ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 19

Na putu ka mojoj kući nismo mnogo razgovarali i iskreno bilo mi je drago zbog toga. Dalo mi je vremena i razloga da se prepustim svojim mutnim mislima dok je Harry sa oštro nastrojenim crtama lica vozio kao lud ipak pazeći da ne pređe ograničenje. Mislim da je bio svjestan da bi ga policija dodatno usporila u njegovim, meni nepoznatim namjerama koje su vremenski očito ograničene. Želim da ga pitam u čemu je riječ ali znam da mi neće odgovoriti tako da je bolje da ne započinjem raspravu da me ne bi izbacio negdje usput. Da li bi to uradio? Mislim da ne bi. Jeste da je priznao da je bezosjećajan ali na kraju krajeva trebam mu za tu igru.
'Osjećaš li se ti ikad jadno dok sušaš samu sebe?'
Samo sam uzdahnula i okrenula glavu ka prozoru.
Napokon sam ugledala i krov svoje kućice koja je izgledala nekako zamračeno kao i uvijek. Čim sam pomislila na mrak cijela sam se naježila pa sam počela da maštam o tome kako palim sva moguća svjetla. Harry je zaustavio auto na sredini ulice očito ne planirajući da se parkira ni bilo šta slično. Kao i uvijek ostala sam bez otvaranja vrata s njegove strane ali kao što je i sam rekao – nije džentlmen.
„Laku noć.", prmrmljala sam to i krenula da izađem ali me je uhvatio za nadlakticu prije nego što sam uspjela i nageo se preko mjenjača drugom rukom se oslanjajući na moje bedro.
„Očekujem te sutra na predavanju.", prošaptao mi je to sa usnama na milimetre od mojih ali to nije dugo potrajalo s obzirom da sam u samo jednoj sekundi uspjela da osjetim mekani i vlažni poljubac koji je završio na mojoj ušnoj školjki.
„Laku noć Ro."
Glas mu je pri šaptanju zvučao još hrapavije nego inače i to me je na neki način naježilo pa sam počela da se tješim da je to zbog mraka koji je dopirao sa svih vidljivih prozora na našoj kući. Odmakla sam se od kovrdžavog dečka koji je igrom slučaja moj profesor, polusin ubice moje majke, moj suigrač u čak dvije igre, neko na kog me mnogi upozoravaju da je opasan i ujedno i neko s kim sve duže u duže provodim vrijeme radeći razne čudne stvari. Napustila sam auto i ne okrećući se i ne govoreći ništa brzim koracima ušla u kuću kako ne bih napravila još koju glupost za večeras dok je glasić držao poprilično velik spisak na kom su se nalazile upravo te moje gluposti čekajući da dopiše još koju. E pa šipak. Upalila sam svjetlo u hodnjiku, izula se, a zatim ušla u dnevni i nje osvijetlila. Huh, lakše se diše. I ne pokušavajući da otkrijem gdje su Amanda i Raymond uzela sam zdjelu sa čipsom i zavalila se na kauč paleći tv i prebacujući preko sebe ćebe kojim je tu obično neko uvijek pokriven. Mr.Biscuit je doskakutao do mene i sklupčao se odmah pored, a ja sam se odmah odmakla nekoliko centimetara ne želeći ga previše u svojoj blizini. Na tv-u je bio nekakav film, a ja u moje uši je ulazila svaka treća ili deseta rečenica dok mi je većina misli bila preusmjerena na onu poruku. Saznaću šta je zapravo Harryeva igra? Čim sam na to pomislila, nekakav zlobni smiješak mi se poigrao sa usnama, a glasić je odmah počeo da me kritikuje kako bi mi bilo bolje da razbijem sebi glavu zdjelom zbog onoga što se večeras dogodilo na stadionu nego što se smijem kao hijena pobjegla iz ludnice. Nakon sanjivih misli i povremenih rasprava sa glasićem napokon sam tako na kauču utonula u dubok san.
...
Sljedeći dan mi je bio poprilično nemiran jer sam stalno izmišljala šta bih mogla da radim kako bih skrenula misli sa večerašnjeg dogovora. Nekoliko puta sam pitala Parkera da li postoji ikakava mogućnost da to odloži za danas ali je svaki put jasno napisao 'Ne.' Tačka na kraju je veoma važna jer ja to obično pišem kada želim da nekoga skinem sa grbače. Ujedno doba sam čak od muke pitala Raymonda da li bi želio da me malo poduči o vožnji ali mi je rekao da je prepre ali baš ono prezauzet pisanjem nekakvog novog članka tako da baš nikako nema vremena. Kad sam to pitala Amandu rekla mi je da mora da uči sociologiju tako da sam i nju morala da otpišem sa spiska žrtava koje bi mogle da mi uskrate višak mučnog i samopaćeničkog vremena. Margaret je sa majkom otišla u Liverpool u posjetu Priscilinoj sestri koja je neki dan slomila nogu, a Q i Devon mi ne izgledaju kao osobe s kojim bih mogla da potrošim vrijeme. Inače, ne volim da ga provodim previše sa muškarcima.
'Hm, znači Stylesa još uvijek smatraš gejem, vampirom ili šta već pošto meni lično izgleda kao normalan muškarac?'
E pa s njim prinuđeno provodim vrijeme. Isplazila sam jezik glasiću te nastavila da šetam po ulici kao ona neka tračara koja je toliko željna novih tračeva koji su odjednom presušili, prestali da cure i sada se nada da će možda usputno da čuje nešto što će da joj vrati vjeru i volju za životom.
„Ne!", neko se zaderao, a ja sam se automatski zaustavila te nadvirila iza kuće odakle se taj glas čuo. Kad sam bolje pogledala shvatila sam da je to Thomasova kuća. Neko ga kolje? Želim da idem ali me radoznalost upornoo udara nogom u dupe i tjera da čujem još nešto kako znam i umijem. Uvraga.
„Ne.", sada je to izgovorio mnogo iziritiranije, a ja sam odahnula jer ne bih voljela da budem svjedok nekakvom krvoločnom ubistvu. Kontam da se samo s nekim svađa. Provirila sam iza ugla kuće u njegovo zadnje dvorište i ugledala ga kako sa kapom na glavi i svojom uobičajeno širokom odjećom hoda gore-dole po dvorištu i priča na telefon. Sklonila sam se u prijašnji položaj kako me ne bi primijetio.
„Ne, nisam joj ništa otkrio i prestanite da me zovete! Imam pravo da pričam s kim želim ali isto tako znam šta mi je dozvoljeno da radim, a šta ne takod a bi vam bilo bolje da se držite što dalje od moje porodice da na kraju ne bih zaista nekome rekao pravu istinu.Doviđenja!", ujedno je pokušavao da bude tih, a opet se i derao tako da je to zvučalo jako čudno. Ipak, njegov razgovor je bio još čudniji i pitala sam se o kome je zaprav pričao, s kim je pričao i kome je meta njegova porodica? Iskreno, nije me briga ali ne bih ni poželjela da neko doživi ono što sam ja, a Thomas kakav i jeste bi vrlo lako mogao da prizove takvo nešto. Tihim koracima sam se vratila na ulicu i nastavila da hodam ne želeći da me on vidi i počne sa svojim glupostima.
Kasnije sam u zadnjem dvorištu prostirala veš, po prvi put u životu samovoljno pa možete da zamislite koliko sam bila na nekakvim prokletim iglama. Za to vrijeme je Biscuit uredno zakopavao svoj izmet u posudi sa pijeskom, a ja sam se pitala kako je moguće to da je onda izvršio nuždu na mojoj čistoj odjeći kad obično sve obavlja ovdje? Mora da mu je baš bilo pritužilo....
*2o:3oh. ;)*
Tako je glasila najnovija poruka od Parkera koju sam pročitala za vrijeme predavanja istorije umjetnosti. Chloe se u podosta kratkoj haljini sa nogama prekrivenim crnim hulahopkicama šetkala po prostoriji i pametovala o nečemu što čak ni ona nije razumjela. Svaki put kad pogleda prema meni osjetim neko zapuhnuće mračne energije i elektriciteta koji izbijaju iz njenih tamnih očiju. Mislim da me ne podnosi i kroz maglu se sjećam nekog trenutka od one večeri kad sam bila pijana... zaklela bih se da je Chloe bila tu ali ne znam ništa više i samo mogu da se nadam da nisam rekla nekakvu glupost ili još gore – boljubila se s Harryem pred njom? Uh, to bi bilo zeznuto.
Te u 2o:ooh sam postala svjesna činjenice da mi je posljednje predavanje engleski što znači da neću moći da prisustvujem upravo njemu....auh...šta sad? 'Kršiš pravila', Harryev promukli glas mi je odjekivao glavom ali sam ja samo začepila uši zapušačima koji su mi govorili kako će sve biti drugačije nakon što saznam o kakvoj je igri riječ. Napustila sam koledž čitajući novu Parkerovu poruku.
*Čekam te na parkiralištu. ;)*
Nervira me namigujući smajli na kraju svake njegove poruke ali uskoro shvatam da je to trenutno najmanje bitno u cijeloj ovoj situaciji pa nastavljam dalje sve više i više ubrzavajući tempo. Ipak, pokušavam biti i skoncentrisana na hodanje jer mi ne treba da se još prostrem i ponovo po milioniti put na ovom prokletom koledžu privučem pažnju. Napokon sam stigla do parkinga i odmah primijetila kovrdžavog dečka koji na svu sreću nije bio Harry. Ipak, ne mogu reći da je Styles broj dva nešto bolja verzija.
„Ohooj.", tako je glasio njegovo čudni pozdrav. Bez ikakvog pokušaja da mu uzvratim ili se barem nasmiješim prišla sam mu, stala na nekolika koraka dalje, prekrstila ruke i najozbiljnije moguće ga pogledala.
„Pričaj.", glas mi je bio oštar ali opet i bezosjećajan. To volim.
Nakon što je promijenio nekolika različita izraza lica na kraju se zaustavio na raširenim očima i vragolastim smiješkom koji sam često imala priliku vidjeti kod Harrya ali u nekako opet drugačijem i više zavodničkom izdanju...čak i kad ne pokušava da bude zavodljiv dok se ovaj tu pretrže.
„Polako Ottisice.", rekao je to sa ispruženim rukama koje su mi trebale dati do znanja da usporim na šta sam ga ja samo prostrijelila pogledom.
„Ne zovi me tako."
„A više bi voljela Ro?"
Značajno me pogledao, a ja sam to samo ignorisala gledajući nekud na desetu stranu. Dovraga, hoću li saznati i to značenje tog 'Ro'? Postajem sve nestrpljivija i moja radoznalost se zajedno sa 1oo jaja kuva u vodi kojja vre još od sinoć.
„Nemoj mi sada reći da si me zezao."
Počela sam da paničim, a on se nasmijao i odmahnuo rukom još više istezajući svoje ionako dugo tijelo prekriveno poprilično šarolikom odjećom. Šarena košulja, bijele farmerke, crvene patike, u svakom slučaju više voli boje od svog brata. Glasić mi maše pred očima sa slikom Harrya u teretani kad je imao one ružne flouroscentne patike i jednako šaroliku odjeću ali ga ja ignorišem jer sam mnogo puta više vidjela Harrya u neutralnim izdanjima.
„Nikad se ne bih šalio sa damom poput tebe.", rekao je to, a zatim mi otvorio vrata od crnog auta, čiju marku se ne bih usuđivala pogađati, koje se nalazilo odmah iza njega, a ja nisam mogla, a da se ne prisjetim Harrya, njegovog prodornog zelenog pogleda na sebi i riječi 'Ja nisam džentlmen, Ro.'. A vrag ga odnio, šta li ću večeras saznati? Odjednom se u meni javlja neki lik kog do sada nisam imala prilike upoznati i koji mi govori da je pogrešno sve to što radim te da bih trebala da odbijem Parkerovu ponudu. 'Bićeš razočarana.', govori mi ali ja ga ignorišem više nego što sam glasić ikada dok radoznalost pokušava bespomoćno i histerično da izleti iz one vode jer je i previše šokirana izjavom tog lika.
„Gdje idem?", upitala sam Parkera poštujući svoju opreznost prije nego što sam napravila sljedeći potez, a on je oblizao usne baš kao što to Harry radi ali se u meni ne budi ona glupa požuda koja mi obično govori 'Ljubi ga, ljubi ga'.
„Na večericu. Lakše će nam biti da razgovaramo o bitnim stvarima u takvoj atmosferi, zar ne?"
O važnim stvarima? Uf...
Ušla sam u auto sa iskrenom nadom da zaista idemo na večeru jer se u meni polako budi strah i nepovjerljivost nastali u bliskoj prošlosti. Nakon što se i Parker smjestio na suvozačevo mjesto polako smo krenuli, a on je počeo da priča o nekim glupostima kao da idemo napiknik eto čisto s namjerom da se naberemo cvijeća i pojedemo sendvica sa medom. Čovječe pa jesi li ti svjestan koliko sam ja nervozna?! Milsim da nikada nisam bila toliko u žviotu. Nakon duge vožnje ispunjene pričama o vremenu, nekakvim novim markama koje mi nikako ne idu uz njegov stajling te različiti razglabanjima i koledžu i obavezama kao i izlascima osim što sam se pitala kako ga ta duga jezičina ne boli napokon sam izašla iz poprilično zagušljivog auta...ili je to samo mene nervoza gušila? Može biti...
Nalazili smo se pred nekakvim restoranom sa ogromnim znakom kog je činio debeli kuvar sa bijelom kapom i brčićima, a naziv koji je počinjao sa 'La' mi je bio dovoljan da shvatim da je u pitanju talijanski. Parker je stao iza mene i stavio ruku na moja leđa ali sam se ja brzo izmakla te sama ušla u restoran izbjegavajući bilo kakve bliske ili džentlmenske gestove.
'Styles upravlja tobom i kad nije prisutan., glasić mumlja dok čita knjigu o otrovima koji najbrže dovode do smrti kada se stave u talijansku hranu. Hm...
„Izvoli.", Parker mi je izvukao stolicu, a ja sam sjela na nju prevrćući očima i osjećajući kako se one igle na kojima sam do sada hodala počinju uvlačiti u moja stopala. Dotični je sjeo preko puta mene naslonivši laktove na sto, a prste na bradu sa nekim neobičnim pogledom i smiješkom od kojih mi se podizala kosa na glavi.
'Ahaa, dizala ti se i od Harrya pa si se sinoć zamalo s njim...'
Ćuti! U sebi sam se zaderala prije nego što je glasić mogao da dovrši. Nekad zaista pretjeruje.
„Pa...šta vam se jede gospođice?"
„Slušajte me gospodine. Ja nisam ovdje došla da se zavitlavam s vama neogo hoću da mi kažeš šta imaš i pustiš me da idem.", rekla sam mu to kroz zube sada već polako gubeći živce. Ja cijeli dan crkavam da bi me on na kraju pitao da li želim nešto jesti. Nasmijao se na moju reakciju te pogledao ka konobaru koji je stajao pored nas i kog do tada nisam ni primijetila.
„Meni i dami donesite po jedno crno vino najboljeg kvaliteta i najbolji specijalitet koji imate."
Uh, uh, što se neko razmeće. Zakolutala sam očima te prekrstila ruke naslanjajući se na naslon i duboko uzdišući. Jadni i zbunjeni konobar je pogledao prema meni, a zatim se udaljio od nas ne zapisujući ništa na librić koji je donio.
„Pa...odakle da počnemo?", Parker me je upitao na trenutak se ispružajući koliko je dug i širok te stavljajući ruke iznad glave, a čim je to i sam primijetio brzo se vratio u prijašnji položaj prisjećajući se toga da večeras izigrava gospodina.
„Pa od početka valjda.", rekla sam to mrzovoljno ispuhujući i ispijajući gutljaj vina čim ga je konobar stavio na sto. Glasić mi istog trenutka pokazuje svoj crtež na kom ja mrtva pijana ležim na podu, a vino mi curi iz usta baš kao i one bale nedavno. Sram da ga bude. Neću se napiti.
„Hm, od početka...pa ovako onda...", Parker je uzdahnuo sada već mnogo ozbiljniji i uljudniji. Napokon. „Za početak bi bilo najbolje da ti kažem da...da je tvoje sprijateljavanje s Harryem bilo nešto najgore što si mogla da učiniš."
Namrštila sam se i odmahnula glavom. „Ja se nisam s njim sprijateljila."
Gasić se toliko jako nakašljava da mi je u glavi nešto na trenutak zazveckalo. Upozoravam ga da će on biti odgovoran ako mi pukne neka moždana vijuga. 'Davno su tebi sve popucale.'
„Onda još bolje.", Parker mi to govori i usto vrijeme me značajno gleda tako da se moram zapitati da mu Harry možda nije rekao za neki od onih poljubaca? Sumnjam da bi ali opet...opet sve je naopako pa što i to ne bi bilo? Opet, možda Parker samo ima običaj da ljude zbunjuje svojim ponašanjem koje je za njega kao normalno. Otpila sam još jedan poveći gutljaj vina ignorišući Parkera koji je krenuo da nazdravi sa mnom.
„Dalje.", rekla sam mu brišući krajeve usana jer ma koliko da me nije birga za mnogo stvari u žiivotu, ne želim da izgledam kao neka divljakuša.
„Dalje...", rekao je to očito i previše rastežući cijeli ovaj razgovor.
„Parker.", upozorila sam ga, a on se podsmjehnuo pokušavajući da to prikrije tako što je prislonio čašu uz usne. Sve više i više me nervira.
„Khm.", nakašljao se nakon što je spustio čašu, a zatim je napokon nastavio. „Pa...sigurno si čula nešto o njemu, jesi zar ne?", upitao mi je skupljajući obrve i djelujući zainteresovano, a ja sam počela da se prisjećam Daniellinih, Niallovih, njegovih pa čak i Harryevih riječi.
„Pa tako nekako...Valjda jesam.", rekla sam to ispijajući još vina, a Parker se promeškoljio u stolici blago grickajući unutrašnjost dojnje usne. Ne znam zašto ali onaj drugi čupavac mi odmah dolijeće u glavu dok u ruci vrti maramu sa američkom zastavom. Počinjem se ozbiljno brinuti za sebe. Ne bih trebala biti ovo vino. Mislim jedno, a radim drugo, tj. ispijam najveći gutljaj do sad. Parker se smješka, a glasić udara glavom od zid.
„Sviđa ti se?", Parker me je upitao i dosuo mi vino iz flaše koju je konobar prethodno ostavio na stolu.
„Dalje."
Imam osjećaj da ću tu riječ večeras izgovoriti barem milion puta.
„Pa, volio bih kada bi ti meni prvo rekla šta znaš o njemu."
Pa šta on trabunja?
„Zašto?", upitala sam ga osjećajući kako mi se dlanovi znoje.
'Hobotnicaaaa.', glasić to pjevuši uz melodiju pjesama koje sam kao mala imala prilike čuti u cirkusu.
„Ne možemo započeti razgovor bez toga."
Izraz lica mu je poprilično ozbiljan, a ja sam sve više zbunjena.
„Pa ne znam mnogo."
Slegnula sam ramenima i pokušala da se prisjetim bilo čega osim činjenice da nije dugo vremena imao djevojku.
„Samo znam da se promijenio i da igra nekakvu igru.", zvučim tako bespomoćno i mrzim samu sebe zbog toga ali ako išta želim saznati moram nastaviti. „Reci mi sve što znaš o igri."
Ne želim da ga molim ali veoma kratka spona me dijeli od toga. Radoznalost polako postaje jača od ponosa.
„Igra je najkomplikovaniji dio u ovome pa hajmo ga za početak preskočiti."
Raširila sam oči na njegove riječi te ga skoto pogodila solnicom sa stola.
„Preskočiti?!", ona patka se ponovo oglasila i glas mi je privukao pažnju nekolike prisutne osobe čiji je akcenat dopirao do mene takođe. Čini mi se da je talijanski. Pa šta im to znači? Talijani pa moraju da večeraju u talijanskom restoranu? Očito da moja radoznalost polako gubi zdrav razum i prelazi granice umjerenosti.
„Prvo mi reci šta još znaš o njemu.", Parker zvuči toliko smireno da me još više iritira.
„A šta znam vrag ga odnio? Znam da nije imao djevojku, nije nijednu pipkao osim...", brzo sam stavila ruku preko usana shvatajući pta sam upravo krenula reći. Mene? Uf, uf... „...osim što je provodio vrijeme u stanu." E sad mi rečenica baš nema nikakvog vražjeg smisla. Parker se mršti i dodatno stvara mučan osjećaj u meni. Otpila sam još jedan ogroman gutljaj i pomalo uspaničila u trenutku kada je Parker ustao sa stola.
„Gdje ćeš?", upitala sam ga gotovo se pretvarajući u power puff girl kako bih skočila na njega i zavezala ga stolicu, a on se samo blago nasmiješio i podigao mobilni.
„Moram da obavim važan telefonski razgovor. Odmah se vraćam."
Pa ni da se izvine.
'Jao, kako li je mogao tako gnusno da uvrijedi kraljicu Elizabetu?"
Otšao je nekud iza mene, a ja sam nastavila da da pijuckam vino i pogledujem na sat. Izašla sam sa koledža prije jedno 4o-ak minuta. Harry je možda već završio sa predavanjem i sada je sigurno bijesan što ponovo nisam došla. Ne znam zašto ali se samo malo ali ono baš baš malo osjećam krivom. Ne znam zašto i brzo taj osjećaj poput šećera topim još jednim gutljajem vina. Glasić rapidografom uređuje onaj crtež sa početka večere. Konobar spušta jelo na sto, a ja ga ignorišem ne osjećajući nimalo potrebu za jelom unatoč činjenici da danas nisam pojela ništa osim jedne ćufte. Nervoza jede mene.
Parker se napokon vratio i poprilično obradovao hrani. Ako sada počne pričati o njoj iskopaću mu oči viljuškom.
„Nadam se da si gladna.", rekao je to uzimajući svoj pribor, a ja sam duboko uzdahnula pokušavajućid a se kontrolišem nakon čega sam mu samo rekla „Pričaj mi o igri."
Odložio je pribor, a zatim se naslonio podlakticama na sto.
„Harryeva igra je iskreno nešto najpodlije za šta sam ikada čuo u životu."
Ne znam zašto ali stresla sam se.
„Kako ti uopđte znaš za nju? Rekao ti je?", zbunjeno i previše radoznalo sam ga upitala dobijajući od njega smušenu reakciju.
„Nije. Shvatio sam."
Kako?!
Kako?!
Kako?!
„Kako?!"
Pa hoću i ja da shvatim pobogu.
'Rekoh ja tebi, popucale sve moždane vijuge.'
Pa što onda ti ne skontaš kad si pametan?
„Zato što to ima veze sa mnom..."
„Igra ima veze s tobom?"
Podigla sam obrve u čuđenju, a on je nekako ojađeno klimnuo glavom. Ma ni ovaj mi ne djeluje tako nevino, samo ovuda glumata.
„Pa kako ti možeš da je shvatiš, a ja ne?"
„Vjerovatno zato što znam o bratu više nego ti."
Značajno me je pogledao, a ja sam zakolutala očima. Šta, moraš da budeš Styles da bi shvatio druge Stylese?
„Pa dobro, a kakve veze igra ima sa mnom?"
„Uh...", uzdahnuo je i oboje smo u isto vrijeme otpili još vina. Već mi se manta ali me nije briga.
„S tobom...s tobom ne bi trebala da ima ali Harry je toliko bezosjećajan da te je uvukao u nju. Ne mogu vjerovati da za osvetu koristi takve stvari i djevojke poput tebe."
„Osvetu?"
Osvetu?!
Parker je klimnuo glavom gledajući me nekakvims ažaljevajućim pogledom. Šta god da je u pitanju – ne želim da me sažaljeva.
„Da...možeš misliti?"
„Ma ne mogu ja ništa misliti dok m ne kažeš sve. Zašto sam ja u toj osveti?"
„Da li bi ti ikad uradila nešto onako podlo zbog osvete? Izgubljene osobe?"
Upitao me je sa posebnom značajnošču u glasu koju nisam mogla da protumačim. Imam osjećaj kao da zna za moju igru. Da ipak ovaj nije vampir koji čita misli?
Nisam imala pojma šta da mu odgovorim.
„Hm?", upitao me ponovo, a ja sam samo uzdahnula te pogledala ka nekakvom meni nedefinisanom ali mirisnom jelu koje se nalazilo ispred mene.
„Ne znam..zašto je to uopšte i bitno?", upitala sam ga pokušavajući da izgledam nevino, a ne kao neko ko bi želio da iskoristi njegovog brata i to upravo zbog osvete o kojoj priča i koja je namijenjena njihovom očuhu. O Bože, u šta sam se ovo ja uvalila?
„Pa samo onako pitam...", pogled mu je bio ispitivački. Imam osjećaj da i ovaj nešto zna...Mnogo više nego što mislim.
„Reci mi ostatak!"
Još jedan gutljaj.
'Pijanico.'
„I tvoj nadimak ima veze sa mnom i sa njim i još...četiri osobe..."
Ha?
„Koje četiri?"
Uzeo je jedan zalogaj jela i sačekao da sažvaka, a ja sam skoro počela da poskakujem u stolici.
„Ne bi smjeo da ti kažem."
Ma nosi se ti!?!
„Je li An jedna od te četiri?"
U trenutku kada sam ga to pitala gotovo se prevrnuo sa stolice gledajući me jednako šokiranim pogledom kao što je Harry ono veče na koncertu. Zašto se dovraa toliko plaše An?
„Je li?!"
Otpio je cijelu čašu vina, a zatim se nervozno nasmijao.
„An? Otkud ti znaš za...Mislim...kako...", počeo je da zamuckuje, a lice mu je postalo toliko blijedo da sam na trenutak pomislila da je umro prije nego što su mu organi otkazali. „Nemoguće...", rekao je to na trenutak se naslanjajući podlakticama na sto. Imam osjećaj da bi se mogao unesvijestiti.
„Kako dovraga znaš za An?"
„Ko je to? Zašto je ta osoba toliko bitna?!", upitala sam ga ignorišući njegovo pitanje. Došla sam da on meni objašnjava, a ne ja njemu.
„Dovraga šta se ovdje dešava?", upravo je izgovorio pitanje koje meni noćima odzvanja u glavi.
„Pa i ja se pitam.", rekla sam to lupivši s rukom od sto. U trenutku kada se oglasio nekakav zvuk pod stolom Parker je zavukao ruku pretpostavljam u džep i počeo da nešto radi. Ne znam šta je bilo u pitanju ali preblijedio je po drugi put večeras, što je još gore od posljednjeg se jadan nio bio sasvim ni oporavio nakon čega je uplašeno pogledao prema meni.
„Vidi..."
Raširio je ruke i duboko uzdahnuo.
„Ovdje se očito dešava nešto što nije pod ničijom kontrolom i...samo ću ti reći da se izvlačiš iz svega toga jer ćeš na kraju nastradati, a glavni krivac će da bude Harry. Ne dopusti mu da te zavara pa da misliš da mu je stalo do tebe jer nije. Njemu nije stalo ni do koga osim do sebe, čak ni do porodice s kojom je ućasnim odnosima... i spreman je učiniti sve za tu prokletu osvetu. Svaki tvoj susret, dodir ili šta već s njim je kretanje prema kraju koji će tebe proglasiti gubitnikom, a njega pobjednikom i što si dalje od njega manja je mogućnost za to. Poslušaj me molim te."
Prebrzo je govorio, a moj mozak je pod uticajem alkohola presporo radio da bi sve to pohvatao i pokopčao. Sve i da sam htjela da sebi dam vremena, Parker mi to nije dopustio jer je ustao i krenuo prema vratima.
„Hej!", dozvala sam ga i previše glasno ali se nije okretao. Nnije valjda da ide? Pa nije mi ništa rekao...samo je brljavio gluposti u Styles stilu koje ja po običaju ne mogu da dešifrujem. Dovraga! Željela sam krenuti za njim ali je već bilo kasno, a i predosjećala sam kako nisam baš najstabilnija na nogama. Glasić paradira okolo sa onim svojim crtežom i nosi majicu Pikaso.
Parker je izgledao tako uznemireno i to sve otkako sam spomenula An i...i otkako je nešto čeprkao pod stolom. Kontam i da je to razlog što mi nije sve irpsičao...sve lađe su mi potonule u duboko more crnog vina koje sam samoj sebi dosula iako iako sam znala da me ono s razumom samo unazađuje. Otpila sam gutljaj uporedo sa zvukom koji se začuo izz mog mobilnog. Izvadila sam ga i susrela se sa porukom sa nepoznatog broja.
*Poslušaj Rk-a...An.*
An?!
An?!
An?!
Otkud opet tog lika? I koje Rk? PaRKer? I sve i ako jeste kako uopšte zna da je Parker pričao sa mnom? I to još zna i o čemu. Okrenula sam se oko sebe i susrela samo sa raspričanim i proždrljivim ljudima kojima je trenutno život predstavljala hrana, a i...a i da je An ovdje Parker bi to znao, a ne bi se onako zblaznuo na pomen tog imena, nadimka ili čega već...Spustila sam beznadežno čelo na sto i da imam tu naviku vjerovatno bih počela da plačem.
„Mislim da su na vrata od restorana zaboravili zalijepiti natpis 'Zabranjeno je spavati za stolim'.", zajedno sa tim promuklim glasom mi je glava poput rakete poletjela ka gore i susrela se sa tamno zelenim očima koje su zurile u mene sa druge strane stola. Uh, popila jesam ali toliko da mi se počelo priviđati? „Ali s obzirom da je opšte poznato da ti voliš kršiti pravila sumnjam da bi te i taj natpis spriječio da malo zadrijemaš.", nastavio je prstima uzimajući i stavljajući u usta jedan komad mesa sa tanjira svog brata.
„Šta ti radiš ovdje?", upitala sam ga s nadom da je to zaista on, tj. da tu zaista ima nekoga. Ako nije, ljudi će me čudno pogledati. Pošto nisu utješila sam se barem malo da ne ludim mada mi ni Styles Gori nije neko spasenje. Baš naprotiv.
' Svaki tvoj susret, dodir ili šta već s njim je kretanje prema kraju koji će tebe proglasiti gubitnikom, a njega pobjednikom i što si dalje od njega manja je mogućnost za to.', Parkerove riječi mi odzvanjaju u glavi, a ja se pitam šta da radim?!
'Izimitiraj moju sliku.'
Baš ti hvala što mi po običaju pomažeš.
„Trenutno sam u potrazi za odbjeglim studentkinjama.", hladno je to izgovorio i uzeo mi čašu iz ruke u trenutku kada sam krenula da popijem gutljaj.
„Hej!", pobunila sam se iako sam znala da mi vino ne može pomoći. Ali ne može ni ovaj tu čudak na kog sam upravo upozorena.
„Ozbiljno te pitam, otkud ti ovdje?"
Je li mu Parker rekao? Zašto bi? Umjesto da mi odgovori ustao je i prešao na moju stranu stola te me uhvatio za ruku, a zatim pokušao podići. Nema šanse!
„Pusti me!", otrgnula sam se od njega i pridobila nekolika pogleda. Harry je prevrnuo očima i uzdahnuo naslanjajući se rukama na naslon od moje stolice nakon čega se sageo i zaustavio usne kod mog uha.
„Vidi, šta god da ti je Parker rekao za mene on je dva puta gori. S obzirom da moraš birati između nas dvojice znaj da sam ja onaj s kojim ćeš uvijek bolje proći.", glas mu se vijugao oko mojih ušnih bubnjića i mogla sam da primijetim kako je prilikom izgovaranja prve rečenice zvučao itekako samouvjereno ali prilikom druge...baš i ne.
„Između vas dvojice?"
Ko me je osudio na Stylese? Uzdišući me je ustao sa stolice, a ja sam se pitala šta sad?
'Slušaj svoje popucale vijuge, po običaju.'
Glasić sada sa druge strane onog crteža crta mene i Harrya u krevetu. Zar misli da će se to sljedeće dogoditi? Otvorila sam usta u šoku i prekorila ga. Sram da ga bude! Harry me već vodi ka izlazu iz restorana, aja se pored toliko problema pitam da li je iko platio večeru...O Bože...S obzirom da smo izašli bez ikakvih dozivanja i upozorenja pretpostavila sam da jeste. Već sam jasno mogla da vidim crveni range rover i došlo mi je da zaista odglumim onu scenu sa glasićevog crteža...mislim na onu prvu, naravno.
Nekoliko puta sam pokušala da se otrgnem od Harrya ali me je on čvrsto držao za ruku sve više i više pribijajući moje tijelo uz njegovo. Uff, kako dobro miriše...Ufff kako ću da se zakoljem.
„Gdje me vodiš?"
Toliko od mog bježanja od njega...o dragi Bože...
„Tamo gdje ćeš biti sigurna."
„Oh...znači što dalje od tebe."
Samo je ignorisao moj komentar i napokon smo prešli ulicu zaustavljajući se uz njegovo auto. Harryev hladnokrvni izraz lica se promijenio u trenutku kada je vidjeo nešto na prozoru. Zaškiljila sam i malo napregla oči prepoznavši nekakva slova ispisana flomasterom, markerom ili čime već...
'Prestani se igrati Styles, to je samo za malu djecu...An'
„Je*i se.", Harry je to ljutito promrmljao brišući rukom natpis nakon čega mi je otvorio vrata i pomogao mi da uđem unutra. Ma šta to sad bi? Nisam ni sigurna da li se čudim natpisu ili Harryevom gestu. Ovo prvo u meni stvara nagon da povraćam ili je to samo alkohol, a upravo on mi je i objašnjenje i za ovo drugo.
„Ko je An?", upitala sam umorno i pijano Harrya u trenutku kada je sjeo za vozačevo mjesto.
„Da si malo manje radoznala ništa od ovoga se ne bi dešavalo zato ti je bolje da ćutiš."
Upalio je auto i počeo da vozi sav namršten i tmuran, a ja sam tek sada dobila želju da bježim.
„Uh, ne nego da se ti ne osvećuješ ništa od ovoga se ne bi dešavalo.", rekla sma mu to još uvijek sposbna da uzvratim udarac. Pogledao je mrko prema meni prolazeći rukom kroz razbarušenu kosu dok mu je ostatak tijela bio sav u teget boji. Rekoh ja, ne nosi on šaroliko.
'Rekoh ja, ti si pukla.'
„Osvećujem?", glas mu je sada malo zabrinut.
„Aha, sad se brineš da mi je Parker sve rekao? E pa jeste da znaš."
'Auuu ode nos Pinokio!!!'
Harry se blago ali zlobno nasmiješio usput odmahujući glavom i lupkajući svojim dugim prstima po volanu.
„Nije."
„Kako možeš znati?"
Pogledao je značajno i previše prodorno prema meni prije nego što je odgovorio.
„Zato što ne bi sada bila ovdje da jeste.", izgovorio je to onako bezosjećajno, a zatim nastavio da vozi.
A to bi trebalo da znači....šta?!
„Kako si znao gdje smo? Zašto si uopšte došao?!"
Ne znam više šta da ga pitam niti šta da mu odgovaram samo hoću da ga jednom u životu razumijem. Tek sada shvatam da je Parker Božija milost za ovu tu napast zvanu Misterija.
„Ja sam mudriji nego što vi svi mislite tako da je nemoguće da me prevarite niti mi stanete na put, znaš?", upitao me je kraičkom oka gledajući ka meni nakon čega je počeo da se igra sa jezikom i usnama, a ja sam zatvorila oči nadajući se da ću se probuditi negdje drugo...bilo gdje pa makar i u Biscuitovoj posudi sa pjeskom namjenjenu za vršenje nužde. Glasiću sam upravo dala novu ideju za crtež i upravo skakuće okolo poput Galilea i dere se 'Eureka!' Ja sam ti dala ideju glupane...
Sljedeći put kad sam otvorila oči osjećala sam se kao da lebdim, a s obzirom da nisam pila Red bull jedina ideja koja mi je preostala bila je ta da sam se onako pijana zaista okačila od luster. Međutim, u trenutku kada sam otvorila oči shvatila sam da sam po običaju bila u krivu mada bih više voljela da sam bila u prva s obzirom da sam se prvo susrela sa kovrdžavom kosom. Pa puta sam jače trepnula i shvatila da me Harry nosi. Joj meni. Počela sam da se koprcam, a on je zakolutao očima i pridržao me.
„Smiri se."
„Gdje ćeš sa mnom?", upitala sam ga pokušavajući da se okrenem ali nisam mogla jer sam bila em tek probuđena, em još uvijek pijana i em me je on držao tako da sam jedva mogla da se pomjerim. Jedino što sam mogla da shvatim bilo je da smo u kući. U trenutku kada sam ugledala odnekud poznato veliko ogledalo sjetila sam se da sam ga imala priliku vidjeti kada sam dolazila kod Harrya zbog koncerta. Znači...U njegovom smo stanu?! Aaaa! Glasić počinje već da uokviruje onaj crtež sa mnom i Harryem u krevetu, a ja ga uvjeravam da se to neće dogoditi pa makar morala da iskačem kroz prozor.
„Hoću kući.", rekla sam to pomalo saplićući jezikom, a Harry me posjeo na naslon od crne kožne fotelje. Pogledala sam malo oko nas i zinula. Ala ima dobar i velik stan!
„Nećeš.", Harry je to rekao stojeći tačno između mojih nogu. Osjećam se neprijatno. Ja? Zar je to moguće?
„Hoću!", rekla sam to mnogo ljuće ovaj put, a on je samo odmahnuo glavom nakon čega je prislonio usne na moje ali samo na trenutak, a zatim odmakao glavu par milimetara.
„Nakon još jedne pobjede sam raspoložen za nastavak igre.", rekao je to gledajući me usne i držeći rukama moja bedra nakon čega je podigao svoj tamni zeleni pogled na moje oči. „S tobom.", izgovorio je to, a zatim me ponovo podigao.