ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 59

  ~~~50 sati kasnije~~~
Sa srcem rasutim u paramparčad i bolovima koji mi sijevaju kroz cijelo tijelo gledam u kovrdžavog dečka koji mi je okrenut leđima i samo ćuti. Suze mi se slijevaju niz lice brže nego ikada dok jedva stojim na nogama. Ne mogu ni da se pomjerim. Samo ispuštam nezaustavljive jecaje.
„Kako si mogao Harry?! Kako?!"
I dalje ćuti, a to me ubija više od svega. Više od tame u kojoj se nalazimo u meni potpuno stranom okruženju. Ne želim biti ovdje. Želim kući. Ne želim biti s njim...želim biti na sasvim drugoj strani planete od njega.
„Znala sam da prostoji još jedna prokleta igra, ali...ali to?! Vjerovala sam ti kad si rekao da ti je jedina igra želja da me osvojiš! Gadiš mi se Harry! Gadiš! Gadim se samoj sebi što sam bila tako glupa i naivna! Na vrijeme sam mogla pobjeći od tebe i izbjeći sve, a ti si me na jedan takav način uništio! Sve zbog glupih igara! Sve zbog glupih osveta! Sve zbog tvog glupog inaćenja! I opet sve preko mene! Mislila sam da me voliš! Mislila sam da je sve istinito, a ne..." Lomim se i spuštam u čučeći položaj. Ne mogu više. Odjednom mi toliko stvari postaje jasnije...toliko neobrazloženih trenutaka dobija spokoj...„Zato si me i doveo ovamo..." Rukama prekrivam crveno, oteklo i uplakano lice. Ne mogu podnijeti samu sebe. „Ne želim ni tebe ni prokleti novi život ni obrazloženja pa čak ni ovo dijete!" Nikada nisam mislila da bih mogla reći ovo posljednje, ali...ali nakon što sam čula njegove maloprijašnje riječi...jednostavno... „Sada..." Jedva nekako uspijevam da se uspravljam osjećajući se kao da pričam sa kipom...sa komadom leda, što i jeste... „...sada kada si ostvario sve što si želio, molim te da me ostaviš jer više nemaš ama baš nakakve koristi od mene! Nemaš šta da mi uzmeš...ja sam prazna, trula i uništena osoba! Zbogom Harry!"

~~~50 sati ranije (dakle, sadašnjost i dio od kog je i trebao početi ovaj nastavak)~~~

Refleksivno se obuzeta nekakvom podmuklom panikom okrećem kako bih vidjela da li je Lucas zamakao i ostajem blago rečeno šokirana kada shvatam da nije. Prije nego što i uspijevam ponovo se okrenuti prema Harryu već sam povučena i skoro padam na nos. Međutim, taj rasrđeni dečko mi ne da priliku čak ni za to.
„Harry!"
Imam osjećaj da mi se šaka nalazi u plamenu koliko me peče, a Harryevi oznojeni dlanovi mi daju do znanja da je i previše vremena proveo čekajući u nervozi koju će sada očito iskaliti na meni. Pokušavam postati dostojna borbe sa njegovim skoro duplo većim koracima, ali ne nailazim na uspjeh nego samo posrtaje.
„Harry, prestani!" Umjesto pravog odgovora čujem samo nekakvo gunđanje za koje sam sigurna da ni on sam ne razumije. Ulazimo u lift ma koliko se ja pokušavala oduprijeti tom njegovom potezu. „Ne idem nigdje s tobom takvim!"
On pritiska dugme za jedan sprat, a ja za drugi i tako uzastopno dok se cijela ploča nije užarila od našeg iskaljivanja i inaćenja.
„Stvarno nisi normalan!"
Više bih voljela i da mi kaže sve najgore što mu pada na pamet i izvrijeđa me do maksimuma nego što ovako šuti. Atmosfera je neizdrživa i obuhvata me tolika muka da imam gotovo neizdrživu želju za vrištanjem. Naslanja se na jednu stranu lifta sa onim položajem usana koji nikada ne sluti na dobro. Zgrčene su i ispupčenje na sredini gornje je izraženije nego inače. Na prevojima su gotovo bijele od jačine kojom ih stišće. Djeluje kao opasna verzija ljutitog djeteta.
Čim su se vrata raširila i dopustila da novi zrak obiđe onaj nabijeni i ispunjeni nervozom i netrpeljivošću, valjda i ljubomorom, jedva sam dočekala da izletim i zaputim se ka svom stanu. Čujem mu korake iza sebe i imam osjećaj da me prati džin, a ne običan čovjek. Posežem za kvakom i povlačim je, a tek onda se prisjećam da sam zaključala vrata na odlasku i naknadno postajem svjesna u kolikoj sam gabuli. Mogu misliti koliko i kakvih mu je misli prošlo kroz glavu kada je zatekao ovakvu situaciju, a ja mu rekla da mi nije dobro. Pozitivna strana svega ovoga je ta što nisam zatekla policijajce, hitnu i vatrogasce umjesto samo jednog natmurenog i bijesnog kovrdžavog dečka. Rukama drhtavim od uznemirenosti koja me je opkolila jedva nekako vadim ključ iz džepa, uvlačim ga u bravu i otključavam stan istog trenutka ulijećući unutra. Ne znam da li zbog pogona koji mi je ščepao tabane ili Harryeve ruke koja me je pogurala kao da će sposobnost govora dobiti tek kada se nađe u unutrašnjosti mog skromnog tri u jedan.
I, drama napokon počinje uz glasan tresak vratima koji zamjenjuje publiku koja bi u drugačijim okolnostima sve to ispratila aplauzom.
„Bolesna si, kažeš."
Glas mu je mnogo tiši nego što sam očekivala, ali sam isto tako svjesna da to nije nikakva utjeha. Ako balon sve više i više pušeš i puniš ga vazduhom, on će kad – tad pući. Isto tako je i sa nervozom i bijesom koji se sada talože u Harryevom tijelu. Bolje je da to ne potiskuje da na kraju ne bi 'pukao'.
„Harry, dečko mi je..."
„Dečko?!"
Upućujem mu zbunjeni pogled zatečena činjenicom da ga trenutno, pored svih ostalih problema i zavrzlama, najviše iritira to što sam Lucasa imenovala sa 'dečko'. Jasno mu dajem do znanja da mi nije jasno zašto se zadržavamo na tome, a on prolazi rukom kroz kosu i ispuhuje očito iznerviran time.
„Prije si njega nazvala tako nego mene!"
Ma daj... Da ne znam da ću tako još više pogoršati situaciju zasigurno bih mu se nasmijala u facu.
„Nisam rekla moj momak ili dečko nego samo dečko kao što se to kaže za svakog mladog čovjeka, a sada bih te zamolila da se urazumiš ako hoćeš poštenu svađu za kojom si očito gladan!"
„Ja gladan?!" Udara sebe po grudima dok se naginje ka meni, a ja uzmičem po prvi put se ne osjećajući prijatno u njegovoj prevelikoj blizini. Sve više osjećam averziju prema svađama jer smo ih imali više nego obroka otkako smo uselili u ovaj prokleti stan. „Pa šta onda da kažemo za tebe koja se okolo vucaraš sa pederom kog sam prethodno našao u našem stanu polugolog dok ja radim i brinem se jer mi lažeš da se ne osjećaš dobro!"
Vilica mu je toliko stegnuta da primjećujem kosti koje nikad prije nisam.
„Kao prvo, zašto ga smatraš prijetnjom ako je peder?! A kao drugo..."
„Peder je zato što uvijek bježi od sukoba, a htjeo bi da te ima!"
Jedva rastavljam usne jer mi je potrebno nekoliko trenutak da svarim njegove riječi.
„A šta bi trebao?! Da se tuče s tobom?! Da se ponaša divljački ko ti?! Ma daj Harry, molim te. I ako baš želiš da znaš, Lucas me ne želi na način..."
„Na način na koji ja mislim?! Nego kako te onda želi?! Želiš i ti njega dok ga onuda ljubakaš!"
Promuklost mu se sve više miješa sa nečim neopisivim tako da mu glas na kraju prosto može da stoji u riječniku kao zvučni primjer za riječ 'mržnja'. Čak i kada malo opusti lice, među obrvama mu ostaju ucrtane linije od prevelike namrštenosti.
„Poljubila sam ga kao prijatelja!"
Ironično se smije i zaokreće, a ja polazim za njim.
„Šta je smiješno Harry?"
Vrata od dnevnog toliko jako gura da ona na kraju udaraju od zid i proizvode još jedan gromoglasan zvuk.
„Pozaješ ga je*ena 24h i već ljubiš, a mene bi kao doživotno izbjegavala da se nisi željela osvetiti mom očuhu!"
On ide s kraja na kraj.
„Ti si mi kao prvo profesor, a kao drugo, nemoj umišljati da si djelovao druželjubivo!"
Zaokreće se prema meni i ja još jednom postajem svjedok da mu se moje riječi nimalo ne sviđaju.
„Ako je iko napravio prve korake onda sam to bio ja!"
„A ja sam odmah trebala da ti uletim u krevet dok mi ti i tvoj ludi brat pričate o igrama i tajnama?!"
Događaji iz prošlosti mi prolijeću kroz glavu kao da je neko napravio slajd koji nikako ne mogu isključiti.
„Na vrijeme sam te upozorio!"
Je li se on buni što smo u vezi ili što ja odmah nisam popustila? Ne razumijem ga.
„Pa me onda ostavio trudnu.", podsjećam ga i on odmah biva obavijen hladnoćom i ledom na koju me upozorava svojim prodornim i napregnutim pogledom.
Sa željom da prekinem novonastalu neizdrživu tišinu koja me izgriza više nego bilo koja Harryeva nebuloza ili neopisiva potreba za raspravom oko svega, odlučujem napokon preći na ono glavno. Tema oko bebe u ovom trenutku izgleda nije najprikladnija. „Lucas mi je ponudio posao i ja sam ga prihvatila jer..."
„Molim?!"
Napravio je takvu grimasu da sam na trenutak imala osjećaj da bi mu draže bilo da sam mu rekla da ga varam sa Lucasom nego da mi je ponudio posao.
„Pon..."
„I koji je to posao?! Da lažeš dečka, a s njim provodiš vrijeme?! Pa dobro, sada kada sam saznao mogla bi da mi prepričavaš svoje burne avanture sa bilderom iz stana iznad!"
I evo ga ponovo. Mrzim sebe jer priželjkujem maloprijašnju tišinu. Zaobilazi me, a ja stišćem zube i potiskujem nekakav cinični smijeh koji bih najradije ispustila, ali ne želim da dolijevam ulje na vatru.
„Burne avanture?"
Ne tražim mu objašnjenje nego to jednostavno ponavljam više onako za sebe. Prosto sam šokirana.
„Znaš šta Harry? Ako očekuješ od mene da ti se ispovijedam, odmah ću ti reći da to nemam u planu."
Sjeda na naslonjač za ruke od kauča i ponovo me strijelja svojim prodornim i opasnim pogledom koji me je maloprije, iskreno, zastrašio pred zgradom. Čudno je to kako sam zaboravila biti iznenađena jer nije krenuo za Lucasom. To je još zloslutnije.
„Ne, ti nemaš opravdanje Aurora."
Glas mu je isprekidan ubrzanim izdasima i prosto imam osjećaj kao da gledam reprizu svake naše dosadašnje svađe.
„Opravdanje?!"
Podižem obrve i osjetim drhtavost u glasu. Ne znam otkuda je došla, ali imam osjećaj da moj organizam predviđa šta slijedi brže nego ja.
O kakvom ti opravdanju pričaš Harry?" Zvučim i previše smireno i to me iznenađeuje jednako kao i Harryevo lice zaronjeno u dlanove. Izgleda da je i on umoran od svađa ili ga je ova pogodila u tolikoj mjeri da prosto još uvijek ne može ni da se oporavi. Ona njegova šutnja do stana...ovakvo ponašanje...imam osjećaj kao da se plaši postaviti mi ključno pitanje. Da li sam ga prevarila? Ali, kako to...pa naravno, odnos nam je toliko površan, neizdgrađen i neutvrđen da je jednostavno takvoj sumnji ući u našu vezu kao dobar dan. „Ako hoćeš opravdanje – dobićeš ga. Znam da to tebi ionako ništa ne znači, ali me prokleto nije briga jer sam umorna Harry. Reći ću ti kako mi je ponudio posao, kako sam se premišljala oko toga, kako nisam željela da ti govorim kako ne bi dolazilo do svađa. Kako sam ti planirala večeras reći...kako sam ga poljubila u obraz kao poštenog dečka koji se tek tako ponudio da mi pomogne pronaći posao, koji nikada ne bi ništa pokušao jer sam mu rekla kako mi značiš i da sam trudna sa tobom. Sve ću ti ispričati u detalje,kako god želiš. Ali šta onda? Da li bi onda bilo uredu od tebe tražiti opravdanje? Opravdanje za tvoje igre? Opravdanje za to što mi još uvijek pojedine stvari kriješ? Opravdanje za to što si me ostavio trudnu sa devetnaest godina, a ja još uvijek nisam dostojna ni poštenog obrazloženja za takvo nešto što mi zvuči nepojmljivo za iskusnog muškarca kao što si ti. Da li da tražim opravdanje za sve one gnusne riječi koje si mi onda uputio? Dark Angel više ne želim ni da spominjem jer se koliko vidim ništa ne dešava. Da li da tražim opravdanje za vjeridbu? Za vjenčanje? Da li da tražim opravdanje za to što si se muvao oko mene zbog osobe koju sam smatrala sestrom? Povrijedio si me jednako kao i ona, a opet na kraju odselila sam se od nje i počela živjeti s tobom. S njom više i ne pričam, ponašamo se kao da se mrzimo, a s tobom se vječito žvalim, vodimo ljubav i ponašamo se normalno u kratkim intervalima između sve češćih svađa. U čemu je razlika? U čemu je razlika između osobe koja je u prošlosti pogriješila, prevarila te i krila to od mene i osobe koja je zbog osvete odlučila da me iskoristi? Nekako mi u svemu tome ova druga osoba djeluje nemilosrdnije i bezosjećajnije, a to je upravo i čovjek s kojim kao planiram nekakvu budućnost. Zapravo, da li smo nas dvoje ikada planirali budućnost? Ne, nismo iako ja polako sve dublje i dublje ulazim u trudnoću. Da li da i za to tražim opravdanje?"
Napokon mu lice ostaje lišeno prikrivanja dlanovima kroz koje ne mogu da vidim još veću iziritiranost ili kajanje. Ne želim ni jedno ni drugo. Samo hoću da me sasluša.
Bezizražajno je. Baš kao kod onog Harrya kog sam upoznala na samom početku. Onoga s kojim sam pričala na klupi u parku...onoga koji nije na mene obraćao ni 5% pažnje dok mu nije palo na pamet kako sam ja kao nekakav prst sudbine koji će on rado ščepati i osvetiti se. Međutim, kako to obično u životu biva, ljudi često uzmu cijelu ruku, a ne samo prst i moj zaobljeni stomak kao i sva ova dešavanja su fizički dokazi toga.
„Aurora...mislio sam da smo prešli to." Škilji i izgleda kao da su mu oči smeđe. Nema onih smaragda koji će me popeti na sedmo nebo.
„Hah, prešli...pa naravno...kada su u pitanju tvoje greške od kojih se može napraviti čitava knjiga od 5oo strana onda se ona samo prelista kao da je u pitanju mini crtani sa po jednom sličicom na svakoj strani, a kada je u pitanju moja greška koju i ne mogu nazvati tako jer ti prosto zatvoriš oči čim se nađeš pred objašnjenjem koje djeluje previše bezazleno za tvoj buntovni i maštoviti mozak onda se tu preispituje svako slovo, svaki zarez i svaka tačka u potrazi za ogromnom gramatičkom greškom zbog koje ćeš jedva dočekati da me grdiš uživljen u ulogu profesora koji besmisleno i bez razloga voli najviše maltretirati jednu te istu studentkinju." Ostavljena bez daha nakon najduže rečenice koju sam izgovorila u svojih devetnaest godina pravim kratku pauzu i zatvaram oči uzimajući uzdah s nadom da će uspjeti da nadopuni zalihe bez kojih su ostala moja zgrčena pluća. Harry, naget naprijed i naslonjen laktovima na koljena me gleda odozdo i trepće ne govoreći ništa, a ja po ko zna koji put ne uspijevam da doprem do njega i dešifrujem ga.
Polažem dlanove na čelo i spuštam glavu zazurujući se u svoja stopala koja su mi iz nekog razloga zatrnula kao da se nalazim na milionima nevidljivih igli.
„Ja samo ne želim da te izgubim..."
Spuštam jedan od dlanova sa čela na oko i pokušavam da spriječim izrastanje krila na svojim leđima. Ne želim kao i svaki put da poletim u nebesa pod uticajem njegovih riječi koje mi i više nego prijaju ušima, a onda prvom prilikom padnem na zemlju i ostanem bespomoćna i slomljena.
„A šta je sa mnom? Šta kada ja tebe gubim?"
Čini mi se da želi ustati, ali to na kraju svejedno ne čini. Pitam se da li su mu noge sasječene kao moje.
„Ti mene ne možeš izgubiti."
Smijem se prikrivajući gotovo nezaustavljivu želju za plačom. Upravo iz tog razloga se zaokrećem i odlazim u sobu gdje skidam svoju jaknu i bacam je na krevet.
„E pa nekako imam osjećaj da te upravo gubim."
Sjedam na krevet i gledam ga kroz prolaz između prostorija. I njegova glava je okrenuta ka meni, ali ne ustaje...ne prilazi mi...ne dolazi da negira moje riječi i to me boli više od svega.
„Znaš..." Počinjem nervozno da odvezujem pertle na svojim crnim čizmama na taj način itekako odajući svoju opravdanu uznemirenost. „..mislila sam da je nemoguće da se ponovo razočaram...mislila sam da je nemoguće da ponovo padnem u nečije kandže te izgubim prostranstvo za kojim tragam....smiješno je što ga nikad nisam ni našla, a mislila sam da sam u njemu. Misli šta hoćeš o onome što ću ti reći, ali...ti imaš savršen život Harry."
Promjena izraza lica mu je preskočila svaki korak i svaku nijansu i tek tako je sa bijele prešla na crnu.
„Znam da ni tebi nije bilo lako, ali...ja nisam izgubila samo jednog roditelja nego oba. Nikada zapravo nisam živjela...nikada nisam osjetila slobodu. Nikada nisam uspjela saznati kako je to kada si mlad, bezbrižan, slobodan i srećan. Dok sam bila suviše mlada, borila sam se sa gubitkom oca i to sam neprestano pokušavala nadoknaditi sa Raymondom, Amandom i...i naravno mamom." Potiskujem suze i neprijatni osjećaj hučanja krvi u ušima. „Ali, kao što sam već rekla...bila sam suviše mlada i...nisam živjela onaj pravi život. Mislila sam da je cijeli predamnom...pred nama, ali nije bio. Sa samo 15 godina izgubila sam, ne samo nevinost nego i majku...samim tim i želju za životom. Imaš li uopšte pojma koliko puta sam imala želju okončati ga? Ni sada mi nije jasno zašto to nisam učinila...Svaku noć jedna te ista noćna mora, sa pokojom, nimalo manje strašnom, promjenom. Jedan te isti razlog da se probudim u znoju...drhtava...jedan te isti razlog zbog kog se plašim mraka...zbog kog znam da samim zatvaranjem očiju ulazim u pakao u koji sam tek tako upala." Neprestano brišem suze koje sve više i više navaljuju. „Ta noć...Nikada nikome ne pričam o tome...jednostavno ne mogu. To je nešto što će dovijeka trunuti u meni zajedno sa mnom. Imaš li ti uopšte pojma kako je to? Kako je osjećati se bezvrijedno, prljavo i...kao da ne pripadaš ovom svijetu. Kao da te svi mrze jer se sve ružne stvari dešavaju upravo tebi. Neko to kaže kada dobije kaznu za izlaske, a ja kažem uz opravdan razlog. Doživjela sam vlastiti horor film...." Tek kada kroz oči zamućene suzama koje kao da su debele nekoliko centimetara vidim smeđe čizme, shvatam da je Harry ustao...da je došao. Ne želim da podignem pogled, ali on se spušta na koljena ispred mene i kažiprstom mi kupi suze sa dojnjih trepavica. „Proklinjem svaki dan jer...nije mi jasno zašto su onda mene poštedili. Najviše bih voljela da su i mene ub..."
„Ššš..." Spušta mi onaj kažiprst, slan od mojih suza punih boli i skrivenih tajni o kojima inače nikome ne pričam, na usne, a meni glas na trenutak isparava...zapravo, ne može da dopre do usta jer je knedla u grlu prevelika.
„To je tako Harry...nikada se nisam oporavila od toga i nikada i neću...svi misle da sam se oporavila odlaskom u internat, ali nemaju pojma da mi je to još više uništilo život. Sve je uštogljeno...sve je zatvoreno...sve je kao stvoreno da me primorava da se prisjećam najmračnijeg dijela svog života. Nikada nisam mogla da se ponašam u skladu sa ostalima...nikada nisam mogla da se uklopim...nikada nisam uspjela pronaći prijatelje...ja sam jednostavno uništena, upropaštena osoba koja nije sposobna za život. Ja sam prosto kao parazit na ovom svijetu. Želim prestati da to budem. Želim početi živjeti. Želim da napustim prokletu čauru i napokon poletim, ali sam svjesna da je to nemoguće. Krila su mi zauvijek oduzeta. Zauvijek sam zarobljena u čauri..."
Odmahuje glavom dok mu oči postaju sve crvenije...uspijevam primijetiti svaki kapilar koji se grana uglovima, trenutno do pola kapcima prekrivenih očiju...Vrhovima prstiju kruži po mojim koljenima i pomijera usne kao da će mi nešto reći, međutim, promuklom glasu ni traga.
„I kada sam došla ovamo...novi početak se još jednom pretvorio u novi kraj."
„Misliš na mene, zar ne?"
Gotovo i ne razdvaja usne dok mi postavlja pitanje koje zvuči bolnije nego što bi to prijalo mojim ušima.
„Pa dijelom...da."
Samo govorim istinu jer, da ga nisam upoznala, vjerovatno ne bih propatila, namučila se i isplakala koliko jesam. Stišće usne na moj odgovor i klima glavom, a ja ne uspijevam da budem potresena shvativši da nema ama baš nikoga ko u potpunosti misli o meni i svemu kroz šta sam prošla.
„Ponovo sam postala žrtva, ovoga puta igre. To je takođe bolno Harry..."
„Nije bitno kako je počelo." Gleda me ravno u oči dok mu se mokri trag na obrazu sve više produžava. „Bitno je u šta je izraslo."
„A u šta je to izraslo? U svađe? U nevjericu? U ljubomoru? U neplaniranu trudnoću? I ti si taj koji je učestvovao u zapečaćivanju moje sudbine Harry...i ti si mi oduzeo pravo da živim...ne samo da si me tek tako ostavio trudnu nego mi još oduzimaš i pravo da živim. Želiš da me osudiš na jedan mali stančić i zabraniš mi da se družim i sa kim osim s tobom. E pa, ne brini Harry, ja ionako nisam sposobna da steknem prijatelje...a kamoli ljubavnika. Nikada ni ti ne bio sa mnom da nije bilo igara...ta činjenica me često budi po noći i zamjenjuje noćne more....zajedno sa pitanjem da li bi bio sa mnom da nisam trudna."
„Aurora..." Već predviam bunjenje i jedne te iste priče o tome kako me voli pa odlučujem prestići to.
„Samo me pusti da dišem, okej?"
Usne mu ostaju rastvorene od nedovršenih riječi, a ja sklanjam njegove dlanove sa mojih koljena i ustajem upućujući se ka kuhinji u kojoj uzimam vodu i tabletu za spavanje svjesna da bez nje neće biti šanse navući san preko mojih kapaka. Vraćam se nazad u sobu gdje zatičem Harrya gotovo u istom položaju samo što je sada leđima naslonjen na krevet i zamišljeno posmatra prste koje spaja i razdvaja sa rukama prebačenim preko savijenih koljena.
Penjem se na krevet i pokrivam pitajući se da li će mi se pridružiti...ili će otići...ili barem nešto reći. Međutim, ništa se ne dešava i nakon nekog vremena provedenog u statičnom položaju s obe strane ja pod uticajem tablete tonem u san.
.....
Jedva uspijevam da podignem kapke koji kao da su teški nekoliko kilograma i shvatam da je još uvijek mrak. Nekoliko puta trepćem i okrećem glavu na stranu te istog trenutka osjetim ogromnom, još uvijek pomalo usnulo olakšanje kada shvatam da nisam sama. Kovrdžava kosa rasuta po jastuku do mog mi ne daje mnogo rzaloga budem zabrinuta zbog načina na koji sam sinoć prekinula raspravu. Da smo našli, sada bi vjerovatno jedno bilo na kauču, podu ili...ili napolju. Želim nastaviti spavati, ali sam prosto izgubila pojam o vremenu pa jedva nekako uspijevam napipati mobilni koji inače držim na podu. 05:32h. Uh, definitivno bih trebala još spavati mada sam sinoć rano zaspala. Tableta je izgleda prestala djelovati. Taman kada krećem odložiti mobilni i vratiti se zagrljaju ugrijane posteljine, registrujem nepročitanu poruku. Mrštim se kada shvatam i od koga. Amande.
Oslanjam se na podlakticu i ulazim u poruku koju mi je poslala prije oko h. Da li ona spava ikada?
*Zašto je Harry sinoć bio kod nas?*
Ha? Sinoć? Kad sinoć? Da li misli na ovo prošlo veče? Prije ili poslije svađe? I zašto bi Harry bio kod njih? Zbunjena sam i obuzima me nekakva bojazan...ko zna šta muti...šta je rekao Raymondu? Ili Amandi? Pa dobro, da je njoj nešto rekao ne bi sada u meni tražila utjehu i odgovore. Prolazim rukom kroz kosu mrzovoljna kao i uvijek kada se tek probudim, a činjenica da upravo vidim nešto vezano za Amandu nimalo ne ide mom raspoloženju u prilog.
*Šta te briga?*
Šaljem poruku, odlažem mobilni i ponovo sasvim liježem, međutim, ovoga puta mnogo manje raspoložena za spavanje. Dovraga, zašto bi bio kod njih? Skrećem pogled ka usnulom kovrdžavom dečku, pratim njegovo disanje i pokušavam da ne paničarim previše. Ne bih smjela zbog trudnoće, bebe, a ni sebe. Psiha će mi se uskoro pretvoriti u ugalj. Duboko udzišem i zatvaram oči zauzimajući sasvim neprirodan položaj kao Snjeguljica nakon trovanja. Harry je previše zauzet nekakvim čudnim i prigušenim hrkanjem da bi me poljubio.
Taman kada mi se čini da mi otkucaji srca postaju nešto prirodniji i opušteniji, čujem zvuk koji u ovo doba noći nikako nisam očekivala. Zbunjeno skupljam obrve, ponovo se okrećem na stranu i uzimam mobilni. Ma nije valjda...dogovorila je. Još uvijek ne spava? Šta radi? Ulazim u poruku pokušavajući da zbunjenost odmaknem na stranu i usredsredim se na ono što ću pročitati.
*Pa briga me je s obzirom da je bio u našoj kući i domunđavao se sa mojim ocem koji završi sve gore nakon svakog susreta sa tvojim dragim dečkom.*
Nije se valjda nešto dogodilo Raymondu? Brzo se uspravljam u sjedeći položaj jer mi odjednom njeno budno stanje ima smisla.
*Šta je s Raymondom?*
*Kako šta je?*
Ma šta se sad pravi nenormalna?
*Pa sad si rekla da završi loše. Je li mu se dogodilo nešto?*
*Nije i to me zabrinjava najviše od svega. Štaviše, izgledao je raspoloženije. Šta se dešava?*
Raspoloženije? Sa izrazom lica kakav nije zasigurno imao ni Kolumbo prekasno shvativši da je pronašao Ameriku ponovo skrećem pogled ka Harryu čije se disanje mijenja u još dublje i usnulije. Ne mogu mu vidjeti lice jer se skoro sasvim prekrio preko glave. Šta e radio Raymondu? Čime ga je drogirao? Da li je moguće da ga je možda Raymond podržao?
*Kao da zaslužuješ da znaš. Krivo ti je čim vidiš da se tuđi životi sređuju.*
Odjednom me spopala nekakva euforija i nadmenost zbog njene maloprijašnje poruke. Puna sam nade da će se naši porodični odnosi možda napokon unormaliti.
*Ne seri.*
Vidi ti nje.
*Ni ti. Hajde, sada slobodno idi kod svog dragog i svih ostalih bolesnih članova DA-a pa zajedno smišljajte kako ćete sve to upropastiti. Pokušaji ubistva su vam već zastarjele taktike.*
Nakon te poruke gasim mobilni i pokrivam se do tolike mjere da jedva ima dovoljno prostora kroz koji bi mi ušao vazduh pod deku pa do nosa i usta. Previše sam uživljena da bih postala svjesna činjenice koliko je zapravo ona poruka bila riskantna za poslati tako da polako tonem u san ponavljajući u sebi kako ne treba žaliti za prosutim mlijekom...
....
„Zašto si bio kod Raymonda?", pitam nakon duže šutnje provedene u slušanju 'Secrets' od OneRepublica dok prolazimo kroz kroz Londonske ulice koje bivaju sve prekrivenije sitnim svjetlucavim pahuljicama čija bjelina razbija maglovito jutro. Posmatram svoj odraz u retrovizoru i dobijam užasnu želju da plačem. Nisam uspjela ni da se počešljam kako treba prije nego što me je Harry probudio i tek tako izveo iz stana i sjeo u auto. Prosto je nepredvidiv.
Pravi nabore na čelu, mada ne znam da li zbog zamagljenog stakla na autu ili mog pitanja.
„On ti je rekao?"
Klimam glavom smatrajući da je to neuporedivo bezazlenje obrazloženje od onog da sam se dopisivala sa Amandom u 5h ujutru.
„Pa ništa...samo sam želio da mu kažem kako stvari stoje..."
Nekakva nezvijesnost na kraju svake njegove izgovorene rečenice mi tajno namiguje i daje do znanja kako ipak nešto krije.
„To je sve?"
„Pa šta bi još trebalo?"
Sliježem ramenima pokušavam odagnuti ukrućenost koja mi je zgrabila ramena, a zatim i cijelo tijelo. Neki dobroćudni glasić mi govori da previše paničim i postavljam neizgovorenih pitanja.
„Pa, kako je reagova?"
„Dobro."
Izduženo 'o' mi ponovo ne zvuči nimalo uvjerljivo.
„Zašto mi nisi rekao?"
Na trenutak skreće podaduli pogled ka meni, a ja se susrećem sa potpuno novom nijansom njegovih očiju. Skoro pa su plave.
„Planirao sam. Zato sam te i izveo."
„Samo zato?", pitam ga u trenutku kada parkira auto na meni nepoznatom mjestu. U isto vrijeme napuštam auto i bivamo ošinuti oštrim i ledenim decembarskim jutrom. Dovraga, zima je nastala prebrzo i nepredviđeno.
„I zato da bismo se lijepo proveli." Prilazi mi na mojoj strani auta i polaže vruće dlanove na moje već skoro sasvim ledene obraze. Te suprotnosti izazivaju hordu trnaca duž cijelog mog tijela. „Ti bi se radije ponovo svađala?"
Kolutam očima i on mi polaže tople usne na smrznuti nos nakon čega prebacuje ruku preko mojih ramena pružajući mi uživanje u toplini njegove jakne i mirisa kojim je obavijena.
„Želim postati bolji dečko za tebe.", šapuće dok mi stresa snijeg sa kose i kapuljače. Ne govorim ništ ajer nisam tačno sigurna šta bih trebala. U kom smislu misli? To bih ga svakako trebala pitati.
„U kom smislu?"
Podižem pogled ka njemu, a on svoj spušta na mene i dugim pažljivim prstima mi sklanja kosu popadalu po licu.
„Želim ti dopustiti da dišeš." Oh, znači tako. Ipak je čuo ponešto od onoga što sam mu sinoć napričala. „Ali ipak u mojoj koži."
„Ha?"
Smije se na moju reakciju i zasigurno smiješnu facu prožetu zbunjenošću dok ulazimo u nekakav restoran koji miriše na luskuz.
„Podvukla si se tamo i ja te ne planiram pustiti da izađeš.", objašnjava i namiguje mi prije nego što prilazi konobaru i govori mu naša imena. Rezervisao nam je sto. „Dođi." Pokazuje mi rukom da krenem za njim dok se penje uz nekakve vijugave metalne stepenice. Prizemlje je zaista prostrano i do maksimuma osvijetljeno pa djeluje malo hladno mada...meni se sviđa. Sve je skoro još uvijek prazno jer je veoma rano. Usamljeno sjedi tek pokoji muškarac u odijelu koji je odlučio popiti kafu i pročitati novine prije nego što ode na posao.
Penjem se uz stepenice i dolazim u nešto sasvim novo i neočekivano. Sve djeluje kao nekakva kupola...usijani pod srebrnkasto bljeska pod uticajem svjetlosti koja dolazi kroz staklene zidove i plafon koji su zaobljeni te stopljeni u jedno. Nema uglova ni prelaza, a pogled koji imamo sa stola priljubljenog uz jedan od zidova oduzima dah. Jasno se vidi široka Temza i Tower bridge. Iako pada snijeg i nema noćnih svjetala koji bi dočarali prizor, ja sam oduševljena.
„Sviđa ti se?" Promukli glas sa druge strane stola me trza iz nekakvog transa koji za promjenu nije od šoka. Klimam glavom i široko mu se osmjehujem.
„Divno je, samo...pitam se kako je moguće da nisi morao prodati Range rover za ovaj sto."
Koluta očima, ali svejedno ne uspijeva potisnuti osmijeh koji mi u sasvim dovoljnoj mjeri nadoknađuje nedostatak jutrošnje sunčeve svjetlosti.
„Još uvijek imam sasvim dobru platu, Ro."
Pokušavam da ne djelujem razočarano jer ja nemam ni posao ni platu. Konobar nam prilazi i ja prepuštam Harryu naručivanje doručka jer mi je sasvim svejedno šta ću jesti. Nisam gladna ni željna ničega osim savršenog pogleda na njegovo lice. Nikako ne razumijem zašto se svađamo. Nije fer ni uredu.
„Pa, da li lakše dišeš?", pita me naslanjajući se podlakticama na sto i naginjući još više ka meni. Ne mogu, a da ne zakolutam očima jer se spopao jedne jedine od sto rečenica koje sam sinoć izgovorila.
„Okani se toga.", frknula sam, a on je zainteresovano priljubio usne jednu uz drugu.
„Dakle, hoćeš da te gušim?"
„Ne gušiš me, ali mi isto tako s vremena na vrijeme ne daš da dišem onoliko koliko bih željela."
Ne djeluje povrijeđeno mojim riječima i drago mi je zbog toga jer sam sanjala o jednom ovako otvorenom,a opet i opuštenom razgovoru...ako zanemarimo blago rezanje na prelazu sa mog grla na prsa.
„Dakle, gušim te."
Djeluje kao neuspjeli filozof, ali ne želim se nasmijati i razgovor učiniti neozbiljnim.
„Ne gušiš, ali ponekad vršiš pritisak na mene."
Par trenutaka zuri u mene ledeno plavim očima...kontam da je uzrok takvoj refleksiji jutrošnja neobična svjetlost.
„Opet se svodi na isto...
Gušim te."
„Gušiš me."
U isto vrijeme to govorimo, ćutimo, a zatim se smijemo i odmahujemo glavama.
„Zašto ne možemo u rješavanju problema biti jednako ozbiljni kao i za vrijeme svađa?", pitam ga poprilično zainteresovana tom neobjašnjivom činjenicom, a umjesto opširnog odgovora koji očekujem dobijam samo slijeganje ramenima.
„Možda zato što smo previše srećni nakon još jednog rata."
„A da ozvaničimo mir jednom zauvijek?"
„Ne bi bilo loše samo..."
Prilazi nam konobar i Harry ne uspijeva dovršiti rečenicu. Sviđa mi se činjenica da smo potpuno sami u tom dijelu resdtorana i jednostavno imam slobodu i privatnosti koji su nam potrebni. Zahvaljujemo se na mirisnom jelu koje odmah budi moja do tada još uvijek uspavana crijeva koja počinju krčati iste sekunde.
„Mmm...", mrmljam dok posmatram nepoznatu vrstu mesa uronjenu u nekakvu neobičnu vrstu sosa i salatu koja u ovo doba godine prija ma koliko bila vještačka. Mrštim se pri pogledu na sok od narandže, ali me mrzovolja isto tako popušta u trenutku kada primjećujem kiselu vodu pred Harryem. Dakle, solidarišemo se.
Odmah počinjem da jedem i ne primjećujem iznenadnu promjenu Harryevog raspoloženja. Lice mu djeluje zgrčenije, ali ne uspijevam ga detaljnije proučiti jer ustaje i upućuje mi neobičan pogled.
„Moram do toaleta."
Klimam glavom pretpostavljajući da ga je možda samo nužda stisla...nadam se. Odlazi, a ja nastavljam sa jelom i posmatranjem okoline koja me okružuje. Prosto je prelijepo. Vadim mobilni koji mi je Harry kupio i pravim nekolike fotografije dijelova koje mogu vidjeti i koji mi se najviše dopadaju te potpuno zanemarujem činjenicu da se Harry poprilično zadržao. Tek nakon nekih 15 min. ponovo imam priliku vidjeti njegovo izduženo i razvijeno tijelo prekriveno crnim džemperom sa V izrezom i uklopljene crne farmerke.
„Baš te je uhvatilo.", šaljivo mu govorim, ali tek reagujem onako kako bih trebala kada primjećujem njegov prisiljeni smiješak. „Je li sve uredu?"
Klima glavom, ali ne djeluje nimalo uvjerljivo za dečka na čiju laž sam bezbroj puta nasjela.
„Harry?"
Uzima viljušku uz dubok izdah i ponovo mi se vještački osmjehuje. Nema onog lijevog ugla koji je uvijek izvijeniji u odnosu na desni.
„Sve je uredu, kažem ti. Samo imam malih stomačnih problema."
Nije se žalio na to...Počinje s jelom i ja pokušavam nastaviti sa svojim i vratiti prijatn atmosferu.
„Pa, gdje bismo mogli poslije ovoga? Znam da vrijeme nije najljepše, ali...šeta mi se. Voljela bih da obiđemo parkove, možda čak i neke butike sa dječijom odjećom. O tome sam mnogo razmišljala posljednjih dana i, iako još uvijek ne znamo pol djeteta, lijepo je maštati. Možemo razgledati kolica, kolijevke...ne moramo ništa kupovati. Bilo bi zanimljivo."
„Aurora..."
„Znam da pretjerujem." Smijem se i sklanjam kosu iza ušiju iznenađujući samu sebe. Prosto, kao da sam postala nešto samovujerenija otkako sams Harryem...otkako sam ja ta koju je izabrao. Ne želim više shvatati ozbiljno one misli o tome kako možda nikada ne bismo bili zajedno da nije bilo osveta. „Možemo zovnuti i Liama i Lauren. Nismo se dugo vidjeli i iskreno, voljela bih popričati sa nekom ženskom osobom. Ne bi bilo loše ni da odemo na pregled...nisam bila odavno, a nije bilo prilike ni da mi ga ginekolog zakaže."
„Aurora, stani malo..." Glas mu je previše ozbiljan kao i izraz lica koji se nijedanput nije promijenio u toku cijelog mog brbljanja. Neugodna sumnjičavost mi se podvlači pod tirkiznu tuniku i ma koliko pokušavala, ne mogu da je istjeram.
„Šta je bilo?"
Zatvara oči i drži ruke iznad stola kao da meditira. Ipak, vrlo dobro znam da uspostavlja nekakav bilans, odnosno ravnotežu u samom sebi. Do sada nikada nisam imala uživo priliku gledati njegovu unutrašnju samokontrolu.
„Želim da kreneš sa mnom."
Bacam pogled na naš doručak, a zatim ga ponovo vraćam na očito nervoznog i nestrpljivog kovrdžavog dečka.
„Pa...tek smo počelis a jelom. Ali i je zaista tolika sila, bolje je da se vratimo u stan. Trebao bi kupiti neki lijek..."
„Ne pričam o stomaku Aurora zaboga."
Gutam knedlu punu zbunjenosti i zatečenosti i otpijam gutljaj soka.
„Nego?"
„Želim da odemo iz Londona."
Sasvim se naslanjam leđima na naslon od stolice odgurnuta od strane njegovih, za mene potpuno besmislenih riječi.
„Št...o čemu pričaš Harry?"
„Koji je smisao života ovdje?"
Uspravlja se i zajedno sa sobom podiže i stolicu te je primiče bliže meni i ponovo sjeda. Zatečena i zbunjena bivam trgnuta u trenutku kada mu obuhvata dlanove.
„Kako misliš koji je smisao? Pa..."
„Za London nas vežu samo loše uspomene, zar ne?"
Ne uspijjevam ni svariti njegovo pitanje,a kamoli odgovoriti na njega prije nego što nastavlja.
„Kada god odemo na Birkbeck moraćemo da se krijemo i glumimo strance, a to će uskoro biti nemoguće. Kao prvo – živimo zajedno, kao drugo – u vezi smo, a kao treće – beba je na putu. Čemu onda paćenje? Uostalom, stalno ćemo se prisjećati te Chloe te Itana te ovoga – onoga. Čemu to? U tom slučaju nećemo moći disati ni ti ni ja." Njegove riječi mi nekako imaju smisla, ali opet...sve je suviše brzo i...zašto nikad prije nije ništa slično spomenuo? „Nije problem samo u Birkbecku. U svemu je. Uopšteno ovome gradu. Stalno ćemo se morati suočavati sa prošlošću koju ne volimo ni ti ni ja kao i osobama koje će nam samo zagorčavati život. Tu je Patrick koji će nas vječito proganjati i dolaziti u posjetu...ne želiš ga svakodnevno gledati, zar ne?"
Odmahujem glavom i pokušavam da uhvatim korak s njim. „Ali osveta..."
„Ne brini, nisam na to zaboravio niti je zanemario. Učinićemo nešto, ali prvo trebalo predah. Trebamo novi život, a on nije moguć u Londonu. Tu je i prokleti Dark Angel...ne želim dovoditi ni tebe ni bebu u opasnost. Jesam im zaprijetio, ali...ne želim ih jednostavno više ni sretati ni gledati. Potreban nam je predah Ro. Od svega."
Neprestano mi se igra sa prstima dok ne miče pogled s mog. Osjećam se užareno i uzbuđeno pred izazovom koji nisam uspjela predvidjeti. Zapravo, nikada ništa vezano za ovoga dečka ne predvidim.
„Nakon tvojih sinošnjih riječi sam mnogo razmišljao o tome...nije moguće da poletiš sve dok te zle osobe drže za krila. Želim te osloboditi njih."
Misluje me dlanom po licu i izaziva jezu kroz obraze pa niz vrat, prsa, kičmu...pa sve do samih tabana. Osjećam se kao da me je pogodio neobično prijatan grom i poslao elektricitet kroz moje tijelo.
„Razgovarao sam i sa Raymondom o tome."
Podižem obrve u čudu.
„Stvarno? Šta je rekao?"
„Slaže se. Ja sam to onako spomenuo kao nešto što nisam siguran da li bismo trebali učitini,a on se oduševio jer želi da budemo srećni."
Ma daj...
„Pa, vas dvojica ste sada kao dobri?"
Osmjehuje mi se, ali ona nekakva zabrinutost sa samih uglova nikako da iščezne. Rupice se ne udubljuju dovoljno.
„Pa, rekao sam mu da sam na tvojoj, a ne Patrickovoj strani. Mislim da mu je to bilo dovoljno."
Duoko uzdišem i pitam se da li sanjam? Nekako je sve previše primamljivo...miriše čak bolje i od sada već ohlađenog doručka.
„Samo ćemo otići. Spakovaćemo stvari i otići. Nikome se nećemo ni javljati."
„Nikome?"
„NIkome. Oni koji bi trebali znat saznaće tek naknadno kada se mi već smjestimo negdje. Ne želim da nam iko to kvari. Želim da to budemo samo ti i ja. Ti i ja. Okej?"
Ljubi mi vrh svakog prsta, a ja sve više ostajem bez daha. Adrenalin mi je dobio turbo ubrzanje i sada vlada cijelim tijelom.
„Ali...zar nije malo prebrzo?"
Smije se i trepće brže nego inače. Oči mu poprimaju tirkiznu boju.
„Prema kome? Tebi se ostaje ovdje?"
Bez razmišljanja odmahujem glavom te na taj način ulivam neizmijerno zadovoljstvo u njegovo prelijepo lice.
„Pa eto onda!"
„Gdje ćemo?"
Zvučimo kao tinejdžeri umorni od svakodnevnog života, kuće i roditeljskih pravila koji žele da pobjegnu u svijet iako svjesni da je to mač sa dvije oštrice.
„U Newcastle! Odmah ujutru!"
Ujutru?!
„Ujutru?"
Sam pogled na moje usne je dovoljan da oda moju ššokiranost. Ovo je definitivno brzo.
„Ujutru."
Klima glavom, a ja skrećem pogled kako bih se malo skoncentrisala i pokušala rasčistiti nered koji mi je zaposjeo glavu.
'To su sam tvoje crte lica.'
Hajde, bježi ti!
„I baš ni sa kim se nećemo pozdraviti?"
„Ni sa kim."
Odlučno i pomalo naređivački odmahuje glavom, a ja nikako da taj prijedlog prestanem smatrati okrutnim.
„Ni Raymondom? Lau..."
„Ni sa kim, Ro!"
Djeluje pomalo iziritirano i na kraju odlučujem popustiti. Nije kao da ću umrijeti ako ne dopustim nekoe da mi se isplače u kosu.
„Okej..."
„Pristaješ?"
Sjaj koji mi bljesnu u neobičnim očima me gotovo obori sa stolice.
„Pristajem."
Kao da bi mu nešto značilo i kad ne bih pristala. U snu bi me transportovao na odbijeno odredište.
Obujmljuje mi lice rukama i prislanja usne na moje te me ostavlja bez daha. Ne uspijevam ni da se snađem, a njegov jezik je već u mojim ustima, a dlan mu je toliko prislonjen uz moj potiljak da ne mogu da se pomjerim. Stenjem mu u usta, a on se smije i uspravlja me na noge.
„Volim te Ro.", je jedino što mrmlja prije nego što nastavlja poljubac jednako strasno i još više me uvlači u svijet fantazije koji kriju njegove čokoladne kovrdže i smaragdne oči...
....
~~~Dan kasnije~~~
„Harry i ja odlazimo.", uzbuđeno govorim zbunjenoj djevojci preko telefona dok Harry maše glavom nezadovoljan što nisam mogla duže da se strpim i ne kažem to nekome.
„Kako to misliš?"
„Selimo se iz Londona."
Gledanje prerija prekrivenih snijegom pored kojih prolazimo je nešto prelijepo i što se više kilometara u Harryevoj crvenoj mezimici odaljavamo od Londona to se osjećam slobodnije. bBio je upravu. Trebali smo ovo odavno učiniti.
„K-kako? Šta? Kad?"
Imam osjećaj da će dobiti nekakav napad pa se smijem.
„Lauren, smiri se. Ne znam, jednostavno smo to tek tako odlučili. Već putujemo."
„Molim?! Pa nismo se ni..."
„Znam. Reći ćemo samo Liamu i tebi za sad adresu na kojoj ćemo biti pa ćete moći posjetiti nas. Onda ćemo o svemu razjasniti detaljnije."
Nastaje tišina pomiješana sa njenim zbunjenim zamuckivanjem da bi na kraju samo kroz izdah rekla „Pa jao, vi ste ludi."
Gledam prema zamišljenom dečku pored sebe i pitam se šta ga muči sada kada...bježimo?
„Znam...Moram sada prekinuti. Nazvaću te kada stignemo."
„Gdje uopšte idete?"
„U Newcastle."
Harry mi istog trenutka upućuje prijekoran pogled koji ja prosto ignorišem. Nije da smo neki mafijaši koji bježe od cijelog svijeta pa da sad ni najboljim prijateljima ne možemo reći u koji grad, ako ništa drugo, idemo.
„Ne znam šta bih ti rekla...čuvajte se."
„Hoćemo. Ćao."
Prekidam poziv i stavljam mobilni u džep.
„Kada sam te tek upoznao smatrao sam te najzatvorenijom osobom na svijetu, a sada odjednom ne možeš ni na koji način držati jezik za zubima."
Smijem se i izazivam istu reakciju i sa njegove strane. Prosto se osjećam kao drogirana...osjećam se pobješnjelo! Napustila sam stan, tačnije samo rekla čovjeku koji mi ga je iznajmio kako se iznenada selim. Harry je napustio posao...ja koledž...to je zabrinjavajuće.
Nakon nekih pola sata vožnje nailazimo na benzinsku i Harry počinje da usporava.
„Napuniću gorivo i kupiti nam nešto za jelo."
Klimam glavom,a on parkira auto i napušta ga i ostavlja me da uživam u mirisu benzina koji mi je oduvijek prijao. Ne znam zašto.
Zatvaram oči osjećajući kako me pospanost ipak savladava. Noćas od uzbuđenja nisam previše spavala, a i jutros smo veoma rano krenuli. Još uvijek mi sve ovo djeluje kao san i najiskrenije moguće se nadam da se neće pretvoriti u noćnu moru mada ne vidim razlog za takvo nešto.
Čini mi se da bih se i uvela u san da me nije trznuo zvuk mobilnog. Otvorila sam oči i shvatila da je u pitanju Harryev. Sigurno mu Liam šalje poruku...ili je nešto drugo? Radoznalost se ponovo budi ali je ja udaram po glavi i unesvješćujem. Nije uredu da mu uvijek čitam poruke. Okrećem glavu na drugu stranu, ali mi ona stalno leti ka njoj s obzirom da ga je neko u roku od samo pola minuta dva puta trznuo. Može biti da je hitno. Trebala bih mu javiti?
Gledam kroz prozor i shvatam da ulazi u prodavnicu i ne znajući da li da krenem za njim, uzimam mobilni i odlučujem ipak vidjeti da li je hitno ili ne. Uostalom, sada kada smo već sve raščistili nemamo šta kriti jedno od drugog, zar ne?
Uzimam mobilni i shvatam da su oba trzaja sa nepoznatog broja...kao i poruka. Ulazim u nju i susrećem se sa nejasnim tekstom.
*Vrijeme je isteklo Styles.*
Kakvo vrijeme? Idem jednu poruku unazad i shvatam da je povezana sa ovom,a poslana je nekad juče ujutru.
*Imaš tačno 24h.*
Za šta? Želim pročitati još poruka, ali su sve ostale izbrisane. Obuzima me nekakva čudna bojazan te zajedno sa mobilnim napuštam auto odlučna da ga lično pitam o čemu se radi...