ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 47

  Taman što sam došla sebi, barem u tolikoj mjeri da počnem paničiti, ugledala sam kako se meni nepoznat muškarac naginje ka meni kako bi sa sjedišta suvozača prešao ovamo pozadi. Srce mi je zalupalo kao ludo poput nekog alarma koji nažalost nije za buđenje nego uzbunu. Nemam pojma šta se dešava, ali me tijelo sluša tek toliko da posegnem za kvakom i pokušam otvoriti vrata ali sam istog trenutka povučena nazad od strane od onog novopristalog.
„Čuvaj je Jo.", upozorava ga onaj koji vozi i čiji glas se maloprije čuo, a ja počinjem vrištati shvatajući koliko je sati. Otimaju me.
„Začepi!"
Usta su mi zapušena slanom rukom od koje mi se povraća i počinjem još više da ludim. Suze mi se same slijevalju niz obraze jer, odjednom kao da sam vraćena četiri godine unazad, ali....pobogu, ne mogu to ponovo podnijeti. Čuje li me iko?!
Ispuštam i meni samoj nerazumne zvukove sa usnama prigušenim odvratnim i grubim prstima kojih uporno pokušavam da se riješim ali mi ne ide. Oko nas je gust saobraćaj ali niko ne djeluje kao da primjećuje kako zapomažem...kako pokušavam da se izbavim.
Pomozite mi.
Cijelo tijelo mi je prikliješteno i uskoro dodatno pričvršćeno nekakvim kanapom koji mi steže i grebe članke, u jednom tenutku imam osjećaj da će da prokrvare.Trgam se ali mi to ne pomaže, a ona dvojica neprestano opušteno pričaju kao da idemo na kapmovanje.
Tiho u sebi molim Boga da se negdje usput prevrnemo ili nešto slično jer bih radije tako poginula nego ponovo trpila...isto...ne želim da me ponovo iskorištavaju protiv moje volje...ne želim da me ponovo maltretiraju...ne želim da me ponovo traumiraju samo što bi ovoga puta to ostavilo posljedice na cijeli ostatak mog života. Nije fer.
Zašto ponovo ja?
Čini mi se da je prošla cijela vječnost ispunjena vladavinom tog pakla u kom sam se zadesila. Imam osjećaj da je ovo još jedan košmar samo iz nekog razloga drugačiji od onih uobičajenih, ali sve više gubim nadu.
Ovo je stvarnost.
„Budi mirna..." Oglašava se onaj muškarac pored mene....pribija se uz mene i dahće mi na uho, a ja pokušavam da vrištim i odmaknem se od njega. Gadi mi se.
Milion stvari mi prolazi kroz glavu dok jecam, plačem, zapomažem, jaučem...ali nisam u mogućnosti čak ni sama sebe da čujem. Samo izlaze nekakvi prigušeni zvuci koji nemaju nikakvog smisla baš kao ni bilo šta od ovog što se upravo dešava.
Skričim pod rukom svog neprijatelja i pokušavam da ga udarim nogama...bilo kako ga se riješim i taman kada mislim da možda imam neke šanse onaj vozač mu govori nešto što ne uspijevam čak ni da shvatim. Uši su mi zapušene od uznemirenosti i traume kroz koju upravo prolazim. U svakom slučaju, za samo par trenutaka nakon prislanjanja nečega uz moja usta i nos bivam bačena u trans...
.....
Teško otvaram kapke sa sjećanjem na nekakve užasne snove...košmare...i baš kada dobijam želju da počnem skakati od sreće jer ništa od toga nije bila java shvatam da sam zapravo u sjedećem položaju i ne mogu da se pomjerim. Istinski otvaram oči i susrećem se sa zidovima nekakve zapuštene prostorije koja ima minijaturne prozore kroz koje od silnih naslaga prljavštine čak i ne mogu da vidim šta se nalazi napolju. Ponovo počinjem da paničim jer ništa od toga nije bio san....dovraga, nije!
„Upomoć!!!", derem se i okrećem oko sebe. Sama sam. Zašto sam sama? Šta planiraju učiniti sa mnom? „Up..." Ovoga puta ne uspijevam ni dovršiti započetu riječ jer me prekida vlastiti jecaj. Bespomoćna sam, a glas kao da mi je struo tako da nema šanse da me bilo ko napolju čuje. Gdje sam uopšte?
Odjednom, vrata se polako otvaraju i na njima se pojavljuje...to je onaj muškarac kog sam vidjela u teretani...onaj sa...sa tetovažom?!
Gutam preveliku knedlu i više nego ikad pokušavam da se izbavim ali mi ne ide. On me je silovao. Nije Harry nego on, ali zašto imaju iste proklete tetovaže?!
Proklinjem samu sebe jer nisam mirovala i odmah sve pokušala riješiti konverzacijom, a ne ovako završila...ponovo u njegovim rukama...šta ako me ponovo....ne, ne, ne!
Odmahujem glavom i samo što ga ne preklinjem da se zaustavi ma šta god planirao raditi, a on se samo ceri i kreće ka meni.
„Uspavana ljepotica se probudila, vidim."
Glas mu je neprirodan, previše grub isto kao i namračene crte lica koje su mi odnekud poznate ali ne mogu da procjenim odakle...Ne samo iz teretane. Mislim da je stariji od mene...podosta...Kosa mu je sasvim kratka pa skoro da je ćelav, a po otkrivenim rukama mu se može primijetiti podosta tetovaža. Izgleda kao da je izašao sa nekog postera punog pankera.
„Kako se osjećaš? Nadam se da nismo bili mnogo grubi..." Pravi se kao da je saosjećajan dok kruži oko mene, a ja samo mogu da mrdam svezanim šakama i člancima u pokušaju da pobjegnem. Besmisleno je.
„Pustite me...", jecam i spuštam se na samo dno samo kako bih pokušala da se spasem...ne mogu mi to ponovo učiniti...ne...
„Samo polako...čekamo glavnog." Sklanja mi kosu sa lica, a ja uporno zgađeno okrećem glavu na drugu stranu.
„Ne diraj me!", drečim i čujem kako se smije.
„Smiri se srce..."
„Ne zovi me tako!" Režim i gledam mu ravno u raskeženo lice koje postaje još rasplinutije pod uticajem proširenog osmijeha.
„Ne čudim se što si mu toliko simpatična."
„Ma kome?", pitam ga napola zgrožena, napola očajna, napola ogorčena...jednostavno, izbezumljena.
„Onome koga čekamo."
„Koga?", pitam kroz jecaj i u tom trenutku vidim poznatog kovrdžavog dečka kako unutra viri. „Parker?" Jedva nekako izgovaram njegovo ime, a on mi maše sa prevelikim osmijehom na licu i namiguje onom kretenu koji je sada negdje iza mene. „Parker!" Derem se ali on odlazi i ja imam osjećaj kao da padam još dublje u taj košmar na javi. I on je upleten u ovo? Već je umakao nekuda, a onaj spušta šapetine na moja ramena.
„Ode da se druži sa svojim kolegama...sigurno si čula za našu bandu, zar ne? Dark Angel."
Ha? Tu u svi iz Dark Angela? I An?
Ono još gore...I Harry?!
„J...je li Harry tu?" Zamuckujem ne znajući da li bi bilo bolje da jeste ili nije...ako jeste zašto me onda dovraga ne spasi?
'Do prije pola sata si mislila da te je o silovao ženo!', glasić me podsjeća, a u glasu mu se vidno osjeti nervoza. I on je uspaničen.
Pa znam da jesam, ali....ali i ovaj manijak iza mene ima istu tetovažu što znači...
'Što znači da ne trebaš odustajati od mogućnosti da ti je možda ipak Harry ono učinio.'
O Bože...
„Je li Harry tu?!" Ponavljam pitanje ovoga puta mnogo drskije, a onaj me obilazi i na kraju se spušta u čučeći položaj ispred mene. Polaže mi ruke na koljena, a ja se trgam i pokušavam umaći unazad, ali ne mogu.
„On je dotični kog' očekujemo...", govori mi sa nekakvim plamenom u svijetlim očima...Harry je taj glavni?
Očekujem još jedan nepozvani jauk ali se ne pojavljuje. Mislim da je organizam zvanično otkazao i više nikako ne reaguje na novostečene informacije.
„Stigao je.", oglašava se ženska osoba zbog koje brzo okrećem glavu ka vratima. Ona...Danielle...Na trenutak joj se pogled zaustavlja tačno na meni i čini mi se kao da joj me je možda žao...da će mi možda pomoći? Ipak, umjesto toga, samo se zaokreće i odlazi...u očaju obaram glavu i želim da je zagnjurim među šake ali čak ni to ne mogu jer sam vezana.
Prokleti bili...
„Eh, sada kada je i on stigao moram te napustiti..." Tapše me po ramenu i kreće prema vratima, a meni tek tada mozak uskače u funkciju.
„Harry!", derem se iz sveg glasa s nadom da će sada izbezumljen utrčati i izbaviti me, ali po ko zna koji put u tako kratkom vremenskom periodu bivam razočarana i moje nade bivaju porušene kao slabo napravljena kula od karata. „Harry...", ožalošćeno ispuštam, sasvim tiho njegovo ime u trenutku kada onaj svom snagom zatvara vrata i ponovo me ostavlja posve samu.
Prokleti svi bili....
Čvrsto sam stisnula oči, oborila glavu i dopustila posljednjim slobodnim pripadnicima svog tijela da daju sebi oduška i prolijeću na sve strane. Suze.
Izdao me je....napustio me je...možda je čak i isplanirao sve ovo...
Zašto Harry?
Nakon nekog vremena jasno mogu da čujem više glasova od kojih jedan najviše raspoznajem...promukao je...zreo i hladan. Po tonu mu mogu da shvatim da raspravljaju o nečemu veoma važnom ali ne mogu da razaznam niti jednu jedinu riječ. Želim da pokušam tako vezana za stolicu se primaći vratima i oslušnuti ali ne mogu. Samo ću se prevrnuti i izgledati još jadnije kada dođu po mene...i ko zna šta mi urade.
Duboko uzdišem i izdišem u trenutku kada gubim dah i nadu da ću živa izaći odatle...sjetila sam se Harryevog pucanja i tajnovitih riječi...šta ako je zaista nekoga ubio? I sada to planira učiniti meni? Ili dopustiti nekome drugome da to obavi za njega?
U svakom slučaju, čini mi se da me njegova izdaja izluđuje više nego mogućnost da ću umrijeti...
Znam da nije najbolji na svijetu...nije mi se tako ni predstavio, ali pobogu da je čudovište? Čudovište koje me je možda silovalo i sada još i otelo?
Podižem glavu i naslanjam vrat na ivicu naslona od stolice. Buljim u prljavi plafon i proklinjem vlastitu sudbinu. Čime sam ovo zaslužila? Da li me roditelji sada vide? Zašto mi ne pomognu? Zašto mi Bog ne pomogne? Ako su već svi, zašto su me i oni napustili?
Čini mi se da sam tu bila hiljadama godina...proživjela 5 svjetskih ratova pa čak i izumiranje novih vrsta dinosaurusa...bila sam i u ledenom dobu...jednostavno, sva istorija sa još pridodatih užasnih stvari se mogla izodvijati za to vrijeme koje je prošlo dok neko nije ponovo uhvatio kvaku i grubo je spustio ka dole.
„Harry...", prodahtala sam u trenutku kada sam vidjela poznate crte njegovog trenutno mutnog lica sa onom posljednjom nadom koja bi eto kao trebala posljednja umrijeti.
„Šuti!", grubo je odbrusio nekome sa hodnjika na nešto što ja nisam uspjela razumjeti te zatvorio vrata za sobom i krenuo prema meni. Srce mi je, čini mi se, lupalo brže i opasnije nego kada su me strpali u ono prokleto auto.
„Harry..." Njegovo ime je u tom trenutku bilo jedina stvar koju su moja usta mogla da formiraju. Suze su mi i dalje lile, a on mi je prišao i umjesto da me zagrli, poljubi ili šta već...samo je otišao negdje iza mene. Željela sam da ga napadnem ili mu se izjadam...ne znam ni sama šta sam više imala potrebu da učinim, ali u svakom slučaju nisam mogla. Glas mi je negdje zapeo. Odjednom, mogla sam osjetiti kako me dodiruju njegovi dugi i vješti prsti, a onaj kanap oko ruku postaje sve labaviji. Oslobađa me. „Puštate me?", pitam ga sa užasnim očajem u glasu, ali on ništa ne odgovara. „Harry, molim te pričaj sa mnom....reci mi šta se dešava....ne razumijem...na čijoj si strani?"
I dalje ćuti...čini mi se da nikada nisam više priželjkivala da me podbode sa nečim...da me napadne jer sam ponovo pobjegla od kuće...da mi kaže kako se brinuo te kako se plaši da će mi neko nauditi...ali ništa.
Da, da to je ta ironija...dečko koji već dugo vremena ne želi da se odvoji od mene jer je uvjeren da me samo on može zaštiti od nevolja me sada odvezuje, a ja nisam sigurna da li sa dobrom namjerom. Prešao je ispred mene i u sličnom je položaju kao što je maloprije bio onaj istetovirani manijak. Ruke su mi slobodne, a zglobovi na njima crveni i išarani ogrebotinama od užeta. To me je u tom trenutku najmanje brinulo. Harry je sada radio na oslobađanju mojih nogu. Kosa mu je bila oznojena i neuredna, a bijela majica prljava i široka tako da sam kroz izrez mogla da mu vidim tetovaže. Glava mu je bila spuštena, a lice namračeno.
„Harry..." Držim ruke iznad njegove glave i toliko priželjkujem da ih stavim u njegovu kosu, primaknem ga sebi, poljubim, zagrlim...ali čini mi se da on to trenutno baš i ne bi prihvatio...
Osjećam se kao krivac...to je najgore od svega... imam osjećaj da je sve ovo moja krivica jer nsam slušala i bježala sam, ali bila sam zbunjena zaboga. I sada sam.
Toliko želim onog Harrya koji je jutros bio tako topao i nježan...koji je samo želio da mi udovolji. Gdje je nestao? Zašto nije zabrinut?
„Vodim te kući.", bez previše osjećaja u glasu mi je rekao u trenutku kada su mi i noge bile lišene grubog i čvrstog kanapa te se ustao, a ja sam podigla uplakani pogled ka njemu. Oči su mu uporno išle na stranu...izbjegavao je da pogleda u mene...
Iako nisam imala pojma da li je taj dečko toliko zao...toliko hladan...toliko bezosjećajan...jednostavno, samo sam ustala i bacila mu se u zagrljaj jer, pored svega, nekako sam to u tom trenutku najviše priželjkivala. Obasuta njegovim karakterističnim mirisom sam počela da zamišljam da je u pitanju onaj Harry koji bi jedva dočekao da mu dopustim da me zagrli ili poljubi...međutim, mislim da to nije bio on. Ruke su mu ostale ukrućene i prislonjene uz obe strane njegovog tijela. Nije me ni dotakao. Bez obzira na to ja sam ostavila obraz prislonjen uz njegova prsa, a ruke obamotane oko njegovog čvrstog i, od nečega, oznojenog trupa.
„Ali...čemu sve ovo?", mrmljam sa usnama pripijenim uz njegovu majicu dok razmišljam o tome da sam oteta na tako kratko vrijeme...i tek tako idem kući. Nije da se bunim, ali šta se tu dešava? „Reci mi...", dahćem, a on stavlja ruke na moje nadlaktice pa taman kada pomišljam da će i on mene zagrliti on me odmiče od sebe i odstupa rušeći svaki kontakt.
„Vrijeme je da idemo." Glas mu je i dalje bezosjećajan kao i izraz lica. Okreće se i otvara vrata te mi glavom daje znak da prva izađem. Neću džentlmena Harrya...želim onoga koji bi me prije izbacio kroz prozor nego mi otvorio vrata...pa hej!
'Ja nisam džentlmen, Ro.'
'Ja se ne mogu promijeniti, Ro.'
'Želim da mi budeš djevojka, Ro.'
'Stalo mi je do tebe, Ro.'
Gdje si Harry?
Poslušala sam ga i pokunjeno napustila sobu susrećući se sa još jednim prljavim dijelom kuće. U susjednoj sobi sam mogla da čujem i muške i ženske glasove ali se niko nije pojavljivao...
„Napokon je sve gotovo...", neko je rekao prije nego što me je Harry povukao za ruku i izveo napolje. Tek tada sam se susrela sa ogromnim zelenim prostranstvom sa dosta žbunova koji su većinom bili ogoljeli kao i drvećem...pašnjacima...još nekoj kući ni traga. I ova je izgledala kao da je stara barem 8o godina...gdje smo to mi?
Uz uski put kojim ne prolazi nijedno jedino auto je bilo parkirano više njih, a ono ka kojem smo mi išli je bio crveni range rover.
„Onako si se ponašao zbog njih, zar ne? Glumio si?", pitam Harrya s nadom da će mi sada uzvratiti zagrljaj, ali nije. Ponovo se brani šutnjom iako ga čak i ne optužujem ni za šta. „Zašto si takav Harry?!" Sada mi se u glasu jasno osjeti razočaranost i žudnja za nečim...za njim. Eto, čak i precrtam mogućnost da je on taj nasilnik sa crnim krilima na leđima...precrtam i činjenicu da su me njegovi bivši prijatelji oteli, iako ni sama ne razumijem zašto...precrtam sve ono zbog čega bih trebala biti ljuta na njega, a on...a on je jednostavno ovakav. Koljena mi klecaju i užasno mi je muka tako da jedva uspijevam hodati...Harry samo štanca i ne obazire se na moju slabost. Čovječe, pa u samo sat ili više sam prestrašena, oteta, istraumirana, uspavana, vezana i oslobođena...imaš li osjećaje?
'Ja nemam osjećaje, Ro.'
Hajde pa si makar ostao doslijedan jednoj od svojih izjava.
„Zašto su me oteli? Kakva je prokleta otmica od samo pola sata? Nisu mi ništa učinili...nisu mi ništa uzeli...jednostavno nisu ništa! Ovo je neka šala?! Predstava?! Šta?!"
Otvara mi vrata, a ja dobijam želju da razbijem sebi glavu od njih.
„Harry odgovori mi!"
Okrećem se ka njemu i zazurujem se u njegove smaragdne klikere uokvirene tankim crvenim linijama koje ocrtavaju njegove oči.
„Plačeš? Ili si pijan? Šta ti je?"
Pokušavam da dobijem samo jedan prokleti odgovor i eto, na kraju čujem onaj najgori.
„Uđi."
Pokazuje mi glavom na auto, a ja duboko uzdišem i obuhvatam prstima njegovu majicu.
„Harry, molim te prestani...", preklinjem ga i osjetim kako mi suze ponovo liju niz obraze. Pobogu, upravo sam oslobeđna otmice koja i ne izgleda kao otmica, a plačem i to ne od sreće nego tuge. Zašto mi ovo radi?
Izraz lica mu nije više onako grub, ali ruke jesu pa me zato odmiču od njega i guraju prema vratima od auta.
„Uđi."
Zvuči kao programiran i osjećam se kao da imam posla s prokletim robotom. Zajaukala sam od muke i nervoze te ušla unutra, a on je zatvorio vrata za mnom. Prešao je na drugu stranu i sjeo za vozačevo mjesto, a odmah zatim i upalio auto.
„Harry, ne želim da me voziš kući ako ovakav planiraš biti cijeli d..." Jezik mi se zaustavio vrhom prilijepljen za zube u trenutku kada sam u retrovizoru na zadnjem sjedištu ugledala njegovu torbu punu stvari...Pa valjda ih je sinoć odnio... „Ne ostaješ kod nas?"
Vrhovima prstiju svira samo njemu znanu melodiju po volanu i dovodi me do granice ludila.
„Harry pobogu! Prestani od mene praviti budalu! Umjesto da te sada čerupam jer si dopustio da me tvoji bivši prijatelji otmu i prave ludu od mene ja pokušavam da počnem razgovor, a ti se praviš mutav! I jesi li obavjestio policiju o ovome?! Ako nisi onda ću ja! Ne pada mi na pamet da..."
„Policija ovdje ne može ništa."
Napokon progovara. Čovječe...
„Kako misliš ne može?" Izbezumljeno ga gledam i osvrćem se u potrazi za tablicom na kojoj bi pisao naziv dijela grada u kom se nalazimo. „Harry!"
„Nemaš dokaze da ti je bilo ko šta učinio...", mrmlja i nastavlja da bude skoncentrisan samo na prokleti put, a ja od nervoze poskakujem u sjedištu.
„Molim?! Pa kako nemam? Pa ti si svjedok." Gledam u njega puna iščekivanja, a on samo ćuti...i ne trepće...pa pretvorio se u terminatora. Još samo neka počne ovdje mijenjati sam sebi oči. „Harry....svjedočićeš, zar ne?"
Njegova šutnja mi je dovoljna...
„Ti....Ti si jedan...jedan..." Ne uspijevam da nađem najpogrdniju riječ i na kraju samo udaram rukom od staklo i ispuštam iznervirani krik. „Pusti me! Puštaj me van!", histerično mu naređujem osjećajući se jadno i iskorišteno i toliko bezvrijedno da je to nemoguće opisati...oni su mu bitniji od mene! Pa naravno da jesu...smijem se od muke sama sebi. Naravno da jesu. Ja mu ne značim ništa. „Pusti me!" Udaram ga po ramenu i pokušavam da otvorim vrata ali ih je on zaključao. „Sad me ti otimaš?! Pa slobodno! Usput me možeš i ubiti! Ionako mi je više svejedno!", govorim posljednjim atomima snage, a zatim se rušim na naslon od sjedišta i stavljam ruku preko pola lica upuštajući se u još jedan glasan plač...toliko toga me je zadesilo...toliko toga nikada neću moći zaboraviti...toliko puta sam povrijeđena...čemu da nastavim živjeti? Nema smisla...
Željela sam da ga pitam i za tetovažu ali mi više ne pada na pamet...ako je to uradio onaj drugi ili bilo ko iz Dark Angela ako svi imaju tu prokletu tetovažu onda nema šanse da će išta poduzeti....Još uvijek mu je stalo do njih. Do mene nikad i nije.
Jecaji mi odjekuju autom i na kraju, umjesto da dobijem utjehu, dva prsta uključuju muziku koja nadglašava mene i tjera me da briznem u još veći plač.
Nakon možda milion godina smo napokon ušli u Muswell Hill i ja nisam mogla dočekati da izletim iz auta i legnem na sred ulice. Ne bi me bilo briga. Harry je parkirao auto tačno ispred moje kuće, a ja sam odmah posegnula za kvakom.
„Otključaj!" drhtavo sam naredila i on me je poslušao, a ja sam izletjela napolje.
„R...Aurora..." Čujem ga iza sebe dok slabašno koračam ka ulaznim vratima. Taman prije nego što sam ušla u kuću on me je uhvatio za ruku i okrenuo ka sebi.
„Pusti me!", dreknula sam na njega i krenula da uđem u kuću ali sam se ipak zaustavila sa glupom i neplodnom nadom da će se nešto možda ipak promijeniti.
„Ja...", započeo je i zaustavio se. Ha, evo ga, makar nešto od njegovih uobičajenih navika. Gleda u mene sa napola spuštenim očima kao da nije spavao najmanje tri dana.
„Šta ti?!", pitam ga sa raširenim rukama, a on, kao da je samo to čekao, me privlači sebi i čvrsto obamotava ruke oko mene. „Harry?" Škripavo progovaram sa usnama prislonjenim na njegovo rame, a on me grli baš kao ono veče kada me je spasao u toaletu. Nemam pojma šta mu se dogodilo ali samo znam da sam u sljedećem trenutku od srca obamotala ruke oko njegovog vrata i ponovo počela da plačem. Oj meni u šta se to pretvorih. „Šta ti je bilo do sad?", pitam ga puna nade da će sada ponovo biti onaj stari ali se on odmiče od mene i češe po nosu kao da ga je neko prethodno natjerao da me zagrli. Ruke mi ostaju prazne...bez osjećaja blizine njegovog tijela...
„Vraćam se u grupu.", govori mi te podiže pogled ka meni tako da se gledamo ravno u oči.
„Pa...zašto?", zbunjeno ga pitam, a on održava besmislen izraz lica. „Kakve sad to veze ima sa nama? Šta te tjera da se prema meni ophodiš kao prema...prema....ma nemam to s čim ni uporediti!" Zvučim očajno ali me nije briga. Hoću da znam jer vidim da onaj zagrljaj nije ništa predstavljao. Opet djeluje bezosjećajno i ponovo je na distanci sa rukama u džepovima.
„Khm..." Prigušeno se nakašljava i mršti stvarajući još gori i opasniji izraz lica. „Gotovo je."
„Šta je gotovo?", pitam ga, a on širi ruke.
„Pa gotovo je. Sve što smo imali šta god da je to bilo...Želim vratiti svoj stari život." Glas mu je bezdušan baš kao i izraz lica. Sušta suprotnost onom zagrljaju koji mi je priuštio izgleda samo kako bi me patio i igrao se sa mnom...pa naravno, nikada nije želio više od igre.
„Kakav život? Život lopova? Mafijaša? Čega već?!"
Ne znam već ni šta rade...i zašto to želi? Šta mu je odjednom bilo? Dah mi se presijeca...
„Pričali smo i shvatio sam da se ja mogu pronaći samo u to grupi i ničemu više. Ne želim ni tebe ni vezu s tobom...ne želim da se pretvaram u nekog dobrog dečka jer to jednostavno nisam. Želim da budem ja i samo ja. Želim da mislim na sebe i samo sebe."
Egoista...na kvadrat? Kub? Šta još?
Ogorčenost u meni sve više raste...penje se do maksimuma ako to u ovoj situaciji uopšte i postoji.
„Pa kao da si ikada mislio i na koga osim na sebe.", govorim mu sa očitim tonom povrijeđenosti i bijesa u glasu, a on se na trenutak značajno osmjehuje.
„Upravu si."
Klima glavom, a ja pokušavam da se kontrolišem. Suze su ponovo zaleđene i zahvalna sam im na tome.
„Zašto si me onda zagrlio?", pitam ga svjesna da je ovo izgleda naš posljednji razgovor. Čisto hoću da znam.
„Želio sam da se uvjerim da mi ne značiš više od obične igračke."
Zabija mi mač po sred srca.
„Uvjerio si se?"
Bez imalo razmišljanja klima glavom,a ja zagrizam dojnju usnu i klimam glavom stišćući međusobno prste na rukama i nogama.
„Zašto si mi onda govorio da..."
„...da mi značiš?" Nastavlja za mene i ironično se smije, a meni usne ostaju otvorene. „Ne bih te drugačije zadržao u igri, zar ne?"
Na licu mu igra onaj zlobni osmijeh i sjećam se Daniellinih riječi. Nije lagala kada je rekla da je loš...da je zao..da je bezosjećajan. Da, to je on. A još davno je rekao da ću pobijediti kada upoznam pravog njega...pa šta je onda ovo?
„Pobijedio sam Ro.", pakosno mi govori, prije nego što uspijevam i da se izmaknem me kažiprstom dodiruje po nosu, a zatim se okreće i udaljava.
„Gdje je dokaz za tvoju pobjedu?! U čemu si pobijedio?!", derem se, a on otvara vrata od svog crvenog auta. Moja igra mi nije ni na kraj pameti isto kao ni gubitak...ovo mora da je noćna mora...je li?
„To se tebe ne tiče. Sada si već iskorištena igračka. Za bacanje.", rekao je to, a zatim ušao auto, upalio ga i izgubio se iz mog vidika, a ja sam sa uspravnom glavom duboko uzdahnula, zaokrenula se i ušla u kuću. Kao da me je briga. Neka je otišao. Ionako sam željela da ga se riješim.
„Aurora!"
Amanda i Margaret izijeću iz dnevnog i zabrinuto mi prilaze.
„Pa gdje si ti?! Željele smo da zovemo policiju ali nam Harry nije dao. Rekao je da zna gdje si."
Obe me grle, a ja ostajem nepomična nakon što klimam glavom.
„Pa jesi li dobro? Gdje si bila? Šta izvodiš?"
Zapitkuju me, a ja izgledam kao da sam se vratila iz mrtvih.
„Ne osjećam se baš najbolje. Trebala bih prileći.", govorim i penjem se uz stepenice, a one dvije kreću za mnom i nešto govore. Ja sam se isključila iz jave i samo premotavam u glavi jednu te istu rečenicu. 'Nije me briga.' Zašto bi mi bilo žao što je otišao? Ionako mi nije stalo do njega...ionako je sve bila samo igra...gluma...samo je želio da se na kraju vrati u tu bandu..to je to. Sliježem ramenima onako za sebe i ulazim u sobu te zaključavam vrata ostavljajući Amandu i Margaret da pametuju i trabunjaju.
Nije me briga, zar ne?
Naravno da nije.
Klimam glavom dajući podršku samoj sebi i zaustavljam se na sred sobe. Nije me briga...
U oko mi upada crna Harryeva majica kimono rukava koju je jutros nosio prebačena preko stolice. Uzela sam je razmišljajući o tome gdje bih je mogla skloniti prije nego što izađem iz sobe da je bacim. Gdje bih? Gdje...
Nakon posljednjeg trzaja mojih koljena srušila sam se na pod i iznenada briznula u plač prislanjajući Harryevu majicu uz crveno i uplakano lice. Prokleto miriše na njega i prokleto ne mogu da je udaljim od sebe. Jecam i gušim se u vlastitim suzama, a onu rečenicu 'Nije me briga' zamjenjuju sve njegove uvrjedljive riječi koje mi je maloprije uputio. Da, briga me je! Da, stalo mi je! Ne znam otkud mi to sada odjednom ali....ali nisam željela da dođe do onoga...nisam željela da na kraju završim kao njegova igračka...nisam...Sasvim sam legla na pod i sklupčala se plačući ravno u njegovu majicu koja je već bila podosta mokra od mojih suza.
Nisam željela da mu vjerujem kada mi je govorio da želi da mu budem djevojka...da mu je stalo...da želi da me zaštiti...i na kraju ispada da sam bila u pravu, ali isto tako sam gajila i neku nadu koja se evo tek sad usudila pojaviti...nije fer...izdala sam samu sebe...izdao me je...svi me izdaju.
„Aurora, otvori nam!"
Odmahujem glavom sa čvrsto stisnutim očima i prstima, a one nastavljaju da kucaju.
„Pustite me!", zaderala sam se. „Ne želim nikoga vidjeti!" Zajecala sam i još više savila cijelo tijelo na sredini hladne i prazne sobe u kojoj me je jutros milovao...tačnije u kojoj je glumio...Po ko zna koji put sam razočarana ali ovoga puta bespotrebno...pobogu, trebala sam biti spremna na ovakvo nešto...od samog početka me je upozoravao...upozoravali su me...nisam slušala....
„Želim samo njega..."

...... {mjesec i po kasnije} .....

Muški dlan me bezbrižno i nježno tapka po koljenu u ritmu lagane muzike koja mi se ne sviđa, ali ne želim da zanovijetam. Iako je noć veoma lako se može primijetiti da su se tamni oblaci nadvili nad usijanim Londonom i po običaju nam sada prijeti kiša koja po hladnom vremenu prija još manje nego prije.
Polako prilazimo parkingu univerziteta i crnokosi dečko sklanja ruku sa mene kako bi se parkirao. Ja se ogledam u retrovizoru i malo namiještam kosu koja je večeras kao i podosta posljednjih dana stalno ukovrdžana. Tapkam usnu od usnu te ravnomjerno razmazujem svoj sjaj od jagode.
Glasić koluta očima jer ga otkako malo više vodim računa o izgledu izuzetno nerviram.
'Samo zato što radiš u butiku ne znači da si postala Lady Gaga.'
Sada ja kolutam očima i čekam da Itan zaobiđe auto i otvori mi vrata. Osmijehnula sam mu se i izašla napolje na svježi vazduh koji me je odmah naježio i natjerao da obamotam ruke oko sebe unatoč debljoj teksas jakni.
„Br..."
„Hladno ti je?", Itan me brižno pita, a zatim prebacuje ruku preko mog ramena i pribija me uz sebe. „Hoćemo li trčati do Birkbecka?"
„Pa mogli bismo...", odgovaram mu sa grimasom koja bi mu trebala dati do znanja da sam smrznuta, a on se smije, ljubi me u kosu i još više pribija uz sebe. Polako smo se počeli probijati kroz parkirana auta i po običaju, u oko mi je upao crveni range rover. Već duže vrijeme mi to auto ne predstavlja ništa baš kao ni dečko koji se trenutno nalazi pored njega samo što...pa, huh, nije sam. Štaviše, sa osobom je koju takođe znam. Profesorica Shine.
„Njima je baš toplo, vidim...", Itan mrmlja dok prolazimo pored njih dvoje oko kojih se vidi para nastala od strane toplog vazduha iz njihovih usta....ona ga čvrsto drži prstima za košulju koja mu viri ispod crne jakne...prislonio je uz svoje auto i samo čekamo trenutak da obave nešto što ne bi trebali na javnom mjestu dok se onako strastveno i divlje ljube. Mogu da čujem Harryeve izdahe i stenjanje usljed čega ubrzavam korake jer mi to para uši. Ne osjećam se ugodno. „Planiraš li ponovo ići na njegove časove?"
Odmahujem glavom na to Itanovo pitanje, a on pravi nezadovoljan izraz lica.
„Mislim da bi trebala. Zašto da zbog njega umanjiš svoje znanje ili ocjene?"
Uzdišem u potrazi za odgovorom. Otkako smo se posljednji put rastali nisam nijednom otišla na njegovo predavanje kako bih izbjegla susrete...par puta sam ga imala prilike vidjeti na hodnjiku i to je to...on na mene i nije baš obraćao mnogo pažnje...jednostavno, kao da nikad ničega nije ni bilo.
„Nije bitan on nego engleski."
Itan nastavlja biti uporan, a ja umjesto da razmišljam o njegovim riječima razgledam ostale činjenice...da li bih mogla podnijeti da budem tako dugo u njegovoj blizini? Da gledam u njega? Već više od mjesec dana se borim protiv svih osjećaja povrijeđenosti, razočaranosti i zgađenosti....mislim da mi je dobro išlo, pa zašto onda ne bih to stavila na test?
„I? Šta kažeš?"
„Pokušaću.", odlučno govorim, a na njegovom licu se pojavljuje smiješak.
„Ozbiljno?"
Klimam glavom i podižem je kako sam to navikla raditi. Ne želim da iko vidi moje slabosti koje već mjesec dana čuvam u zatvorenom koferu negdje na samom dnu moje slomljene duše. Mislim da je apsurdno osjećati se loše nakon svega kada nikada ničega posebnog nije ni bilo, ali eto...kod mene je uvijek sve naopako, zar ne?
Prva dva predavanja sam provela psihički veoma odsutno jer sam neprestano razmišljala o tome da li bi bilo pametno otići na engleski? Već najmanje 3 sedmice sam uspjela da misli vezane za Harrya svedem na minimum tako da bih na njega pomišljala možda jednom dnevno uvrh glave. Mislim da sam ponovo sebi dokazala da mogu da nastavim dalje čak i nakon što me život zgazi ma koliko to jako bilo. Trebala bih i ostalim, zar ne? Trebala bih i Harryu...ne želim da misli da me je porazio ili uništio jer nije.
Zazvonilo je, a ja sam odlučnije nego ikada ustala, pokupila knjige i napustila prostoriju zapućujući se ka kabinetu za engleski. Čini mi se da cijelu vječnost nisam bila tamo i čim sam zakoračila osjetila sam nekakvu nelagodu koja mi se raspršila prvo grudima, a zatim i cijelim ostatkom tijela. Bez obzira na to nastavila sam koračati i uskoro sam zauzela mjesto u ni manje ni više nego prvom redu. Mislim da uzimam prevelik zalogaj ali koga briga.
„Tu si.", Itan me nasmiješeno pozdravlja i sjeda pored mene ostavljajući poljubac na mom obrazu. „Kako je bilo na prethodnim predavanjima?" Vadi knjige i zamišljeno me pita, a ja lažem i kažem da je bilo zanimljivo, a zapravo nemam pojma ni o čemu je bila riječ na njima.
Kraičkom oka primjećujem crvenokosu djevojku koja ulazi u prostoriju i blago blijedi u trenutku kada me primjećuje. Ja prolazim rukom kroz kosu i pravim se sasvim nezainteresovana pronalazeći ironiju u tome kako me je uvijek upozoravala na Harrya, a na kraju je i ona lično bila prisutna kada su me oteli. Jadno.
Za veoma kratko vrijeme sva mjesta su bila popunjena, a trenutak kada mi je Itan rekao „Nemoj obraćati pažnju na njega." dao mi je do znanja da je predavanje počelo. Unutra po običaju nonšalantno ulazi dečko sa mnogo dužom kosom nego s kakvom ga pamtim. Izgleda da čak ni za vrijeme tih kratkih susreta na hodnjiku nisam uspjela dobro da ga snimim. Prolazi rukom kroz kosu te otkriva malo svojih prsa kroz košulju čiji su gornji dugmići otkopčani pa se vide čak i tetovaže. Otkud mu pravo da se tako oblači na koledžu? Migoljim se u mjestu osjećajući kako u meni ljutnja ali i još neki drugi neoobjašnjivi osjećaji kuljaju.
Više od mjesec dana maštam o tome kako mu opaljujem ogromnu šamarčinu te mu govorim da nikad ništa nisam osjećala prema njemu tako da ne misli da me je ostavio svu skrhanu...što bi već bila laž.
Odlaže papirologiju na katedru i nešto zapisuje dok gricka unutrašnjost dojnje usne. Noktom od nekakve nervoze grebem po stolu i odjednom osjetim kako se Itanova ruka prevlači preko moje i blago je stiska. Kraičkom oka gledam prema njemu i vidim da je napet. Zašto je kog vraga želio da ponovo krenem na engleski ako se plaši da bi moglo nešto biti između Harrya i mene? Ne bi! I neće!
„Pa, danas....", Harry započinje i podiže glavu uporedo s čim mu se pogled zaustavlja na meni i izraz lica dobija vidno iznenađenu emociju. Čudno je vidjeti me tu Styles? Pogled mu pada na mjesto gdje su moja i Itanova ruka spojene i nakon što par puta prelazi pogledom sa tog mjesta na moje lice i obrnuto, trza se i ponovo obraća svim prisutnim. „Khm...danas ćemo odraditi mali test pa izvadite listove."
„Test?", zbunjeno gledam u Itana, a on kao da tek izlazi iz nekakvog transa. Oboma su nam ruke oznojene i djelujemo pomalo rastreseno kao i Harry te je cijela situacija skoro pa smiješna.
„Nije ništa najavio."
„Pa...nakon mjesec i po dođem na predavanje i bude ni manje ni više nego test...", iznervirano mrmljam kroz zube i vadim list i olovku. Eto mi boljih ocjena za kojima je Itan jadikovao. Harry je sjeo na katedru nedaleko ispred nas zauzevši onu svoju uobičajenu pozu sa jednom nogom izdignutijom od druge a ja sam se zapitala da li je moguće da nosi čak uže farmerke nego prije? U svakom slučaju, ove nisam imala prilike do sada vidjeti. Itan je još više pribio stolicu uz moju i čak me u jednom trenutku poljubio u obraz što je ponovo, mada na samo par sekundi, privuklo Harryevu pažnju. Mislim da je ovo po prvi put da vidi Itana i mene u prisnijem odnosu tako da mu je vjerovatno novina da smo u vezi...nije to neka veza niti dugo postoji...jednostavno, Itan je onaj koji se trudi da se osjećam koliko – toliko vrijednom i voljenom. Pažljiv je i strpljiv tako da ne moram biti ni pod kakvim pritiskom. Jednostavno pokušavamo...
Test je trajao možda pola predavanja, a drugu polovinu je Harry proveo ispravljajući naše radove dok smo mi mogli tiho da ćaskamo. Itan je lovio svaku priliku da bude blizak sa mnom tako da sam se osjećala kao u nekakvom filmu mada sam znala da Harryu to ništa ne znači...
Predavanje je završilo i mi nismo dobili ni ocjene ni testove, ali niko nije djelovao kao da previše mari. Ili im je bilo previše lako ili su potajno priželjkivale da dobiju katastrofalnu ocjenu pa da se profesor Styles potrudi da njima posebno objasni i posveti svog dragocjenog sexy vremena.
Mah.
„Trknuću do prodavnice da nam kupim po čokoladicu. Šećer mi je opao.", Itan mi šapuće na uho i ljubi me u kosu, a ja klimam glavom dok skupljam knjige. Prije bih rekla da njemu nije dobro zbog Harrya ali hajde...
Počela sam da se provlačim između redova zajedno sa još sporih studenta kao što sam ja.
„Moram priznati da sam vas baš planirao ukloniti sa spiska svojih studenata gospođice Ottis." Čujem iza sebe promukli glas na izlazu pa se izmičem kako bi oni koji su još ostali unutra mogli izaći.
„Ali sam se ipak vratila gospodine Styles.", obraćam mu se sa samouvjerenim stavom , izrazom lica i glasom, a on se smješka dok skuplja svoje papire sa katedre.
„Ne znam da li će vam to baš donijeti sreće s obzirom da ćete se morati debelo potruditi da ispravite užasnu ocjenu koju ste večeras zaradili." Po izrazu lica mu mogu zaključiti da uživa u ovome...uživa da me omalovažava.
„Inače bih možda čak pomislila da vam je taj test pao napamet kada ste vidjeli da sam se vratila i pretpostavili da sam nespremna, ali se onda sjetim da vama nije stalo do vaših studenata. Zašto bi me izdvajali iz ostalih."
Ubacujem maksimalnu dozu značajnosti i dvosmislenosti u svoje riječi, a on se neprestano smješka i zaokreće ka meni.
Dovraga, sami smo.
„Hm...upravu ste, ja nemam ništa sa studentima."
Premeće jezik po unutrašnjosti usta i kao da me izaziva.
Kreten.
„Ali imate sa drugim profesorima."
Sr*nje...možda ipak to nisam smjela reći. Sada će misliti da sam opsjednuta njegovim...Dovraga!
„Imate nešto protiv toga Ottis?", značajno me pita dok se kreće prema meni, a ja oblizujem usne osušene od vražje nervoze i odmahujem glavom.
„Naravno da ne. Zašto bih? Vi ste mi samo profesor koji me strašno nervira i kog još uvijek smatram potajnim gejem."
Ona prvošnja Aurora se razbrbljala u moje ime ali joj ne zamjeram. Kako bih? Scenario joj je fantastičan!
Harry napreže oči i pravi se da ga se moje riječi ne dotiču...zapravo, ne pravi se nego ga se zaista ne dotiču. Sve mi je bliže...hoda veoma polako.
„Gejevi se ne upuštaju u strastvene veze sa profesoricama.", govori i zaustavlja se ispred mene.
„A studenticama?" Vrag me vuče za jezik.
Podiže jednu obrvu i oblizuje gornju usnu prije nego što mi daje odgovor.
„Ne sjećam se da sam imao ijednu."
Hm...pa naravno.
„Onda super.", govorim mu i kiselo se osmjehujem zatim se zaokrećući s namjerom da napustim tu prokletu prostoriju.
„Predložio bih vam da vam vaš dečko pomogne ali je i on dobio očajnu ocjenu pa ta ideja otpada."
Aha, dakle i Itan je loše prošao...a sigurna sam da je znao. Čupavi debil.
„Nemojte se vi brinuti."
Krenula sam da izađem ali se odjednom pored mene provukla ruka koja je zatvorila vrata meni ispred nosa i ostavila me unutra.
„Hej!", prosiktala sam i udarila ga po ruci, a zatim se okrenula prema njemu. Pogledi su nam se sudarili poput plave i zelene svjetlosti koje se sada odbijaju jedna od drugu, a ja sam shvatila da smo preblizu.
„U tako očajnom muškarcu si odlučila pronaći utjehu?" Pita me dosta ozbiljnije i namrštenije nego maloprije, a meni se svaka dlaka na tijelu ježi.
'Majmune, sram te bilo!'
„Itan nije očajan."
Cinično se smije na moj odgovor i maše glavom usput uzdišući.
„A upravu si, preočajan je...Svakako mi ne možeš naći dovoljno ravnu zamjenu."
Gledam ga sa stisnutim zubima i u sebi ponavljam e – g – o – i – s – t – a.
„Što se tiče po debilizmu i ja mislim, a dobroti i ljepoti vjerovatno mogu i mnogo boljeg. Zapravo već sam." Inatim mu se ne skidajući pogled s njega, a on se podrugljivo smije.
„A daj, nemoj me zasmijavati. I sama si svjesna da me nijedan nikada neće prevazići."
Primiče mi se, a ja sam sve bliže tački sudara sa vratima. Moram se na vrijeme osloboditi. Nekako.
„Između nas nikada ničega nije ni bilo Harry."
„Tebe i Itana?"
Provocira.
„Tebe i mene!" Drsko mu se obraćam i jednako tako ga gledam, a on oblizuje usne. Mogu da osjetim njegov miris i isto tako i znoj.
„Ah, pa to...pa dobro, u onome što se dogodilo među nama Tush zasigurno ne može da bude bolji od mene."
U očima mu sija onaj njegov podli tamno zeleni sjaj.
„E pa vidiš, ja sam se već uvjerila da može."
Prava istina je da čak nisam ni spavala još uvijek sa Itanom, ali koga briga? Hoću ovoga da isprovociram. Izraz lica mu se na trenutak mijenja, ali prije nego što mogu to i da pohvatam, vraća se u prvobitno stanje.
„Hm...još očekuješ da ti povjerujem?", pita me sa vragolastim i krivim smiješkom, a ja sliježem ramenima.
„Ne moraš ako ne želiš. Pokušaću te se sjetiti večeras kada odem u Itanov stan."
U sebi mi se na sopstvene riječi vilica odvalila do poda. Harry na trenutak stišće usne i prelazi mi pogledom preko lica dok me sve više pribija uz vrata.
„Makni se.", upozoravam ga, a on krivi glavi i zagleda me sa svake strane.
„Vidim, nisi samo promijenila frizuru nego ti je i jezik podivljao.", komentariše mnogo ozbilljnije nego maloprije,a ja kolutam očima.
„Mnogo toga se promijenilo, znaš."
„Ali nisu i tvoje oči koje još uvijek jednako trepte kad sam ti ovako blizu."
Spušta mi palac na usnu, a ja ga istog trenutka odgurujem. Svejedno, on opet primiče lice mom. Miris iz usta mu nije onaj uobičajeni...sada je nešto pout minta i jagode...gdje je narandža?
„Da se nisi usudio dodirnuti me." Taman što sam mu zaprijetila, a on je iznenada prislonio usne na moje, zgrabio mi bokove te me grubo pribio uz svoje tijelo, u samo par sekunda skinuo sav sjaj sa usana i uspio me natjerati da zastenjem u trenutku kada mi je zubima okrznuo i zasisao dojnju usnu. Pobogu, pa nisam uspjela ni da se snađem! Krenula sam da mu opalim šamar, a on mi je uhvatio ruku na vrijeme te oblizao usne na kojima se jasno mogao vidjeti moj sjaj.
„Još uvijek te u samo 3 sekunde sa najobičnijim poljupcem mogu uzbuditi više nego Itan 1o noći u krevetu zajedno...", zavodljivo mi govori, a ja ga odgurujem od sebe. „Zapamti to.", namiguje mi i dodaje. „Moram sada po svoju djevojku da ne bismo zakasnili na večeru u mom stanu. Vidimo se gospođice Ottis.", govori mi i napušta prostoriju, a ja najgrublje moguće obuhvatam kosu i udaram rukom od vrata.
„Je*i se!!!", zaderala sam se i osluškivala eho vlastitog glasa u ogromnoj praznoj prostoriji. Dovraga, nisam željela da me poljubi...nisam se čak ni snašla...željela sam da ga odgurnem...zapravo, odgurnula sam ga, ali uvraga bio je brz i...
Izgubljena u vlastitim mislima sam na kraju nervozno izdahnula i napustila prostoriju susrećući se sa zabrinutim Itanom.
„Zašto tek sad izlaziš?"
„Ma...zadržala sam se tražeći hemijsku."
„Jesi li je našla?"
Klimnula sam glavom.
„Je li bilo ikakvih problema s njim?" Glas mu se odmah mijenja, a ja odmahujem glavom, propinjem se na prste i prislanjam usne na njegove.
„Hm?", mrmlja, a zatim se smije i stavlja ruke oko mog struka. „Jesi li dobro?", pita me odmičući usne od mojih, a ja klimam glavom i spuštam obraz na njegova prsa osjećajući se loše što sam maloprije dopustila Harryu da me zadrži, a da ne spominjem poljubac...Najvjerovatnije više neću ići na njegove časove...nema smisla. Ovo je definitivno posljednji put da sam mu dopustila da mi se približi ili obrati.
........{Dan kasnije}...........
„Vjerovatno nećeš par dana moći ići na koledž.", Amanda mi govori dok se spuštamo niz dugi bijeli hodnjik.
„Nije ništa strašno pobogu. Vjerovatno virus."
„I to ti nije dovoljan razlog da ostaneš kući?" Prijekorno me gleda, a ja kolutam očima u trenutku kada ulazimo u prostoriju koja je takođe ubitačne bijele boje. „Nalazi su gotovi?", Amanda pitomo i učtivo pita, a doktor sa osmijehom klima glavom.
„Mogu ići na predavanja i sa virusom, zar ne?", pitam doktora dok sjedam na stolicu preko puta njegove. „Ionako povraćam najviše jednom dnevno."
Amanda puhće na moju upornost ali ne shvata da ne želim da ostajem u kući...onda ću odmah navući na sebe nekakve mračne misli i depresiju. Pokušavam da se izvučem iz svog pustog svijeta.
„Aurora, pusti doktora da ti propiše tablete i kaže šta smiješ, a šta ne smiješ."
Obe u istoj vrijeme uzdišemo, a doktor se smije i prolazi rukom kroz svoju sijedu kosu.
„Mislim da vas neću poslati po tablete neko na ultrazvuk."
I Amandi i meni je na tu njegovu izjavu lice poprimilo mlitav oblik te smo zbunjeno pogledale prema simpatičnom, ali očito i šaljivom čovjeku. Taman kada sam krenula da se kiselo nasmijem na neslanu šalu on je nastavio.
„Čestitam gospođice Ottis, trudni ste."