ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 6

  *Trenutno ne mogu odgovoriti na tvoje pozive. Nazvaću te u toku dana.*
Poslala sam poruku Isabel nakon toga isključujući mobilni i ulazeći u kuću. Izula sam se te ušla u dnevni uskoro zatim ugledavši Amandu koja je prelazila krpom prekog glatke površine bijelog šanka kao i Q-a koji je sjedio na visokoj stolici njišući se na njoj lijevo-desno i gledajući u svoje ruke dok je nešto tiho pričao Amandi. U trenutku kada me je primijetila Amanda je brzo odložila krpu te krenula prema meni ali se uskoro zaustavila nesigurno se pomijerajući naprijed-nazad na stopalima.
„Hej...", izgovorila je to sa itekako uočljivom nesigurnošću u glasu...mislim da je već i sama mogla pretpostaviti da joj neće biti nimalo lako da ponovo stekne moje povjerenje. Zapravo, ne znam ni da li će se to uopšte više ikada dogoditi.
„Gdje je Raymond?", upitala sam je to odlučna da ću odmah preći na stvar jer je ono što me trenutno zanima mnogo bitnije od natezanja na prelazu između kuhinje i dnevnog.
„Aurora...", započela je rečenicu odmahujući glavom što sam ja samo ignorisala odmah je prekidajući.
„Pitam te gdje je Raymond?"
Mogla sam jasno čuti kako Q uzdiše i lupka vrhovima prstiju po šanku koji se i pretjerano presijavao dajući mi do znanja da je Amanda izgleda liječila živce trljajući ga krpom.
„U svojoj je radnoj sobi...", izgovorila je to sasvim tiho spuštajući glavu te se češkajući po prelazu između kose i čela, a ja sam dobivši odgovor istog trenutka napustila prostoriju penjući se uz stepenice. Već na drugoj stepenici sam jasno mogla čuti kako Q i Amanda započinju razgovor o meni ali me nije biloo briga. Ušla sam u istu sobu kao i prošlu noć ali ovoga puta ni upola onako pažljivo zatičući tamo sjedokosog muškarca koji je bradom bio naslonjen na sto i gledao u čašu u koju je bilo nasuto neko piće...pretpostavljam viski. Prozori su bili zamračeni tako da svjetlost nije mogla pretjerano ulaziti u sobu...Sve je imalo neku neobičnu nijansu plave boje.
„Aurora?", blago je podigao lavu gledajući me svojim napola spuštenim i krvavim očima. Samo bi još trebalo da je pijan.
„Otvori ono.", izgovorila sam to sasvim smireno ipak se u sebi boreći sa mislima koje su mi stalno ponavljale kako upravo stojim pred čovjekom koji je mogao da spriječi smrt moje majke.
Prišla sam mu zaustavljajući se uz samu sporednu ivicu njegovog tamno-smeđeg drvenog radnog stola. Podigao je svoj krvavi pogled prema meni i tek nakon par trenutka zagledavanja mog lica napokon je progovorio.
„Trebali bismo razgovarati...Ja..."
Nisam željela da ga slušam baš kao ni Amandu maloprije. Nikakav razgovor ne može da promjeni moj trenutni način razmišljanja kao ni način na koji ih gledam.
„Rekla sam ti da otvoriš ono."
Pokazala sam mu rukom ka lap-topu koji je sada bio preklopljen i odložen na stolu odmah pored njegovih savijenih laktova usput skupljajući obrve i zbunjeno me gledajući kao da me maloprije nije čuo kada sam mu isto to rekla.
„Šta da otvorim?"
Glas mu je škripao kao da mu je neko umjesto onih na goitari koristio glasne žice,a i po načinu na koji mu se jezik saplitao mogla sam da zaključim da je pijan.
„Otvori onaj dokument."
Nakon par minuta čekanja i trpljenja njegovog mutnog pogleda zakolutala sam očima te raiširila ruke.
„Samo ga otvori!"
S obzirom da sam znatno povisila glas samo sam se nadala da se sada Amanda i Q neće stvoriti odnekud...Samo bi mi to trebalo. Raymond je otpio ostatak svog pića nakon čega je nesigurno i nespretno otvorio lap-top skupljajući svoje tanke usne i posmatrajuči ma kraičkom oka na svaka 3 sekunda.
„Aurora..."
Prelazi je vrhom prsta preko miša očito se nadajući da ću mu reći da ne mora otvoriti ono ali meni to nije bilo u planu.
„Samo mi otvori prokleti dokument, važno je!"
Uzdahnuo je te napokon počeo da pretura po svojim folderima dok sam se ja nervozno pomijerala u mjestu te okrenula u trenutku kada sam shvatila da je ušao unutra te da su počele da se učitavaju one najužasnije slike.
„Preskoči te slike i idi na dno do one na kojoj se nalazi P...", gadi mi se i izgovoriti njegovo ime."on i kovrdžavi dečko."
Stisnula sam očima osjećajući kako mi krv ponovo počinje da vre i samo sam se pitala šta bih bila u stanju učiniti kada bi se prokleti Patrick pojavio ispred mene.Raymondov pijani pogled je postajao sve zbunjeniji i samo sam se nadala da neće postavljati suvišna pitanja te da će mi reći ono što me zanima bez glupog okolišanja. Napokon sam se okrenula i baš u tom trenutku se Parick zaustavio na slici na kojoj se jasno vidjeo glupi profesor koji je stajao tačno ispred Patricka.
„Zašto..."
„Ko je on?"
Raymondova usta su još uvijek ostala otvorena od njegovog maloprijašnjeg započetog pitanja, a ja sam jasno mogla da osjetim alkohol koji je bazdio iz njega.
„Odgovori mi."
Pogledala sam ga nešto oštrije osjećajući kako gubim strpljenje koje uporno pokušavam da održavam na normalnom nivou. On se namrštio dajući mi do znanja da mu glasnoća trenutno baš i ne prija ali mene za to nije bilo briga.
„On je...Patrickov sin...Mislim ne baš pravi..."
Sin? Raymond je spustio glavu te počeo sa prstima obe ruke prelaziti preko svog naboranog čela koje je takav 'reljef' dobilo zahvaljujući njegovim crnim i visoko podignutim obrvama.
„On je sin iz prvog braka Patrickove nove žene. Ali malo ko zna za njega pošto se i ne pojavljuje previše u javnosti...kao ni njegov brat. "
Napokon je dovršio rečenicu te se sageo kako bi dohvatio bocu sa alkoholom koja je sve do tada bila na podu prislonjena uz stranu stola koju ja nisam mogla da vidim i nasuo sebi još jednu čašu. Profesor, tj. Harry, mislim da ga je tako liam nazvao, ima brata?
„Kako ti sve to znaš?", pitala sam ga to nadajući se da ću izvući iz njega dovoljno informacija dok se još više ne napije.
„Već četiri godine se bavim Patrickom i svime vezanim za njega...ali ma koliko pokušavao da dođem do onoga što mi zaista treba, tj. do nekog dokaza da se on bavi svim i svačim ne mogu...ne ide..."
Zadnje riječi je izgovorio skoro jecajući nakon čega je prislonio čašu uz usne te nageo glavu ka gore dopuštajući jakoj tečnosti da ispuni njegova usta.
„Samo želim da osvetim smrt tvoje majke Aurorić..."
Ispružio je ruku ka meni posmatrajući me vojim sada već i uplakanim očima na šta sam se ja samo izmakla te se okrenula kretajući se prema vratima.
„Ne zovi me tako.", mrzovoljno sam to izgovorila te napustila sobu snažno zatvarajući za sobom vrata i odmah zatim prolazeći rukama kroz kosu koja mi se u tom trenutku činila kao jedini način da vodim kontrolu nad vlastitim mislima koje su se vrtile kao tombola. Znači...Harry je polusin čovjeka koji je naredio da se moja majka ubije? Šta ako je on isto umiješan u tu mafiju? Šta ako on zna šta je urađeno meni i mojoj majci? Dobro, ne može znati da sam to ja s obzirom da onda nigdje u novinama nije dozvoljeno da se objavi moje ime kao ni ime moje majke ali opet...Počela sam da osjećam sve čudniji osjećaj pri svakoj pomisli na to kako ću biti prinuđena da ga gledam na časovima i razbijam glavu razmišljajući o tome da li imam pogled na nekog bezobzirnog mafijaševog polusina? Ono što je još gore od toga jeste da mi je kroz glavu neprestano prolazila ideja koje sam se iste sekunde željela riješiti ali nikako nisam mogla. Brzo sam otišla u dnevni u kom je na kauču spavao Biscuit, a zatim i u kuhinju tamo zatičući samu Amandu kako sjedi na stolici i gleda negdje ispred sebe. S obzirom da me nije primijetila sve dok nisam otvorila frižider trgnula se te skočila sa stolice stavljajući ruku na prsa.
„Uh...uplašila si me.", blago se nasmijala, a ja sam samo izvadila iz frižidera malu kupovnu čašu jogurta, a zatim sa kuhinjske police dohvatila pakovanje keksa nakon čega sam krenula ka vratima koja su vodila u hodnjik.
„Pa čekaj, nemoj samo to jesti...napraviću nam nešto.", govorila je to polako idući za mnom, a ja sam se samo zaustavila prije izlaženja iz dnevnog.
„Bolje ti je pobrini se za svog pijanog oca.", izgovorila sam to, a odmah zatim izašla u hodnjik penjući se uz stepenice te zaključavajući u sobu.
......
Stalno sam okretala tamno-plavu hemijsku u ruci gledajući u sredinu stola dok su svi ostali oko mene neprestano pričali, smijali se...činilo mi se kao da su svi srećni osim mene. Pa vjerovatno i jeste tako. Naravno, svako ima probleme ali oni su prolazni i kratkotrajni, a u mom slučaju oni su stalno prisutni i nikako ne mogu da ih se oslobodim, a vjerovatno nikada i neću.
„Ottis."
Neko je izgovorio moje prezime u istom trenutku kada me je potapšao po ramenu sa leđa. Okrenula sam glavu te se susrela sa crvenim džemperom koji je pripadao....naranvdžastokosoj djevojci. O, ne...Sjela je pored mene te mi se nasmijala od uva do uva stavljajući svoje knjige na sto. Nije valjda da i na ovo predavanje obe idemo? Ja sam samo okrenula glavu na drugu stranu odlučna da ću je ignorisati. Neću joj dopustiti da me ponovo izbaci iz takta kao sinoć.
„Neko nam je danas još mrzovoljniji, hm?", i to je izgovorila kroz svoj smiješak uokviren tamnim crvenim ružem koji se slagao uz njenu narandžasto-crvenu kosu.
„Inače, ja sam Danielle. Kontala sam da je uredu da ja znam tvoje ime, a ti moje ne."
„Super.", samo sam to promrmljala naslanjajući bradu na podvijene ruke te gledajući prema vratima s nadom da će profesorica što prije ući. Što prije uđe to će prije predavanje početi. Što prije predavanje počne prije će i da završi. A što prije završi prije ću se riješiti ove narandžaste dosade kao i svih prisutnih koji mi lično nisu ništa učinili ali svejedno želim...samoću?
Iako sam pokušavala da isključim mozak i ignorišem glasove koji su mi odjekivali u ušima svaki put sve jače udarajući u moje bubnjiće nisam mogla, a da ne prepoznam poznati glas koji je dopirao odnekud iza mene, a moja radoznalost koja se istog trenutka vratila nazad na planetu Zemlju me je natjerala da okrenem glavu i vidim ko je u pitanju. Moje sumnje su potvrđene onog trenutka kada sam ugledala dečka sa nešto sitnijim tirkiznim očima i pomalo raštrkanom kosom koja je u mom sjećanju zapamćena kao nešto duža, slijepljena i gotoor prislonjena uz jedno oko. Nije čak ni pokušavao da obuče dugu majicu kako bi prikrio tetovaže koje su mu ukrašavale ruke i koje su mi davale do znanja da ga nisam pomiješala ni sa kim drugim. Iako se smijao i razgovarao sa muškarcima koji su ga okruživali uspio je da me primijeti kraičkom oka nakon čega je u potpunosti okrenuo lice kao mom i pogledi su nam se susreli. Nakon što se namrštio te me bolje pogledao izgovorio je „Aurora?" i baš u tom trenutku se začuo glasan zvuk štikli koji me je natjerao da se okrenem ka naprijed. Otkud on ovdje? Osoba koja je ušetala u prostoriju je bila veoma mlada djevojka obučena sva crno i pomalo previše izazovno za koledž. Spustila je ogromnu crnu torbu na sto te se smjestila na stolicu prebacujući svoju bujnu smeđu kosu na stranu usput pućeći svoje punačke tamno-roze usne. Izgledala je kao da je neko dovukao sa fotošutinga.
„Nije baš omiljena ovdje. Barem ne među ženskom populacijom."
I naravno, narandžastokosa se morala umiješati. Pogledala sam namrgođeno ka njoj na šta se ona samo nasmijala te stavila jedan nokat prelakiran crnim lakom izmeu zuba.
„Ozbiljno. Previše je umišljena ali i mlada, ima 28 godina. Zato svi muški studenti lude za njom."
Otkud njoj sve te infromacije?
„Baš me briga.", nezainteresovano sam to rekla okrećući glavu od dosadne Danielle čiji sam smijeh sasvim jasno mogla da čujem.
„Baš kao što te nije bilo briga za zgodnog profesora, hm?"
Čim je to izgovorila naglo sam okrenula glavu ka njoj te je ljutito i iziritirano pogledala na šta je ona zakolutala očima i zakikotala se.
„Samo se šalim. Opusti se."
Zamahala je glavom te uzdahnula nakon čega se začuo glas naše profesorice istorije umjetnosti koja je napokon završila sa nekakvim zapisivanjem.
„Pa da vam se predstavim. Ja sam Chloe Shine i predavaću vam istoriju umjetnosti.", nasmiješila se, a zatim ustala, uzela papire sa pretpostavljam planom i programom za ovo polugodište nakon čega je prozvala jednu djevojku zaduživši je da to svima podijeli. Za to vrijeme je ona ponovo sjela te počela da turpija svoje duge nokte, a ja sam se samo pitala koji je prokleti problem s ovim koledžom pa moraju da zapošljavaju samo neozbiljne balavce...
....
Predavanje koje je uglavnom prošlo u tišini jer nam ona glupa Chloe nije dopuštala da pričamo, a čak ni ona sama nam nije ništa pametno rekla s obzirom da joj je očito bilo previše zamorno je napokon završilo i ja sam jedva dočekala da izađem napolje kako bih pobjegla od Danielle s nadom da će sljedeće predavanje biti zanimljivije. Cijeli ovaj koledž mi se do sada samo smučio i pitam se kako ću uopšte izdržati dvije godine ovdje...
Cijelo prethodno predavanje sam provela razmišljajući o tome da li postoji iti jedan jedini način na koji bi se onaj skot od Patricka mogao razotrkriti jer imam osjećaj da ću sama sebe uništiti nekim odvratnim osjećajem koji se u meni pojavi svaki put kada pomislim na to kako je on naredio da mi ubiju majku, a sada se okolo šetka kao najnormalniji i pristojniji čovjek. Život je nepravedan, to sam davno naučila ali zato želim osvetu pa makar izgubila sve, mada se ne mogu pohvaliti da imam mnogo toga. Engleski na svu sreću danas nemamo i nadam se da ću onda imati dovoljno vremena da razmislim o tome da li bi bilo bolje kada bih zamijenila taj predmet s nekim drugim.
Ono što mi cijeli dan ne da mira jeste pomisao koja mi govori kako bih upravo preko kovrdžavog profesora mogla možda da dođem do nečega...čak možda i do Patricka ali svaki put kada ona počne da se obrazuje ja je brže bolje oduvam jer nema šanse da bih pokušala uspostaviti nekakav kontakt s njim...
Čak ni zbog svoje majke?
Glas sa kraja moje glave se odjedanput oglasio izazivajući ljutnju s moje strane. Naravno da bih sve učinila zbog svoje majke ali tu mora postojati i neki drugi način da...
Onda ga nađi.
Iznervirano sam zakolutala oči ipak svjesna da je taj glas upravu, a ne ja. Kako god, za sad neću razmišljati o tome sve dok ne razvijem neki dobar plan ali jedino što znam jeste da će taj prokletnik od Patricka završiti i gore nego moja majka. Ni ja ne znam kako ali znam da neću stati dok se to ne dogodi...Upropastio je moj život i ono još gore, oduzeo je njen...
„Aurora..."
Muški glas koji sam na početku prehodnog predavanja imala priliku čuti je prošao kroz moje uši čisteći ih od onog glasa koji je napokon utihnuo. Okrenula sam se i susrela sa istim onim tirkiznim očima koje me nisu posmatrale na nimalo sličan način na koji su prije par godina.
„Nisam znao da si se vratila.", izgovorio je to sa polusmiješkom te prešao pogledom preko mog tijela kao da je prošlo 1o godina otkako smo se posljednji put vidjeli.
„Kao što vidiš jesam."
Pokazala sam rukama na sebe, a zatim se okrenula te nastavila svoj put ka prostoriji u kojoj se održava sljedeće predavanje, a iza sebe sam jasno mogla da čujem korak dečka koji mi u memoriji nije zapamćen na baš najbolji način.
„Dugo se nismo vidjeli."
Glas mu je bio jednako jasan kao i maloprije i uskoro se našao odmah pored mene. Ja sam nastavila hodati ne obraćajući previše pažnju na njega.
„4 godine.", rekla sam to ne trudeći se da budem previše glasna i jasna ali mislim da me je on ipak uspio razumjeti.
„Vidi, znam da možda nisam bio baš najbolji prema tebi ali KFH je za mene prošlost. Sada sam se i preselio, započeo sam novi život...", polako sam se zaustavila jer smo došli do vrata koja su i bili moje odredište te se okrenula prema njemu čekajući da završi s onim što ima da mi kaže, „kao što vidiš upisao sam i novi koledž. Započeo sam novi život."
Zakačila sam ruke palčevima za džepove od svojih tamnih teksas farmerki klimajući glavom i lagano uzdišući.
„Super onda.", po običaju bez previše uzbuđenja sam to izgovorila nadajući se da je ovaj razgovor završen s obzirom da zaista ne želim da više imam ikakve veze sa toliko osoba iz moje prošlosti. Da ikako mogu odselila bih se na drugu stranu svijeta i pobjegla od svih jer zaista želim novi život.
„Samo sam želio da ti to kažem jer mi je žao zbog...nekih loših događaja koje si doživjela zbog mene i mojih prijatelja.", rekao je to prelazeći kažiprstom preko vrha njegovog nosa, a meni je malo hvalilo da se ironično nasmijem s obzirom da sam ja doživjela i mnoge gore stvari od onih koje su mi priuštili KFH.
„Sada sam druga osoba.", ponosno se nasmiješio, a ja sam stavila kosu iza ušiju te napravila 2-3 koraka unazad ka vratima.
„I ja sam, Louis.", izgovorila sam to te se okrenula na peti i uša u ogromnu prostoriju krećući se ka samom kraju u potrazi za mjestom na kom bih mogla biti u potpunoj samoći...
........
„Meni ništa nije jasno...", Isabel je zbunjeno to izgovorila sa druge strane telefonske linije, a ja sam prevrnula očima izlazeći iz koledža zatičui gotovo sasvim prazno dvorište. Po običaju, morala sam ostati među posljednjima.
„Pa ne može ti ni biti, kad budem raspoloženija objasniću ti sve."
Samo sam joj površno ispričala događaje od prošle noći čisto samo zato što sinoć nisam mogla da joj se javim.
„Oh...okej. Nadam se da ćeš biti dobro."
„Sada moram ići pa se čujemo."
Stala sam pored onih kamenih firgura sa cvijećem čupkajući travu i čekajući na njen odgovor kako bih prekinula vezu.
„Okej, čujemo se dušo."
Napokon sam prekinula te stavila mobilni u džep nakon čega sam sjela na hladni kamen baš kao i sinoć odlučna da neću odmah ići kući. Uopšte mi se ne ide tamo, a i nisam odgovarala na Margaretine pozive tako da ću se najvjerovatnije vraćati autobusom ili taxiem. Ne želim da se pravim kao da je sve uredu kad nije i zato nema šanse da ću se ponovo sa bilo kim od njih tek tako vratiti na staro. Zaista neću.
Iz usta sam izbacila žvaku koja mi je već postala gorka i baš u trenutku kada sam počela da gurkam patikom začula sam zviždukanje od nekud iza svojih leđa. Okrenula sam se shvativši da to dopire od nekoga ko je sjedio na onoj klupi na kojoj sam sinoć bila kada sam čekala na Margaretinu poruku. Malo sam se nadvila iznad cvijeća te jasnije vidjela dečka koji je sa pognutom glavom zviždukao u istom ritmu lupkajući nogom od pod, a ono što mi je bilo dovoljno da shvatim i ko je u pitanju bila je kovrdžava kosa. Zar je i on večeras ovdje? Vratila sam se u prijašnji položaj iznervirana činjenicom da će mi se sada po glavi ponovo početi motati moje retardirane ideje na koje sam taman uspjela zaboraviti...Kada bih barem nešto mogla saznati o njegovom prokletom očuhu...Kada bismo nas dvoje bili u nešto boljem odnosu možda bih i mogla...Aurora prestani, ne bi. Ili bi? Prije nego što sam i znala šta radim našla sam se na nogama te uputila ka kovrdžavom profesoru koji me je primijetio tek kada sam bila par koraka ispred njega. Usne su mu ostale u napućenom položaju ali je zvuždukanje utihnulo, a njegov pogled koji je zbog slabog osvjetljenja u tom trenutku bio tamno, maslino-zeleni je pratio moje pokrete sve dok na kraju nisam sjela pored njega. Odmah sam se našla u zoni jakog i očito skupog mirisa koji me je natjerao da se počešem po nosu. Nikad nisam voljela te jake parfeme. On je okrenuo glavu prema meni te se namrštio upitno me posmatrajući sa još uvijek previjenim leđima i podlakticama naslonjenim na koljena.
„Ne znam da li si primijetila ali zauzeto je.", izgovorio je to na svoj nonšalantni i mrtvo-hladni način, a ja sam davala sve od sebe da ovoga puta zaista istrajem u svom smirenom stanju.
„Bila je i ona vreća danas."
Značajno sam ga pogledala na šta se on blago nasmiješio te zamahao glavom okrećući je prema Birkbecku. Sada sam imala pogled na samo pojedine crte njegovog lica koje su baš kao i sinoć bile izmiješane sa svjetlom i sijenkama.
„Ali ta vreća je bila moja.", mrzovoljno sam to izgovorila prisjećajući se poprilično iritantnih događaja od danas.
„E pa i ova klupa je moja."
Glas mi je na svu sreću bio onaj moj hladni koji uvijek imam kada nisamiznervirana. Tek sada shvatam da je bila greška što sam ovdje sjela jer zaista nije vrijedno zbog nečega za šta ne znam ni da li će mi uspjeti pokušavati da uspostavim kontakt s nekim s kim se nikad ne bih mogla družiti. Zapravo ja mislim da se ja nikad neću ni moći družiti ni sa kim osim Amndom, Margaret, Q-om i Devonom, a ne bih čak ni s njima da nam prijateljstvo nije ostalo još iz prošlosti. A ko zna, možda je i ovaj kovrdžavi umiješan u tu prokletu mafiju....Možda on zna šta je njegov očuh učinio mojoj majci i ja sada sjedim s njim? Neka zgroženost je prošla mojim tijelom te me natjerala da se stresem u istom trenutku kada je on rekao „Ottis?"
„Šta je?", upitala sam ga to usput prolazeći rukom kroz kosu i okrećući glavu na drugu stranu.
„Pitao sam te kako je ovo tvoja klupa?"
„Isto kao što je i vreća tvoja. Uvijek ovdje sjedim."
Ovo mi je zapravo tek druga veče ali koga briga. Mgla sam čuti neki čudan zvuk koji je proizveo prije nego što je ponovo progovorio.
„Ma nemoj mi reći."
Samo sam prevrnula očima te odlučila ignorisati njegove riječi s nadom da će što prije otići jer ne želim da ponovo ja budem ta koja će otići. Od one ideje sam već odustala. Nema šanse da ću to uraditi. Radije ću pronać Patricka i staviti mu nož pod grlo nego se spuštati na neki glupi nivo na kom se nasilu moram sprijateljiti sa osobom koja mi je poprilično mrska, a usput mi je i profesor.
„Šta radiš uopšte ovdje? Svi su već otišli?", ponovo je pogledao prema meni usput oblizujući svoje usne kojim je očito i previše opterećen. Ili se igra s njima s prstima, ili ih gricka, ili oblizuje, ili između njih drži hemijsku...
Namrštila sam se te pogledala prema njemu osjećajući kako se moja alergija na bespotrebna pitanja polako aktivira.
„Šta te briga? Uostalom koliko mogu primijetiti i ti si tu.", zakolutala sam očima u isto vrijeme kao i on nakon čega se on naslonio leđima na klupu koja se u trenutku malo zadrmala. Očito ne planira skorije otići. Baš šta radi ovdje? Je li normalno i to što sam alergična i na vlastitu radoznalost?
„Čekam nekoga."
Šta ako se sad Patrick pojavi? Glupo pitanje i glupa pretpostavka jer nema šanse. Šta bi on radio u Birbecku i zašto bi se dovraga njih dvojica tu sastajala?
„Pa i ja."
Bolje bi bilo da se taj neko njegov što prije pojavi pa da ode jer sam sada zaista bez drugog izlaza.
Ponovo je nastala tišina i malo je hvalilo da uzmem hemijsku koju ovoga puta zaista imam u svojoj torbi prebačenoj preko jednog ramena i ubijem samu sebe s njom zato što sam sjela ovdje. Gdje mi je pamet bila? Pogledala sam na mobilni i shvatila da je već 21:2oh. Kad barem ne bi postojao taj moj glupi ponos sada bih vjerovatno bila već na putu ka kući. Ovako nema šanse da ću ponovo prva posustati. Ono što me je u tom trenutku najviše iritiralo bio je njegov pogled koji sam itekako osjetila na sebi iako ja nisam gledala prema njemu. Pokušavala sam da to ignorišem ali mi je na kraju zaista dosadilo.
„Malo smo včeras zamijenili uloge, hm?"
Pogledala sam prema njemu prekrštajući ruke i susrećući se sa zbunjenim zelenim pogledom.
„A to bi trebalo da znači šta?", upitao me je to podižući svoje tamne obrve i usput preturajući jezikom po ustima, pretpostavljam zbog žvake koja je zaslužna za onaj miris mješavine minta i narandže koji sam i danas imala priliku osjetiti.
„Pa ti si onaj koji je zauzeo nešto moje i ti si onaj koji bulji u mene."
Otvorio je usta praveći se da je iznenađen mojom izjavom nakon čega je oblizao usne, uzdahnuo i klimnuo glavom napokon skrećući pogled s mene.
„Znači priznaješ da si danas gledala u mene."
O Gospode...
„Nisam!"
Pogledao je prema meni usput se pomalo smješkajući ali više onako ironično i sarkastično.
„Upravo si to priznala Ottis."
Pokazao je rukom prema meni, a ja sam zamalo ustala i ponovo ljutita otišla od njega. Obuhvatila sam prstima dio klupe na kom sam sjedila pokušavajući da samu sebe zadržim i smirim. Duboko sam uzdahnula i pogledala što dalje od njega odlučna da ću prekinuti tu raspravu dok je još vrijeme.
„Nemoj me zvati Ottis.", ipak je ta neka sila željna svađe u meni nadjačala. Kako god, nervira me način na koji izgovara moje prezime.
„Pa ti si još uvijek moja studentkinja ako se ne sjećaš."
Pogledala sam značajno prema njemu.
„Samo na predavanjima."
Malo se spustio, u potpunosti ispružio svoje tijelo te podvio ruke pod glavu kao da je na plaži i kao da se sunča i kao da tu planira provesti cijelu noć. Izgleda da ću osvanuti ovdje. E pa neka Aurora, tako ti i treba.
„Ne volim zvati ljude po imenima.", izgovorio je to svojim prigušenim i dubokim glasom obuhvatajući zubima gornji dio usne dok je njegov lakat blago dodirivao moje rame zbog čega sam se pomjerila u stranu.
„Zašto?", po prvi put dok razgovaram s njim glas mi je bio moglo bi se reći normalan dok ovaj tu kovrdžavi vjerovatno nije s obzirom da odjednom više ne voli djevojke, ne voli da zove ljude po imenima, čeka nekoga u ovo doba, ima svoju vreću za vježbanje i zbog toga se svađa...Ne mogu reći ni da ja nisam čudakinja ali izgleda da sam našla nekoga ravnog sebi.
„Zato što toliko ljudi u svijetu ima ista imena i onda to nije originalno..."
Podigao je na trenutak svoj tamni pogled prema meni, a odmah zatim ga vratio nazad na svoje sjajne crne čizme koje su se slagale uz njegove crne uske farmerke kao i usku teget majicu dugih rukava preko koje je imao nekoliko prebačenih lančića. Ako ništa, arem se na koledž oblači ukusnije nego u teretanu.
„Pa nisam ni ja jedina koja se preziva Ottis.", zakolutala sam očima, a on je sada položio svoje ruke na stomak i glavu naslonio na naslon od klupe tako da je sada gledao ka crnom, večeras nešto oblačnijem nebu kojim smo bili preklopljeni. Reflektori Birbecka su mu sada stvarali neobične odsjaje na licu tako da sam jano mogla da vidim oblik njegovih punačkih usana, mogla sam da vidim svaku dlaku koja se neuredno okretala ka smjeru koji njoj odgovara, mogla sam da vidim i njegov blago savijeni nos kao i duge trepavice gusto raspoređene po ivici kapaka koji su u tom trenutku jasno okrivali njegove sada nešto svijetlije zelene oči. Lagala bih kada bih rekla da nije...lijep? ali svejedno nije moj tip, zapravo ja nemam tip jer nikad nisam imala dečka, a zbog onoga što mi se dogodilo nikada ni neću.
„Pa nisi ali ne osjećam potrebu da te zovem na neki drugi način."
Dajem novčić da razumijem barem nešto što on priča.
„Potrebu?"
Podigla sam obrve, a on se namrštio zamišljeno prelazeći porgledom preko zijela i usput po ko zna koji put oblizujuči sune koje su ovoga puta kao i njegov dugi tamno-rozi jezik imala poseban odsjaj.
„Pa da, a i uostalom ako upoznam još nekoga ko se preziva Ottis zvaću ga na neki drugi način."
Slegnuo je ramenima, a ja sam pokušala da dešifrujem njegove riječi usput se pitajući da li to znači da zna još nekoga ko se zove Aurora...Ili uopšteno osjeća neku čudnu vrstu averzije prema imenima. Nemam pojma i iskreno i ne zanima me, samo želim da idem kući.
„Stvarno si čudak.", najozbiljnije moguće sam to rekla mašući glavom te ponovo bacajući pogled na sat. 21:3oh...Skrenu je pogled sa neba prema meni i nakon što je par puta zamišljeno trepnuo uzdahnuo je te se uspravio u sjedći položaj visoko protežući ruke kao da je upravo probudio.
„To je u svakom slučaju bolje mišljenje od onoga da sam gej."
Sada je bio itekako ozbiljan baš kao i danas i usput je prevrnuo očima baš kako to ja volim raditi. Krenula sam da mu kažem da to ne znači da još uvijek ne mislim da je gej ali se on baš u tom trenutku ustao i usput sam mogla jasno da čujem onaj poznati zvuk štikli koji je zbog ogromne tišine sada odjekivao cijelim dvorištem, tj. parkom. Pogled mi je odlutao do samog ulaza u Birkbeck gdje sam jasno mogla da vidim profesoricu istorije umjetnosti...Kako se ono zvala? Chloe?
„Ovdje sam Styles.", u jadnom pokušaju da damski mahne i usput zvuči zavodljivo izgovarajući ono 'Styles' je gledala prema nama, a Harry je polako počeo da se udaljava od mene. Ona je ta koju je čekao? Pa...zar nije danas rekao da ga djevojke ne zanimaju?
„Laku noć Ro."
Njegovo blago okretanje glave ka meni mi je dalo do znanja da sam ja ta kojoj se obratio. Ro? Šta je dovraga Ro? Chloe je par puta zamahnula kosom i nakon što joj je on prišao polako su krenuli onim poznatim vijugavim putem koji je vodio ka izlazu iz univerziteta, a ja sam samo maštala o trenutku kada će zamaknuti pa da napokon krenem kući...