ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 8

  „Da li se ikada osjećaš srećno?", tamnoputa žena me je upitala pomalo nervozno prelazeći pogledom preko papira na kom je zapisivala svaki moj odgovor usput se komešajući po glomaznoj crnoj kožnoj stolici u kojoj je sjedila iza drvenog radnog stola.
„Ne baš.", izgovorila sam to uzdišući i prekrštajući ruke dok sam poput nekog ludaka sjedila na kauču nedaleko od nje. Pogledom sam prelazila preko njenog ureda koji je bio uređen poprilično luksuzno i jednostavno nisam mogla vjerovati da je sve to jedna siromašna žena postigla za samo četiri godine ako ne i manje.
„Moraš mi odgovoriti sa da ili ne."
Zakolutala sam očima na njenu primjerdbu te sam bez imalo razmišljanja izgovorila „Ne" s obzirom da je to mnogo precizniji i istinitiji odgovor od potvrdnog.
„Da li se ikada osjećaš zabrinuto?"
Nakon kratkotrajnog preturanja misli ponovila sam isti odgovor od maloprije jer se zaista rijetko kada osjetim zabrinuto...ako izostavimo sinošnji događaj. Pricila je uzdahnula i zamahala glavom nakon čega je nastavila sa svojim glupim pitanjima. Zaista ne znam zašto sam kog vraga pristala da dođem ovdje...samo sama sebi mogu pomoći i niko dugi, pa čak ni psihijatar.
„Da li se ikada osjećaš uzbuđeno?"
Ironično sam se nasmijala i uzdahnula prije nego što sam dala odgovor „Definitivno ne."
Kao reakciju sam zaradila, po ko zna koji put u posljednjih 2o minuta koliko sam ovdje, jedan zabrinuti pogled od Priscile, odnosno Psihijatrice Ppelley kako joj piše na bijeloj tablici na stolu kao i onoj okačenoj na vrata od ureda.
„Da li se ikada osjećaš uplašeno?"
I meni je više dosadilo davati jedne te iste odgovore.
„Ne."
„Uplašeno?"
Krenula sam da ponovo dam negativan odgovor ali sam se zaustavila u trenutku kada me je istina malo udarila od glavu.
„Da....", promrmljala sam to gledajući na stranu te prelazeći dlanom preko glatkog kožnog svijetlo-plavog kauča na kom sam sjedila.
„Oh..."
Priscila je očito bila iznenađena što je napokon dobila drugačiji odgovor pa se naslonila podlakticama na sto naginjući se ka meni.
„Možeš li mi reći nešto o tome?"
Zakolutala sam očima te naslonila glavu na naslon prelazeći pogledom preko bež plafona koji je bio išaran sijenkama i jutarnjom svjetlošću koja je dolazila kroz ogromne prozore.
„Ne bojim se ničega osim mraka i ne, ne želim reći više ništa."
Pogledala sam mrzovoljno prema njoj baš u trenutku kada je otvorila usta kako bi me ponovo nešto pitala. Vidjevši da neće dobiti nikakav odgovor na još uvijek nepostavljeno pitanje samo je ponovo spojila svoje velike usne ponovo nešto zapisujući.
„Pa...na osnovu svega ovoga mogla bih reći da...ne osjećaš baš mnogo toga...dobila sam potvrdan odgovor samo na uplašenost..."
„Eto ako želiš još jedan, često sam iznervirana."
Podigla sam obrve te značajno pogledala prema njoj, a ona je nakrivila usne t ejoš nešto zapisala usput prelazeći prstom slobodne ruke preko svog visokog i usijanog čela čokoladne boje kakvom je bilo prekriveno cijelo njeno tijelo.
„Znaš, moram ti priznati da imamo ovdje malo...veći problem...", izgovarala je svaku riječ poprilično nesigurno očito uplašena da bih joj mogla i uživo dokazati da znam biti iznervirana. Ja sam samo nezainteresovano slegnula ramenima, a ona je svejedno nastavila."Postala si pretjerano...bezosjećajna. I hladna."
„I šta s tim?", prekrstila sam ruke i pogledala ponovo prema njoj na šta se ona zavalila na naslon svoje stolice blago se njišući lijevo-desno u njoj.
„Pa mislim da...ne znam, trebala bi često dolaziti na razgovore sa mnom i...trebala bi pokušati nekako to i sama promijeniti. Npr. pronalaženjem neke životne radosti...nečega što te...", zaustavila je svoje pričanje o glupostima u trenutku kada sam se ustala te krenula prema vratima.
„Gdje ćeš?", pogledala je zbunjeno prema meni, a ja sam obuhvatila prstima kvaku na njenim uredskim vratima nakon čega sam okrenual glavu ka njoj.
„Bježim od tebe pošto bi to trenutno predstavljalo moju najveću životnu radost.", izgovorila sam to najsarkarstičnije što sam mogla nakon čega sam napustila ured odmah zatim osjećajući kako se lakše diše. Odmahs am se našla u ogromnom hodnjiku i u trenutku kada sam krenula ka izlaznim vratima kuće niz stepenice je strčala crnkinja čija je kosa jutros za promjenu bila ispravljena.
„Aurora?"
Protrljala je svoje još uvijek natekle oči i nakon št je preskočila nekolike stepenice u 2-3 koraka zaustavila se pomalo nesigurno pored mene.
„Otkud ti?"
Ja sam samo uzdahnula na njeno pitanje te joj pokazala prstom niz hodnjik ka uredu njene majke.
„Bila sam na beskorisnom razgovoru sa tvojom majkom.", izgovorila sam to i okrenula se otvarajući vanjska vrata.
„Oh, pa čekaj..."
Samo sam nastavila da hodam ne obazirući se previše na njene riječi.
„Vidi...Znam da si ljuta i znam da sam kriva što ti nisam ništa govorila..."
Mogla sam da čujem njen glas kao i korake dok je išla za mnom.
„Ali nisam imala pravu priliku...nisam ti mogla takvo nešto reći preko telefona...molim te oprosti mi..."
Potrčala je te stala ispred mene preprječujući mi put. Njene krupne oči boje čokolade koje su kao i uvijek izgledale tako pitomo gledale su ravno u moje moleći za oprost. Iskreno, nisam ni ljuta na njih koliko sam jednostavno osjetila potrebu da se barem pred njima pravimd a sam bolja osoba nego što jesam. Ja sam loša i bezosjećajna osoba i to bi već jednom trebali da shvate. Zapravo, mislim da su shvatili ali ne žele da se pomire s tim.
„Margaret..."
„Molim te Aurora. Daj mi još jednu priliku.", nakrivila je glavu na stranu, a ja sam je upitno pogledala.
„Priliku za šta? Vjeruj mi, ne želiš me za prijatelja jer...ja ne mogu biti tvoj prijatelj. Ne mogu više biti ničiji prijatelj. Jednostavno zaboravi na mene jer ja...ja nikoga ne mogu usrećiti. To bi trebala da znaš.", izgovorila sam to najiskrenije moguće nakon čega sam je zaobišla te krenula uz ulicu ka svojoj kući.
„Ali ja želim da mi budeš prijatelj...", jasno sam mogla da čujem njen glas ali sam ga samo ignorisala nastavljajući da nezaustavljivo koračam.
Nakon što sam ušla u kuću i shvatila da nema Raymondovih cipela koje obično nosi što znači da je negdje otišao, jasno sam mogla da osjetim miris jutarnje kafe (kave), a kada sam ušla u kuhinju uspjela sam da shvatim da se ona nalazi velikoj crvenoj šolji koja je bila obamotana Amandinim dugim i mršavim prstima. Kada sam napustila kuću još uvijek nije bila izašla iz svoje sobe pa sam pretpostavila da se uspavala ali su me njeni dugi i tamni podočnjaci uvjerili da je san nešto s čim se i nije baš mnogo družila noćas. Samo na trenutak je pogledala ka meni, a odmah zatim je spustila svoj pogled na šolju.
„Hej...", izgovorila je to gotovo nečujno, a ja sam prišla frižideru te iz njega zvadila malu flašu voćnog jogurta uzvraćajući joj pozdrav. To je obično jedini povod za naš dnevni razgovor koji se i sastoji samo od tih pozdrava.
Sjela sam za šank odmah preko puta nje prisjećajući se njenog sinošnjeg čudnog ponašanja i s obzirom da je moja radoznalost počela da mi se igra sa jezikom napokon sam progovorila po prvi put sama započinjući razgovor s njom u posljednja 4 dana.
„Šta ti se sinoć dogodilo?", upitala sm je to pokušavajući da djelujem nezainteresovano, a ona se samo promeškoljila u stolici nakon čega je uzdahnula i ustala podižući zajedno sa sobom i onu šolju.
„Nebitno..." Okrenula mi je leđa te ostavila šolju na sudoperu nakon čega je prošla rukom kroz svoju nepočešljanu kosu koja je bila svezana u neuredni konjski rep. Mislila sam da će možda još nešto reći ali s obzirom da se to nije dogodilo samo sam slegnula ramenima uzimajući onaj jogurt i napuštajući kuhinju prije nje i usput preskačući Mr. Biscuita koji je kao pomahnitao trčao ka kuhinji očito ranim jutrom gladan. Iskreno, baš me briga šta joj je bilo. Ako ne želi razgovarati i ne mora. S obzirom da sam već na sebi imala crne helanke i duks ispod kog se nalazila takođe crna tregerača odlučila sam odmah obaviti jedan od svojih planova za danas, tj. otići u teretanu. Sada je mnogo ranije nego prošli put tako da mislim da ne bih trebala sresti Harrya ako uvijek u isto vrijeme odlazi tamo. Zaista ne želimd a ga ponovo sretnem i baš kao što jei sam rekao, sada se vraćamo na normalan odnos između profesora i studentkinje. Ono što sam sinoć učinila je već bila dovoljna greška i nema šanse da ću dopustiti da se ponovi. Zaboga, prvi dan kada sam stigla ovamo eto kao dopustila sam svima da me zagrle i onis u bili jedine osobe koje su me zagrlile otkako sam napustila ovaj grad. I odjednom se sinoć nađem u zagrljaju osobe koja je em polusin, zna se već koga, em mi je profesor i em ga gotovo i ne poznajem. Zamahala sam glavom kako bih se rješila svih misli vezanih za to i nakon što sam uspjela obula sam patike te napustila kuću po drugi put od jutros.
....
Izašla sam iz autobusa duboko uzdiući s obzirom da je unutra bilo užasno zagušljivo i prepuno ljudi tako da sam se gotovo ugušila. Nakon što sam shvatila da je sigurno, prešla sam ulicu krećući se ka onoj teretani iz koje sam prošli put izletjela iznervirana zbog Harrya kog sam eto igrom slučaja sinoć kao luda zagrlila. Zaista nekad ne razumijem samu sebe. Povukla sam kvaku te ušla unutra i u trenutku kada sam primijetila razvijenog kovrdžavog dečka koji je zadihano udarao u vreću oko koje smo se prošli put svađali, brže bolje sam se okrenula s namjerom da odmah izađem jer zaista ne želim da se ponovo susretnem s njim. Zajedno sa prvim mojim korakom začuo se i njegov promukli i pomalo isprekidani glas koji je takav bio upravo zbog njegove zadihanosti.
„Hej Ro."
A uvraga, kako me je skontao? Zakolutala sam očima te okrenula glavu ka njemu shvatajući da je još uvijek okrenut ka vreći, a menis a leđima tako da nije bilo šanse da...Oh...tek tada sam ugledala ogledalo koje se nalazilo odmah pored vreće i kom je njegov pogled čiju boju u tom trenutku nisam imala priliku vidjeti bio zaključan upravo na meni. Nisamimala izbora nego da uđem unutra jer bi ispalo zaista glupo kada bih pobjegla. Ne bježim ni od čega pa tako neću ni od njega. Zatvorila sam vrata za sobom te prešla pogledom preko teretane u kojoj osim nas dvoje nije bilo nikoga...pa čak ni onog dečka, Liama? Šta se dešava?
„Gdje su svi?"
Upitala sam ga stojeći na sredini prostorije, a on je nastavio da vježba sada me više ne posmatrajući u ogledalu. Za razliku od prošlog puta sada sam jasno mogla da vidim tamnu tetovažu kojom su njegova leđa čiji su se mišići u tom trentku itekako pomijerali bila ukrašena. Anđeoska krila i ispod njih neki natpis koji nisam mogla pročitati.
„Ko svi?", upitao me je to očito se praveći lud, a ja sam samo proizvela iznerviran zvuk nastavljajući da prelazim pogledom preko prazne teretane.
„Pa osobe koje dolaze da vježbaju i prvenstveno onaj dečko koji drži teretanu."
Napokon je prestao da vježba nakon čega je prošao svojim prstima obamotanim sa crnim trakama kroz skoro u potpunosti oznojenu kosu koja zbog toga više i nije bila toliko kovrdžava. I baš kao i prošli put oko nje se nalazila traka sa američkom zastavom.
„Pa subotom obično ne otvara teretanu prije pola 11, a i na vratima je jasno okačen natpis na kom piše da je zatvoreno."
Okrenula sam se tek tada primjećujući tablicu koja je bila okačena i na kojoj je pisalo 'Open' što znači da je s druge strane vidljive ulici pisalo 'Close'.
Harry se okrenuo prema meni dopuštajući mi da vidim njegovo pomalo zbog napora rumeno lice čija se boja izjednačavala onom koja je obasipala i njegov oznojeni torzo.
„Pa otkud onda ti ovdje?", upitala sam ga to gledajući na stranu kako mu ne bih ponovo dala povod da kaže da gledam u njega golog.
„Pa znaš, ponekad imaš privilegije kada ti prijatelj drži teretanu."
Klimnula sam glavom uzdišući te praveći nekolika koraka unazad.
„Idem onda ja."
Ne znam zašto ali uopšte se više nakon onog zagrljaja od sinoć ne znam normalno ponašati pred njim. Nisam ono trebala učiniti. Koliko ću to još puta ponoviti sebi? Okrenula sam se i dobila priliku da još jedanput čujem njegov glas.
„Za oko 15 min. će i Liam doći pa ću ja onda otići tako da ne moraš ići zbog mene."
Nakon što sam obavila kraću raspravu sa samom sobom odlučila sam ipak ostati. Trebalo mi je 2o min. da dođem ovamo i neću se sada vraćati samo zbog njega. Uostalom, došla sam ovdje da vježbam i ni zbog čega drugog. Uzdahnula sam te se ponovo zaokrenula kretajući se ka vreći koja se nalazila odmah pored Harryeve. Uzela sam rukavice koje su se nalazile odmah pored te ih stavila na ruke u potpunosti ignorišući Harrya koji je sada ponovo počeo da vježba ne dajući nikakav komentar na to što nisam negirala njegovu pretpostavku da sam željela otići upravo zbog njega. Nakon što sam amlo prodrmala tijelo zadala sam vreći prvi udarac koja se samo malo zanjihala. Pitam se kako sam onda uspjela postići toliko jak udarac da sam samu sebe srušila na pod. Udaria sam je još nekoliko puta ali se ona samo nastavila njihati 'vamo-tamo što je bio čisti dokaz toga da nisam bila dovoljno nervozna i ljuta. Pa dobro to i ne bi trebalo biti toliko loše, zar ne? Kraičkom oak sam pogledala prema Harryu koji je neumorno udarao u vreću koja se odbijala duplo više od moje dok su njegovi mišići sve više i više isticali presijavajući se zahvaljujući znoju i svjetlosti koja je dolazila sa izvana. Kosa mu je lepršala uporedo s njim dok su mu usne bile čvrsto stisnute, a oči smračene i skoncentrisane na vreću. Nikada ne bih mgola reći da je to isti onaj dečko koji me je sinoć nježno mazio i govorio mi 'Smiri se Ro.'. Dobro, ne mogu ni ja reći da sebe vidim kao osobu koja grli nepoznatog dečka i dopušta mu da vidi njenu jedinu slabost. Uzdahnula sam te ponovo pogledala ka vreći ovoga puta spremna da je pokušam udariti jednako jako kao Harry...dobro, barem približno jako. Stisnula sam šaku te udarila u vreću najjače što sam mogla pri tom ispuštajući neki neobičan zvuk prouzrokovan naporom na šta se jasno mogao začuti hrapav zvuk koji je predstavljao Harryev prigušeni i kratkotrajni smijeh. Stavila sam ruke na kukove te ozbiljno pogledala prema njemu primjećujući njegove skupljene obrve i rupice koje su odavale njegov smiješak koji je pokušavao prikriti sa skupljenim usnama.
„Ha-ha.", sarkastično sam to izgovorila te se ponovo okrenula ka vreći koja me danas očito nije slušala.
„Kao prvo, previše si slabašna da udariš veoma jako vreću...", započeo je rečenicu alis am ga ja prekinula prije nego što je uspio da je dovrši.
„Nisam slabašna.", ljutito sam to izgovorila na šta se on zaustavio te pogledao prema meni zadnjim dijelom šake brišući svoje oznojeno čelo na kom je jedna vena sada bila itekako izražena. „Neki dan sam toliko jako udarila vreću da...", zaustavila sam se tek tada shvatajući šta planiram da kažem na šta se on ironično nasmijao značajno me gledajućis vojim očima čija je boja bila identična boji žada.
„Da je uspjela da te sruši na pod? Pa iskreno, i ja se pitam kako ti je to uspjelo ali sada očito ne možeš ni pristojno da je zanjišeš."
Podigao je jednu obrvu, a ja sam počela da osjećam kako se u meni polako počinje pojavljviati osjećaj nervoze koji je dobio jedan od dvsa moja potvrdna odgovora.
„Jutros ste baš duhoviti profesore Styles.", izgovorila sam to prevrćući očima te skrećući pogled na vreću, a on je počeo da hoda tako da sam ga sada mogla pratiti samo u ogledalu.
„A vi ste gospođice Ottis vidim povratili svoj prijašnji stav."
Prekrstio je ruke hodajući nekud iza mojih leđa ali ne predaleko da bih ga mogla izgubiti iz vida u ogledalu.
„Već sam ti rekla da glupi zagrljaj..."
„Znam, bio je slučajan."
Zakolutao je očima dovršavajući moju rečenicu, a ja sam spustila kapke te prošla rukama prekrivenim rukavicama kroz kosu razmišljajući o tome da li bih trebala otići kući dok je vrijeme. Ako izostavimo sinošnji događaj, posljednja četiri dana nije želio čak ni da pogleda prema meni i sada mi se odjednom ponovo obraća...Ne znam šta izvodi. Protresla sam glavom pokušavajućida povratim koncentraciju koju zapravo nisam bila ni stekla nakon čega sam udarila rukom u vreću mnogo jače nego maloprije na šta se ona zavrtila u krug poput balerine. Iznervirano sam zakolutala očima i podigla te spustila ruke, a Harryev odraz u ogledalu je sve više počeo da mi se približava dok sam ja ukipljeno stajala u mjestu. Zaustavio se negdje iza mene gledajući me preko ogledala ravno u oči.
„Nemaš ispravan položaj."
Aha, sad će se praviti malo pametan. Dovoljno mi je što ga slušam na predavanjima.
„I?"
Podigla sam obrve,a on je zakolutao očima nakon čega sam osjetila dva dodira i to oba na svojim kukovima. Istog trenutka sam poskočila u mjestu te se odmakla od njega okrećući se ka pravom njemu.
„Ne diraj me!"
Raširio je oči zbunjeno me gledajući, a ja sam zatvorila oči pokušavajući da se riješim novonastalog sjećanja na najmračniji dio mog života...Kao da sam ponovo mogla da osjetim svaki dodir koji mi je ona životinja od čovjeka priuštio i malo je hvalilo da se počnem tresti baš kao sinoć kada sam ostala sama u mraku.
„Ro?"
Krenuo je prema meni, a ja sam ispružila obe ruke ispred sebe upozoravajući ga da stane.
„Ne prilazi mi...", pokušavala sam da izgledam najsamouvjerenije što sam mogla ali mi sjećanja i loše uspomene to nikako nisu dopuštale. Nekada je zaista teško biti ja ali se ne mislim mijenjati...ako to učinim ponovo ću nastradati.
„Šta je s tobom?", namršteno me je pogledao, a ja sam samo stisnula zube, skinula rukavice i bacila ih na stranu, a zatim krenula prema vratima.
„Ništa. Samo me pusti na miru i ne dodiruj me više."
Prije nego što sam uspjela da dođem do vrata on se našao ispred mene te mi prepriječio put baš kao i Margaret jutros.
„Makni se!", izgovorila sam to kroz zube na šta je on zakolutao očima te nervozno pogledao na stranu.
„Samo sam želio da ti pokažem kako trebaš ispravno stajati ako želiš da vježbaš kako treba. Nisam te planirao ubiti pobogu.", nakon što je to izgovorio prešao je kažiprstom preko svoje tamno-roze dojnje usne,a ja sam ponovo zatvorila oči.
„Hajde vrati se tamo..."
Odmahnula sam glavom i istog trenutka se susrela sa njegovim prodornim tamno-zelenim pogledom.
„Hajde, rekao sam ti već da ja uskoro idem. Ne razumijem zašto od mene praviš nekog seksualnog manijaka, prvo sinoć sa zagrljajem, pa vožnjom, sad ovim, a prije samo par dana si mi rekla da sam gej.", tek kada je sve to izgovorio shvatila sam koliko se zapravo suludo ponašam. „a s obzirom da nisam imao djevojku još od...", odjednom se zaustavio pri čemu je zatvorio oči, a zatim ih ponovo otvorio i onako suho se nakašljao.
„Hajde vrati se tamo."
Pokazao mi je prstom ka onoj vreći i ja sam se zaokrenula te joj ponovo prišla ne želeći da pravim još veću dramu i ponovo ispadnem neka hsterična glupača. Kada bi samo znao šta mi se dogodilo razumio bi me...a ovako...Stala sam ispred vreće, a on kod one do mene i nakon što sam par trenutaka samo gledala u nju samo sam je odgurnula dlanom osjećajući kako sam ponovo izgubila volju za svime i to sve samo zbog onog trenutka od maloprije...tačnije, sjećanja koja su me preplavila. Mogla sam da primijetim Harryev pogled zaključan na meni i iako sam željela da mu nešto kažem nisam znala šta pa sam samo nastavila da ćutim i gledam u vreću osjećajući kako ponovo padam u onu depresiju iz koje kao da sam sinoć na trenutak izašla.
„Da li želiš da ti pokažem...", napravio je kratkotrajnu stanku očito pažljivo birajući riječi. „...kakav položaj trebaš zauzeti?"
Samo sam slegnula ramenima žaleći što sam uopšte i dolazila ovamo...zapravo nisam trebala dolaziti ni u London, nije samo problem teretana. Problem je sve, a najveći problem sam zapravo ja. Harry je laganim koracima ponovo došao do mene zaustavljajući se iza mojih leđa. U ogledalu sam još jedanput imala pogled na njega i jasno sam mogla da vidim svaki njegov pokret kao i pogled koji je trenutno bio zaustavljen na mojim rukama. Nakon što je par trenutaka držao ukočenu u vazduhu spustio je ruku na moju podlakticu na šta sam se ja trgnula, a on je istog trenutka podigao pogled na ogledao susrećući se sa mojim plavim i hladnim očima iz kojih je u tom trenutku izvirivalo nešto s čim se ni ja sama nikada čini mi se nisam susrela.
„Jesi li dobro?", upitao me je to sa u potpunosti ozbiljnim izrazom lica i ja sam samo klimnula glavom pitajući se šta ponovo ulazi u mene pa dopuštam da se ovo dešava? Obuhvatio je prstima moju podlakticu te polako počeo da mi podiže ruku usput prezazeći jezikom preko svoje dojnje usne. Dlan druge ruke je položio na moj kuk što me takođe izazvalo neprijatnu jezu u cijelom mom tijelu s obzirom da sam se po ko zna koji put vratila u prošlost ali s obzirom da je on pazio na svaki svoj pojedini korak shvatila sam da on nije ni približno grub kao onaj čovjek koji me je doživotno upropastio.
„Moraš prvo učvrstiti tijelo...", izgovorio je to tiho spuštajući glavu gotovo odmah uz moju, a ja sam pokušala da dam sve od sebe kako bih zategla mišiće i još više uspravila tijelo. On je drugom rukom povukao moj kuk tako da se u trenutku cieli zadnji dio mog tijela našao pribijen uz njegovo, a ono što je bilo još gore od svega toga, torzo mu je bio u potpunosti go i izložen...Sa usana mu je skliznuo neki neobičan zvuk uporedo sa trenutkom kada je zatvorio oči dok sam ja sve to gledala u ogledalo. Ako je zaista istina koju je on djelimično maloprije potvrdio, ono što mi je Danielle rekla...da li to objašnjava njegov neobičan način na koji se trenutno ponaša i dodiruje me? Ja sam prva djevojka s kojom nakon dužeg vremena ima bliži fizički kontakt ili šta? Željela sam više nego išta da povratim onu staru Auroru koja bi zakolutala očima i odgurnula ga od sebe govoreći mu da je više nikad i ne pogleda, a kamoli je dodirne ali nisam mgola...ne znam zašto ali nisam i polako sam počela da paničim. Mislila sam da je onaj zagrljaj od sinoć bio posljednja greška koju ću napraviti, a pogledaj me sad.
„Ova noga...", onu ruku koja mu se nalazila ne mom kuku je pomjerio na moje bedro te mi povukao nogu ka sebi odnosno unazad usput pomijerajući i svoju. „...ti mora biti tu..."
Glas mu se činio hrapavijim nego inače, a onaj miris mente i narandže pomiješan sa muškim dezodoransom kao i znojem je izazivao neobičan osjećaj u mojim nozdrvama i plućima. Prešao je prstima preko mojih pri tom ih sve više skupljajući dok mi se nisu pretvorili u stisnutu šaku opkoljenu njegovom.
„Moraš još čvršće stati.", sada su mu usne bile još bliže mom uhu i ne samo da sam mogla osjetiti njegov dah nego sam mogla i da čujem njegovo disanje koje nije bilo baš najuravnoteženije. Šta ovo nas dvoje radimo? Čvrsto sam zagrlizla dojnju usnu dok je on podizao i moju drugu ruku. Imala sam osjećaj kao da se nalazim u usporenom snimku, a ne mogu tvrditi da je prošlo više od 2 minute otkako je sve ovo počelo.
„I moraš se malo nageti ka naprijed."
Jednu ruku je stavio na moj stomak dok je drugu prislonio uz moja leđa tako da sam se blago nagela ka naprijed još uvijek osjećajući njegovo tijelo pribijeno uz svoja leđa. Nakon što mu je jedna ruka skliznula niz moja leđa u jednom trenutku zapinjući za nekolika pramena moje kose, a druga prešla preko mog stomaka i kuka, izgubila sam kontakt sa njegovim tijelom i odjednom kao da je sve nestalo...i njegov miris i dah i glas i dodir...sve je nestalo, a jedino što sam ja znala bilo je da osoba koja upravo tu stoji ispred te vreće nisam ja.
„Hajde pokušaj sad.", izgovorio je to nakon što se nakašljao i prošao rukom kroz kosu usput skidajući onu maramu. Pogled mu je sada ponovo ličio na onaj njegov prijašnji hladni i bilo je i više nego očito da se vratio u stvarnost što bih i ja trebala učiniti. Zatvorila sam oči pokušavajućid a se sjetim onog jutrošnjeg razgovora sa Priscilom kada sam uvjerila i sebe i nju da sam ja jedna bezosjećajna i hladna osoba koja ne dopušta nikome ni da joj se obrati, a kamoli je dodirne...na bilo koji način, a najmanje na ovaj na koji sam upravo bila dodirnuta. Osjećajući kako me baš kao i sinoć obuzimao bijes prema samoj sebi iz sve snage sam iz položaja u koji me je Harry postavio udarila u vreću koja je odletjela dalje nego ikad, a ja sam se istog trenutka udaljila od nje okrećući se, prolazeći pored Harrya, a zatim napuštajući teretanu usput se zaklevši samoj sebi da sa ovim zauvijek prekidam svaki kontakt sa Harryem te da se vraćam u tijelo stare Aurore koja umjesto srca baš kao što je to Priscila opisala ima led....
....
Ležala sam u sobi i gledala u plafon pokušaajući da se skoncentrišem samo na ptice koje su očito vodile neku veoma važnu raspravu odmah pored mog prozora. Ipak, ni to nije pomagalo i jednostavno sam samu sebe izjedala zbog onoga što se danas dogodilo. Samo hoću da znam šta mi je bilo...samo to...Mislim, sigurna sam da je za to bilo krivo prethodni povratak u prošlost baš kao i sinoć ali zašto mi se to dogodi svaki prokleti put kada sam u Harryevoj blizini? Bilo kako bilo, nema šanse da ću više nikada uspostaviti bilo kakav kontakt sa njim osim kada udem primorana na predavanjima. Nakon što sam začula kucanje trebalo mi je par trenutaka da shvatim da su u pitanju vrata od moje sobe.
„Ko je?"
Trenutno sam najmanje raspoložena za Raymondove glupe pokušaje da poboljša odnose sa mnom i da me natjera da siđem da ručam s njima. Sve i da mi je dan bio najnormalniji ne bih to učinila.
„Aurorić, ja sam...", okej sada bih ga štnula nogom u glavu zbog tog 'Aurorić'. „traži te neka prijateljica sa koledža."
Čim sam čula te njegove riječi s druge strane još uvijek neotvorenih vrata brzo sam se uspravila u sjedeći položaj skupljajući obrve i pokušavajući da pretpostavim o kome je riječ.
„Prijateljica sa koledža?"
Pa ja i nemam prijateljicu s koledža.
„Da."
Ustala sam sa kreveta te prišla vratima, a nakon što sam ih otvorila susrela sam se sa Raymondovim kao i uvijek blaženim izrazom lica. Samo sam prošla pored njega te sišla niz stepenice ugledavši samo otvorena vanjska vrata ali nikoga na njima. U trenutku kada sam provirila napolje ugledala sam djevojku koja je stajala odmah uz trotoar sa spuštenom glavom i očima kojima je posmatrala svoje noge koje je neprestano klatila lijevo-desno dok se njena crvena kosa koja joj je sezala negdje malo ispod ramena presijavala na suncu.
„Danielle?"
Nagela sam glavu ka naprijed te malo suzila oči poput onih ćoravih baba kako bih se uvjerila da je to zaista ona. Bila je. Pogledala je prema meni te mi pokazala rukom da joj priđem. Iako sam bila samo u čarapama to sam i učinila i previše radoznala da saznam šta ona dovraga tu radi.
„Šta..."
„Moramo razgovarati...", izgovorila je to na potpuno nekarakterističan način za nju.
„Otkud znaš gdje živim?"
Na moje pitanje je samo odmahnula rukom podižući svoj plavi i zabrinuti pogled ka meni.
„Nije to sada bitno...vidi...Ja...m-molim te ako ikako možeš zaboravi na Harrya i sve ono što sam ti rekla za njega."
Okej, sada mi ništa nije jasno...
„Šta?", zbunjeno sam je upitala i pogledala, a ona je duboko uzdahnula te pogledala na stranu.
„Ja sam za sve kriva i...", s obzirom da je napravila dužu pauzu pretpostavila sam da neće sama dovršiti rečenicu pa sam je odlučila podstaći na to.
„Kriva za šta?"
Stavila je jednu ruku preko lica i imala sam osjećaj da će svakog trenutka početi plakatii.
„Ne mogu ti reći, samo...mislim, ono što sam ti rekla za njega je istina ali molim te zaboravi na to i udalji se od njega. Preklinjem te."
Skupila je dlanove i pogledala prema meni očima koje do sada nisam imala prilike vidjeti. Da li je ovo uopšte Danielle koju poznajem?
„Ne razumijem o čemu ti pričaš. On je za mene samo profesor i...", zaustavila sam se u trenutku kada je ona počela da odmahuje glavom.
„Vidi, ja znam i više nego što ti misliš, a ti znaš više ali i manje nego što bi trebala."
Nasmijala sam se pretpostavljajući da se ovdje radi o nekoj šali. Dajem glavu da razumijem njene riječi.
„Stvarno mi danas nije do šale i..."
„Ne šalim se Aurora!", pogledala me je na poptuno ozbiljan način, a ja sam se istog trenutka takođe uozbiljila odmičući se od nje.
„Vidi, to što mi se obratio 2-3 puta kako bi me upozorio na predavanjima ne znači da želi nešto imati sa mnom takod a i ti i ostale uspaljene studentice ne morate brinuti da ću vam ga oteti.", zakolutala sam očima uvjerena da je to u pitanju, a Danielle je samo po ko zna koji put zamahala glavom prelazeć rukom preko svojih usana.
„Aurora nije stvar u tome. Mene Harry nikada nije zanimao i nikada ni neće. Sve sam zabrljala prvi dan i samo to sad pokušavam ispraviti...nemaš pojma u šta si upala."
Nakon što sam odvojila par trenutaka da pokušam depirovati njene riječi napokon sam odustala podižući rukei dajući joj do znanja da se predajem.
„Vidi, stvarno mi je muka od ovoga. Zamolila bih te da se vratiš odakle si i došla i ostaviš me na miru. Ti mi nisi drugarica, nisi mi ništa osim naporne djevojke koja samo traži načinda em smara. Doviđenja!", grubo sam joj odbrusila te se okrenula kretajući se ka kući dok je njen glas nastavio da prolazi kroz moje uši.
„Ovo sam učinila za tvoje dobro Aurora. Nisam lagala kada sam rekla da on nije imao već duže vrijeme djevojku te da nije niti jednu jedinu pipnuo i zapitaj se da li ima išta čudno u tome ako sa tobom postupa drugačije."
Izgovorila je to, a zatim krenula niz ulicu ostavljajući me da se bespomoćno borim sa mislima koje su me odjedanput opkolile sa svih strana...