeđokosog dečka koji mi je bio okrenut leđima i gledao kroz prozor na drugom kraju prostorije.
„Dosta mi je! Zaista mi je dosta! Dosta mi je i Amande i Raymonda i Thomasa i Danielle i Priscile i njene kćerke i Danielle i Patricka i Parkera i ostalih ludaka na ovom koledžu, a ponajviše tebe! Tebe Harry! Ne znam kakvu igru igraš i neću ni da znam ali samo od tebe zahtjevam da me već jednom ostaviš na miru jer ne želim ništa od ovoga! Ne želim tvoje čudno ponašanje, ne želim tvoje izjave u prenesenom značenju, ne želim tvog brata, ne želim tebe, ni tvoje dodire ni poljupce, ništa ne želim! Samo da me ostaviš na miru! Baš me briga šta znači Ro i baš me briga zašto sam ti ja potrebna, još manje me je briga zašto mi govore da se trebam kloniti od tebe jer ja ne mislim da bih 'trebala' da te se klonim nego ja 'hoću' da te se klonim! I moram ako želim zadržati zdrav razum jer ovako više ne ide! Život mi je dovoljno težak ii bez tebe i ako sam se sebi zaklela da neću dopustiti više nijednom muškarcu da mi ga upropasti onda se tu ubrajaš i ti! I ti Harry Styles! Ne znam zašto si mene izabrao kao svoju žrtvu nakon toliko vremena ali žellim da znaš da sam ja već jednom bila žrtva i neću dopustiti da se to dogodi ponovo! Zato ti govorim da je ovo zaista posljednji prokleti put da ti se obraćam sa tvojim imenom i da te ne persiram jer ćeš od sad za mene biti samo prokleti profesor kog mrzim!", bez prestanka sam sve to izgovorila na kraju ostajući bez daha i još uvijek ukočena na vratima dok se on nije ni mrdnuo.Ma ni na trenutak. Nije me briga ako će ignorisati moje riječi ali se sada osjećam lakše i mirne duše mogu reći da je zvučalo bolje nego pred ogledalom, mada definitivno ne onako smireno. Nešto od onog svega sam i lagala jer prokleto želim da znam šta su one njegove riječi od danas značile ali ako je to pod cijenu da trpim svačije gluposti onda ne, hvala.
„Harry!", zaderala sam se iz petnih žila ne mareći da bi me neko mogao čuti i on se napokon okrenuo vadeći iz ušiju slušalice te isključujući pjesmu na mobilnom...ma daj...ovo se ne dešava.„Stigla si.", rekao je to sasvim opušteno, a meni je došlo da vrištim. Nije čuo nijednu moju riječ? Ma daj... Stavila sam ruku preko lica, a on sjeo na katedru te pokazao rukom ka vratima.
„Zatvori vrata."
„Ti!", izgovorila sam to kroz zube sa željom da mu ponovo sve ono kažem ali nisam mogla i pod ovakvim oklonostima bi zvučalo retardirano tako da mislim da me ne bi ni shvatio ozbiljno. Pa daj.
„Ro?"
„Ne zovi me tako!", zaderala sam se te zalupila vratima i ostajući na njima.
„Šta hoćeš?", raširila sam ruke te iznervirano pogledala prema njemu, a on je uzdahnuo te potapšao mjesto na stolu odmah pored sebe.
„Dođi ovamo."
Posmatrao me je ispod svojih tamnih obrva sa pomalo ukočenim oblikom usana.
„Ha-ha, nemam drugog posla.", prekrstila sam ruke i počela razmišljati da li bih možda ako ništa trebala pokušati reći sve ono što sam vježbala ispred ogledala. Uzdahnula sam te ispravila ramena i podigla blago glavu, a on je izvio obrve.
„Profesore Styles, želim vam reći da..." a kako ono uvraga ide dalje? On se blago namrštio, a ja sam pokušala nastaviti. „Želim da odsada...vi ste za mene..."
Prekinuo me je njegov hladnokrvni promukli glas: „Šta ti je?"
Toliko o tome da me ozbiljno shvata. Zakolutala sam očima, a on mi je ponovo pokazao na mjesto pored sebe.
„ Moramo razgovarati."
„I ja mislim.", ironično sam to rekla, a on mi je još jednom pokazao glavom ka mjestu pored sebe usput oblizujući usne.
„Razgovaraćemo ako dođeš ovdje."
Ma šta izvodi? Napokon sam zakoračila te mu prišla ostajući na popriličnoj distanci. Mogla sam da osjetim svježe nanijeti dezodorans, a njegovi pokreti punačkim, po običaju vlažnim usnama i preturanje jezikom po ustima su mi davali do znanja da je uzeo i svoju dozu od dvije vrste žvaka.
„Šta je?", upitala sam ga pokušavajući da ostanem što pribranija. Nakon što je par trenutaka prelazio svojim smaragdnim pogledom preko mog lica napokon je progovrio.
„O čemu ste ti i Parker razgovarali?"
Ha, a tako znači.
„Šta te briga?", mislim da nikad ništa nisam sočnije izgovorila, a on se promeškoljio te počeo da prstima uvijati dojnju usnu.
„Moraš se držati podalje od njega."
Oho. Vidi, vidi. Ironično sam se nasmijala te pogledala na stranu.
„E pa vidiš i on mi to kaže za tebe. I ono što je još zanimljivije ti si mi danas potvrdio da bih se trebala držati podalje od tebe. I još jedna osoba mi je to rekla što znači da su 3:1. Držim se dalje od t e b e."
Pokazala sam prstom na njega nakon čega sam krenula prema vratima, a on je skočio sa katedre i preduhitrio me prepriječujući mi put baš kao i danas.
„Makni se!", oštro sam mu naredila, a on je samo odmahnuo glavom držeći usne čvrsto skupljenim, gornju malo više navučenu preko dojnje. Više nije bilo onog blagog smiješka. Situacija je ozbiljna.
„Aurora, ne možeš se držati podalje od mene.", izgovorio je to značajno me posmatrajući, a ja sam se nasmijala te raširila ruke krećući se unazad i na taj način se sve više udaljavajući od njega.
„Gledaj me!"
On je uzdahnuo i klimhuo glavom na stranu nakon čega je takođe počeo da hoda unazad prema vratima.
„A gledaj ti ovo."
Na trenutak se okrenuo i sljedeće što se moglo čuti bio je zvuk okretanja ključ. Nije valjda....Brzo sam spustila ruke, tačnije srušila sam ih na sebe nakon čega sam uspaničeno i bijesno krenula prema njemu i vratima.
„Otključaj to! Istog sekunda!", pokazala sam mu rukom ka vratima zaustavljajući se na korak-dva ispred njega.
„Vidiš da se ne možeš držati podalje od mene."
Značajno je podigao jednu obrvu krećući se prema meni i ja sam istog trenutka krenula unazad.
„Ali hoću! I ne razumijem šta želiš od mene!"
„Mnogo toga."
Na trenutak se nasmiješio ali se potrudio da veoma brzo vrati ozbiljan izraz lica
„Prvo bi morala da otkriješ mnogo drugih stvari da bi shvatila šta ja želim od tebe.", rekao je to svojim promuklim glasom nastavljajući da hoda prema meni i blago, onako frajerski mršteći svoje obrve. Mislila sam da je opsjednut samo svojim obrvama ali sada se uvjeravam da je zapravo opsjednut svime vezanim za sebe. Egoista. Ja sam udarila dupetom od katedru i u trenutku kada sam krenula da je zaobiđem Harry se našao ispred mene. Imala sam osjećaj kao da se nalazim u hororu.
„Kakvih drugih stvari?", upitala sam ga sa i previše smirenim glasom. Provukao je jezik između usana te oblizao dojnju nakon čega je zagrizao zubima miješajući njihovu rozu boju sa bijelom.
„Saznaćeš ih samo ako se ne budeš držala podalje od mene.", rekao je to i prije nego što sam uspjela i da svarim njegove riječi pritisnuo me je svojim tijelom uz katedru naslanjajući ruke koje je provukao ispod mojih na nju.
„Miči se od mene!"
Svom snagom sam rukama udarila od njegova prsa ali to je bilo kao da pokušavam da prevrnem ogromnu stijenu. Bila sam zarobljena i bespomoćna;ponovo.
„Nemaš pojma ko si za mene Ro...", ono 'Ro' je posebno naglasio, a ja sam samo nastavila da gledam od njega odustavši od svega iako nisam baš sigurna na šta mislim tačno pod tim.
„Čak ni ja to nisam znao kad smo se tek upoznali."
Gledali smo se ravno u oči i mislim da sam po prvi put u životu bila tako obuzdana. Nisam više ništa mogla.
„Šta hoćeš od mene Harry?"
Nastavio je da me prodorno posmatra i nisam mogla, a da ponovo ne primijetim ono mijenjanje veličine njegovih zjenica.
„Da prestaneš bježati. Igramo igru u kojoj ne možeš da igraš sam, a ja tebe biram kao svog suigrača.", rekao je to počevši da prelazi pogledom preko mog lica i sve više primičući glavu mojoj ali se zaustavio prije nego što nam se ijedan dio lica mogao dodirnuti.
„Kakvu igru?", upitala sam gotovo besčujno, a on je na trenutak zatvorio oči nakon čega je namjernuo vrhom nosa okrznuo moj.
„Saznaćeš tek kada završi."
Ruka mu se našla na mojoj koja je bila na katedri i brzo sam je izmakla pokušavajući da dođem do glasa koji odjednom kao da mi se istopio i osjećala sam se tako izgubljeno da sam poželjela da se oglasi čak i onaj naporni glasić ali i on je negdje isčezao. Ostala sam potpuno sama s njim...S Harryem...