ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 29

  Ne znam da li mi se zaletjela vlastita pljuvačka ili mi je vazduh jednostavno iščezao iz pluća...može biti da je oboje, ali samo zasigurno znam da sam počela da kašljem i ujedno pokušavam da se uvjerim u regularnu funkciju mojih ušnih bubnjića. Patrick Willmer? Sa druge strane telefonske linije? Nema šanse. Harry me nešto kao zabrinuto posmatra i želi da mi pomogne oko kašlja ali ga ja zaustavljam uporedo sa nadražajem koji bih da ikako mogu zadavila golim rukama.
„Ko je to?", Harry me pita ali mu ja samo okrećem leđa.
„Jeste li dobro gospođice Ottis?", ljubazni muški glas mi odzvanja ušima i odjednom dobijam nagon za povraćanje.
„Aurora...", ujedno čujem i Harryev promukli glas iza leđa i želim da vrisnem. Još uvijek ne mogu da se snađem u iznenadnoj stiuaciji...nije mi jasno šta me je snašlo.
„Pričekajte sekund...", prodahtala sam na mobilni pokušavajući da se kontrolišem i ne izgovorim sve najgnusnije riječi koje mi golicaju dojnju stranu jezika. Prislonila sam zvučnik mobilnog na grudi i okrenula se prema zbunjenom, čisto sumnjam previše zabrinutom kovrdžavom dečku koji je sa zelenim očima punim iščekivanja zurio u mene.
„Moram da idem.", prošaputala sam i okrenula se s namjerom da šmugnem ali me je zaustavila njegova ogromna ruka upravo obavijena oko mog ručnog zgloba dok hrapavi glas formira par nezadovoljnih 'Hej'.
„Šta se dešava?", pun nekakve opreznosti me je upitao nakon što me je okrenuo ka sebi. Oči mi neočekivano padaju na njegove tamno roze ispupčene usne koje su do maloprije grijale i vlažile moje. Koliko god situacija bila u jednu ruku alarmantna s obzirom da na moje javljanje čeka čovjek zbog kog se, ako se vratimo na moje odluke i planove iz prošlosti, i nalazim u ovom stanu, ja svejedno nisam mogla, a da ne posvetim pažnju dečku koji je samo sredstvo, ili je barem trebao da to bude, za moj uspješan dolazak do željenog, trenutno čak i životnog, cilja.
„Ništa...jednostavno moram da idem.", rekla sam hladno sliježući ramenima, a njegova opreznost se naglo pomiješala sa nevjericom. To dvoje čini savršen duo.
„Lažeš.", grubo je zaključio gledajući me ravno u oči, a ja sam svojim automatski zakolutala.
„Pa i ako lažem, imam pravo na to.", Gospode, nemam sad vremena za 'Styles rasprave'. „uostalom, kao da ti nikad nisi nakon poslića sa mobilnim samo otišao, bez ikakvog obrazloženja.", značajnim pogledom i riječila sam ga pokušala vratiti u vikend i trenutak kada je prosto napustio moju sobu i nije se javljao naredna 2 dana. S tim mojim riječima sam i previše lako izvukla ruku iz njegove te napustila stan osjećajući nepozvanu prazninu u grudima. Jednostavno, čim izađem iz mirisne zone dečka koji će, čini mi se, za mene zauvijek ostati nedefinisano i previše komplikovano stvorenje, gubim sve osjećaje...da li je to uopšte moguće? Brzim koracima se kretajući niz hodnjik sam odmahnula glavom pokušavajući da se riješim misli poput onih sitnih mušica koje se vrte samo ukrug prisjećajući se da bih sada trebala biti, malo reći, šokirana. Patrick ima moj broj.
Nakon što sam progutala bodljikavu knedlu ponovo sam prislonila mobilni uz uho. Ko zna, možda je i prekinuo.
„Tu sam.", rekla sam pokušavajući da zvučim kao da pričam sa djevojkom koja nam se javi kada zovemo informacije, a ne čovjekom koji će me indirektno proganjati cijeli život. I u snu. I na javi.
„Napokon. Možda sam odabrao pogrešan trenutak? Ako ste zauzeti..."
„Nisam.", prekinula sam ga osjećajući kako mi se iz peta ka gore podiže nekakva prašina bijesa i obamotava moje tijelo. Kako ću zaboga izdržati i privesti razgovor s njim kraju? Baš kao i prošli put, pred očima mi igra majčina slika međutim pokušavam da upravljam vlastitim mislima i zamišljam kako mi njen blagi, pitomi, već dugo utihnuti, glas govori da samo trebam biti čvrsta te da u granicama mogućnosti pokušam da se osvetim tom čovjeku. Ne zbog nje nego zbog sebe. Znam da bi mi ona takvo nešto rekla da može ali ne mogu, a da joj se ne usprotivim. Ja želim da se osvetim zbog nje. Svejedno, njene nepostojeće riječi mi ulijevaju snagu koja ispunjava moj glas i stav.
„Hm, onda odlično."
Hm? Bojim se da će mi od sada Harryevo 'hm' biti užasno mrsko. Zdrav razum me nekoliko put zaredom šamara podsjećajući me da još uvijek usljed šoka nisam svjesna situacije u čijoj srži se nalazim. 'Patrick Willmer ima tvoj broj. Kako? Zašto? Šta ako ti sada kaže da zna ko si i šta si? Probudi se.', podsjeća me.
„Otkud vam moj broj?", pitam ga od ogromnim pritiskom prethodnih upozorenja od strane zdravog razuma. Čujem pušački, hrapavi smijeh, ni sličan onom čistom koji ima Harry.
„Ja mogu sve da saznam kad želim.", napuhano odgovara, a ja se ježim. Šta ako je zaista saznao sve o meni? Ako može da mi sazna broj onda može i vražju adresu i identitet i ime majke i očuha....jednostavno – sve.
„Šta hoćete?", pitam ga dok ulazim u lift i stišćem šake. Pritiskam prvo dugme i ne gledajući na kom spratu ću završiti.
„Je li se meni čini ili si malo nervozna?", pita me i tačno mogu da zamislim smiješak koji formiraju njegove tanašne usne iz kojih znam da izlazi samo zlo.
„Nisam. Zašto bih bila?", samouvjereno ga pitam ignorišući potencijalnu paniku koja želi da se ekspanzuje i zauzme moje tijelo.
„Pa ne znam...mislim da bi mnogi bili.", dah mi zastaje, a on nastavlja. „...mislim, nije nikome svejedno kad ga neko tek tako nazove i ne želi ni da objasni otkud mu broj, hah." Nosi se. „ne brini, nisam nikakav uhodilac. Jednostavno sam igrom slučaja saznao."
Igrom slučaja? Vražje igre...
„Pređite na stvar.", nisam uspjela da prikrijem drskost u glasu. Vrata od lifta se razdvajaju, a ja pritiskam još jedno dugme ne želeći da izađem. Osjećam se sigurnije, unatoč nekom vidu klaustrofobije, u tom skučenom i osvijetljenom prostoru dok posmatram svoj zbunjeni, nasilu ispršeni lik u ogledalu prekoputa. Mogu da čujem kako muškarac koji je želio da uđe u lift gunđa i psuje ali ni ja, ni kutija u kojoj se nalazim ga ne slušamo i ne čekamo.
„Vidim nestrpljivi ste.", pravi pauzu i dokazuje da je osoba koja voli da muči druge. U bukvalnom smislu te riječi...lično sam doživjela mučenje naloženo s njegove strane. „Pa, želio sam da s vama malo porazgovaram o mom sinu...tačnije, polusinu. Harryu."
Nakon tih njegovih riječi osjećam kako mi ogromna kamenčina pada sa prsa i napokon mogu da dišem bez osjećaja prisutnosti one bodljikave knedle u grlu. Mada, nisam sigurna koliko je 'Harry tema' povoljna, ali je u svakom slučaju prihvatljivija od one o mojoj prošlosti. Još uvijek moram biti na oprezu jer postoji ogromna mogućnost da Patrick sazna više o meni ako već nije.
„Zašto o njemu?", upitala sam pritišćući još jedno dugme i nastavljajući vožnju.
„Pa, vidjeo sam sinoć...", Bože, zar je sinoć bio onaj susret sa njim? Čini mi se da su prošle sedmice... „..da ste poprilično prisni."
„Nismo.", demantovala sam prije nego što je i uspio da dovrši izazivajući smijeh sa njegove strane. Šta je tu dovraga smiješno?
„Hm, kako vi kažete. U svakom slučaju, mogao sam primijetiti da mu značite više od jedne studentice." Mhm, ja sam mu igračka u igri baš kao i on meni. Šta još? „Oh...ne volim baš obavljati razgovore nevezane za politiku..." , ili mafiju? „...preko mobilnog pa bih vas zamolio da svratite do mene ako možete."
Knedla se vraća.
„Zašto?", glas mi se na pola riječi prekida i samo se nadam da ovaj to nije primijetio. Do njega?
„Pa rekao sam već povod mog poziva, želim razgovarati o Harryu.", odlučno i onako, politički, je iznio, a ja sam se dobro zamislila. Šta da kažem?
„Ako treba poslaću svog vozača po vas."
'Otmica!', zdrav razum mi para uši, a a se trzam.
„Ne treba.", rekla sam zureći u svoj odraz koji je djelovao sve izmoždenije. Ovaj razgovor me cijedi više nego bilo kakva misteriozna rasprava sa Harryem. Svako slovo vagam dva puta prije nego što ga stavim u kesu zvanu riječ. Rečenica je već previše za očekivati.
„Kako želite. Onda ću vam samo SMS-om poslati adresu zgrade u kojoj se trenutno nalazim pa vi dođite, ako je ikako moguće od 16:ooh-17:ooh.Nakon toga ću biti zauzet.", zvuči poslovno kao da pregovaramo o ugovorima i politici. Prizemlji se čovječe.
„Zgradu?"
Povlačim nekakvu polugu i podešavam opreznost na maksimum.
„Da, nije u pitanju ništa privatno. Zgrada je poslovna. Volio bih da svratite do mog ureda.", omekšao je glas, ali nema pojma da takvo nešto ne može ni za hiljaditinu postotka umanjiti moju spremnost na sve. Na lošim iskustvima se uči. Neću mu dopustiti da mi još jednom upropasti život.
„Uredu.", nekako kolebljivo sam izgovorila ujedno samu sebe ubjeđujući da bi to bio abnormalno ogroman korak u mom planu.
'Moraš se malo zaigrati. Ljubakaš se sa Harryem i skupljaš njemu bodove, a u svojoj igri se zavalila na dvosjed i čekaš da ti se ptica pokaki na glavu.', glasić sikće ponovo pokušavajući da mi na neki svoj indirektni i pokvareni način pruži podršku.
„Lijepo onda. Doviđenja gospođice Ottis.", pristojno je uzvratio i prekinuo vezu, a ja sam izdahnula nekakav vazduh koji kao da sam u rezervi čuvala na sredini pluća naslanjajući se leđima na ogedalo baš u trenutku kada su se vrata od lifta ponovo otvorila. Ovoga puta sam jedva dočekala da iskoristim trenutak i izletim napolje jer mi se polako počelo mantati, da li zbog vožnje ili poziva, ne bih znala reći. Pokušavam da skupim rasute dijelove slagalice i shvatim šta se to upravo dogodilo ali ne mogu. Oči me previše peku, jagodice bole.
„Šta si toliko dugo radila u liftu?", odjednom se začulo odnekud i tek tada sam primijetila kovrdžavog dečka koji je, po običaju manekenski, bio naslonen uza zid odmah pored vrata od lifta. Otkud on dovraga?
„Šta ti radiš tu?", upitala sam ga stavljajući mobilni u džep. Moram čuvati Patrickov broj kao očinji vid, mada sam sigurna da ih on ima još mali milion.
„Strčao sam u prizemlje da te sačekam, a ti se uzvozala kao da ti je pet godina.", počeo je da negoduje krećući se ka meni, a ja sam zakolutala očima nastavljajući svoj put ka izlazu. Samo mi sada još treba njegovo pametovanje. „Mogu li te pitati nešto?", ponovo se oglasio negdje iza mojih leđa, a ja sam pokušavala da se oporavim od prethodnog razgovora. Zašto bi pobogu onaj prokletnik želio razgovarati o Harryu?
„Ne.", kratko sam odgovorila već u startu svjesna da mu moj odgovor znači koliko i kamenčić koji je usput odgurnuo pod sivi mercedes.
„Tush te je zvao?", nastavio je da dosađuje, a ja sam okrenula glavu ka njemu i prostrijelila ga pogledom ponavljajući bezvoljni odgovor od maloprije – ne.
„A sve i da jesam, to se tebe ne tiče.", dodala sam stajući uz ivicu trotoara kako bih zaustavila taxi. Baš kada sam podigla ruku, Harryeva je iznenada poklopila i spustila. „Šta radiš?", drsko i jutito sam ga upitala ponovo okrećući glavu kako bih se susrela sa njegovim napregnutim izrazom lica koje se nalazilo odmah iza mene.
„Ne mogu ti dopustiti da tek tako odeš.", promrmljao je,a ja sam podigla obrve odjednom horna za raspravu. Treba mi neko na koga ću da se iživim uz pomoć svoje radoznalosti koja histerično pretražuje po googleu najjednostavnije načine da se padne u komu iz koje planira da se probudi oko 16:ooh, a Harry je savršena prilika.
„Ma nemoj. A ti si u subotu mogao.", ponovo sam ga podsjetila, a on je nezadovoljno prešao pogledom preko mog nabranog čela. „Rekao sam ti već da sam imao razlog...", krenula sam da ga pekinem, a on je to predvidjeo te je pojačao glas ne dopustivši mi da izgovorim ni jedan jedini glas. „...a i uradio sam to za tvoje dobro Aurora!"
Gleda me ravno u oči, a ja još uvijek pokušavam da oslobodim svoju podlakticu koja me peče od njegovih prstiju koji kao da su uzavrele mašice za žar.
„Pa onda me sada za moje dobro pusti!", izgovorila sam kroz zube izazvavši pojavljivanje zadimljenog, nikad pozitivno prisutnog zelenog dima koji je lepršao oko njegovih raširenih zjenica.
„Ro, ja sam pričao šta je bilo dobro za tebe ovaj vikend, ne uopšteno. Ako ćemo razgovarati o ovom drugom, onda bi to bilo tvoje odvajanje od mene zauvijek...", ako sam ja dobro razumjela, hoće da kaže, da bi za moje opšte dobro bilo da se odvojim od njega zauvijek? Još više se nageo ka meni nježno me češkajući svojim noktima, napola zarivenim, u moju ruku. „...a oboje vrlo dobro znamo da više nismo sposobni da se odvojimo, zar ne?", upitao me je dodajući i prelaženje jezikom preko usana, popriličnog volumena i rumene boje. Željela sam da mu prkosno odgovorim kako ja u svakom trenutku mogu otići od njega ali sam se na svu sreću na vrijeme zaustavila. Ako mu to kažem, samo ću izazvati bespotrebnu raspravu koja će, po dosadašnjim iskustvima sudeći, završiti nekakvim poljupcem i Harryevim 'mudrim riječima', a to trenutno ne mogu sebi priuštiti. Moram biti odmorna za predstojeći razgovor.
„Ali ne zaboravi da su razlog tome igre.", podsjetila sam ga nešto tišim i smirenijim glasom nego maloprije, a on je malo nakrivio usne na stranu.
„Jesi li sigurna?", pokušava da testira moje riječi, a ja odlučno klimam glavom prije nego što sam i razmislila. Ne da mi se da razmišljam.
Glasić se nakašljava, i to na mikrofon dok stoji ispred ogromne slike moje glave, a glavni cilj je da publika pogodi paradajzom moj mozak koji nemam...Hhh, kakav genije.
„Hm...", Harry je dodao, a ja sma se odmah sjetila Patrickovog 'Hm...'. O ne, sad će mi uvijek tako biti.
„Pusti me sada, zaista moram da idem.", pokušala sam se na uljudan način riješiti Harrya ali naravno, nisam gajila nikakve prevelike nade...ni on mi nije davao povoda za njih. Stisnuo je usne i odmahnuo glavom nakon čega je zakačio svoj mali prst za moj baš kao što je to nedavno učinio i povukao me za sobom. „Ma gdje me vodiš?", počela sam da negodujem pokušavajući da se zaustavim ali nisam uspjela. Oj meni...
„Moram da nastavim ono u čemu si me prekinula.", odgovorio je, i nakon toga pa sve dok se nismo popeli liftom na najviši sprat, nije mi odgovorio ni na jedno pitanje i potpitanje. Sada sam već mogla da naslutim naše odredište.
„Ne želim na krov.", nastavila sam da se inatim, a on me je pogurao i na kraju nisam imala izbora nego da se popenjem. „Užasno si naporan.", iznervirano sam prosiktala, a on se popeo za mnom očito ne osjećajući preveliku obavezu da se obazire na moje primjerdbe.
„Možeš li se ikada barem malo opustiti?", upitao me je ponovo sjedajući na onu klupicu i stavljajući kapuljaču na glavu. To mu je kao nekakav ritual? Samo sam mu isplazila jezik onako za sebe odlučna da se solidarišem s njim i ne priuštim mu odgovor. Začuvši jedino tišinu okrenuo se kako bi se uvjerio da sam još uvijek tu. Ja sam samo prekrstila ruke okrećući glavu na drugu stranu. Ne pada mi na pamet da mu bježim i vječito se igram Toma & Jerrya. Ostaću malo i onda se vraćam kući na psihičko-tjelesno pripremanje. „Lijepo je ovdje ujutru...", jedva čujno je prokomentarisao, a ja sam morala da se zapitam koja je svrha mog prisustva?
„Šta hoćeš od mene Harry?", na kraju sam pod navalom udara od strane radoznalosti morala da pitam. '
„Ništa.", prosto je odgovorio, a ja sam izdahnula.
„Dakle, mogu da idem?", zaključila sam svejedno to izgovarajući kao pitanje, a on se trgnuo i okrenuo u sjedećem položaju ka meni. Oči su mu ponovo pune zelene strijepnje.
„Ne!", odgovorio je više zapovjednički, a ja sam mogla osjetiti kako mi se kosa polako počinje dizati.
„Pa zašto sam onda ovdje?"
„Zato što si tu."
„Ali ja ne želim da budem tu."
„Problem nastaje kad ja kažem da želim."
Nemoguće je razgovarati, a kamoli opstati u njegovom društvu
„Plašiš se da ću otići na sastanak sa Itanom ili nešto slično?", izvukla sam pitanje iz kutije sa natpisom 'logika', a on je istog trenutka okrenuo glavu na drugu stranu ne dajući mi odgovor što je za mene predstavljalo ništa do potvrdu. „Mhm, zanimljivo.", prokomentarisala sam krećući se ka ivici krova. U glasiću se odmah budi nada da bih mogla skočiti i usljed dekoncentracije pogađa ga jedan paradajz. E neka.
„Ne volim kad mi kriješ stvari.", čula sam kako promukli glas formira usporene riječi koje su me natjerale da se nasmijem. Prišla sam ivici i dobila predivan pogled na ogromne, visoke, staklene zgrade koje su poput lego kockica izrastale sa svake strane. Nebo još uvjek djeluje nekako zadimljeno iako više nije ni toliko rano, a Sunce svojim zrakama na horizont od kog ga dijeli još pola puta i nema prevelik uticaj pa je plava boja tamnija.
„A ti meni baš mnogo otkrivaš o sebi i svojim postupcima.", ironično sam odgovorila, a on se odjedanput našao iza mojih leđa. Položio je dlanove na moja ramena, a ja nisam bila u mogućnosti da se izmaknem jer bih u tom slučaju završila kao pljeskavica.
„Kada bih ti sada rekao sve o sebi, svojim postupcima i namjerama, mislim da bi radije skočila sa ove zgrade nego ostala ispreed mene, sa mojim rukama na tebi.", tiho je rekao prislanjajući usne na moju kosu s kojom se igra lagani povjetarac. Pitam se kako uvijek ima hrabroosti da priča takve gluposti koje vjerujem nijednu djevojku, osim mene, ne bi zadržale u njegovoj blizini ma koiko bio...privlačan? uh, joj...
„Pa onda mi reci kad budemo nešto prizemnije.", šaljivo sam prokomentarisal iako bi mnogo realnija reakcija bilo plakanje i proklinjanje sudbine. Mogla sam da nakratko čujem i njegov smijeh prigušen razigranim svijetlim dlakama na mojoj glavi ali je brzo, zapravo prebrzo utihnuo.
„Ne želim ni tada.", zvuči previše ozbiljno. Ne želim da ga pitam zašto jer već slutim uobičajeni odgovor s obzirom da smo ovakav i slične razgovore vodili već bezbroj puta ali se on svejedno nadovezuje na svoje riječi što definitivno nisam očekivala. „Ne želim da me napustiš."
Njegove riječi mi prizivaju nepozvanu jezu koja zaposjeda moje tijelo i na trenutak me uvrće kao zmiju. Među nama je nastala tišina koja svejedno nije uspjela da zavlada i autima čiji je zvuk neprestano odzvanjao dok su prolazili ogromnim, užasno prometnim ulicama. Uz to bi se s vremena na vrijeme začuo i cvrkut ptica te zujanje vjetra koji su uvlačio u ušnu školjku ujedno, prividno miliujući i sve ostale organe...ili je to bila zasluga Harryevih riječi...
'Ne želi da ga napustiš zbog igre, budalo.', glasić pokušava da me vrati u surovu stvarnost ali ja se ne dam već samo zatvaram oči i pokušavam uživati u trenutku.
'Yolo Aurora...'
„Je li ti hladno?", Harryev hrapavi glas se još uvijek može čuti odmah uz moje uho koje se svo naćulilo kao mačje. Odmahnula sam glavom, a dugi prsti njegove ruke su obamotali moje. „Prsti su ti ledeni.", mogu da osjetim nezadovoljstvo u njegovom glasu.
„Uvijek su."
Vjerovatno je u pitanju loša cirkulacija.
„Čudno si ti biće...", promrmljao je i baš kada sam krenula da mu kažem kako ne mogu biti čudnija od njega on me je prekinuo. „Dođi."
Prislonio mi je leđa uz njegovo tijelo, a zatim obuhvatio dlanove i povukao ih malo unazad. Taman kada mi je proradila bujna mašta koja je počela govoriti kako je ovaj dečko zapravo neki tajni agent koji će mi sada staviti lisice na ruke, a zatim Bog zna šta uraditi sa mnom prsti su mi se našli u toplijem okruženju predstavljenom džepovima Harryevog duksa. Duks je još uvijek bio na njemu ali su nam se oboma ruke nalazile u njegovim džepovima što je ujedno i previše stiskalo naša tijela. Ipak, ne mogu reći da je osjećaj bio loš. Nisam željela da se opirem.
„Bolje?", upitao me je, a ja sam se sjetila reklame za Snickers i blago se nasmijala.
„Bolje."
Naslonio je vilicu na moje rame, a ja sam zatvorila oči osjećajući dodir njegove kapuljače ali i kose, kože, pa čak i daha koji kao da je bio raznošen od strane vjetra.
„Nisi se trebala naći s njim, zar ne?", upitao me je kao iz vedra neba, a ja sam samo uzdahnula i zakolutala očima.
„Ne bih sada bila ovdje s tobom da jesam.", uzvratila sam mu osjećajući kako se njegove usne izvijaju u smiješak.
„Vjeruj mi – bi.", samouvjereno mi je rekao nakon čega mi je prislonio usne uz prelaz između vrata i vilice. Iako sam željela da se ljutim na njega i nešto mu kažem ipak nisam...ponekad je lijepo isključiti misli i uživati u trenutku pa makar njega stvarala i osoba koja ti život pretvara u nešto veoma čudno, nedefinisano ali ipak svjesno neizbjegnuto...
... ... ...
Pogledala sam na sat...16:ooh. Kontam da mu ne smeta pretjerana preciznost. Kada sam izašla iz taxia našla sam se pred ogromnom zgradom koja je bila čak i više od one na kojoj smo Harry i ja danas stajali. Nešto u meni se rasprsnulo čim sam se sjetila tog trenutka. Nije dugo trajao i ja sam uskoro otišla jedva nekako razuvjeravajući Harrya da me ne treba voziti te da moram obaviti i kraći šoping prije nego što se vratim kući. Pretpostavljam da je šoping ono što ga je natjeralo da odustane od prijedloga ali je na kraju ipak morao da plati taxi. Uz njega nikada ne možeš biti apsolutni pobjednik. Ta misao me tjera da razmišljam više o ishodu naših igara...
Ušla sam u zgradu sa pokretnim staklenim vratim koja su se stapala sa ostalim staklenim elementima visokog objekta. Osjećala sam se opupštenije barem iz razloga što znam da me adresa nije odvela na neko mračno i opasno mjesto kao što je ona 'Dark Angel ulica'. Čini se da Harry boravi na okrutnijim mjestima nego Patrick.
„Izvolite.", prijatno mi se osmijehnula kratkoošišana crnokosa djevojka za ogromnim pultom koja me je na trenutk podsjetila na glumicu iz filma 'Žena mačka'.
„Trebala bih Patricka Willmera."
Srce mi tuče kao ludo. Ona me je sumnjičavo pogledala prije nego što je podigla slušalicu i pretpostavljam pozvala upravo njega.
„Kako se zovete?", upitala me je, a ja sam joj odsutno odgovorila. Nakon što je izgovorila moje ime i prezime preko slušalice spustila je i pogledala me, još uvijek s nekakvom nevjericom u okruglim tamnim očima.
„Drugi sprat. Tamo će vas uputiti druga sekretarica."
Ponovo mi se osmjehnula, a ja sam samo klimnula glavom i ušla u lift. Zgrada je puna ljudi u odijelima i na trenutak imam osjećaj da sam zapala u virusom zaraženu zgradu gdje svi sa papirima u rukama i stegnutim kravatama idu kug ih njihove poslovne noge, ženje novca vode. Pitam se koja li je tačno Patrickova funkcija ovdje...Vjerovatno je preko politike uspio da razradi svakakve poslove zbog kojih mu novac raste poput tijesta prepunjenog kvascem. Izašla sam iz lifta i dobila osjećaj da se ponovo nalazim u prizemlju. Sličan prizor, samo za pultom drugačija djevojka. Ova me ne podsjeća ni na kakvu glumicu, samo ima štreberski izgled, manje privlačan od onoga koji ima 'žena mačka'. Imam osjećaj da je ova druga smišljeno postavljena u prizemlje.
„Aurora Ottis?", upitana sam prije nego što sam i progovorila. Gleda me kroz ogromne naočare sa crnim okvirom koji joj dodatno uvećava plave oči.
„Ja sam."
Izgleda da sam baš...očekivana?
„Gospodin Willmer vas očekuje."
Baš kao to pretpostavih. Ponovo sam klimnula glavom, a ona mi je pokazala prstom ka velikim vratima, sa zamućenim staklom na kojima je visila kartica sa tekstom 'Ministar'. Ministar...Pokucala sam, prethodno duboko uzdahnuvši. Polako sam otkučila vrata i provirila unutra. Krv mi već vre.
„Dobar dan gospođice Ottis. Poprilično ste tačni."
Poprilično? Kretenčino, došla sam tačno na vrijeme.
Ušla sam unutra ne pokazujući izrazom lica nikakvu emociju. Barem sam na to navikla. Gleda me svojim svijetlim očim i kažiprstom češka brčiće. Imam ogromnu želju da mu razbijem glavu od ogroman, moderni crni sto.
„Kako ste?", upitao me je uspravivši se te mi pružajući ruku. Jednu sam stisnula onako za sebe, a drugom sam se rukovala. Tako je ljigav.
„Sjednite."
Pokazao mi je rukom na stolicu ispred sebe. Nisam mu ništa odgovorila na pitanje.
„Pa, kako vam mogu pomoći?", ponovo pokušavam biti ljubazna ali mogu da osjetim netrpeljivost u vlastitom glasu. Na trenutke mrzim sebe što tek tako sjedim u istoj prostoriji s tim čovjekom, a na držim mu nož pod vratom.
„Kao što rekoh, volio bih razgovarati o Harryu.", rekao je spajajući prste obe ruke ispred sebe. „Pitam se da li vam je govorio o svojoj porodici.", izgovorio je to tonom na prelazu između upitnog i izjavnog. Ne znam šta bih trebala da kažem.
„Pa...l nismo mnogo razgovarali o tome. Rekla sam vam već da nemam ništa s njim.",odgovorila sam trudeći se da ne maknem pogled s njegovog. Krivi glavu i sumnjičavo me zagleda. Ne vjeruje mi.
„U životu sam, osim tebe, vidjeo možda u vrh glave jednu djevojku koju Harry drži za ruku. I to je bilo na jednoj predstavi kada je imao...rekao bih 7 godina.", prokomentarisao je značajno me posmatrajući, a ja sam se istog trenutka uskomešala. Kako zaboga sa 7?
„Nemoguće.", rekla sam, a on je podigao obrve. „Harry je imao godina kad mu je otac poginuo.", dodala sam. Otkud bi Patrick dovraga bio u njihovoj porodici prije nego što je Harry uopšte izgubio oca?
„Hm...odlično zapažanje gospođice Ottis.", zadovoljno je prokomentarisao naslanjajući se leđima na naslon od stolice. „Ali ipak ne možete mene da nadmudrite.", kiselo se smješka. O čemu sad priča? „U svakom slučaju, sad kad sam uspjeo da vas prevarim i uvjerim se da vam je Harry pričao o svojoj porodici, recite mi šta znate."
Dovraga! Pod stolom sam ljutito udarila nogom od pod. Osjećaću se kao izdajica ako prenesem Patricku Harryeve riječi. Hoću li?
„Pa...Ne znam mnogo o dijelu njegovog života u kom ste prisutni...vi?", istina za sada. „Samo znam da niste baš u nekim dobrim odnosima.", dovršila sam lomeći prste, takođe pod stolom koji mi je došao kao nekakav zaklon.
„Hm...to je tačno.", promrmljao je šarajući hemijskom po nekakvom papiru. Želim da mu je zabijem u vrat. „Harry je jako buntovan dečko...a ja se plašim da ga to ne bi moglo daleko dovesti. Dijelimo li mišljenje?", pogledao je upitno ka meni, a ja sam slegnula ramenima. Iz nekog čudnog razloga ne želim pričati protiv Harrya. „Dijelili ili ne, ja sam upravu."
I ne čudim se na koga je Harry naučio biti egoista.
„I već duže vrijeme se pitam kad će se pojaviti neka djevojka koja bi možda mogla da ga promijeni.", posmatra me sve značajnije. Oči su mu sitne ali u njima mogu da vidim zlobno plavetnilo. „Iskreno, ali među nama...", malo se nageo ka naprijed. „...zabrinuo sam se za njegove hormone i sexualnu orijentaciju s obzirom da dugo vremena nije bio ni sa jednom djevojkom.", prošaputao je, a ja sam se sjetila svojih početničkih zaključaka da je Harry gej. Željela priznati ja ili ne, dokazao mi je da nije. Pitam se kako Patrick sve to zna ako Harry nije u dobrin odnosima s njim. Jedini logičan zaključak koji mi je trenutno pri ruci je taj da ga njegovi ljudi često...prate? Uhode? Kako god....O Bože, šta ako sad pošalje nekoga i za mnom? „Šta vi mislite o tome?", pita me, a ja nisam sigurna da li je još nešto rekao dok sam ja bila zadubljena u misli.
„O čemu?"
„Pa o tome svemu...Harryevim lošim odnosima sa porodicom? Izbjegavanje djevojaka? Vašu sreću da budete prva od koje neće bježati?"
Nažalost znam odgovor na ovo posljednje. Slegnula sam ramenima.
„Nemam mišljenje."
Nezadovoljno me je pogledao.
„Nemojte tako. Uvijek morate imati mišljenje o svemu."
„Ja nisam političarka čije je mišljenje od životne ili džavne važnosti. Nemojte zaboraviti s kim razgovarate.", pretjerano drsko sam rekla, a on je zadobio iznenađen izraz lica. Skot jedan.
„Eh, takav vaš stav mi se već više sviđa.", kroz smiješak je prokomentarisao, a ja sam morala duboko uzdahnuti kako ne bih pogubila živce. „Harry je napravio par pogrešaka u prošlosti i to ga je udaljilo od njegove porodice...Mislim da mu treba neko ko će ga malo primiriti...spustiti na zemlju...", zamišljeno priča, a ja se pitam kome tu glumi nekog savršenog očuha? Ako iko zna koliko voli razarati porodice onda sam to ja.
„Pa mislite da bih ja mogla?", upitala sam ga, a on se značajno nasmiješio ništa ne odgovorivši. Prati moj stil. „Ne znam koliko ću još puta morati da vam kažem, ali ja nemam ništa s Harryem...barem ne u smislu u kom vi mislite.", napravila sam grimasu, a on je nastavio da se smješka.
„Ali ste zasiugrno posebni za njega dok vas izdvojio od svih ostalih djevojaka...Rekao bih da ima nekakvu čudnu vrstu povjerenja u vas...."
„Zašto to mislite?"
„Nisam mnogo upućen ali mislim da je u prošlosti imao problema sa nekom djevojkom...tješio sam se da je ona razlog što kasnije nije imao nijednu drugu."
A to je ona o kojoj je Harry pričao...
„Mislim da je ona uzrok i razoru u odnosu između Parkera i Harrya.", dodao je, a ja sam se zainteresovala. „Parker je bio jedini član porodice s kojim je Harry još uvijek bio u dobrim odnosima nakon što im je baka umrla...Rekao bih da se sada ne podnose." Bila sa lično svjedok tome. "I sada su njihove svađe svakodnevica...Harry je opsjednut svojom teorijom da ga Parker vječito u nečemu sabotira."
„Zašto mislite da je djevojka uzrok tome?", upitala sam ga i po nekakvom migoljenju njegovog desnog brka zaključila sam da će reći nešto čime će nastaviti razvijati svoj egoizam.
„Rođen sam da zaključujem gospođice Ottis."
A nosi se.
„Volio bih da ga pokušate maloo više približiti porodici."
Ja? Pa ja da mogu istog trenutka bih mu rekla da bježi od tebe kretenčino jedna!
'Hm, ja bih rekla da Harry zna o Patricku i više nego ti.', glasić u meni riječima bocka uspavanu sumnjičavost.
„Rekao je da u posljednje vrijeme pokušava poboljšati odnos s vama...", odjednom mi je izletjelo i rekla bih da sam ga ovog puta istinski iznenadila.
„Zaista? Pa nisam baš primijetio...", pokušava da zvuči duhovito. „Možda zato što je tek shvatio da mu od mene zavisi budućnost." Radoznalost me klepa po glavi i dere se 'Šta čekaš?! Pitaj!'
„Kako mislite?", upitala sam ga, a on se sav usplahirio što je uspio da me natjera da ga zapitkujem.
„Pa znaš, njegov otac, pokoj mu duši, nije iza sebe ostavio Bog zna koliko novca...Trenutno održavam njegovu majku, brata..."
Prije nego što je uspio dovršiti ja sam ga prekinula. „A njega?"
„Njega ne."
Pa otkud onda dovraga Harryu novac?
„Pa kako..."
„Kako živi? Živi na osnovu novca koji mu je ostavila njegova baka...ali ni to neće trajati vječno, a Harry je nepromišljen da bi ga unovčio i..."
Sada ja prekidam njega. „Harry nije nesposoban kao što vi kažete. Pronašao je već i posao i..."
„Posao?", upitao je, a zatim se hrapavo nasmijao. „Zar zaista misliš da bi ga ikada dobio da ljudi ne znaju da je polusin Patricka Willmera?"
Želim da ga pljunem ali se suzdržavam.
„Srećo, on zavisi od mene bio on svjestan toga ili ne....rekao bih da je postao svjestan dok želi da popravimo odnose. Moje bogatstvo može da ima samo jednog nasljednika. Njega ili Parkera."
Auu, pa mi pričamo o nasljedstvu? Da nije na samrti? Ta mogućnost me čini iznenadno i prijevremeno srećnom. Mislim da je primijetio moj zbunjeni pogled.
„Znam da neću još umrijeti...", izgleda da znam od koga je Harry naučio čitati misli. „...ali želim da pažljivo izaberem nasljednika. Ne radi se tu o malom novcu. Ko god da ga dobije, moći će da osigura i svoje potomke."
Oh, već ga zamišljam kao Tvrdicu iz Miki Mausa kako pliva u novčićima svog džinovskog trezora.
„A da jednostavno podijelite nasljedstvo na njih dvojicu?", pokušavam da shvatim zašto je sporno da ga naslijedi samo jedan.
Odmahnuo je glavom.
„Ne...to bi bio nepromišljen postupak s moje strane. Čini mi se, kako je krenulo, da će njih dvojica biti vječno zavađeni i ako podijele nasljedstvo uvijek će dolaziti do nekakvih prepucavanja....ne želim da upropaste moj dugogodišnji trud."
Konj. Skot. Slon. Kreten. Idiot.
Pogrdni nazivi mi samo izviru u glavu i žele da izađu iz nje preko uzmučenog jezika ali ih ja nekako kontrolišem.
„Dobiće obojica nešto ali jedan znatno više. Vjerovatno bi mi bilo mnogo lakše da taj veći dio dam Parkeru jer sam s njim u idealnim odnosima ali on je nekako...previše neozbiljan."
Uvjerila sam se u to.
„Maloprije ste rekli da je Harry nesposoban.", zaključila sam, a on se nasmijao i odbio nekakav poziv baš kad je telefon zapištao.
„Jesam ali to je sve zbog njegovog inaćenja i prkošenja...buntovnosti. Mislim da se u njemu krije neko sa mnogo više potencijala nego u Parkeru. Zato mi treba osoba koja će da ga primiri i učini mojim idealnim nasljednikom, koji će prethodno da se izmiri sa porodicom, naravno."
Hm...
„A taj neko...", započela sam, a on se nadovezao.
„A taj neko si ti."
Ma daj...ne može tako. Ne mogu da se uvalim u još jednu igru.
„Ali, ja sam samo njegova studentica.", odgovorila sam, a on je odmahnuo rukom.
„Ma dajte, dosta pretvaranja gospođice Ottis. Ja sam promućuran čovjek." Čini mi se da 24h zvuči i priča napuhano. „Siguran sam da možete uticati na njega...barem malo...", škilji i posmatra me, a ja razmišljam o odgovoru. „Recite mi o sebi.", odjednom mijenja temu, a je se trzam. Au, kako da mu kažem o sebi? Ne mogu.
„Pa...nema se tu mnogo toga za reći.", krišom duboko uzdišem kako bih suzbila nesigurnost u glasu. Nije sad vrijeme za to Aurora.
„A ima sigurno nešto.", zaigrano me posmatra. Užasan je. Naporan je. Odvratan je.
„Idem na koledž. Živim u Londonu. Imam 19 godina...", vadim sve one najbezdbjednije informacije te mamim osmijeh na njegovom licu.
„Mnogo ste suzdržani.", prigovorio je, a ja sam se zapitala da li to znači da će poslati nekoga za mnom. Bolje je da nešto izmislim prije nego što se to dogodi.
„Pa, roditelji i moj stariji brat su mi u Americi, a ja živim sama u stanu u...u centru Londona.", auu što sam skromna. Oči mu svjetlucaju. „I ja sam donedavno bila u Americi..."
„Zašto vas je Engleska privukla?"
„Pa, djeluje mi mirnije nego Amerika."
„I tu mirnoću ste odlučili pronaći u prometnom centru?", ispitivački i cinično me posmatra, a ja se gubim u vlastitim izjavama.
„Nisam ja birala stan.", pokušavam da se opravdam, a on se smije.
„Možete birati državu u kojoj ćete živjeti ali ne i stan?"
A daj, ne može ovako. Sasvim me je zbunio.
„Zašto je to uopšte bitno?", na kraju sam iziritirano upitala, a on je nastavio da se uštogljedno smije.
„Ma nije, samo mi je simpatično vidjeti vas tako zbunjenu."
Ha-ha.
„Trebala bih krenuti.", rekla sam polako se ustajući. Bolje je da pobjegnem dok je vrijeme.
„Imamo još vremena do 17:ooh.", rekao je gledajući ka satu koji je pokazivao 17:23h. Ne mogu da zaključim da li je prošlo mnogo ili malo vremena od mog dolaska.
„Ja sam precizna u dolascima ali ne i odlascima.", uzvratila sam, a on je zadovoljno klimnuo glavom. Odmah sam krenula ka vratima kako bih izbjegla rukovanje ali i dalja pitanja.
„Razmislite o mom prijedlogu Ottis. Od toga zavisi Harryeva sudbina...a i vi mi baš odgovarate za ulogu njegove djevojke."
Ulogu? Zanimljivo...
„Ja mu nisam djevojka. Doviđenja.", brzo sam promrmljala i izašla iz ureda osjećajući kako mi znatnozagušljiviji vazduh prija mnogo više od onog iz ureda. Uletjela sam u lift zajedno sa još nekolika uštogljena čovjeka. Pokušavam da se prisjetim svih djelova razgovora ali mi ne ide. Trenutno sam previše pod utiskom. Kada su se vrata od lifta ponovo otvorila ugledala sam kroz ogromna staklena vrata i zid ulicu koja mi je djelovala tako primamljivo i pitomo. Počela sam prelaziti usijani pod i izbjegavati ubrzane, hipnotisane ljude, a baš kada sam trebala da izađem zaustavio me je nečiji glas koji je formirao moje ime. Okrenula sam se i ugledala kovrdžavog dečka koji mi je rukom naslonjen na pult 'žene mačke' nasmijano mahao. Parker...Kreno je ka meni. Samo mi još on treba.
„Otkud ti?", upitoa me je, a ja sam mrzovoljno pogledala na stranu.
„Rekla bih da te se ne tiče."
U trenutku kada mi se približio potapšao me je po ramenu. Po njegovom smiješku iz nekog razloga zaključujem da zna kod koga sam bila ali ništa ne govori.
„Pa šta ima?"
Mislim da je prebrzo skrenuo sa one teme.
„Ništa.", kratko i nezainteresovano sam mu odgovorila izlazeći na ulicu.
„Još malo pa ćeš na koledž da te moj braco malo davi, zar ne?", nasmijano pita, a ja se prisjećam svega što mi je Patrick rekao o njegovom i Harryevom odnosu. Zašto ih je djevojka zavadila? „Vidim, nisi baš raspoložena za priču.", nastavlja da priča, a ja samo tražim način da mu pobjegnem.
„Mislim da ti i ja nemamo baš mnogo tema za razgovor.", iskreno sam mu rekla, a on se nakrivo nasmiješio....baš kao što to Harry radi.
„A sa Stylesom imaš?"
Obrve mu se izvijaju, a moje namršteno spuštaju.
„Tebe se ne tiče Harryev i moj odnos."
„A znači imate ga?"
Nisam mu ništa odgovorila. Nemam pojma kako ljudi zamišljaju taj Harryev i moj odnos ali samo sam sigurna da ni nas dvoje ne znamo šta je to tačno.
„Dobro, pošto vidim da ne voliš da pričaš o formalnim stvarima...pitao sam se da li bi te zanimalo nešto drugo...", misteriozno govori i budi moju radoznalost. Kraičkom oka sam ga na trenutak pogledala snimajući njegov usplamtjeli bistri pogled.
„Šta?", na kraju sam prodahtala, a njemu se lice istog trenutka ozarilo.
„Pa volio bih da otkrijem mjesto na kom će se za određeni broj sati dogoditi nešto zbog čega ćeš poželjeti da se taj tvoj i Harryev odnos,kakvim ga god ti smatrala nikada nije obrazovao.", prošaputao je zaustavljajući se u isto vrijeme kao i ja. „Zamrzićeš ga."