„Amanda, ne moraš to raditi...", promuklo i mrzovoljno joj govorim dok prevrćem glavu po stolu čas na lijevu – čas na desnu stranu, a ona samo koluta očima i odmahuje glavom dok me prijekorno posmatra.
„Naravno da moram kada izgledaš kao da si došla sa fronta, a ne iz kreveta. Olivia će razumjeti."
„Ali želim da radim. Osjećaću se bolje."
Sjeda preko puta mene i bez obzira na moje mišljenje šalje poruku koja je puna opisa mog užasnog stanja.
„A zbog čega se osjećaš loše?"
Ništa ne odgovaram nego samo proizvodim različite zvukove zbog glavobolje i neispavanosti koja me kosi iznutra...mada, mislim da nije sama. Tu je još toliko toga...
'Volim te Ro.'
Da li je uredu to pripisati mješavini krvi i viskija? Mislim da jeste.
Naravno da jeste.
„Jedi.", Amanda mi naređuje u pokušaju da ne zvuči grubo, a ja samo okrećem glavu od tunjevine kao da bi me mogla ujesti.
„Ne mogu..."
„Šta ti je?"
„Trudna sam."
„I sada ćeš trudnoću okrivljivati za svaki loši osjećaj koji te obuzme?"
Uzdišem razmišljajući o tome kako da je se riješim. Izluđuje me više nego glasić, više nego ja sama, više nego Harry...više nego njegove sinošnje proklete riječi koje kao da je izvadio iz nekakve ljubavne knjige pa došao da me s njima provocira. Ili je to ili alkohol na njega čudno djeluje pa počne da bunca...u svakom slučaju, mislim da jutros želi da se ubije u slučaju da se ičega sjeća. Ne bih se čudila ni ako bi mi došao kako bi me uvjerio da je sinoć sam vrag govorio za njega te da onakvo nešto nikada ni u ludilu ne bi napustilo njegova usta. Šta da mu kažem na to? Slegnuću ramenima i jednostavno izgovoriti 'Okej', a zatim mu zalupiti vrata pred nosom. To je to.
Glasić vrti glavom dok pijucka jutarnju kaficu. Ne želi čak ni da komentariše kako jednostavnost bježi koliko je noge nose kilometrima od mene. Tvrdi da sam čak i na porodu zapela.
„Pa hoćeš li nešto drugo?", Amanda me pita dok žvaće komad narandže, a ja odmahujem glavom i trudim se da potisnem suze koje me uvijek golicaju ili u očima ili nosu ili grlu. Prosto ih više mrzim. Šta sad hoćete, a četiri godine ste se krile ko posljednje kukavice? „Kako hoćeš..." Uzdiše i ustaje se. „Ja sad idem do Margaret, hoćeš li ti sa mnom?"
Ponovo odmahujem glavom koja se više buni zbog te moje navike.
„Ako imaš potrebu da radiš onda možeš da raspremiš sto i kuhinju...ako ne možeš nema veze, ja ću kad se vratim."
„Okej.", mrmljam, a ona mi prilazi, ljubi me u obraz, a zatim poletno napušta kuhinju.
„Vidimo se."
I ne trudim se da joj uzvratim pozdrav nakon čega se ustajem sa ogromnom mučninom u samoj srži želudca. Već nekolika dana nemam jutarnje mučnine, ali ovu jutrošnju definitivno ne bih pripisala trudnoći. Prosto, sva sam u raspadu.
Harry se danas ženi.
Zašto me to toliko pogađa?
Presavila sam Raymondove novine i odložila ih na šank, a zatim i svoj netaknuti doručak ostavila na sudoper. Počistila sam mrve koje su Amanda i Raymond ostavili, a zatim pokupila i koru od narandže. Jedva da se krećem i po vrh svega se nerviram zbog toga. Sve me nervira.
Otvorila sam kantu i bacila koru prije nego što sam primijetila nešto neobično unutra...tačnije, nešto što djeluje previše novo i cjetlucavo da bi završilo u smeću. Zavukla sam ruku i izvukla tri komada...pozivnica? Namršteno sam se vratila do stolice, sjela na nju i bolje pogledala šta je u pitanju. Definitivno su pozivnice....bijele, sa ukrasnim zlatnim slovima i rozom mašnom. Otvorila sam ih i istog trenutka počela da grčim prste.
Pozivnice za prokleto Harryevo vjenčanje!
I to tri, za mene, Amandu i Raymonda. Lijepo mogu da vidim naša imena i još ljepše mogu da prepoznam Harryev švrakopis.
„Ugh!", vrisnula sam i bacila pozivnice na drugi kraj kuhinje. „Proklet bio!", prosiktala sam i spustila glavu u šake. Zašto je takav? Zašto već jednom ne prestane? I kada su uopšte i stigle te je*ene pozivnice? Šta će u smeću? Ko ih je prije vidjeo i sakrio od mene? Amanda? Raymond?
Od nervoze sam ustala sa stolice i počela da hodam u krug osjećajući kako me suzbija nekakav nelagodan znoj.
Namjerno je to uradio. Namjerno me provocira, a još se usuđuje sinoć da dođe i kaže da me voli. Proklet bio!
Znala sam da je sve to laž. Znala sam da je igra. Znala sam da je provokacija.
„Proklet bio!", nemilice sam to ponavljala i neprestano prolazila rukom kroz kosu koja se na kraju toliko ugrijala da sam imala osjećaj da će se zapaliti. Nekoliko puta sam svaku pozivnicu šutnula nogom sa kraja na kraj kuhinje, a zatim uzela mobilni. Dosta mi je!
Okrenula sam broj osobe koju sam najprije uspjela nekako svojim uzburkanim mozgom povezati sa Harryem i molila Boga da mi se javi.
„Aurora?"
„Hej Lauren."
Zvučim previše potreseno i iznervirano...glas mi je isprekidan. Dovraga Aurora smiri se.
„Jesi li dobro?"
„Gdje si?"
„Uhm...evo me sa Liamom, spremamo se."
„Znaš li gdje je Harry?"
„Harry?"
„Da, Harry!"
Jao meni, sad sam i histerična. Lauren treba nekoliko trenutaka da ponovo progovori. Zbunjenost joj je i previše osjetna u glasu.
„Harry...čekaj sekund..."
Čujem je kako u pozadini priča s nekim...pretpostavljam sa Liamom. Više ni sama nisam sigurna zašto to radim ali neki vrag u meni mi ne da mira. Da sam ga davno uspavala možda bih sada još uvijek bila najobičnija žena, a ne trudnica čiji se otac djeteta danas ženi drugom i pri tom se usuđuje da joj šalje pozivnice za vjenčanje iako joj je noć prije izjavio ljubav.
Haos je mala riječ.
„Harry je u svom stanu, sprema se."
Sprema...
„Oh, okej."
„Je li sve uredu?"
„Jeste, ne brini...čujemo se."
Prekidam poziv prije još pitanja i stavljam mobilni u džep nakon čega se saginjem i uzimam jednu od pozivnica. Vjenčanje je u 3h...zašto se dovraga već sprema?
'Aurora, nije u pitanju prvi dan škole nego vjenčanje.'
Pa šta?
Uostalom, kao da trebam o tome da razmišljam. Uzela sam sve tri pozivnice, izašla u hodnjik, obukla kaput, obula patike i izletjela iz kuće. Osjećam se bjesno, razočarano, povrijeđeno i potreseno u isto vrijeme. Kada će sve te emocije prestati da se miksaju u meni? Prosto, nekad je neizdrživo.
Autobusom mi je trebalo oko 25 minuta da stignem do kvarta u kom Harry živi...tačnije, u kom se nalazi ona njegova ogromna zgradetina.
To vrijeme je bilo dovoljno da se barem 2o puta predomislim i poželim vratiti, ali sada je gotovo. Ušla sam u zgradu zaobilazeći interfon, a zatim i u lift osjećajući kako mi se dlanovi sve više znoje onako jako stisnuti oko već uništenih pozivnica.
Rekao je da je sinoć posljednji put da se vidimo, ali očito nije bio. Uzrok tome je njegovo prizivanje zla sa svojim provokacijama i podbadanjima. Kreten se usudio poslati mi pozivnice.
Nakon što sam samoj sebi svašta pričala kako bih se što više razljutila, zaletjela sam se ka vratima od njegovog stana i počela najjače moguće udarati po njima. On se našao igrati sa mnom...
'A kao nisi na to navikla.'
Neću da naviknem! Dosta je bilo!
U jednom trenutku sam čak i nogom udarila u vrata prije nego što se napokon začulo okretanje ključa u bravi, a zatim i otvaranje vrata. Uskoro sam dobila pogled na dečka u crnim uskim, ovoga puta svečanim pantalonama kao i bijeloj, raskopčanoj košulji. Zar se već oblači? Ili se samo sprema? Ma kao da je bitno, dovraga!
„Aur..."
„Koliko daleko ćeš otići?!", brecnula sam se na njega i bacila mu one pozivnice u lice što nije smanjilo količinu zbunjenosti koja je obasjavala njegovo podadulo lice već baš naprotiv. Sa rastvorenim usnama, na kojima se jutros nalazila samo skorena rana, je spustio pogled ka pozivnicama koje su pale pred njegove noge, a ja sam oblizala usne i počela da se u mjestu krećem naprijed – nazad. „Koliki kreten moraš ispasti da bi već jednom prestao?!"
Nakon što je malo došao sebi napokon je spustio ruku sa kvakve i uzdahnuo prošavši jednom rukom kroz kosu koja mu je jutros svježe oprana. Još uvijek ne podiže pogled ka meni i to me izluđuje.
„Harry!"
„Šta je Aurora?", nimalo obzirno me pita i pogađa svojim smaragdnim kuglama, a ja od muke proizvodim nekakav zvuk koji je trebao da bude ironični smijeh. Čak ni to više nisam u stanju...Prosto, ne mogu iz glave da istjeram činjenicu da su ovo posljednji trenutci u kojima je on još uvijek slobodni dečko...dečo koji me je prije ne baš mnogo vremena pitao da budem njegova djevojka, a danas se ženi drugom...upravo je do pola obučen u svoje odjelo...to me neizmjerno boli iako bih trebala biti srećna što će napokon nekome drugom biti na grbači.
„Šta je Aurora? Kako me to možeš pitati? Pa ti si toliko govno da si cijeloj mojoj porodici poslao pozivnice! Pozivnice za tvoje vjenčanje! Prokleto vjenčanje sa k...Chloe!"
Glas mi škripi i nervira moje vlastite uši.
„Uđi unutra, ne želim da pravimo scene po hodnjicima.", namršteno mi govori i sklanja se kako bih ušla, a ja bez pregovora to i činim. O Gospode, u šta se ovo upuštam?
„Sada mi odgovori!" Okrećem se ka njemu sa raširenim rukama, a on zatvara vrata i uzdiše.
„Ako te nije briga, zašto bi ti onda bio problem da dođeš?", hladnokrvno me pita dok meni pred očima svjetluca onaj uplakani Harry koji mi govori da me voli te da bi sve dao da se danas ženi sa mnom, a ne...njom.
„Da dođem? Zašto bih ja kog vraga dolazila na tvoje vjenčanje?!"
„Zato što smo poznanici."
Odgovori su mu previše jednostavno izgovoreni dok ja trošim posljednje atome snage da uopšte opstanem na nogama.
Alkohol je definitivno zaslužan za sve ono od noćas. Sigurno se ničega i ne sjeća.
„Poznanici?! Harry mi smo neprijatelji!"
„Nismo morali biti."
„Ma nemoj?! Normalno ti je da se nakon svega što si mi učinio i rekao ja ponašam kao da smo poznanici koji bi trebali jedni drugim ići na svečanosti?! Na vječnanja?! Ti si lud!"
Vrtim prstima iznad glave, a on koluta očima sa leđima prislonjenim uz vrata. Unatoč svom uobičajenom uzdržanom stavu, čini mi se da je nervozan.
„Ti me zoveš istrošenom igračkom, a ja bih trebala da ti dođem na vjenčanje i čestitam ti?!" Nasmijala sam se sa izrazom lica koji se nikako ne slaže uz to te okrenula oko sebe. „Stvarno sam bez komentara..."
„Ne pričam o tome...i uostalom, ako me već smatraš bezosjećajnim gadom, zašto te takvi gestovi čude od mene?", pita me i ja odjednom želim da ošamarim samu sebe.
„E pa vidiš, i ja se to pitam. Prosto sam trebala da sve to spalim isto kao što sam i tebe iz svojih misli i provedem ostatak dana u miru, a ne da ovako sebi dižem pritisak na tristo ranim jutrom."
Krenula sam ka vratima od kojih se još uvijek nije odmicao.
„Miči se!"
„Da si me zaista spalila iz misli ne bi sada bila ovdje. Da možda nisi jednostavno željela da me vidiš, a pozivnice iskoristila kao sredstvo za zamazivanje istine?"
Nasmijala sam se na to pitanje, ali isto tako isto to zabrinuto upitala samu sebe. Pa nije valjda da sam pukla do te granice?
'Granice su već odavno iza tvoje puknutosti.'
„Naravno da nisam."
„Nekako ti ne vjerujem.", značajno mi govori dok pogledom prelazi preko mog lica, a ja uzdišem, stavljam ruke na kukove i okrećem glavu na drugu stranu.
„Šta hoćeš Harry?"
„Ti mene pitaš u mom stanu na dan mog vjenčanja nakon što smo se zvanično pozdravili?"
E sad sam zaista s ispala tupava.
Glasić značajno podiže obrvu sa mulskim izrazom lica.
„Pa ti ono očito nisi smatrao zvaničnim pozdravom dok si mi poslao pozivnice za to tvoje vjenčanje." Posebno sam naglasila ono 'tvoje' baš kao što je on maloprije 'mog'.
„Pozivnice sam poslao neki dan.", mrmlja, a ja tek tada shvatam da se on ipak sjeća nečega od sinoć...nečega ili svega? Juh...
„Kakve to veze ima? Sada si kao bolji? Ono od sinoč je vjerovatno bio naknadno isplaniran scenario i pridodati nivo u tvojoj prokletoj igri koja mi se više gadi i koje mi je na vrh glave i zbog koje ćeš da me dovedeš do ludila!"
Par trenutaka samo ćuti, a ja sve čekam da potvrdi svoje sinošnje riječi kojima me je uvjeravao da njegov dolazak nema veze sa igrom...Ipak, to se ne dešava i on ostaje u svom 'stay cold' izdanju.
„Ja ću za nekoliko sati već biti oženjen čovjek i neće biti potrebe za igrama."
„Kao da to tebi nešto znači."
„Koje?"
„Vjenčanje."
„Naravno da znači. Oženiću ženu koju..." Zaustavio se, a ja sam gotovo prestala da dišem od novonastale knedle.
„Koju voliš?", pitam u očajnom pokušaju da ostanem prizemna, a on trlja usne i klima glavom.
„Da, koju volim."Grubo sam cijelom dužinom kažiprsta počešala prostor između nosa i gornje usne te se još više ispravila kako ne bi mogao da primijeti posljedice koje je njegovo priznanja ostavilo na meni.
„Nadam se da te ženidba neće sputavati u daljem razvijanju glumačkog talenta jer ti zaista inzvanredno ide." , govorim mu sa stegnutim grlom i jedva uspravno postavljenom glavom, a on skuplja obrve i kači palčeve za zakačke za kaiš na pantalonama.
„Kako misliš?"
Prolazim rukom kroz kosu i vježbam samokontrolu.
„Mislim na to kako bih, da ne znam za tvoju bezosjećajnost, sinoć skoro pa povjerovala u tvoje riječi."
Krenula sam da pokušam da mu dam do znanja da želim da izađem zbog čega bi on trebao da se i pomakne, ali to naravno nije učinio.
„Na koje riječi tačno misliš?"
Zakolutala sam očima na silu se ironično smijući.
„Kao da se ičega sjećaš."
„Pa hajde podsjeti me."
Nakon svakog kratkog zahtjeva stiska usne i grči ih kao da sam sebe suzdržava...od nečega.
„Zašto bih? Da bi mogao trijezan da mi se ismijavaš jer sam te slušala? E pa da znaš da sam bila primorana jer si se kao kruška srušio pred moja vanjska vrata i nisi želio da makneš!"
„Neću ti se ismijavati.", zvuči iskreno, ali ja na to već odavno ne padam.
„Ma da..."
„Obećavam da neću."
Podiže ruke i širi i, a ja se smijem...ono kad se smiješ i strah te je da prestaneš jer bi u tom slučaju mogao početi plakati...
„Znaš kad ono kažu 'Obećanje – ludom radovanje'? E pa to kao da je osmišljeno lično za tebe."
„Daj, kao da je bitno. Ionako se više nećemo vidjeti."
Iznova me nekakvo nevidljivo staklo rasjeca po svim unutrašnjim organima...nezaustavljivo je i ostavlja veoma bolne rane.
„To si i sinoć rekao."
„Ponovo zaboravljaš da si ti ta koja je doletjela kod mene?"
Obrve su mu podignute kao i samopouzdanje pa se osjećam kao Palčica koja će još malo pa biti manja i od zjenice.
„Rekao si da me voliš. To je nešto najsmješnije što sam ikad čula.", govorim mu sa nekakvom grimasom, a on svoju ne mijenja. Stalno je statična...bezizražajna...
„Pa šta?", pita me dok sliježe ramenima, a ja kolutam očima.
„Pa ništa i ja kažem, a sad me pusti da izađem."
„Neću.", jednostavno izgovara, a ja pretpostavljam da sada želi da me pati i ismijava, onako za kraj. Sinoć nije uspio da bude u svom fazonu...izabrao je pogrešnu masku....sa suzama i osjećanjima koja njegovo srce nikada neće uspjeti da ispolji.
„Okej, želiš da mi kažeš da me mrziš, pa hajde slobodno da i to završimo pa da idem."
Odmahuje glavom i prelazi kažiprstom preko brade.
„Ne bih to nikada rekao."
„Previše je 'meko'?", pitam ga razmišljajući šta bi to moglo da bude gnusnije od 'mrzim te'. 'Ne podnosim te'? Ili u kombinaciji: 'Mrzno te ne podnosim!'
Glasić stavlja ruku preko lica i maše glavom.
„Ne, previše je lažno.", govori mi i djeluje kao da ga neko tjera na to.
„Lažno?"
Hoće kao da kaže da me ne mrzi ili šta?
„Mislim da si ti ta koja je meni rekla mnogo više laži."
„Kao da se ičega sjećaš."
Zvučim cinično, a on oblizuje usne i posebno se zaustavlja na onoj posjekotini.
„Sjećam se svega."
Nisam uspjela da prikrijem iznenađenost koja mi je zapljusnula lice i natjerala mi da razrogačim oči kao da me je neko ujeo za dupe.
„Zašto si me onda tjerao da ti govorim šta si mi rekao? Da li si uopšte bio pijan?"
„Da, bio sam pijan, ali to ne znači da sam izgubio pamćenje..."
„Očito jesi razum.", ironično govorim i skrećem pogled na stranu osjećajući se kao u nekakvoj kaši koja postaje sve vruća, a ja ne mogu da pobjegnem...da iskočim.
„Zašto misliš da je nemoguće da je sve ono što sam rekao istina?"
Gledam ga ravno u oči u kojima se ponovo zjenice šire pa sužavaju pa šire...pa sužavaju i sve tako..prisjećam se onih prvih dana kada sam za sve svoje probleme krivila časopis u kom je rubrika bila pogrešno sročena, a sada...sada je situacija toliko komplikovana i teška za podnijeti da želim da nestanem sa lica Zemlje.
„Zato što je nemoguće. Eto."
„Glupo ti je objašnjenje."
„Glup je i tvoj zahtjev...tačnije, pitanje. Naravno da je nemoguće kada govori neko ko me redovno naziva istrošenom igračkom. Imaš li ti pojma koliko me to vrijeđa?"
Ne razdvajamo poglede ni na trenutak i imam osjećaj kao da ponovo igramo neku igru koju ne spominjemo ali je telepatski stvaramo...kao da će gubitnik biti onaj koji prvo odustane...prvi skrene pogled. E pa ovoga puta ću istrajati.
„Zašto te vrijeđa nešto što ja kažem ako ti nije stalo do mene?"
Stavljam ruku preko čela ošamućena njegovim pitanjima i potpitanjima.
„Toliko si naporan da mi se živci pretvaraju u istopljen žele..."
Zakolutao je očima i blago se spustio više ispružajući noge ispred sebe. Ne izgleda kao da planira uskoro završiti ovu raspravu.
„Lijepa usporedba, a sad mi odgovori."
„Vrijeđa me zato što sam ljudsko biće, a ne bezosjećajna budala kao ti."
Pažljivo mi motri lice ali se najviše koncentriše na oči.
„Koliko se ja sjećam, onu noć na stadionu si mi rekla da ni ti nemaš osjećaje."
Dovraga, zar se sjeća toga?
„E pa eto, ti si uspio da mi ih odnekud stvoriš sa svojim....svojim ponašanjem i..." Jao, pa što mu to govorim? Pa to čak nikad prije nisam ni sebi rekla...
„Pa zašto onda misliš da je nemoguće da si ih i ti meni stvorila? Zašto misliš da je nemoguće da te...da te zaista volim?"
Njegovo pitanje mi na trenutak stvara srčani zastoj ali se brzo oporavljam ponavljajući sebi da je to samo Harry.
„Zato što se danas ženiš sa djevojkom koju voliš." Ono 'koju voliš' sam značajno izgovorila jer je on to na samom početku rekao. „A to nisam ja."
„Mogla si biti." On zvuči još značajnije te u meni stvara trnce.
„Harry, kao da bi oženio igračku.", govorim u pokušaju da bude ironično, ali na kraju, zvuči - patetično. „Vidi, ovo ne vodi nikuda. Jednostavno, nastavi da se spremaš ili šta već, želim ti svu sreću...nadam se da će ona uspjeti da zaista stvori osjećaje u tebi ako već nije.", mrmljam to preko volje i stavljam ruku na kvaku i sada samo čekam da se odmakne. „Molim te...", jedva progovaram jer sve više ostajem bez vazduha...želim da izletim napolje...želim da presanem udisati njegov opojni miris...želim prestati da ga gledam u tom odijelu u kom će danas da stane pred oltar...u kom će reći sudbonosno 'da'...u kom će da je ljubi..u kom će da se veseli...koje će mu ona skinuti za vrijeme prve bračne noći...Toliko toga u samo jednoj prokletoj košulji, pantalonama i vjerovatno sakou koji još nemam priliku vidjeti, a vjerovatno i neću.
„Pustiću te ako se zakuneš...ako se zakuneš majkom da sinoć nisi ništa slagala."
Širom sam otvorila oči i podigla pogled ka njegovom licu koje je bilo sasvim ozbiljno i previše blizu.
„M...molim?", jedva izgovaram, a on grubo prevlači zube preko dojnje usne prije nego što ponovo progovara.
„Zakuni mi se majkom da sinoć nisi slagala dajući mi odgovore na pitanja koja sam ti postavio."
„Kako....Kako se usuđuješ?", zgroženo ga pitam, a on ne djeluje previše potreseno. „Kako se usuđuješ uopšte spomenuti moju majku?!"
„I ja sam se tebi zakleo ocem..."
„I slagao jer si lupež i..."
„Nisam slagao!", iznenada me grubo presijeca u sred rečenice, a ja se na trenutak trzam zbog gromoglasnosti njegovog glasa. „Misliš da si jedina kojoj je stalo do roditelja?! Da si jedina koja ima probleme?! Jedina koja je povrijeđena?! Jedina kojoj je teško?! Jedina koja se probija kroz trnje u životu?! Jedina koja je razočarana?! E pa nisi Aurora Ottis! I meni je moj otac značio i još uvijek mi znači što ne može podvrgnuti ni tvoje neprestano ponavljanje kako nemam osjećaje! Možda nisam najbolja osoba ali imam uspomene koje me svakodnevno podsjećaju na sve što sam proživo i sve što me je natjeralo da budem ovakav kakav jesam!" Zaustavlja se kako bi uzeo vazduha, a ja ga gledam bez riječi. „Smatraj me bezosjećajnim monstrumom, gadom, kretenom, najgorim muškarcem na svijetu, nije me briga! Samo mi se zakuni da sinoć nisi nijednom slagala i pustiću te da ideš! Zauvijek!"
Zvuči povrijeđeno...slomljeno....totalno 'antiHarry'. Želim da ga ponovo napadnem ali nemam dovoljno aduta pa samo spuštam glavu i zatvaram oči.
„Zakuni se."
„Ne mogu.", govorim mu sa zgrčenim usnama i jezikom i grlom...prosto, kao da sam jeftina tkanina koja se nakon prvog pranja sužava za nekoliko brojeva. Osjećam se tako maleno i ponizno...
„Za šta si tačno lagala? Da si spavala sa njim? Da ga voliš? Da me mrziš? Da ti nije stalo što se ženim? Da bi me izbjegavala u širokom luku ukoliko bi mogla vratiti vrijeme na trenutak kada smo se upoznali? Ili da je dijete nije moje?"
U sto vragova...lagala sam sve...
„Pa...lagala sam da te mrzim...mislim, nisam toliko okrutna. Nisi mi drag, ali te ne mrzim.", govorim mu u pokušaju da zvučim nevino nakon čega jedva nekako podižem pogled ka njemu. Ispitivački i previše grubo me posmatra. „Sada me pusti."
„To je jedino što si lagala?"
„Jeste."
„Zakuni se."
„Harry?!", skviknula sam, a on je samo nakrivio glavu i nastavio da me prodorno posmatra.
„Nikad ne pokušavaj da me nadmudriš." Hvata me za kuk i pribija uz sebe. „Šta si još lagala?" Njegov hladni ton me ježi poput zimskog, nemilosrdnog vjetra. Ruke su mi prislonjene uz njegova raskopčana, ali vrela prsa pa mi te temperaturne razlike stvaraju pravu vrtoglavicu.
„Planiraš me za sve tjerati da ti se kunem?", s nevjericom ga pitam, a on klima glavom, okreće ključ u bravi ne pomijerajući se iz položaja te stavljajući ključ u zadnji džep od pantala pri čemu je morao malo odmaći leđa od vrata i još više se pritisnuti uz moje tijelo. Disanje mi je sve slabašnije i nešto mi govori da je uzaludno pokušavati otrgnuti mu se. Nikad mi ne uspijeva. „To nije nimalo fer s tvoje strane!"
„Pa nije ni s tvoje ako si mi lagala na je*ena pitanja."
Pa jao meni...Ne mogu se lažno zakleti majkom...prije bih umrla nego to učinila. Koji me je vrag ovamo donio? Je*ene pozivnice...
„Hajde...koje je sljedeća laž? Ili, možda je bolje da te pitam da li si mi i na jedno iskreno odgovorila?"
Pogled mu je izluđujući...prosto me živu izjeda..do srži.
„Zašto si se sinoć tek tako pomirio sa svim, a danas..."
„Sinoć sam bio pijan i to vrlo dobro znaš Aurora, a tvoj jutrošnji dolazak mi nekako govori da među nama još uvijek nije sve razriješeno."
„Došla sam zbog pozivnica." Pokušavam da se branim, a po izrazu njegovog lica shvatam da se sve više ukopavam.
„Toliko te je izludila provokacija od strane čovjeka kog mrziš, koji se danas ženi, ali te prosto nije briga za to jer voliš drugog čovjeka s kojim spavaš i s kojim si trudna? Nekako mi zvuči nelogično."
Ispuhnula sam, a on me je zgrabio i za drugi kuk te me pribio još više uz sebe.
„Pusti me!"
„Neću te ništa poslušati dok se ne zakuneš ili kažeš pravu je*enu istinu! Onda idi i radi šta hoćeš." Spušta lice i još više se zazuruje u moje. „Ponovo ne nosiš sjaj..." primjećuje nakon nekoliko trenutaka mrtve i ubitačne tišine i prevlači prst preko mojih usana, a ja okrećem glavu na drugu stranu. Ne mogu vjerovati da sada o tome priča. „Govori."
„Okej...lagala sam.", jedva priznajem osjećajući njegov vreli dah na obrazu.
„Na šta tačno?"
Želim da ponovo izvučem najbezazleniju laž ali sam svjesna da će onda ponovo zahtjevati da se zakunem da je to sve, a ja to ne mogu učiniti.
„Aurora, odgovori mi."
Stišćem oči i gutam preveliku knedlu dok nesvjesno noktima grebem po njegovoj glatkoj i izloženoj koži torzoa. Mogu osjetiti kako drugačije udiše i izdiše svaki put kada to učinim.
„Pa...lagala sam..." Pravim ogromnu pauzu i spuštam glavu prije nego što odgovaram sa glasom koji više nego ikada nije bio ni nalik mome. „Na sve..."
Nastaje tolika tišina da mogu čuti kako mi srce pumpa uzavrelu krv koja mi previše brzo kola po tijelu i prži ga jednako kao i vazduh sakupljen u kupoli kojom smo ovaj nesnosni, ali opet neodoljivi dečko i ja ograđeni.
„Na sve?" Ono 'e' izgovara toliko promuklo da u svoj toj muci želim da se nakašljem za njega. Klimam glavom svjesna da sada nema ni vraćanja nazad, ni bježanja...jednostavno, tu sam gdje sam i neću maknuti dalje dok se ne izdešava sve što je očito...suđeno? Ponovo, kao igra. Ne možeš je završiti ni preći na sljedeći nivo dok ne savladaš svaki pojedinačno.
Odjednom, ruke mu labave i naglo me puštaju, a ja se odmah odmičem unazad kao da sam ispala iz te začarane zone...kao da su dva magneta odjedanput okrenula jedan drugom iste polove.
Pogled mu je prikovan za pod, izraz lica nedokučiv, a ruke samo onako obješene prije nego što ih podiže i preklapa njima lice. Želim nešto reći jer se ponovo osjećam užasno i, što je još gore, krivom za sve. Trebala sam odmah reći istinu i....
'A da si jednostavno ostala jutros u prokletoj kući?', zdrav razum me drsko i prijekorno pita, a ja uzdišem. Sad je gotovo. Srce mi je u grlu...nisam bila spremna za ovo, samo sam mu željela baciti proklete pozivnice u lice, ali...očito je da imam problema sa kontrolisanjem situacije.
„Dijete je moje?" I naravno, izvlači ono najopasnije, najosjetljivije i najneizbježnije pitanje, a ja klimam glavom iako znam da me od šaka ne može vidjeti. „Aurora odgovori mi!", odjednom se brecnu na mene i skloni ruke, a ja se trzam i pokušavam staložiti.
„Jeste...dijete je tvoje...", drugi dio toliko mrmosim da ni sama sebe ne razumijem, ali znam da mi to nikako ne pomaže. Ništa mi ne može pomoći u ovako zapetljanoj stituaciji u kojoj sam najgori čvor napravila, naravno, upravo ja.
„I?!" Oči su mu toliko promijenile boju da se na trenutak plašim da sam ubačena u nekakav horor u kom bi se sada mogao pretvoriti u demona. „Kad si mi to planirala priznati?! Jesi li mi uopšte planirala priznati?! Ili si zauvijek željela onog bijednika koji nije u stanju ni da te odvuče u krevet predstavljati kao oca mog djeteta?!" 'Mog' je odjeknulo, mislim, u stanovima cijelog sprata pa i onih ostalih, a ja sam se još više odmakla unazad i prislonila dlan uz lice.
„Kao da te je briga! Sada samo ludiš jer si se sinoć tek tako pomirio sa tim, bez dodatnh maltretiranja, a..."
„Ma o čemu ti pričaš?! Pa ti si mi tek sad ženo priznala da je dijete moje!"
„A kad si ti počeo sumnjati?! Kad Harry?! Od samog početka kada si, ne znam ni ja kako, saznao da sam trudna počeo si da koristiš svaku priliku i pitaš me da li je dijete tvoje, ali nikada nisi izrazio želju da zaista znaš odgovor! Uvijek su u pitanju bile nekakve proklete predstave sa tvojim prokletim scenariom kog mi je prokleto dosta!"
Sa raskolačenim očima, napregnutim stavovima i rumenim licima gledamo jedno u drugo na popriličnoj distanci za koju se nadam da se neće smanjiti jer bih izgubila ono što mi je trenutno najviše potrebno. Prisebnost.
„Kako možeš reći da nisam izrazio želju?!" Lice mu je prožeto različitim emocijama od kojih najviše razaznajem bijes. Bijes usmjeren svom svojom snagom ka meni.
„Je li ti mene zezaš?!" Smijem se sa izrazom lica koji bi više odgovarao uplakanoj osobi pa nastavljam, „Pa ono veče kada sam došla u tvoj kabinet počeo si da me pitaš za dijete, da mi maziš stomak i radiš ostala svoja lažna sr*nja, a nakon samo nekoliko minuta si me ponovo nazvao prokletom istrošenom igračkom, grlio svoju vjerenicu i dopuštao joj da mi se hvališe sa prstenom i vjenčanjem! I ja takvoj! Takvoj, osobi da kažem da je otac mog djeteta?! E pa izvini, ali nije mi padalo na pamet! Ne bi mi ni jutros da me nisi primorao na najjadniji mogući način! Oduran si i sve i da si trista puta napravio ovo dijete", polažem ruke na stomak, „nikad ti neću dopustiti da budeš dio naših života!" Plaši me vlastiti jezik, vlastita smjelost, a još više i Harryev stav koji postaje sve gori, a sada mi je i još bliži.
„Molim?! Na to nemaš pravo Aurora!" Prijeti mi sa prstom i zaustavlja se ispred mene, a ja jedva gutam zapelu pljuvačku. Adrenalin mi puca po tijelu i čini ga sve naježenijim i uzbuđenijim. Ne mogu vjerovati da sam mu priznala.
„Itekako imam!"
„Nemaš!"
„E pa ni ti nisi imao pravo da mi uništiš život, a to si svejedno učinio!" Udarila sam ga dlanom po prsima, a on je samo nastavio da zuri u mene.
„Nije vrijeme za spominjanje igara Aurora!" Vilica mu je stisnuta kao i zubi, vene na vratu i previše izražene, a rumenilo u licu sve izraženije. Prosto, kao da bi mogao pući.
„Ko ih spominje?! Ja pričam i o ovom djetetu Harry! Zar misliš da sam ga planirala?! Zar misliš da hoću da budem devetnaestogodišnja majka i to samohrana?! Nemoj misliti da sam te ikada, i prije nego što si mi sasvim pokazao svoju odurnu mračnu stranu, smatrala da si sposoban za nešto ozbiljnije! Pa čovječe, ja nisam čak željela ni da mi budeš prokleti dečko!" Propinjem se na prste i unosim mu se u lice, a on počinje sve otežanije da diše.
„Pa ako ti toliko smeta zašto ne pobaciš?!", pita me i zatim ponovo nastaje zatišje u kom ja preživljavam čitavu vulkansku erupciju koja se potajno odvijala u mom tijelu. Ne znam zašto su me, kada već znam kakav je, te njegove riječi pogodile, ali jesu...moraju kada pomislim na sinoć, kada pomislim kako se Itan odmah ponudio da bude otac tom djetetu iako ja čak nisam ni zaljubljena u njega, a oboje znam da neću ni biti, a onda je tu Harry koji me sada pita zašto ne pobacim iako je zvanično otkriveno da je on pravi otac...
Vilica mi je počela drhtati i željela sam da se maknem odatle prije nego što počnem da plačem jer sada jednostavno osjećam potrebu za tim. On ne želi da se to dijete rodi, a kamoli da ga poželi držati u naručju...jednog dana. Zato je i bio uporan sa raspitivanjem...želio je da je obavim abortus dok je vrijeme?
„Ti si...ti si jedan.." Ne mogu da pronađem dovoljno okrutne riječi, a on zatvara oči i prolazi rukom kroz kosu.
„Nisam tako mislio..."
Mislim da je prošlo jedva nekolika trenutka otkako je ono izgovorio ali se ja osjećam kao da sam godinama bila prinuđena slušati njihov eho koji mi je odjekivao ušima.
„Nisi tako mislio? E pa jesi Harry." Glas mi drhti i više nisam u stanju da pričam kako treba, a kamoli se derem. On ponovo otvara oči i spušta ruke.
„Kunem ti se da nisam..."
„Jesi Harry! Ali ne moraš da se opravdavaš jer nisam nimalo šokirana. Neću pobaciti to dijete jer želim da ga rodim, želim da imam uz sebe nekoga ko će cijeniti to što sam se borila za njega bez obzira na sve budale kojima sam bila okružena. I ne, ne moraš osjećati nikakvu obavezu, ne želim to kao ni alimentaciju. Samo te preklinjem da se ideš ženiti i odletiš što je dalje moguće pa da te više nikada ne vidim!"
„Aurora...", mrmosi dok prstima trlja oči, a ja razmišljam o tome kako da uzmem ključ iz njegovih pantala. „Izletjelo mi je..."
„Nije!"
„Jeste! Prestani uvijek okrećati situaciju u onom smjeru koji tebi odgovara!", iznenada me optužuje, a ja pravim zbunjen izraz lica.
„Molim?"
Stavlja ruke na prsa i krivi se ka meni.
„Ja sam taj koji bi u cijeloj ovoj situaciji trebao biti ljut jer mi nisi rekla da si trudna sa mnom, a ti sve izvrneš tako da na kraju ponovo ti ispadaš žrtva! Znam da sam te povrijedio i znam napamet sve zbog čega imaš pravo da me mrziš, ali se barem samo danas ogradi na trenutnu situaciju i prihvati da si ti ta koja je pogriješila!"
Smijem se i mašem glavom.
„Iskreno, osjećala sam krivicu, ali sada više ne! Ne nakon što si me pitao zašto..."
„Ma izletjelo mi je! Je*emu Aurora, izletjelo mi je! Ljut sam, shvati, a ti samo nadolijevaš ulje na vatru! Ako se ne sjećaš, počela si me okrivljivati da sam ti napravio dijete koje ne želiš i onda sam prosto izvalio za takve slučajeve najučestaliju soluciju što ne znači da želim i da bude izvršena!"
E pa evo šta on radi...sada ispada da ja ne želim dijete.
„Naravno da sam to rekla jer nikada nisam imala ni dečka, a odjednom sam se probudila trudna sa osobom koja se u slobodno vrijeme igra sa mnom i to na najgori mogući, samo njoj znani, način! Kako bih se ja trebala osjećati?!"
Glasić se odjednom počinje smijati i još više me dekoncentrisati.
„Nismo to predvidjeli, okej?", Harry me nakon nekog vemena nešto smirenije pita, a ja škiljim i pratim ga pogledom dok nervozno kola po hodnjiku.
„Ma nemoj? A tebi je deset ili dvadeset tri godine?"
Mršti se i okreće glavu ka meni, a ja napokon dobijam priliku da ga pitam ono što me izijeda otkako sam čula 'Čestitam gospođice Ottis, trudni ste'.
„Kako je uopšte moguće Harry da sam trudna? Samo mi to reci! Kako?!"
Naslanja se leđima uza zid i saginje tako da je rukama oslonjen na koljena dok me onako odozdo posmatra tamnim zelenim pogledom.
„Šta, nikad nisi učila biologiju u školi?", pita me sasvim ozbiljno iako znam da je to još jedna u nizu provokacija što me gotovo tjera da u očima uključim centrifugu. Jednom zakolutati očima na to nije dovoljno.
„Jesam, učila sam i nećeš vjerovati tamo su se spominjala i nekakva kontraceptivna sredstva za koja ti očito nikad nisi čuo!"
Okreće glavu na drugu stranu u 'neću to ni da pokušavam prokomentarisati' smislu, ali ja inatna, kakva i jesam, itekako hoću što u ovoj situaciji i nije toliko suludo.
„Hajde Harry prestani se praviti glup! Zašto nisi ništa koristio?! Ili zaista hoćeš da ti malo pojasnim?! E pa vidiš imamo više vrsta, ali muškarci najčešće koriste kondom! Treba li ti ga opisati?!"
Ponovo vraća pogled na mene sa nekakvim nedokučivim izrazom lica i uspravlja se u potpuno stojeći položaj dok mu se usne razvlače u nekakav tajanstveni smiješak. Nisam baš sigurna da se smije samo mom pitanju...ponovo nešto tu ima...ponovo nešto krije.
„Šta je smiješno?"
„Ništa..." Vraća ozbiljan izraz lica te uzdiše. „Omaklo mi se, okej?", pita me, a ja se po ko zna koji put otkako sam ga upoznala, smijem od muke.
„Omaklo? Ma daj, ne pravi se lud! Kao da sam prva s kojom si spavao! Sigurna sam da ne bi ni za tri dana uspio sve da ih nabrojiš!"
Zaustavlja se ispred mene sa rukama u džepovima kao da čeka da postavim ono glavno pitanje pa da završimo s ovim. Za to vrijeme, djeluje nekako ponosno na to što ga ja smatram toliko iskusnim muškarcem da mislim da je nemoguće da mu se omaklo. Naravno da se nije omaklo.
„Koliko puta nisi koristio zaštitu?"
„Dva.", odmah odgovara, a ja podižem obrve. „Zadnja dva puta."
Nisam sigurna da li mu mogu vjerovati, ali kao da je više i bitno. Dovoljno bi bilo da mi je priznao za jedan put.
„Zašto?"
Sliježe ramenima i oblizuje usne.
„Jednostavno sam želio...želio sam da te bolje osjetim."
Čak i sa udaljenosti mogu da vidim zelene iskrice u njegovim očima...Ne znam da li je odjednom postalo užasno vruće ili sam se ja jednostavno zarumenila, ali sam brzo vratila stari stav i nastavila hladno razmišljati.
„E pa vidiš gospodine i za to postoje načini..."
„Sad je gotovo.", naglo prekida raspravu i ponovo mi okreće leđa, a ja više ne znam ni gdje se nalazim.
„E pa čini mi se da je tek počelo i to sa povećanjem mojih kilograma."
Prolazim rukama kroz kosu koja se pri korjenu itekako oznojila. Nervozna sam...
„I šta sad?", napokon pita nakon što se okreće ka meni, a ja jednostavno sliježem ramenima.
„Ništa. Rodiću dijete, a ti idi gdje si i zamislio i bolje osjećaj Chloe.", sarkastično mu govorim, a on škilji i prožima me pogledom.
„Neću da on glumi oca tom djetetu."
Mrtav je ozbiljan i znam da to zaista misli jer ne podnosi Itana.
„Zašto ne bi?", izazivam ga, a on ponovo počinje da vraća onaj stav koji je naglo nestao pri raspravi o njegovom 'omakivanju'.
„Zato što sam mu ja otac!"
Ponovo pokazuje prstom ka sebi i pušta svoj prodorni glas, a ja shvatam da ovome nema kraja.
„Znaš šta Harry...najbolje je da idem i pustim te da se u miru spremaš.Možda jednog dana uspijemo bolje razgovarati o ovome..."
„Aurora, ne pravi se kao da pričamo o plišanoj igrački."
„Pa da je sve normalno možda bismo upravo sada i pričali o tim plišanim igračkama kao i svim ostalim stvarima koje bismo kupovali svom djetetu..." Nakon tih mojih riječi oboje naglo mijenjamo izraze lice...nekako nam mekšaju, ali znam da kod Harrya to nije iskreno. „Ovako sve djeluje besmisleno. Ti se danas ženiš Harry.", govorim mu s nekim bludnim tračkom nade da možda to više i ne želi nakon što sam mu priznala da su ono noćas sve bile laži s moje strane...ali ne djeluje kao da ću to dočekati.
„To nema veze sa djetetom."
„Ali ima s tvojom selidbom. I hajde, da ti je zaista stalo nešto bi poduzeo.", govorim mu, a on me zbunjeno posmatra.
„Poduzeo? Šta tačno? Očekuješ od mene da otkažem vjenčanje?", skoro pa sinično me pita, a ja kao i uvijek želim da prvu sebe kaznim šamarom ili nečim sličnim.
„Očito je da više ne znam šta pričam...zato ti kažem, najbolje je da idem."
Prišla sam mu i ispružila dlan.
„Daj mi ključ."
Pogledao je na ručni sat, namrštio se i stisnuo usne.
„Još ćemo razgovarati o ovome.", kaže mi i zavlači ruku u zadnji džep, a meni je skoro pa krivo što se tek tako predaje.
„Naravno, danas nije dan da razmišljaš o meni i bebi.", govorim mu vidno povrijeđeno, a on ništa ne komentariše nego mi samo spušta ključ u ruku. „Srećno Harry." Zaobišla sam ga itekako iznenađena što je sve odjednom prekinuto...cijela rasprava...kao da mu se nešto prevrnulo u glavi. Pa naravno da jeste, to se uvijek dešava. Mislim da bih poludjela nakon samo jednog zavirivanja u njegove misli. Mada opet, isto tako vjerujem da je on već bio spreman na ovakvo nešto...sumnjao je da sam trudna s njim, a ovo je bila samo potvrda i sada to i nije toliki šok..Otključala sam vrata, otvorila ih i po , vjerovatno, posljednji put napustila taj stan uz njegovo promuklo „Hvala."
---Nekoliko sati kasnije----
*I? Je li se napokon oženio?*
Radoznalost mi skače na palac te me na taj način tjera da pošaljem poruku Lauren.
„Jao, nemaš pojma koliko sam uzbuđena!", Isabel uzvikuje pored mene, a ja ne uspijevam djelovati ni desetinu srećna kao ona ma koliko se trudila. Vozimo se u iznajmljenom, moćnom autu potpuno pustim putem okruženom livadama i ne baš svježim zelenilom...sve me podsjeća na one horore gdje se žrtve voze takvim predjelima i onda nalete na kamiondžiju psihopatu. „Tako dugo nisam bila u UK i još si i ti sa mnom! Ne može bolje!"
Da, istina, nismo se vidjele, a ni mnogo čule otkako sam se vratila iz Amerike, a danas me tek tako dočeka u dnevnom nakon što sam se vratila sa fronta. Uh, pardon, iz Harryevog stana.
„Ujna će sigurno biti oduševljena kad te upozna jer sam joj mnogo pričala o svojoj divnoj i preslatkoj cimerici sa internata."
Nisam baš oduševljena tako naglim odlaskom na nekakvu farmu, ali imam osjećaj da će mi biti lakše ako se što je dalje moguće udaljim od grada i svega vezanog za njega...
„Zašto si tako snuždena? Zar nisi srećna što se ponovo možemo družiti na par dana?"
„Jesam naravno samo mi je sve nekako iznenada."
Izvlačim se.
„Oh, pa javila bih ti prije ali sam željela da to bude iznenađenje, a kako sam ovamo poslana striktno u posjetu kod ujka i ujne, morala sam da nešto iskombinujem kako bismo se što više družile."
Nasilu se smiješim i klimam glavom, a ona i ne navaljuje previše na to nekakvo veselje s moje strane jer je navikla na tmurnu Auroru. Uvijek kažem, ne razumijem zašto se jedna popularna djevojka poput nje ikada željela družiti sa mnom.
Napokon, stiže mi odgovor i ja se automatski trzam.
„To se s nekakvim slatkišem dopisuješ?", Isabel me zadirkuje, a ja otvaram poruku kao da je u pitanju smrtna presuda.
*Jeste.*
Oženio se...to je to...
Zatvorila sam oči i duboko uzdahnula što je bilo gotovo pa nemoguće jer mi je nekakav mač stajao duboko zariven u prsa. Ponovo mi stiže još jedna poruka, a taman što sam ponovo spustila pogled ka ekranu, na njemu je završila nenajavljena suza. Dovraga...
*Kako se osjećaš?*
Daj Lauren, ne prisjedaj mi na muku.
*Okej. Ne vidim razlog da se osjećam loše.*
Brzo sam poslala poruku od samo osam riječi, a više od hiljadu laži i bezvoljno naslonila glavu na prozor pri tom nesvjesno mazeći stomak...
Nakon duže vožnje smo napokon stigli na tu farmu od Isabeline rodbine gdje nas je dočekao stariji par koji se naravno prvo pozdravio sa njom. Ja sam stajala po strani i vjerovatno izgledala kao neka paćenica ali me nije bilo briga. Već sam počela da gledam oko sebe i tražim način da se sakrijem u nekakvu rupu i plačem cijeli dan. Osjećam ogromnu potrebu za tim.
„Hej draga, Isabel mi je mnogo pričala o tebi.", napokon se neko obraća i meni, a ja se samo predstavljam i rukujem bez nekakve prevelike pristojnosti i velikodušnosti.
Oženio se...
U sobi namijenjenoj samo za mene sam ostavila nekolike stvarčice koje sam ponijela i zavalila se na krevet govoreći Isabel da se osjećam zaista loše ali nije djelovalo kao da je to previše zanima jer je samo željela da pričamo i pričamo i pričamo...malo je hvalilo da skočim na nju i počnem da se tučem kao manijak jer bi me, čini mi se, ispraznilo.
Nemam pojma da li je vrijeme uopšte prolazilo ili je sasvim stalo, ali ja sam imala osjećaj kao da sam u nekakvoj začaranoj masi osjećaja koja ne planira da me tek tako pusti.
„Hajde da malo prošetamo.", Isabel inzistira nakon što je, poslije više od sat vremena, uvidjela da više djelujem kao mrtvac nego živo biće, a ja nemam snage ni da se bunim. Samo kao programirana ustajem, izlazim, klimam ili odmahujem glavom kada je to potrebno...prosto, kao da više nisam živa. „Ovdje zaista ima mnogo prostora mada možda ne djeluje tako. Nisam ni ja dugo bila pa ćemo morati zajedno sve da istražujemo."
Njen zarazni smijeh i nakrivljene široke crne obrve me gotovo tjeraju da se nasmiješim ali ne uspijevam. Ponovo sebi ponavljam jedno te isto...
Oženio se.
„Amanda mi je rekla da posljednjih dana imaš nekakav grip pa ti za sad opraštam na ćutljivosti ali te molim da što prije ozdraviš jer ne volim te vidjeti ovakvu! Želim da mi svašta pričaš!"
Drma me po ramenu, a zatim grli, što je učinila barem 3o puta u posljednjih sat vremena.
„Ujutru ću biti bolje." Tješim i nju i sebe, a zatim duboko udišem svježi i čisti vazduh koji bih voljela da ima sposobnost da pročisti i moje misli...pa i srce...
„Pričekaj me tu, idem u garažu da nam pronađem neke gumene čizme, ima previše blata.", govori mi i udaljava se, a ja ostajem na sred nekakvog putića kao nenormalna. Pa i jesam...
Spuštam se u čučeći položaj i obaram glavu pod pritiskom mnogobrojnih ružnih stvari kooje me zasjedaju sa svake strane.
Oženio se.
Zaista je gotovo...
Kao da će ga sada biti briga i za mene...i za bebu...jednostavno, zato je danas tek tako i završio razgovor o svemu. Mislila sam da će biti gore, da će da me na kraju zagrli, prisloni uz sebe i kaže mi da nema šanse da oženi Chloe...da želi da do kraja života bude uz mene i to malo nerođeno biće...da samo nas voli...mislila sam da će me možda milovati po stomaku i govoriti mi sve te slatke stvari koje mi je potrebno da čujem.
Umjesto toga, on je samo slegnuo ramenima i rekao da ćemo već nekad razgovarati o tome.
Nije mu bitno. Naravno da nije.
Taman kada sam pomislila da ću povratiti jer mi se nekakva kiselina počela peti uz grlo začula sam kako cijelu ubitačnu tišinu ubija zvuk koji je postajao sve glasniji. Zbunjeno sam podigla glavu i ugledala auto..zapravo dva....kretali su se ka meni i to neumjerenom brzinom pa sam brzo ustala i sklonila se u stranu ali je prvo zakočilo i prije nego što su stigli do mene.
„Šta..."
Ne uspijevam biti ni dovoljno zbunjena jer u sljedećem trenutku vidim kako iz auta sa zatamnjenim staklima izlijeće...Chloe? Mrštim se i pokušavam shvatiti šta se dešava, a ona sva rasčupana, uplakana i izbezumljena, bosa u vjenčanici koja je na nekoliko mjesta isprljana i uništena ide prema meni
i nešto mi govori ali ja ne uspijevam da je razumijem. U to se zaustavlja i ono drugo auto, a iz njega izlijeću Harry, Lauren i Liam dok prvo naglo kreće u rikverc i maksimalnom brzinom se gubi iz vidika.
„Aurora!", Harry se dere dok trči prema meni, a ja haotično prelazim pogledom na sve strane dok napokon ne vidim Chloe koja podiže ruku sa pištoljem i upire ga ravno ka meni, tačnije mom stomaku. Ukočeno tijelo mi biva obuhvaćeno Harryevim ali...već se začuo prvi pucanj.
(pretpostavljam da sad svi mislite kako je chloe nakon vjenčanja saznala da je Aurora trudna sa Harryem i prevrnula pa krenula da je ubije kako bi zadržala muža samo za sebe ali nije tako, hahah, u sljedecem nastavku ce sve biti objasnjeno)
YOU ARE READING
ICE by:LoRa Styles
Teen FictionICE by LoRa Styles:* Pricu je napisala Lora Styles. Prica se nalazi na facebook stranici 'Ljubav je kad ti kazem da te volim vise od One Direction' ja je samo kopiram ovde.
