Usne mi gore i nisam sigurna da li zbog upravo izgovorenih riječi...Harryevog daha koji dopire iz u čudu rastvorenih usana...ili zbog tako bliskog dodira sa njim? Mislim da se upravo oko nas uvija nekakav neobični i neopisivi, nevidljivi tornado ispunjen našim emocijama, mislima, strahovima i...svime što nas proganja, ne samo od trenutka kada smo se upoznali nego i svih prethodnih godina...njegova razočaranost ljubav i moja u život. Tu su vjerujem i mnoge druge tajne koje mi njegovo srce možda nikada neće otkriti, ali bih na neki čudan način voljela da u mene s vremenom stekne dovoljno povjerenja da mi kaže i to. Sve se možda odvija prebrzo ma koliko to ironično zvučalo s obzirom da sam već i trudna, a još nismo čak ni rekli jedno drugom da smo dečko i djevojka. Zapravo, nešto manje šokantna je i činjenica da sam mu upravo izjavila ljubav. Da, učinila sam to i za sad ne planiram žaliti osim ak me on ne natjera na to.
„Ro?" Uopšte ne mijenja položaj usana tako da moj nadimak služi kao spona preko koje ću da shvatim koliko je zapravo iznenađen. I ja sam.
„Nemoj ništa govoriti." Osjećam se previše uzburkano i možda čak i postiđeno...nikada nikome nisam izjavila ljubav.Dobro, možda jesam mami kao mala, ali...ovo je drugačije. Potpuno.
„Kako to misliš? Ozbiljna si?"
Lice mi je u njegovim rukama, a usne su nam odvojene tek toliko da kovrdžavi dobije šansu i progovori kako treba. Ne znam da li misli na ono 'volim te' ili zahtjev da ništa ne govori. Nekako osjećam da ovo drugo nije ni čuo. Klimam glavom zagledana u njegove usne u čijem nivou mi i jesu oči na šta se njihovi uglovi blago i nekako s previše nevjerice izvijaju.
„Ali...kako?"
To definitivno nije nešto što sam očekivala pitati i zasigurno nije ni uobičajeno pitanje koje dečko u ovakvim trenutcima postavlja djevojci, ali hajde. Kod nas je sve nastrano.
„Ne znam..samo šuti."
Glava mi je u sljedećem trenutku zabijena u njegove grudi i prosto se osjećam kao u 1000D filmu dok osjećam titranje njegovog torzoa pod pritiskom smijeha.
„Zašto se smiješ?"
Nije valjda da je i ovo nekakva igra? Sada će me do kraja života ismijavati što sam ponovo nasjela i još mu izjavila ljubav? Odobrena panika koja itekako ima dovoljno čvrstu podlogu i motiv počinje da struji cijelim mojim tijelom, a umjesto da nešto poduzmem, samo kao napola mrtva ostajem prilijepljena za njegovo tijelo. Nemoj me ponovo razočarati Harry....
„Ja..nekako nisam siguran da si...sigurna?"
Zvuči jednako rasijano kao i ja pa mi je lakše dok mi se kroz uši provlači dovoljno dobar odgovor. Ne ismijava mi se. Ipak, strah još uvijek vlada mnome. Kao da mi je zdrav razum počeo prekovremeno raditi.
'On je već odavno dobio otkaz draga moja.'
Harry mi rukama pomijera glavo tako da ga moram pogledati. Pogled mu je previše nedokčiv i prosto, mislim da bi mi trebalo duže da ga dešifrujem nego bilo kom istraživaču novootkriveno pismo. Što me duže gleda – obrve mu sve više plutaju jedna ka drugoj.
„Zašto si tako blijeda? Ako si požalila..."
Odmahujem glavom i spuštam pogled oblizujući usne zaslađene jagodom.
„Nisam požalila, samo..."
„Samo?"
Tapkam u mjestu i kao da ne shvatam da još uvijek stojim na Harryevim stopalima.
„Samo sam se uplašila."
Još više spušta glavu kako bi mi mogao bolje vidjeti i oči i cjelokupno lice. Djeluje zabrinuto, a sa mog srca polako počinje da se sapira sumnja pa ponovo ostaje samo ona ustreptalost usljed koje s vremena na vrijeme ne mogu da se prestanem smijati.
„Čega?"
Tihi glas mu je poput melema za uši.
„Pa toga da ćeš...ponovo..."
„Šta Ro?"
Plašim se izgovoriti to do kraja jer ne želim ponovo pokrenuti nekakve svađe, ali kada sam već počela....sada je gotovo.
„Pa, mislila sam da ćeš mi ponovo reći da je sve bila laž...da si samo želio da me natjeraš da te zavolim i kažem ti onakvo nešto."
Nastaje tišina popraćena njegovim statičnim zelenim pogledom...primorana da polažem svu nadu i strpljenje u njega...njegove oči. Primjećujem tamnije, maslino zelene ivice dok ka unutrašnjosti sve postaje mnogo svjetlije i neobičnije....mogu vidjeti čak i nekolike pjegice.
„Ro..."
Obara pogled i glavu te zatvara oči, a ja se osjećam kao da sam trgnuta iz sna. Sve do tada sam vodila nekakve svoje poslove i fantazije duboko u zelenilu koje prosto oduzima dah.
„Mislio sam da smo prevazišli to."
Ponovo vraća pogled na mene, a one tamnije ivice kao da su proširile svoj obim. Nije mi svejedno.
„Pa, jesmo...mislim...cijelo to pomirenje se izdešavalo u posljednja možda 2h. Moraš shvatiti da mi je čudno prelaziti preko svega toga tek tako. Ne znam za tebe, ali ja nas još uvijek ne mogu zamisliti kao par...kamoli kao...roditelje." Kao i uvijek, samo jedna sekunda i jedna riječ su dovoljni da mi kroz cijelo tijelo prostruji jeza. „Mislim da ćeš mi morati dati malo vremena da steknem potpuno povjerenje u tebe." Iskrenost možda i nije uvijek dobra, ali u ponekim situacijama je neminovna. Ovo je čist primjer.
„Samo hoću da znam da li si ono zaista mislila i onda više neće postojati nijedna prepreka za nas."
Iako djeluje mirno, mogu da osjetim izrazitu usplahirenost u samoj unutrašnjosti njegovog tijela. To s vremena na vrijeme ispliva i na površinu, a izražava se kroz blage trzaje.
Po glavi premotavam sve prilike i neprilike koje smo doživjeli, preživjeli i pokušali zaboraviti...sve to mi se čini kao neoboriv dokaz protiv moji riječi, ali samo jedan preskok otkucaja srca je dovoljan da me otrgne odatle i dovede pred istinu. Voliš ga Aurora.
Stegnuta devojka koja prvo deset puta nešto ispeče pa ga kaže i milion puta o nečemu razmisliti pa onda to učini, kakva sam ja, nikada ne bi uradila ono što upravo planiram. Bez razmišljanja klimam glavom.
„Da Harry, volim te ali ne očekuj od mene da ti to prečesto govorim jer se osjećam...kao da padam bez aviona, a padobran mi je zaglavljen."
Ima onaj osmijeh pri kom ne želi da razdvoji usne iako one umiru za tim sve više se grčeći i izvijajući. Rupice su mu sve dublje. Iz perspektive koju ja imam to djeluje očaravajuće.
„I ja ću pokušati da se naviknem na tvoja šašava poređenja."
Kolutam očima i zagrizam usnu i previše polako je ispuštajući tek za nekoliko trenutaka koje smo oboje proveli gledajući jedno u drugo kao da nas je sama zvijezda padalica spojila nakon pedeset godina.
„Očekivala sam da ćeš reći I ja tebe, a ne takvo nešto."
Zvučim kao dijete koje se buni na varanje u žmurci na šta se Harry smije i toliko pribija lice uz moje da na trenutak ostajem bez dovoljne količine vazduha. Ili je to samo...ljubav?
„Volim i ja tebe Ro. Samo...još uvijek ne mogu da vjerujem da si to rekla."
„Ni ja....i uostalom, nisam to samo rekla da bih rekla nego zato što to i osjećam."
Uh, uhvatila me zabrinjavajuća sentimentalnost.
„Učinila si me najsrećnijim muškarcem na svijetu."
Topim se pod njegovim riječima ali svejedno ne mogu da držim jezik za zubima. Pluća me preklinju da se obuzdah, ali ja uporno neprestano udišem zaboravljajući na izdisanje. Želim osjetiti svaki miris kojim je ispunjena orbita oko tog dečka. U kojoj se ja upravo nalazim.
„Ponovo te gluposti iz knjiga."
„Upravo pokušavam da se ne držim njih i suzdržavam se da te podignem u vazduh i zavrtim."
Po glasu mu osjetim koliko je uzbuđen i sreća, ali svejedno to ne pokazuje dovoljno. Mislim da je u pitanju ona njegova zatvorenost kao i led koji mu ne dopušta da ga se oslobi do kraja. Možda jednostavno nije navikao pokazivati osjećaje? Ili se plaši da će ponovo biti samo prolaznost za nekoga kome nije dovoljno stalo do njega.
„Eto vidiš. Ljudi kao da se moraju držati određenih glupih pravila."
„Ja se moram držati tebe."
Ruke mu smanjuju obim kako se sve više obamotavaju oko mog struka koji kao da bi svakog trenutka mogao da se prelomi, ali me ni tada ne bi bilo briga.
„Nemoj promijeniti mišljenje....molim te."
Šapuće sa usnama prilijepljenim za moje, a ja sve više grčim nožne prste na taj način ga vjerovatno bodeći u stopala.
„Neću, samo mi nemoj dati povoda za to."
Ništa ne odgovara što me zabrinjava pa njegov iznenadni i strastveni poljubac prihvatam kao potvrdan odgovor. Nokti su mi toliko zariveni u srž njegove kovrdžave i tamne kose da ne znam ni da li ih više mogu izbaviti. Bez obzira na to, naša tijela postaju jedno i usne kao da se ne planiraju više nikada rastaviti. Na kraju ipak bivam podignuta na sudoper na šta sam negodovala proizvođenjem zvukova na koje se Harry i nije toliko obazirao. Samo je odvojio usne od mojih kada smo morali da dođemo do daha i pogledao me zadihan i pomalo rumen. Pretpostavljam od moje kose koja nam obojema stvara zagušljivu atmosferu. I ja se osjećam kao da gorim.
„Ne želim te ponovo izgubiti Ro....mada te nikada nisam ni imao kako treba, zar ne?"
Sklanjam mu bespotrebne pramenove sa lica i upijam njegove riječi koje mi ulaze u vene i nastavljaju putem krvi tutnjati cijelim tijelom.
„Sada me imaš."
Osmjehujem mu se, a zatim ostavljam poljubac na vrh njegovog nosa na šta se on smije i ljubi me u bradu usnama koje su toliko vlažne i vrele da me odmah obuzima znoj popraćen trncima koji se poput vodopada slijevaju duž kičme.
„Imam te..." Potvrđuje moje riječi kao da nije toliko siguran u njih nakon čega me još jednom ljubi u sam ugao usana i zatim spušta lice ostavljajući me u prvim trenutcima zbunjenu. Ta zbunjenost je posramljeno nestala u trenutku kada sam shvatila šta radi. Zagrće mi majicu i vrhom nosa počinje prelaziti preko stomaka. Oči su mu skopljene na poseban način koji nisam imala prije prilike vidjeti. Trepavice mu trepere poput leptirovih krila.
„Tvoja mama me voli.", izgovara prije nego što izluđujuće nježnoo prislanja usne na moj s obzirom na stanje u kojem se nalazim, zategnutu kožu koja kao da puca usljed toga kao i upravo izgovorenih riječi. Nakon tolikov vremena, napokon mogu mirno reći da sam umorna, ali i srećna uspjela nekako da se dovučem do tog vražijeg svjetla na kraju tunela...
~~~Dan kasnije~~~
Zamišljeno miješam šoljicu bijele kafe u kuhinji dok preko dnevnog posmatram kovrdžavog dečka koji u sobi, ispružen preko cijelog kreveta, inače namijenjenog za jedno, spava poput anđela. Bijelog. Tri u jedan ponekad i nije tako loš. Prosto imaš pogled na sve.
„Sr*nje!", sikćem u trenutku kada mi se usne susreću sa još uvijek vrelom kafom usljed čega, ne baš polako, spuštam šoljicu na sudoper i stavljam dlan preko usta. Tri u jedan nekada zna biti i dekoncentrisano nastrojen.
Uza svu buku, čupavi se ne pomijera pa mogu odahnuti.
Ipak, taman što sam pomislila da je sa glasnim zvukovima gotovo, na vratima se začulo zvono. Dovraga, tek je pola 8! Ko je u ovo doba? Šta hoće? Brzo napuštam kuhinju i dnevni te ulazim u hodnjik s nadom da taj neko neće ponovo zvoniti i probuditi Harrya. Ako je neko od mojih....jao, tri u jedan definitivno nije bio dobar izbor! Dovraga, pa ne mogu nikoga uvesti u stan, a da odmah ne vidi sve. Kako ću objasniti Harryevu prisutnost?
Nemam ni špijunku. Dovraga, sama ću je izbušiti prvom prilikom.
Nervozno otključavam vrata i virim kao da sam CIA-in izdajnik kog sada svi hoće da pronađu i ubiju. Do do A! Dovraga!
„Rorić!"
Lice crnokosog dečka blista pored raznobojnog cvijeća koje drži u rukama zajedno sa bombonjerom. Dovraga, on je izašao iz Toma & Jerrya, tačnije epizode o Valentinovu, a ne knjige.
„Hej...Itane..."
Nesigurno otvaram vrata do kraja, a on ne djeluje kao da baš primjećuje moje čudno ponašanje. Uvlači me u svoj zagrljaj, a ja uspaničeno gledam po prostoru oko nas kao da tražim nekoga ko će me izvući iz ove vražije situacije.
„Sinoć te nisam mogao dobiti.", govori dok se izmiče i pruža mi ono cvijeće i bombonjeru. „To je za tebe."
„Pa hvala...mobilni sam slučajno razbila." Dok sam pokušavala ubiti Harrya...
„Oh..." Djeluje razočarano i ja razmišljam o tome kako ću i njemu i Harryu zabiti ove ruže u noseve ako mi i ovaj predloži kupovinu novog mobilnog uz pomoć njegovog novčanika. To što nisam bogatašica kao oni ne znači ni da sam siromašna djevojka sa mislima ispunjenim o maštanju da postane sponzoruša. Ja se znam brinuti za sebe. „Pa..." Čudno posmatra čas mene, čas prag, a čas moje tijelo. Stojim kao saobraćajni policajac koji želi nekome naplatiti kaznu. Mogu jedino sebi što dopuštam da dođe do ovakvih gadnih situacija.
„Uhm..."Izmičem se tek toliko da ovaj može ući i stati u hodnjik kako nas ne bi vidjeo neki komšija. Ne želim da se već prvi dan prikažem u užasnom svijetlu. Prvo me jedan muškarac dovozi i unosi mi stvari u stan. Čak se zadržao i dvadesetak minuta pomažući mi da razmjestim neki namještaj pri čemu se stvarala buka. Onda nedugo zatim dolazi drugi muškarac koji nakon nekog vremena i veoma intimne buke koju su možda čule bliže komšije napušta stan i vraća se u njega sa svojim koferima. Tu i noći. Ujutru se pojavljuje treći muškarac sa cvijećem i bombonjerom te me grli na sred vrata, a ja ga zatim uvlačim unutra. Ako je neko sve to vidjeo reće da sam prostitutka.
'Nemoj se začuditi ako počneš dobijati mušterije.'
Hajde podbadalo, začepi!
„Šta je bilo?" Itan primjećuje moju zamišljenost, ali i čudan stav koji mu daje do znanja da možda ne bi trebao sam pokušavati kročiti u dnevni.
„Ah, pa..." Spuštam glavu i češem se po potiljku pokušavajući pronaći najbolje riječi. Međutim, one se trenutno kovitlaju u bujici i nikakod a ih pohvatam kako treba. „Možda nije najbolji trenutak."
„Kako to misliš?" Mršti se i nako ne uklapa u smeđe – bijeli karirani džemper koji djeluje toliko toplo da ga priželjkujem imati u hladna decembarska jutra. Jutros je zaista svježe, a od magle se prosto ne vidi ništa.
Da mi je barem vrijeme trenutno najveć problem.
„Ne znam kako da ti to kažem..."
„Koje Aurora?"
Djeluje iziritirano mojim odlaganjem u govorenju onoga što bih trebala. Dovraga...
„Pa...Harry je tu."
Neka me ubiju svi vragovi ovog svijeta ako se usuđujem podići pogled i susresti se sa plavim očima. Upravo sam dečku koji se ponudio da bude otac djetetu koje i nije njegovo i unatoč činjenici da ja ne osjećam ništa prema njemu samo zbog svoje ljubavi i potrebe da me nekako zaštiti od boli koju mi je proiuštio pravi otac mog djeteta rekla da je upravo ovaj drugi u mom stanu u pola 8 ujutru. Stvarno me treba smaknuti.
'Pa o čemu ja pričam cijelo vrijeme?'
„M...molim?"
Glas mu je toliko čudan da je nemoguće protumačiti ga. A neka nosi vrag i tumačenje, nema ništa od toga. Ljudi postaju sve zatvoreniji i prikriveniji nekakvim plaštovima da ih je nemoguće čitati.
„Harry je tu." Govorim nešto razgovjetn ije i podižem pogled susrećući se sa blijedolikim i preočito šokiranim dečkom. Pramen mu upada u oči, ali ne čini mi se da ga planira skloniti.
„Šta on radi tu?"
Sada već djeluje razljućenije i bjesnije,a prije nego što ja uspijevam i progovoriti on me već zaobilazi i upućuje se ka bijelim vratima koja vode ka dnevnom.
„Hej!"
Pokušavam proizvesti tzv. 'glasni šapat' ali mi ne ide pa zvučim kao pokvarena frula. Nekako mu uspijevam prepriječiti put poput golmana se raširujući preko vrata. Znam da bi me u svakom trenutku mogao samo odgurnuti na stranu kao mačku, ali ne želi to uraditi.
„Šta će on tamo?"
Oko očiju mu se pojavljuje nekakva tamnija boja koju nikada ni kod koga nisam imala prilike vidjeti. Nikada ne bih pomislila da ću to reći za slatkog Itana, ali izgleda zastrašujuće.
„Pa...došao je juče..."
„I?!"Ne, ovoga puta nema strpljenja za moje gluposti. Prislanjam dlan na čelo i kraičkom oka posmatram prostor iza sebe. Šta ako se Harry probudi?
„Pa, ispričao mi je određene stvari..."
„Kakve stvari Aurora?"
„Pa...neke ružne riječi je morao izgovoriti da bi me zaštitio."
Zvučim naivno, ali...ne mogu sada sve da mu prepričavam kako bi shvatio da tu zaista postoji podloga za oprost. Gleda me kao da se pita gdje je prava Aurora.
„Šališ se, zar ne?"
Odmahujem glavom i djelujem pomalo ponizno ma koliko se pokušavala riješiti toga. Pa jao...
„Aurora, šta je s tobom? Ti si mu oprostila, zar ne?! Oprostila si tom manijaku koji te uporno samo iskorištava?!"
O Bože, te riječi me povrjeđuju više nego što bi trebale...Itane, prestani.
„Ne iskorištava...."
„Nego šta?!"
Unosi mi se u facu sa raširenim rukama i vidno usplamtalim plavim očima koje mi djeluju krupnije nego inače. Osjećam se kao drogirana.
„Pa...voli me..."
Ne zvučim baš kao da vjerujem u vlastite riječi. Itanov smiješak koji su u tom trenutku obrazovale usne koje mi inače uvijek donose neku vrstu mira i spokoja, bile su dovoljne da mi daju do znanja kako su riječi koje sam upravo izgovorila nešto najgluplje što je ikada čuo.
„Ja..."
Govori sa pogledom punim nekakve ciničnosti i razočaranosti dok onaj smiješak nikako da nestane. Mislim da mi gleda u stomak, ali nisam sigurna. Grčim prste i gutam 'suvu' pljuvačku, a on se odjednom izmiče unazad.
„Stvarno...stvarno...mislio sam da si zrelija Aurora." Sada mu glas već pomalo drhti i očito je da suzbija prave emocije. „Samo ti želim reći da me ne tražiš sljedeći put kada te on odbaci. Dosta mi je glumljenja dežurne budale." S tim riječima punim nekakve mrržnje preusmjerene prema Harryu, a možda i meni, napušta stan sa preglasnim zatvaanjem vrata, a ja duboko izdišem i prolazim rukom kroz kosu pri tom namjerno grebući noktima o koži. Šta sam to upravo uradila? Dovraga, upropastila sam jedno pri...da li je to moguće nazvati prijateljstvom? Oh, bojim se da ne. Previše sam bila okrutna prema Itanu. Nisam to nikako željela ali na kraju je ispalo kao da sam ga samo iskoristila kao zamjenu dok mi Harry ponovo ne raširi ruke.
Potpuno potištena spuštam pogled na cvijeće i bombonjeru koje se i ne sjećam da sam ispustila. Uh....
Rilazim im i saginjem se kako bih ih podigla, ali mi odjednom izmiču. Uplašeno se trzam i okrećem da bih vidjela rasčupanog smeđokosog dečka koji uzima oboje za mene i guva ih u šakama.
„H-Harry? Kada si..."
„Ovo ide u kantu za smeće.", otresito me presijeca u rečenici, a ja razmišljam o tome kako nisam raspoložena za još jednu raspravu sa nerazumnim muškarcem.
„Harry..." Više reda radi mu izgovaram ime dok se uspravljam i krećem za njim u dnevni.
„Zašto mu nisi rekla da ti voliš mene?", pita me dok nemilosrdno ono trpa u kantu za smeće, a ja tapkam u mjestu oslanjajući se rukom na naslon od sivog kauča.
„Harry..."
„Da li to uopšte misliš?" Namršteno i vidno razdraženo se kreće ka meni sa polunagim tijelom i podosta odbojnim stavom. Ipak izgleda strašnije od Itanovih modrih očiju.
Ne uspijevam doći do riječi jer on kao da je navijen. Obogu, ja kada se tek probudim ne mogu ni da trepnem kao čovjek.
„Ili se sramiš priznati pred drugima?"
„Ma šta?"
Pobogu, imaju li ikakvog obzira prema trudnici koju kao obojica beskrajno vole? Odjednom mi skočili za vrat sa optužbama koje mi ne bi pale na pamet ni u snu.
„Da li se sramiš priznati drugima da me voliš?" Sada je već sasvim ispred mene i njegova visina mi nimalo ne pomaže u sticanju samopouzdanja. Hoću nazad onu Auroru koju ne bi uplašio ni div.
„Zašto bih se pobogu sramila?"
„Ne odgovaraj mi pitanjem Aurora."
Mrzim kada me zove punim imenom. To znači da je istinski ljut, a to ne volim...
„Ne, ne sramim se Harry!"
„Pa zašto mu onda jendostavno nisi sasula u lice to da me voliš?! Nisam se upetljao čekajući upravo to, a ti ga na kraju pustiš da me pljuje!" Oči su mu toliko napregnute da mu podočnjaci i linije na uglovima postaju izraženiji nego inače. „Znaš li koliko sam se morao kontrolisati da ne izletim u hodnjik i prebijem ga na mrtvo ime samo kako tebi ne bih napravio probleme?! Kunem ti se da mi nije problem sada sići na parkiralište i sravniti ga sa zemljom!"
„Harry, ne glumiraj se!"
Ne znam kako da se ponašam jer nisam sigurna da li je sasvim ozbiljan ili ne. Mislim da jeste. Žila na njegovom vratu ide tome u prilog.
„Da li me voliš ili ne?!"
Pa šta bi tek bilo da mu nikako nisam priznala ljubav? Kako se s tim snosio? Sada kada jesam ću stalno morati da mu to ponavljam i potvrđujem? Dokazujem? Pobogu...
„Volim te Harry! Volim, okej?!"
Spuštam ruke na njegova prsa i osjetim koliko mu je disanje otežano. Unatoč hladnoći, koža mu je vlažna. Oznojio se od ljutnje ili čega već?
„Smiri se molim te...."
Prstima pravim kružne pokrete preko njegovog torzoa s nadom da ću ga malo opustiti i umiriti. Ptice kao da zaista mašu krilima dok mu se pluća stalno šire i skupljaju.
„Zašto mu..."
„Razgovor je prekratrko trajao! Ljut je i moraš ga razumjeti!"
Odjednom mi izmiče i okreće leđa, a ja žalim zbog, po ko zna koji put, brzopletog jezika.
„Ja njega?!"
Ne okreće sasvim glavu ka meni nego tek toliko da mu vim profil u čijoj se pozadini vidi bijeli London. Magla je pregusta.
„Pa...on je taj..."
„Taj koji je bio uz tebe kad ja nisam, zar ne?! Taj koji je trebao da bude otac tom djetetu! To bi mu i uspjelo da ja nisam nešto poduzeo, zar ne?!"
„Pa naravno da si morao poduzeti! Nisi valjda očekivao da ću ti se tek tako vratiti nakon svega?! Mislio si da ću ti upasti na vjenčanje, šta?!"
„Odustao sam od njega! Ponovo zbog tebe!"
Sada i on mene ljuti.
„I zbog toga bih ti se trebala zahvaliti?!"
„Ne, ali nemoj ni pričati da si ti ta koja nas je izvukla!"
„Iz čega?!"
„Propasti!"
„Ili igre?!"
„Prestani ih..."
Prekidam ga.
„Kako da nas izvučem iz igre za koju ne znam ni kog vraga predstavlja! Pravila su tvoja, ne sjećaš se?!"
Odmiče se od prozora i ponovo kreće ka meni, a ja mu okrećem leđa i udaljavam se ka sobi koja mi je u tom trenutku najbliža za bijeg. Plašim se da ću se pogubiti čim mi bude preblizu.
„Prestanimo o igrama!" Više naređuje nego što predlaže, a ja počinjem da namještam krevet s obzirom da je on samo zbacio posteljinu na pod.
„Prestanimo i o blaćenju Itana koji je uradio ono što bi malo koji muškarac!"
„On samo hoće da te odvuče u krevet!"
Ljutito bacam jastuk na stranu i sa stisnutim zubima se okrećem ka njemu.
„A šta si ti želio?!" Ne djeluje kao da je očekivao to pitanje koje mi je iz usta izletjelo na takav način da bi svakoga barem na kratko odveo daleko od sposobnosti govora. „On i ako hoće – hoće to zbog ljubavi, a zbog čega si ti želio?! Osvete?! Ma da, ti si to čuveno nevinašce!"
Nastavljam da gužam posteljinu umjesto da je namještam dok histerično mlatim po njoj.
„I nakon svega toga ja kažem tebi! Tebi Harry Styles, da te volim, a ne njemu! Kako te uopšte nije onda sram buniti se?! Okrivljivati njega?! Mene?! Rekla sam ti već da je do tebe da li ću požaliti što sam te ponovo pustila u svoj život! Vidim već si se bacio na posao!"
„Ro..."
A Ro? A je li?
„Ništa Ro Harry! Ili razmišljaj prije nego što se pojaviš sa optužbama ili ćemo se jednostavno pomiriti sa činjenicom da ovo ne može funkcionisati!"
Sada sam i ja oznojena. Sada i meni pluća više podsjećaju na poludjelu pumpu. Sada i mene ita jezik da li ga koristim na ispravan način jer ne želim da mi kaže kako ovo ne može funkcionisati. Želim da funkcioniše.
„Moraš i ti shvatiti mene."
To je jedino što moe da kaže umjesto da prizna krivicu. Kolutam očima i mašem glavom postavljajući ruke na kukove, a on uzima majicu i navlači je preko glave.
„On je muškarac s kojim sam te gledao kako se ljubiš. S kojim si mi uporno govorila da si trudna! Imaš li ti pojma kako sam se osjećao?!"
„Oh, ma nemoj! A šta je sa Chloe?! Sa ljubakanjem?!"
„Dovraga Aurora, pokušavao sam da te zaboravim!"
„Ma divan način!"
Stalno maše desnom rukom dok drugu srži ukrćeno u vidu blago zgrčene šake.
„A šta, vas dvoje se kao ne biste vjenčali da ja nisam poduzeo prvi korak?! Naravno da biste i cijeli život bi moje dijete zvalo njega svojim ocem!"
U ljutnji i agoniji upire prstom čas u tlo, čas u moj stomak, čas mene i zidove, a zatim nastupa tišina u kojoj on zuri u mene i isto tako ja u njega. Muklo je. Nekim dijelom je upravu, ali šta sam trebala nakon svih onih groznih izgovorenih riječi?
„Mislila sam da ti nije stalo do tog djeteta kao ni mene."
„Čak ni nakon što sam došao u tržni da te pitam?! Kada sam prvi put istinski zaplakao nakon očeve smrti?! Naravno, to tebe nije zanimalo...."
Uzima duboki uzdah bez kog kao da se ne bi mogao pomjeriti nakon čega se zaokreće i odlazi negdje u hodnjik. Brzo krećem za njim dok oko mene najviše odjekuje njegova posljednja izgovorena rečenica.
„Harry, gdje ćeš?"
Zatičem ga kako se obuva dok neprestano pokušava ukrotiti rasčupanu kosu.
„Harry?"
Ništa ne odgovara i samo napušta stan, a prislanjam šaku, a zatim na nju i čelo uza zid. Čovječe...nema još ni osam sati, a ja sam se već posvađala sa dvije osobe. Obe su me optužile, izderale se i zatim zajapurene napustile stan. Učinila sam ono što mi se u tom trenutku činilo najboljim...i šta ću sad? Nije uredu napadati me zbog toga....nije uredu stvarati ovakve tenzije sada kada bi sve trebalo biti uredu...samo se nadam da će se vratiti čim se malo isprazni. Krenula bih za njim, ali znam da od toga nema ništa. Uostalom, nije baš ni da je on zaslužio da bude taj za kojim će se trčati...
Harry's P.O.V. (Harryeva perspektiva)
~~~3h kasnije~~~
Vrtim crni iPhone između prstiju dok čekam da se uključi kako bih sa njega mogao nazvati svoj broj koji mi je ostao pored prokletog kreveta. Glava mi malo rečeno puca, ne znam da li zbog užasnog vremena, piva ili je*ene svađe bez koje ne može proći nijedan jedini dan.
Da se samo onaj debil nije pojavio sve bi bilo uredu.
Ekran je napokon zasvijetlio pa sam istog trenutka okrenuo svoj broj sa željom da što prije čujem glas koji me u velikom broju slučajeva nervira sa svojom tvrdoglavošću i inaćenjem. Ako se zaista uvijek budemo vraćali na prošlost onda nema ništa ni od budućnosti koja je ionako na klimavim nogama ukoliko ona sazna istinu....moram biti pažljiv, dovraga, moram. Samo neka prokleti Amanda i Parker šute i sve će biti dobro.
„Molim?" Glas joj ne zvuči samo zbunjeno nego i nekako uplašeno pa se pitam da li je zaista toliko istraumirana od svega što se desilo pa se plaši i od poziva sa nepoznatog broja.
„Ja sam..." Odjednom nastaje tišina koja me još više zbunuje. Čujem nekakve glasove u pozadini. „Aurora, šta se dešava? Gdje si to?"
Nakon nekoliko trenutaka napokon ponovo progovara, ali mnogo tiše.
„Ma...došli su Raymond i...Amanda..."
Pa naravno, ta kučka se mora u sve petljati.
„U stan?"
„Mhm...gdje si ti? Odakle to zoveš? Mobilni ti je..."
„Kupio sam ti novi."
„Molim?!"
Aha, izgleda da je zaboravila biti tiha.
„Pa Ha....rekla sam ti da ne radiš to."
Zašto neće da mi izgovori ime do kraja?
„Aurora, prvo hoću da mi kažeš šta se dešava."
„Pa ništa, šta bi se dešavalo? Samo sam oprezna jer si i sam rekao da oni iz Dark Angela ne žele da se viđamo. Čemu onda deranje pred Amandom?"
Samo se još treba plašiti porklete Amande.
„Gdje si ti? Nije valjda da si otišao da bi mi kupio mobilni?"
„Otišao sam zato što sam bio ljut." Namršteno posmatram prstenje dok mašem nogama koje mi vise niz crvenog mezimca.
„I još uvijek si?"
„Pa jesam."
I jesam. Kako ne bih bio? Uvijek svu krivicu svaljuje na mene.
„E pa da znaš da sam i ja."
Kolutam očima i uzdišem, a nekako imam osjećaj da i ona radi isto.
„Ne da mi se sada o svemu raspravljati jer će me oni čuti i..."
„Pa šta ako te čuju?"
Šta joj to znači? Ponovo će nas kriti? Znam da će me Amanda ocinkati, ali vrijeme je da nešto poduzmemo. Kad ih slušam – gubim Auroru. Kad ih ne slušam - ponovo je gubim. To više nema smisla.
„Harry, molim te..."
„Šta je Aurora?"
„Hajde, neka te još malo tamo gdje jesi dok oni ne odu."
Na to sam sišao sa auta istog trenutka udarajući nogom od njega.
„Zašto bih to radio?!"
„Pa zbog Amande čovječe. Ako se ne sjećaš, tvoja draga ekipa me je skoro ubila! I mene i dijete i ti sada tu hoćeš da izigravaš baksuza i inatiš? E pa samo nastavi dokazivati svoju ljubav."
I naravno, još uvijek ne vjeruje.
Želim se još raspravljati, ali neko prokleto čudo se u meni prelama i odlučujem popustiti. Moramo razgovarati kada se vratim.
„Koliko ostaju?", pitam kroz izdah i čini mi se da je i ona odahnula.
„A nemam pojma...možda još jedno satak."
Satak? Pa kad su došli? Šta hoće uopšte?
„Kreče ti stan ili šta?"
„Harry, nije vrijeme za sarkazam, moram ići."
„Rorić, gdje si?", čujem u pozadini prije nego što mi Aurora prekida.
„Ma koji....", mrmljam dok se mrštim i spuštam mobilni kako bih se uvjerio da je poziv prekinut. Par trenutaka samo tako zurim u njega dok ne uspijevam shvatiti kome pripada onaj je*eni pederski glas! „Skot!", derem se ne mareći za poglede od strane ostalih prolaznika istog trenutka ulijećući u auto. Ne može ovako više!
I onda sam na kraju ja najgori, a ona meni laže! Sami su u stanu?! Šta već?! Šta onaj mazlum hoće kad je lijepo jutros izašao iz stana?! Proklet bio! Ako sam nešto pokuša, kunem se da će taj šugavi stan napustiti na bolničkim nosilima.
Upalio sam auto i izjurio na ulicu upućujući se ka stanu sa nadom da ću ga tamo i zateći. Nema šanse da mu dopustim da mi ponovo izmakne! Bijednik!
Ne želim da je zovem, ne želim da zna da dolazim! Ne želim da vječito od mene pravi budalu!
Uvijek pravi od prokletnika nevinašce, a čim ja maknem iz njene okoline on ulijeće ko retardiran! Pa nego kakav je.... Prsti mi se sve više grče oko volana koji bih u bilo koje dobao mogao slomiti. Živci su mi na samoj granici i kunem se da ću na sljedećem semaforu koji mi pokaže crveno čim mu se primaknem izletjeti, razbiti ga i nastaviti dalje.
Proklet bio!
Za možda pola sata napokon stižem pred prokletu zgradu i u trenutku kada napuštam auto pete mi gore više nego ikada. Osjećam kako onaj plamen bukti u meni i jednostavno bih sve dao da mogu preskočiti sve stepenice i lift te se stvoriti gore samo kako bih vidjeo njegovu zblanutu kretensku facu koju mu planiram uništiti. Najbrže moguće se penjem na Aurorin sprat i ulazim u stan taman u trenutku kada neko zatvara vrata od dnevnog.
„Pa...Zašto nam vas dvoje ništa ne govorite? Itan će se ipak preseliti?"
Ma koji vrag....
„Kako to misliš?" Jasno raspoznajem Aurorin glas u trenutku kada se primičem vratima.
„Otkud to sad?" Ima još jedna ženska osoba.
„Pa sada sam u toaletu vidjeo muške stvari. Znači ipak ćete ostati u ovom stanu? Ili je to nešto rezervno..."
Bez živaca da nastavim slušati ta sr*nja ulazim u dnevni i tamo zatičem oko stola Auroru, Amandu, onog debila, neku dotjeranu ženu i onog...Raymonda? Sa ruku mu kaplje voda, ali se ne obazire previše na nju jer mu je pogled nekako previše zabezeknuto zaključan za mene baš kao i prošli put kada smo se sreli i kada je završio u bolnici. Svi djeluju krajnje iznenađeno i zbunjeno, a ja odlučujem da mi ne pada na pamet više šutjeti.
„To su moje stvari."
YOU ARE READING
ICE by:LoRa Styles
Teen FictionICE by LoRa Styles:* Pricu je napisala Lora Styles. Prica se nalazi na facebook stranici 'Ljubav je kad ti kazem da te volim vise od One Direction' ja je samo kopiram ovde.
