ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 36

  Kapci su mi užasno teški ali se naprežem i lijeno ih podižem. Bjelilo kao dobrodošlica me na trenutak zasljepljuje te brže-bolje ponovo spuštam kapke. Pokušavam da pomjerim glavu ali ne mogu. Užasno me boli...dovraga, šta mi je?
„Ugh...", tiho stenjem jer me sve boli kao da sam bačena sa 1o-og sprata. Hoću da znam šta se dešava....pokušavam da se sjetim bilo čega ali ne mogu.
„Ro?", odjednom, kao i uvijek kad to najmanje očekujem oglašava se promukli glas. Uzimam par trenutaka da shvatim kome pripada i kada napokon zaključujem želim da ne otvorim oči. Otkud on uvijek svugdje i u svako doba? „Probudila si se...", čujem kako mrmlja te se ponovo jedva skanjujem i otvaram oči ovoga puta nešto spremnija na ogromnu bijelu površinu i svjetlo koje kao da dopire iz svemirskog broda. Da me nisu uhvatili vanzemaljci?
'Da barem jesu...", glasić nezadovoljno uzdiše.
„Gdje sam?", jedva uspijevam da promrmljam, a kraičkom oka nazirem busen tamnih kovrdža i namršteno čelo dečka koji je izgleda jedini prisutan uz mene. Možda je on vanzemaljac? Vampir – teorija otpada?
„U bolnici.", odgovara mi u istom trenutku kada počinje vrhovima prstiju da mi namješta kosu.
„U bolnici?"
Zašto sam dovraga u bolnici?!
„Zar se ne sjećaš?"
Sjećam čega? Ponovo zatvaram oči i pokušavam da se vratim u trenutak kada sam posljednj put bila svjesna. Jedino čega se sjećam je lajanje onog glupog čupavca, a...au...Podrum....stepenice...udarac...mrak. Dijelovi slagalice se poput magneta polako međusobno približavaju jednid rugima te stvaraju sliku koja mi je mnogo realnija od otmice od strane vanzemaljaca.
Pokušavam da se uspravim ali mi ne ide i odjedanput se par muških ruku obamotava oko mog trupa tako da sam ubrzo podignuta u poluležeći položaj. Sada napokon mogu da vidim Harrya u potpunosti. U istoj je odjeći u kakvoj ga pamtim samo što mu je kosa sada mnogo raščupanija, a podočnjaci ispod očiju veći. Umoran je.
„Šta se dogodilo?", zbunjeno ga pitam dok pipam glavu. Zadnji dio me užasno boli. Au.
„Ne diraj to.", Harry me kori te mi spušta ruku. Ponaša se kao nervozna medicinska sestra.
„Odgovori mi.", negodujem željna da znam nešto više o sopstvenom životu i uzroku lošem fizičkom stanju.
'Psihičko odavno uništeno, sad i fizičko...hoćeš li napokon da iskoristiš luster?', mali glupavac provocira.
'Glupavac? Od udarca si očito zaboravila i da se izražavaš.'
Šta hvali riječi 'glupavac'?
Koluta očima.
„Neko te je udario u glavu pa si pala u nesvijest.", Harryev odgovor me trza iz rasprave sa glasićem te me vraća u okrutnu realnost. Neko? Ko? Zašto?
„Ha?"
Pravim grimasu, a Harry uzdiše na stolici odmah uz bolnički krevet na kom se nalazim. Cijela prostorija je bolesno bijela i podsjeća me na trenutke koje sam provela u bolnici nakon onog kobnog dana...zar me uvijek nešto mora podsjećati na to?
„Neko te je udario u podrumu. Zašto si dovraga otišla tamo?"
Tamni zeleni pogled mu je zaključan za mene. Ne mogu da odredim kakav je. Ljut, zabrinut, umoran, nervozan ili čudan kao i uvijek? Posljednje mi zvuči najprikladnije.
„Zašto me je udario? Ko me je udario?"
Izbjegavam dati odgovor na njegovo pitanje. Kao da je sada bitno zašto sam sišla.
„Odgovor na prvo pitanje niko ne zna, a drugo smatram potpuno bespotrebnim jer zasigurno ne bih uporno upotrebljavao 'neko' da znam ko je u pitanju."
Koluta očima te dlanovima trlja bedra i koljena. Nervozan je...znam da jeste i isto tako sumnjam da zna više o svemu ovome samo šuti. Želim da mu to kažem ili ga pitam, kako god ali me prekida otvaranje vrata na kojima se uskoro pojavljuje plava djevojka takođe sva u bijelom. Njena kapica iste boje nabodena odmah uz uredno svezanu punđu mi daje do znanja da je u pitanju medicinska sestra. Krenula je da nešto kaže ali se zaustavila u trenutku kada je primijetila da sam budna. Toplo mi se osmijehnula.
„Probudili ste se."
Samo sam uzdahnula i pogledala na stranu. U bahatom sam raspoloženju i ne pada mi na pamet da jednu takvu izjavu o nečemu i više nego očiglednom komentarišem.
„Kako se osjećate?", pita me dok brba nešto po stoliću pored mene. Ne usuđujem se da pomjerim glavu.
„Zbunjeno.", odgovaram i značajno kraičkom oka gledam prema Harryu koji je oslonio laktove na koljena i prste obe ruke prislonio uz usne. Zuri ravno u mene.
„Hah, pa dobro, to je normalno. Ima li bolova?"
„A šta misliš?", nervozno i iziritirano je pitam,a ona mi pristojno pruža čašu vode i nekakvu tabletu. Da joj profesija nije da bude uljudna premapacijentima ma kakvi oni bili, mislim da bi mi se sad hladna tečnost slijevala niz lice.
„Pozvaću doktora.", govori nakon što sam ja popila tabletu i dodala joj čašu odmah zatim brzim koracima i usput drljajući papučama po podu napušta sobu. Njena rečenica u njenim mislima vjerovatno zvuči 'Odoh po doktora pa njega zavitlavaj mala balavice'.
„Baš znaš da zadržavaš ljude oko sebe.", Harry mrmlja sa prstima još uvijek naslonjenim na usne, a ja ne čekam ni sekunde da mu odgovorim.
„Niko ni tebi ne brani da odeš."
„Taj zakon ne važi i za mene, Ro.", značajno mi odgovara podižući obrve te nabirajući svoje čelo prekriveno kojim pramičkom čokoladno-smeđih kovrdža. Pa naravno, mora on biti izuzetak, zar ne? Ne uspijevam da mu odgovorim jer u sobu ulazi visoki doktor sa sijedom, pomalo raštrkanom oštrom kosom i naočarima, a to mi je dovoljno da se jedva suzdržim, a da ne počnem da zovem nekoga da me spasi od ludog naučnika i još luđeg čupavca koji me okružuju.
„Dobro veče gospođice Ottis." Veče? Koliko sam to bila u nesvijesti? Bome, ko god da je, dobro me je ošinuo. „Kako ste?"
Pruža mi ruku koju ja nevoljko prihvatam i mrmljam nešto što bi možda on mogao shvatiti. Doktori su čudna stvorenja. Čitaju i pišu slova koja je za mene teže dešifrovati nego pisma nekih tamo drevnih naroda.
„Na svu sreću stanje nije mnogo loše. Udarac u glavu je bio pojači ali nema nekakvog ozbiljnijeg oštećena. Samo ćete morati dosta da mirujete."
„Ma sve je to lijepo, ja hoću da znam zašto sam dobila tu povredu.", inzistiram na tome da mi neko nešto više kaže jer se osjećam tako bespomoćno u tom krevetu i sa nekakvim iglama zabijenim u ruke. Kontam da primam infuziju. Doktor se kiselo smješka jer vjerovatno ni sam ne zna šta bi mi p odgovorio.
„To ni ja nažalost ne znam. Siguran sam da će se saznati.", dugogodišnjim radom uvješten me uvjerava na šta ja samo kolutam očima, a njegov pogled sakriven pod debelim staklom naočara skreće na Harrya koji još uvijek ne mijenja položaj kao da ga je neko uzjahao. Kontam da jeste ona njegova mračna strana koja iz njega crpi zadnje atoma psihičkog prisustva te ga tjera da razmišlja o lošim stvarima koje zadržava u sei te ih ne planira pustiti van. „Do tada sam siguran da će vas vaš dečko čuvati."
„Nije mi dečko."
„Nisam joj dečko."
Harry i ja u isto vrijeme odgovaramo te nam se pogledi susreću. Jadni doktor je zbunjen pa sve prikriva smješkom, a čupavac i ja uzdišemo nastavljajući da se ponašamo kao sijamski blizanci.
„Pa dobro, onda prijatelj." Mislim da i Harry i ja želimo da kažemo da nismo ni prijatelji ali se ipak suzdržavamo. Ne želim da crni čovjek pomisli ko zna šta, a i 'prijateljstvo' je u svakom slučaju bolji izraz od 'partnersko suparništvo' u igrama o kojima ni mi sami nemamo blage. „Ne bi baš svako presjedio satima kraj bolničkog kreveta u iščekivanju da se dotična osoba probudi.", doktor nastavlja dok nešto zapisuje, a ja gledam ka Harryu koji se meškolji te stišče usne očito nezadovoljan upravo izgovorenim riječima od strane ludog naučnika. Satima nije micao odavde? Au, ko zna šta mi je radio.
Glasić podiže jednu obrvu ka meni, a ja kolutam očima. Nisam mislila ni na šta perverzno pobogu. Podiže i drugu obrvu. Ma nosi se.
„Hoću kući.", govorim jednim dijelom želeći i da maknem temu sa Harryevog i mog odnosa, a doktor se na onaj, za njih specifičan 'Hehe, nećeš tek tako pobjeći odavde' način smješka te odmahuje glavom.
„Nažalost to trenutno nije moguće. Moraćete ostati barem jednu noć na promatranju. Udarac nije bio baš tako bezazlen."
Sada je nešto ozbiljniji i ja odmah pravim grimasu.
„Nema šanse da ostanem. Hoću kući."
Harry se mršti prilikom mog izgovaranja 'kući'. Jao, baš...pa ja više ne znam ni gdje se trenutno nalazim. Neću da budem kući u kojoj me je neko ošinuo po glavi, ne želim ni kod njega...osjećam se kao prosjak....beskućnik.
„Dobro sam.", nadodajem i istog trenutka i doktorove i Harryeve oči dtektuju laž u mojim riječima.
„Pa dobro onda, kad je tako ustanite se i idite."
Na te njegove, na čudan način provokacijske riječi pokušavam da ustanem ali mi ne ide na šta se on zadovoljno smješka.
„Još uvijek mislite da ste dobro?", značajno me pita i posmatra, a onda se ponovo usmjerava ka vratima. „Navratiću kasnije. Odmarajte sada."
„Je*i se...", mumljam sebi u prsa, a Harry se na trenutak pritajeno osmjehuje nakon čega se nakašljava i proteže.
„Zaista nikako nisi išao kući?", pitam ga, a on polako ustaje.
„Ne.", kratko odgovara te počinje da se kreće ka prozoru kroz koji se jasno vidi mrak. Ma divno. Dan sam provela u nesvijesti. Harryeve ruke su u džepovima od uskih tamnih pantala, zauzeo je poluraskoračen, napregnut stav, a po njegovom odrazu u prozoru zaključujem da mi planira nešto reći. Mršti se i polako rastvara usne ali cijeli trenutak biva prekinut u trenutku kada se vrata otvaraju kao da je upravo ispred njih eksplodirala nekakva mini bomba ili je ipak nekakvo prase od prevelike debljine eksplodiralo. U prostoriju kao ispala iz najgore turske serije ulijeće smeđokosa djevojka, sva uplakana te mi prilazi, a ja ne uspijevam ni da uzmem dah prije nego što se njene ruke obamotavaju oko mog vrata.
„O Bože, kako sam se zabrinula!"
Pravim grimasu te se pokušavam osloboditi dok mi njena kosa upada u usta.
„Amanda, već mi je neko pokušao prepoloviti glavu, nemoj još i ti vrat.", gunđam i ona se brže-bolje onako mokra i crvena od plača odmiče.
„Jaoj, izvini. Zaboravila sam."
Stavila je ruku preko usana, a ja sam po ko zna koji put otkako sams e probudila prevrnula očima. Plače i grli me jer me je neko udario u glavu, a to je ujedno i nešto na šta je zaboravila. Zanimljivo.
„Kako si?"
Sjeda pored mene onako sva raštrkana, a Harry napušta prostoriju. Gdje će?
„Ako me to još neko pita kunem se da ću ja učiniti da završi u sobi odmah do moje.", odgovaram i previše nervozna od cijele ove situacije koja me je zadesila. Pobogu, osjećam se kao Alisa u zemlji čuda, a to je za mene uvijek bio film više onako psihološke prirode. Da sam ja bila na njenom mjestu zasigurno bih poludjela.
Amanda se osmjehuje te briše suze.
„Jao, pa ko ti je ovo mogao učiniti?", pita me sva onako užalošćena, a ja podižem pogled ka plafonu. Još uvijek nisam uspjela da pronađem dovoljno vremena ni samoće da razmislim o tome. Tu je toliko opcija... „Nisam ništa govorila Raymondu. Ne želim da se uspaniči sad kad je u drugom gradu. Bolje da sačekamo da se vrati.", Amandin škripavi glas nastavlja da me dekoncentriše.
„Što se mene tiče ne mora nikako ni da zna."
Šta ja imam od toga što ćemo to reći Raymondu? Još uvijek nisam zaboravila da je on kriv što sam izgubila majku i nevinost za isto veče tako da mi ni sad sigurno ne može pomoći.
„Ajoj...sigurno si umorna.", krivi glavu te me otužno gleda, a ja trljam oči zanemarujući činjenicu da imam maskaru na licu...barem sam je imala.
„Nećeš vjerovati jesam."
„Uh...pa dobro. Idem ja onda kako bi mogla da se naspavaš. Doktor je rekao da bi zbog lijeka mogla ponovo da zakunjaš iako si dugo bila u nesvijesti."
Zašto mi to nije rekao? Taman sam počela da se pitam koji mi je vrag.
„Ja ću noćas spavati kod Olivie jer policija kaže da za sad nije sigurno da budemo same u kući. Željela sam ostati ovdje preko noći ali me je...tvoj drug nagovorio da idem jer navodno on planira ostati."
Drug?
„Harry?"
Klima glavom, a ja podižem obrve. Planira i noćas ostati ovdje?
„Oh...", samo to izgovaram prije nego što se Amanda saginje te ostavlja poljubac u mojoj kosi.
„Vidimo se ujutru draga.", pozdravlja me te napokon napušta sobu, a ja ispuštam dubok izdah koji kao da je odagnao pola stijena koje su mi se nagomilale na prsima. Svi su tako čudni...Spustila sam se malo uniže te se počela pitati kako je moguće da mi se organizam ponovo sprema za nesvjesno stanje unatoč tolikim satima provedenim u jednom. Vrata se ponovo otvaraju i dobijam ogromnu želju da skočim kroz prozor. Međutim, nisam u stanju čak ni da otpuhnem pramičak kose koji uporno pokušava da mi se uvuče u nozdrvu. Kovrdžava kosa je na pomolu, a ja se pitam šta je u tom dečku pa može toliko dugo da se vrzma po bolnici...samo zbog mene? Uh, to zvuči tako nerealno.
„Sama si.", komentariše te zatvara vrata za sobom. Prilazi krevetu i staje tačno iznad mene. Pogled mu nije bistar kao i obično, a dodatni efekat daju i mnogobrojne vidljive linije ispod dojnjeg kapka.
„Idi kući.", govorim mu, a on skuplja obrve.
„Zašto? Ne želiš me ovdje?", pita me dok sjeda na krevet odmah uz mene, a ja se meškoljim te napokon prstima sklanjam onaj pramen.
„Šta ćeš cijeli dan i noć u bolnici?"
Slegnuo je ramenima ne sklanjajući pogled sa mog. „A šta drugo da radim?"
Šta bi to trebalo da mu znači?
„Ne želim tvoje sažaljenje Harry.", oštro govorim, a on proizvodi iznerviran zvuk.
„Prestani uvijek pričati o sažaljenju Ro. To nije jedini osjećaj koji jedna osoba može imati."
„Pa ti si već i sam rekao da uopšte nemaš osjećaje.", podsjećam ga, a on ništa ne odgovara. Samo zijeva na jednako čudan način kao što je i on sav. „Ti si me pronašao?", pitam ga, a on zamišljeno klima glavom. „Pa kuda je ta osoba onda mogla da pobjegne?" Šta ako je Harry vidjeo? Sliježe ramenima, a sumnja u meni počinje da se rasplamtava čemu doprinosi i oni pozivi, poruke te paket od jutros. „Harry, ti znaš ko je to bio, zar ne?"
Na to moje pitanje podiže pogled koji mu na trenutak ponovo oživljava.
„Ne.", brani se na jednostavan način, a ja pokušavam da pogledom iz njega izvučem nešto više uvjerljivo. „Zašto me tako gledaš?"
Mršti se i ustaje, a ja shvatam da sam prenaglo pokušala nešto što je kod Harrya inače nemoguće. To jest, doći do objašnjenja.
„Pa ne znam zašto ali imam osjećaj da nešto kriješ.", glas mi je viši nego što bi trebao te tjera Harrya da prođe objema rukama kroz kosu.
„Ne mogu vjerovati da takvo nešto misliš....pobogu, rekao bih da znam. Zašto bih štitio nekog te je...", naglos e zaustavlja, a ja oblizujem usne jer mi se nenormalno brzo suše.
„Koji me je šta?", pitam ga, a on uzdiše.
„Hajde sada spavaj. Ujutru ćemo nastaviti.", mrmlja dok navčali dečku preko mojih grudi te mi namiješta jastuk pod glavom.
„Ne želim da spavam.", gunđam dok mi taj prokleti lijek uporno nogom pokušava spustiti kapak udarajući po njemu kao lud. „Hoću da sad nastavimo."
„Spavaj.", Harry nastavlja po svom te me ljubi u čelo prije nego što se udaljava ka vratima.
„Da li je u pitanju An?", u polusnu ga pitam dok mi je njegov lik kao u nekakvoj izmaglici i jedino što mogu da čujem prije nego što se vrata zatvaraju, a ja tonem u san jeste 'Spavaj Ro.'
.....
Mislim da se nikad u životu lakše nisam probudila nego to jutro...ili podne...a možda je opet veče. Ko zna ko je mene još noćas klepao po glavi. Kako god, osjećala sam se veoma odmorno pa sam kontala a je to od dugog spavanja. Taman kada sam sva čila krenula da se ustanem osjetila sam ogromnu bol u glavi pa sam se brže-bolje primirila i uhvatila za čelo. Zamantalo mi se. Polako otvaram oči koje mi nisu ni upola teške kao sinoć te ponovo skeniram isti prizor kao i pri prošlom buđenju. Jedva nekako malo podižem glavu i pogled mi pada na kovrdžavog dečka koji sa rukama prekrštenim preko prsa i glavom naslonjenom na vlastito rame skupljeno spava u fotelji pored prozora. Još uvijek djeluje tako iscrpljeno, podočnjaci su mu još veći...zbog spavanja pretpostavljam. Zijevam te trljam oči Sada me bole i noge i ruke i sve, a pogotovo na desnoj strani pa kontam da su i tu nastale povrede priikom pada. Malo mi hvali da ustanem i zaključam vrata kako ne bi ponovo došlo do opšte navale u moju sobu. Jesu li oni ikad čuli za to da je pacijentu potreban odmor? Kako god, ovaj pacijent, tačnije njegova radoznalost ima mali milion pripremljenih pitanja koja su od životne važnosti. Ko me je udario? Zašto me je udario? Kuda je pobjegao? Kako je uspjeo tako da isplanirA? Zna kad ću se pojaviti? Da ću reagovati na lajanje na njemu željeni način? Da li Harry zna ko mi je to učinio? Zašto mi ne kaže? Da li zna nešto više i od toga? I da li je to An? Ili njegova bivša, vražja Benova sestra? Ko je dovraga? Na trenutak mi događaji iz prošlosti lelujaju glavom ali ih brzo otpuhujem poput dima od cigarete. Nema šanse da su se vratili oni ljudi...Patrickovi ljudi. Zašto bi? Sada cijelom površinom dlanova prelazim preko lica te bacam pogled na sat obješen na zid pored. Prošlo je podne. Auh...
„Ponovo se susrećemo.", onaj doktor govori dok ulazi u prostoriju,a ja se pitam otkud ga uvijek tu dovraga. I uostalom, sinoć je rekao da će ponovo navratiti, a nije. Najlakše mu je bilo nakljukati me nečim što će me baciti u komu pa da on ne mora da me češće obilazi. „Kako ste jutros?", pita me nakon što je prešao pogledom preko još uvijek neprobuđenog Harrya.
„Isto.", govorim, a on se mršti te me zbunjeno gleda. „Pa dobro, malo sam bolje...ali me sve boli."
Smije se.
„Pa dobro, to je normalno. Pratili smo mi i preko noći vaše stanje. Stabilno je.", govori dok me zagleda i provjerava nešto za šta ja i ne pokušavam shvatiti šta je. I noćas su me pregledali? „Još ćemo ponešto obaviti pa ste slobodni.", taman što je to rekao na vratima se pojavila crvenokosa djevojka u istom odijelu kao i ona plavuša siinoć. Ne znam zašto ali djevojke sa crvenom kosom su mi odjedanput postale mrske.
„Doktore, policajci su tu."
„Oh.", doktora kao da je profesionalnost opalila po slijepoočnici. „Ako ste u stanju, policija bi obavila kraći razgovor sa vama."
Na te njegove riječi sams e sva naježila. Dovraga, nešto govtovo potpuno identično sam čula prije četiri godiine...zašto mi to rade? Zašto me dovraga uporno vraćaju u prošlost? Prije nego što sam i odgovorila u prostoriju su ušla dva čovjeka, jedan mlađi, par godina stariji od mene, a drugi srednjih godina. Pozdravila su me na jednako uštogljen način kao što je uštogljena njihova uniforma.
„Vidimo se kasnije gospođice.", doktor se udaljava,a ona dvojica sjedaju pored mene. Harry se napokon budi i čini mi se da mu treba par trenutak ada shvati gdje je, šta se dešava i šta dovraga policija radi u istoj prostoriji s njim.
„Šta...", započinje ali se naglo zaustavlja te počinje da trlja lice. „Uh..."
Policajci se ne obaziru previše na njega. Pažnja im je preusmjerena na mene i nekakve njihove zapise.
„Kakos te gospođice Ottis?", pita me onaj stariji, a ja samo odmahujem rukom.
„Šta hoćete od mene?"
Harry je sada već dosta prisebniji i promuklo progovara prije nego što je policajac uspio i da otvori usta.
„Da li ste pronašli krivca?", pita, a mojoj radoznalosti se zjenice pretvaraju u dva velika srca dok oduševljeno skuplja ruke jednu uz drugu i zaljubljeno gleda u Harrya. Čovjek njenih snova.
„Nažalost još uvijek ne."
Ja nezadovoljno gledam na stranu, a Harry po običaju ne daje nikakvu naročitu reakciju. Drži hladnokrvnu masku čvrsto prilijepljenu uz lijepo lice....jesam li ja upravo upotrijebila pridjev 'lijep'? Čini mi se. Ma sve je to od udarca.
Glasić se nakašljava.
Šta je?
„Ako ste spremni postavićemo vam par pitanja.", onaj stariji nastavlja da priča dok mali kao napeta puška čeka sa nekakvom hemijskom i papirima.
„Nemam vam Bog zna šta za reći..", iskreno govorim ali oni kao da me ne čuju. Harry se ustaje i počinje kolati po prostoriji sve dok se onaj mlađi napokon nije oglasio.
„Moraćete napustiti prostoriju.", govori mu, a Harry djeluje i više nego uvrijeđeno.
„Molim? Zašto bih?"
Glas mu odaje iznerviranost, nu jutarnju.
„Takva je procedura. Moramo svačiju izjavu pojedinačno i izolovano uzmitati.", stariji policajac objašnjava ali Harry ne djeluje kao da će popustiti.
„Harry, ne otežavaj uvijek sve.", govorim mu na šta me on strijelja pogledom prije nego što zamahuje pogledom i napupta sobu. Ova dvojica počinju da mi postavljaju pitanja, a ja normalan odgovor dajem na svako treće. Na nešto ne mogu odgovoriti, nešto je i previše glupo, a za vrijeme stvari vezanih za ostale bila sam u nesvijesti. Cijelo to pamćenje je zavrešno za jedno možda pola sata. Harry se nije vraćao ponovo u sobu, a što je još gore pojavila se Amanda sa stotinu gluposti kao da sam se preselila u bolnicu. Ipak, s obzirom da sam bila gladna pojela sam sendvic i popila sok pokušavajući da zanemarim ženski glas koji se neprestano oglašavao.
„Pa, šta ćemo za smještaj? Ne bismo trebale biti same u kući dok se Raymond ne vrati."
Sliježem ramenima te razgibavam bolni zglob desne ruke.
„Ona će biti kod mene.", kao s neba pao se oglašava Harry naslonjen na okvir od vrata. Amanda pravi nezadovoljnu grimasu te se okreće, a ja se osjećam kao u Maloj nevjesti. Trenutak razmjenjivanja pogleda traje i predugo te odlučujem to prekinuti.
„Još uvijek nismo o tome ni razgovarali Harry.", govorim mu, a on škilji kao da želi da mi nešto kaže kroz svoj maslino zeleni pogled. Sigurna sam da razmišlja o našem dogovoru da ostanem kod njega do Raymondovog povratka. Znao je da će ili da bi mi se moglo nešto dogoditi...vidiš ti to...
„Imamo o mnogo toga razgovarati Ro, siguran sam da bi nam bilo lakše dok si kod mene." Amanda pokušava da bilo šta shvati ali joj ne uspijeva. „A Amanda može da se smjesti još dan-dva kod prijateljice...", napokon skreće pogled i ka njoj. „...zar ne?"
Njeno lice ne vidim jer je okrenuto prema čupavom dečku tako da ne mogu vidjeti reakciju ali se na svu sreću uskoro oglašava.
„A valjda...", mrmosi očito nezadovoljna Harryevim prijedlogom. On nonšalantno prelazi prostoriju te se ponovo zavaljuje u onu fotelju. Amanda me gleda kroz svoje guste trepavice u 'zar on nikad nije čuo za privatnost' smislu. Nije draga, nije.
Još malo ćaskamo o samo njoj zanimljivim stvarima, kao što je npr. Biscuit kog je takođe transportovala kod Olivie i zbog kog ja sada ovdje ležim, prije nego što se skanjuje da napokon ode.
„Čuvaj se. Čućemo se još."
Smiješi mi se te me ponovo ljubi u kosu prije nego što odlazi. Harry se i ne trudi da je pozdravi. Sa svim nakostriješenimc rtama lica nešto brba po telefonu. Koji mu je vrag? Ja sam odalamljena nije on.
„Šta ti je?", pitam ga, a on tek nakon nekoliko trenutaka diže pogled ka meni.
„Šta bi mi bilo?"
Zvuči mrzovoljno.
„Pa ne izgledaš kao najsrećniji čovjek na svijetu.", ironično odgovaram, a on ponovo vraća pogled na mobilni.
„Pa ja nikad nisam bio niti ću biti najsrećniji čovjek na svijetu."
A ne može se s njim normalno razgovarati...
„Šta radiš?"
Nadvirujem se ali nema šanse da vidim šta uporno brba na tom malom čudu.
„Na tvom mjestu bih se primirio Ro. Zar si zaboravila šta se dogodilo kada si posljednji put odlučila biti njuškava?", polako i značajno izgovara svaku riječ, a ja se prisjećam svog pada na traci za trčanje...ouh...ono je bio blam godine. Isplazila sam mu jezik, a radoznalost je nastavila da me lupka po dupetu. 'Nastavi da ga ispituješ!'
„Ozbiljno, šta radiš?"
Ponovo podiže pogled ka meni.
„Zašto bih se ja to tebi trebao ispovijedati?", iziritirano me pita, a ja se sva kostriješim spremna na raspravu.
„Pa možda bi mnogo ljudi na mom mjestu postupilo tako s obzirom da sam na samo nekolike minute nakon što si to posljednji put to radio bila gotovo ubijena u podrumu."
Juče je napustio kuću zbog nekakve poruke ili čega već,a i prije nego što smo napustili njegov stan stalno je nešto radio na mobilnom.
Par trenutaka gleda u mene,a zatim uzdiše i vraća se svom poslu. Pa ljudi moji...sigurno ne igra Flappy bird, ponovo su u pitanju neki njegovi mutni poslovi smao što ja po običaju nemam pojma koji ni kakvi...
Nakon nekog vremena doktori su obavili posljednju kontrolu nad mojim stanjem i onda mi rekli da napokon mogu da idem kući...tačnije u Harryev stan. Ako ovakav bude ostatak dana kunem se da ću mu se baciti kroz prozor pa će tek onda biti uvaljen u nevolje. Odvede me u moju kuću i poslije par minuta me nađe unesviještenu na podu. Odvede me u svoj stan i poslije par sata ja slijepljena ko palačinka ispred ulaza u njegovu zgradu. Ha! Glasić se lupa po glavi.
Nakon kraće procedure sam napokon napustila tu ubitačnu ustanovu sa rukom zakačenom za Harryevu. Po njegovom navodno nisam u stanju da sama hodam. Par puta dolazim u iskušenje da mu zavučem ruku u džep i izvučem mobilni ali sam svjesna da bi budalaština za takvo nešto bila preblaga riječ.
Odbivši Harryeve izvještačene džentlmenske geste sam sama ušla u već za mene domaći rane rover te vezala pojas. Sigurnost mi sada treba biti na višem nivou. Harry sjeda za vozačevo mjesto i napokon krećemo. Cijelim putem po običaju lupka vrhovima prstiju po volanu dok se smjenjuju pjesme OneRepublica. Taj bend će mi se još malo smučiti...kako uvijek može slušati jedno te isto? Iako većinu vremena gledam kroz prozor sa bolnom glavom naslonjenom na njega mogu da s vremena na vrijeme osjetim smaragdni pogled na sebi. Ipak, ne želim ništa komentarisati jer je njegov vlasnik danas raspoložen za sve osim priču.
„Zabrinuo sam se za tebe.", odjednom progovara kao da mu je neko naglo kliještima isčupao riječi iz grla, a ja se trzam iz dotadašnje zamišljenosti. Lijeno,a opet i sumnjičavo skrećem pogled ka njemu.
„Zabrinuo?", govorim to kroz cinični smijeh dok je on mrtav ozbiljan.
„Znam da mi ne vjeruješ."
„Naravno da ti ne vjerujem."
Nije mi udarac u tolikoj mjeri pomutio pamet.
'A šta ti je onda pomutilo sinoć kad si upravo s tim kom čak ne vjeruješ ni da se zabrinuo da će ti se nešto loše dogoditi zavšrila u krevetu?', glasić postavlja poprilično zanimljivo pitanje koje brzo brišem iz misli. Prepuno je toga oko čega bih se mogla podobro zamisliti.
„Sumnjam na pojedine osobe.", ponovo progovara,a ja na trenutak skrećem pogled na ulicu kako bih vidjela u kom se to dijelu grada nalazimo. Možda to ima nekakve veze s njegovim otvaranjem?
„Ha?", zbunjeno ga pitam, a on oblizuje usne zaključavši pogled za cestu.
„Samo hoću da znaš da neću dopustiti da ti se ponovo nešto dogodi. To je sve."
Au...pa ček...
„Znaš ko mi je to učinio?"
Već sams e skoro sva izokrenula prema njemu. Crte lica mu se zatežu.
„Rekao sam ti da sumnjam, ne..."
„Ko?", naglo ga prekidam, a on me strijelja pogledom prije nego što daje odgovor koji meni nikako ne odgovara.
„Ne mogu ti reći."
„Zašto?"
„Komplikovano je."
„Ali i vezano za mene!", inzistiram, a on djeluje kao da je već požalio što je bilo šta spominjao. „Je li An?"
„Moguće.", nevoljko priznaje, a ja prelazim rukom preko lica. Ko je ta vražja osoba? I šta hoće od mene?!
„Da li si to rekao policiji?"
„Naravno da ne."
Molim?!
„Naravno da ne? A šta bi to dovraga trebalo da znači? Naravno?! Pa meni bi nekako logičnije zvučalo 'Naravno da da'!"
„Tebi, Ro. Tebi.", govori dok koluta očima. Meni? Ne razumijem...
„Pa meni. Šta je u tome sporno?"
„An je za sad nepostojeća osoba, kako ne razumiješ? Pola toga ni ja ne razumijem dok za drugu polovinu ti nemaš pojma. Ako je ta osoba zaista ona koju sam poznavao onda ima ogroman motiv da se vrati u moj život i..."
„I moj Harry ako nisi znao! Glava mi je razbijena zbog nje!", glas mi odjekuje unutrašnošću auta i Harry naglo zaustavlja auto pored puta.
„Još malo pa ćemo i poginuti zbog tebe...", mrmlja prije nego što se okreće na stranu, prema meni i nastavlja. „Povezana je sa drugim osobama o kojima ne mogu reći nikome, pogotovo ne tebi...Nisam mogao ništa reći policiji jer postoje dijelovi moje prošlosti o kojima ti nemaš pojma Ro."
I sad bi kao trebalo ja da skontam na šta misli? Kakvi dijelovi?
„Djelovi o kojima ne bih trebala znati ja ili policija?"
„Ni ti ni policija ni bilo ko drugi.", odgovara, a zatims e češe po glavi dok polako sklapa oči. „Nemojmo više o tome molim te." Ponovo otvara oči te ih priljepljuje za moje. „Molim te.", još jedanput dodaje, a zatim se okreće u normalan položaj i ponovo pali auto. Ja želim da nastavim raspravu ali nemam živaca pa samo izdišem, obuhvatam prstima usne kao što to Harry nekad radi te ponovo vraćam pogled ka prozoru. Eto još razloga zbog kojih noćas neću imati mira...Harryeva prošlost je izgleda jednako ako ne i komplikovanija od moje...
Povratak u Harryev stan u moje misli vraća uspomene od prekosinoć i pitam se gdje je nestao onaj Harry koji mi je šaputao one lijepe stvari na uho...zašto je onaj događaj od juče toliko uticao na njega? Šta je u njegovoj prošlosti toliko strašno da se plaši da bi moglo doći u sadašnjost? Toliko toga želim znati ali se ništa ne usuđujem pitati jer mi više nije do rasprava iz kojih uvijek izlazim poražena i zbunjena do maksimuma. Sjela sam na kauč i ne primjećujući da Harry tek ulazi u stan noseći u ruci torbu sa mojim stvarima.
„Nisam je uspio prije unijeti.", daje odgovor na moje nepostavljeno pitanje i ja se pitam zašto to češće ne radi.
„Okej, spusti je tu.Kasnije ću složiti stvari."
„Ne moraš. Ja ću."
Ko je kidnapovao Harrya Stylesa? Kad se to dogodilo? U liftu?
„Harry, nisam invalid mogu sama. A ako već želiš biti od pomoći onda mi istjeraj napetost iz tijela.", pomalo ljutito mu govorim, a zatim odlazim u crno-bijelim svijet i liježem na krevet ne mareći za to što je njegov. Trebala bih tražiti svoju sobu...ne možemo vječito glumiti nekakvo ludilo. Ne podnosimo se, svađamo se, ljutimo se, pa spavamo zajedno, pa se ljubimo, pa smo malo kao romantični i onda opet jovo na novo. Ne može to tako. Stavljam jastuk preko glave i pokušavam da se malo opustim i zaboravim na sve ali mi ne ide...previše toga se izdešavalo u posljednja dva dana...zapravo posljednja dva mjeseca otkako sam se vratila u ovaj grad, a pogotovo otkako sam upoznala tog misterioznog i nedokučivog kovrdžavog dečka...
Nemam pojma koliko sam provela tako sa glavom zbijenom između jastuka i dušeka, ali samo znam da su svi moji pokušaji da se opustim završili kao neuspjeli. Na kraju sam se nakanila, ustala te krenula ka kupatilu. Ušla sam unutra i otvorila česmu na toplo kako bih vidjela....
„Ima tople vode."
Po običaju nepredvidljivi dečko odgovara na moje misli, a ja skrećem pogled ka vratima. Stoji naslonjen na njihov okvir i zuri u mene.
„Lijepo...", mrmljam s nadom da će otići ali ne radi to. „Planiram se istuširati." Gledam ga onako odozdo s nadom da će to protumačiti kao 'Izlazi napolje!'.
„Mhm, okej.", klima glavom i napušta prostoriju,a ja odišem. Čudo pa je ovo trajalo svega minut. Skinula sam odjeću sa sebe, a glasić je počeo da se moli da se okliznem i ovaj put istinski smrskam glavu. E pa neću. Inatim mu se dok ulazim u tuš kabinu. Blago poskakujem u mjestu s obzirom da je tlo poprilično hladno i brže-bolje puštam toplu vodu kako bi se zagrijalo. Ipak, smotana kakva i jesam uključila sam vrelu vodu koja me je spržila kao batak. Nikad nisam bila dobra u tome.
„Koji ti je vrag?"
Pokušavam da regulišem vodu koja me je sad već svu isprskala i nikako da nađem onu umjerenu.
„Smotanost ti je u prirodi, čini mi se.", ponovo onaj glas koji me ovoga puta znatno više prepada i tjera da se okrenem. Dovraga, već je razgrnuo paravan. Dovraga još jednom, vidi me golu. Dovraga i treći i najgori put...i on je go.
„Harry!", skviknula sam te počela da gledam oko sebe kako bih se nečim prikrila ali nemam ni sa čim osim sapunom. Velika pomoć. „Izlazi manijače jedan!"
Smije se na moju reakciju, zakoračava u kabinu te se naginje preko mene kako bi regulisao vodu. Sada mi je lcie prislonjeno uz njegov napola mokri torzo. Kad je ušao? Kako ga nisam čula? Pa zbog vode, naravno.
„Ko te je zvao?!", pitam ga dok ga pokušavam odgurnuti od sebe, a za to vrijeme prijatna voda se nježno slijeva niz moje napete mišiće.
„Ti.", jednostavno odgovara te pušta vodu da pada preko nas oboje. Ja se sva obamotavam rukama ali ne postižem nikakve rezultate osim Harryevog smijeha.
„Ja?!", pitam ga sva u grču, a on klima glavom dok zagriza usnu i spušta pogled niz moje tijelo. Sada već podsjećam na čvarak.
„Pohvatao sam tvoje signale."
„Ma šta?!" Glas mi škripi.
„Prvo si rekla da želiš da istjeram napetost iz tvog tijela, a maloprije si mi dala do znanja da se planiraš tuširati. Pa eto...tu sam."
Pokazao je rukama na sebe, a ja sam preklopila lice rukom. Prvi put sam mislila da mi otjera napetost tako što će riješiti dileme koje me muče, a maloprije sam samo željela da izađe iz toaleta..zašto se nisam zaključala? Pa joj meni...
„Izađi molim te...", pokušavam da ga gledam umiljato kako bi me poslušao ali ponovo ništa. „Nikad nikoga ne molim.", upozoravam ga, a on sliježe ramenima.
„E pa ni ja, a tebe sam do sada nekoliko puta."
„I svaki put sam te poslušala.", zauzimam se za sebe kao da sam već zaboravila da smo oboje jedno pred drugim...goli. oj oj oj.
Podigao je obrvu značajno me posmatrajući.
„Ne bih baš rekao.", govori, a zatim uzima kupku. Ja ponovo obamotavam ruke oko sebe. „Nije ti baš smetalo kada sam te sinoć gledao.", komentariše dok cijedi plavi gel na ruku.
„Nemoj to spominjati, molim te.", mrmljam, a on se smješka.
„Eto, ponovo me moliš."
Zar jesam? Jao meni.
„Volim kad me moliš.", govori oblizujući toplu vodu sa svojih punačkih usana i gledajući me ravno u oči.
„Ko si ti i šta si uradio onom namrgođenom Harryu?", pitam ga pokušavajući da skrenem temu sa njegovih bludnih misli, a on uzdiše spušajući ruke namazane gelom na moja ramena. Hladno je i tjera me da se migoljim.
„On je još uvijek tu samo što je na pauzi." Polako me okreće tako da ga više ne mogu vidjeti...a baš sam htjela da ga bolje proučim. Nije fer. „Do sada si trebala shvatiti da se ja ne sramim pokazivati sve svoje strane."
„A nažalost jesam...", izgovaram kroz izdah prisjećajući se koliko mi je samo puta rekao da još nisam upoznala pravog njega...Prstima glatko prelazi preko kože mojih ruku, a ja ne mogu, a da se ne migoljim pod njegovim dodirom.
„Harry, ne želim da ovo radiš.", govorim mu, ali on ne staje.
„Šta je strašno u ovome? Ljudi se tuširaju zajedno, a i još uvijek nisi sasvim stabilna. Ne želim da ti se nešto dogodi.", govori tiho, a opet dovoljno glasno da ga čujem pored zvuka vode. Uporno krtim ruke preko prsa, a on mi ih sklanja.
„Harry ne želim...", prije nego što sam i uspjela dovršiti rečenicu dlanovi su mu se našli na mojim grudima i dah mi se automatski presijekao.
„Samo se opusti.", tiho šapuće na moje uho,a ja mogu da osjetim narandžu i mint koje mi se čini da nisam osjetila dugo...predugo...Pokušavam da ga poslušam i opustim se, a zdrav mozak, oštećen usljed onog udarca maše glavom. Glasić puše balone i pravi se nezainteresovan. Harryeve ruke lagano uz pomoć svoje spretnosti i upke masiraju moje grudi i bradavice, a moja leđa prijanjaju uz njegov torzo kao da su cijeli život čekala samo na to. Ostavlja poljupce cijelom dužinom mog vrata i nastavlja da putuje svojim rukama dodirujući svaki dio mog tijela. Nakon samo par trenutaka sam u potpunosti opuštena i želim da sve to vječno traje. Voda me površno miluje po tijelu, a Harry čini da taj osjećaj postane mnogo snažniji. Već mi je i kosa mokra ali me nije briga. Samo želimd a uživam. Zatvorila sam oči i naslonila glavu na Harryevo rame dok je on nastavio da masira moje tijelo sve više se primičući najintimnijem dijelu.
„Uhm...", ponovo počinjem da se migoljim ali me on ušutkuje izgovarajući ono svoje 'ššš' odmah uz moju usnu školjku.
„Opusti se Ro."
I eto ga, počinje da me pere i tamo dole, a ja se sva uvijam kao biljka na jesenjem vjetru. Prija mi ispuštam zvukove koje uporno pokušavam da potisnem. Znam da Harry uživa u tome jer mogu da osjetim njegov smiješak na mojoj koži. Mogu da osjetim i čujem i njegovo isprekidano disanje kao i povremeno stenjanje dok uvija prste i nježno dodiruje svaki milimetar moje osjetljive kože, međutim, izmiče ruku prije nego što ja to želim. Počinjem da ispuštam nezadovoljne zvuke, a on me okreće ka sebi.
„Učinio bih ti mnogo više toga Ro ali će onda biti nemoguće da me zaustaviš...", zavodljivo šapuće dok mi nosem prelazi preko obraza. „Danas moraš da odmaraš, sutra već nećeš moći ništa po pitanju zaustavljanja mene i mojih nagona koje osjećam prema tebi...", čim je dovršio rečenicu prislonio je usne uz moje, a ja nisam čekala ni trenutka te sam se odmah unijela u poljubac osjećajući kako mi hormoni već divljaju po tijelu. Harryeve ruke nastavljaju da sapunjaju i moje i njegovo tijelo dok nas voda istovremeno neumoljivo kvasi. Mislim da od svega toga nma prevelike koristi ali me nije briga...osjećaj u kombinaciji vode, njegovih usana i mirisa žvaka kao i svilenkastog dodira njegove mokre kože je neodoljiv. Kosa mu je već sasvim tamna, slijepljena i mokra baš kao i moja. Harryeva ogromna ruka stiska moju dok drugom pere moju zadnjicu koja se savršeno uklapa u njegov dlan. Možda oni moji nesvjesno dati signali i nisu bili toliko loši. Nakon nekih 2o minuta smo gotovi i meni je žao što Harry smatra da još uvijek nisam sposobna za...nešto više? Jao, u šta sam se to ja pretvorila? Harry je izašao prije mene te mi pomogao da iskoračim i umotao me u ogroman bijeli peškir. Drago mi je što nema crne boje na njemu jer bih se u tom slučaju istinski zabrinula za njegovu opsjednutost tim bojama. Pa dobro, možda one važe samo za sobu?
„Nije bilo toliko strašno, zar ne?", pita me dok rukama protresa mokru kosu poput nekog psića i usput me prska.
„Bilo je lijepo.", jedva čujno priznajem te brže-bolje uzimam odjeću kako bih se presvukla. Gleda me na svoj vragolasti način ali ništa ne govori. Hvala Bogu. I on se oblači dok za to vrijeme ne skida pogled ni sa mene ni sa mog tijela.
„Nije baš lijepo tako buljiti Styles."
Obučena sam, a on ne skida onaj svoj smiješak. Prišao mi je u trenutku kada sam podigla ruke kako bih razvezala mokru kosu, prislonio usne uz moje uho i stavio ruke oko mog struka.
„Trebala bi me češće zvati Styles. Sviđa mi se kako zvuči...", zavodljivo reži, a zatim ostavlja jedan vreli poljubac prije nego što se odmiče i napušta kupatilo. Ja duboko uzdišem, naslanjam dlanove na lavabo te gledam u zamagljeno ogledalo. Prelazim prstima preko jednog dijela te otkrivam svoj odraz plavokose djevojke koji je dovoljan da mi kaže 'taj dečko te je zaludio'...
Nako što sam osušila kosu izašla sam u hodnjik i istog trenutka začula Harryev glas.
„Ne mogu sada... Sa Aurorom sam...Potrebno mi je malo mira, okej?...", razgovara s nekim na mobilni u kuhinji. Naslonila sam se uza zid te počela da prisluškujem. „Ne, nije mi djevojka...Misli šta hoćeš, nije me briga....Ne, ne mogu doći...Molim? Ponovo lažeš?...Dovoljno sam imao problema danas, okej? Mislim da je vrijeme da neke gluposti prestanu, situacija je postala ozbiljna, a ja ne želim da završim u zatvoru....Pa znam, svjestan sam toga ali sam isto tako spreman i rizikovati....Moja igra nema veze s tim i prestani to spominjati!...Nisam ja jedini koji je izazvao probleme!...Okej, okej...hoću jedino ako ćeš me ostaviti na miru barem narednih nekoliko dana....okej, smisliću nešto."
Završio je poziv, ja sam se namrštila. Da li je potrebno da se pitam s kim je razgovarao? Nema smisla jer neću pronaći odgovor...a ni saznati ga, sigurna sam...Na prstima sam se odšunjala u sobu čuvši Harryeve teške korake koji su ušli za mnom taman kada sam uspjela nevino da se smjestim na krevet. Kos amu je još uvijek vlažna, a siva majica mu je prilijepljena za torzo. Ne izgleda baš najsrećnije ali mu usne formiraju maleni smiješak u trenutku kada mu pogled pada na mene.
„Jesi li sada opuštenija?", pita me zaustavljajući se ispred mene i gledajući me sa poprilično visine. Dlanovi su mu na mojim obraziima i pitam se šta mu bude pa odjednom bude tako...nježan? Klimam glavom svjesna da lažem. Kako dovraga da budem opuštena kad sam čula onaj razgovor? „Idem da namm kupim nešto za večeru. Vraćam se brzo.", tiho govori, ostavlja poljubac u moju tek osušenu kosu te se odmiče. Brzo ustajem svjesna da laže. Ide da se nađe sa osobom s kojom je pričao, znam to. Zato se ovako i ponaša.
„Idem i ja s tobom.", izgovaram prvo što mi je palo na pamet, a on se zaustavlja i okreće ka meni.
„Moraš odmarati."
Izraz lica mu je hladnokrvan kao i uvijek. Da nisam ono čula nikad ne bih zaključila da mulja.
„Želim na svjež vazduh.", nastavljam biti uporna, a on koluta očima.
„Sutra ćemo prošetati. Neka te sad tu. Možeš postaviti sto dok se ja vratim.", brzo govori te napušta prostoriju, a ja stišćem zube te idem za njim.
„Zašto ne želiš da idem s tobom?"
„Ro, več sam ti objasnio. Moraš odmarati.", govori dok oblači jaknu, a odmah zatim se i obuva.
„Kad se vraćaš?" Da isprobam i to.
„Brzo. Ne idi nikuda." Okreće se ka meni sa poptuno ozbiljnim izrazoom lica. „Ozbiljan sam."
Klimam glavom. „Okej."
Djeluje pomalo zbunjen mojim naglim pristajanjem ali to prikriva malim smiješkom napuštajući stan. Čekam nepuni minut koji koristim za isti proces koji je on upravo obavio, a odmah zatim napuštam stan spremna da ga pratim. Sad ili nikad..