ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 35

  Cijela rapsodija prelijepih i neopisivih mirisa kao i neke vrste osjećaja su me zapljusnule sa dodirom Harryevih usana i smislom njegovih riječi. Želi da se promijeni...zbog mene? Čisto sumnjam ali me trenutno to iskreno baš i ne zanima. Ruke mu gužvaju moju majicu dok me prislanja uz svoje tijelo. Tako je mekan i čvrst u isto vrijeme...Igra se sa mojim usnama dok me lagano pogurava unazad. Nemam pojma kuda hodam ali mu iz nekog čudnog razloga vjerujem te se samo teturam pod pritiskom dok mi na kraju leđa ne bivaju prislonjena uz tvrdi i hladni zid. U odnosu na Harrya površina je poprilično drugačija ali volim taj neobični 'u sendvicu' osjećaj. Moja ionako istrpana majica se naša pogodna Harryevim rukama tako da je blago podigao i uspio da položi dlanove na golu kožu mojih kukova. Ruke su mu hladnije u odnosu na toplinu koju je moje tijelo do tada osjećalo pa se blago migoljim, a on se izvija zajedno sa mnom...ne želi da izgubi kontakt.
„Želim te Ro...", šapuće dok na 1-2 sekunde odmiče usne od mojih. Njegove riječi kovitlaju krv u mojim venama i ne mogu, a da ga još više ne privučem sebi...osjetim njegovu blizinu...
„Želim i ja tebe.", iznenada priznajem i njegove usne se na trenutak zaustavljaju. Iznenađen je jednako kao i ja. Kapci mu se sporo, s nevjericom otvaraju, a zelene kugle zaključavaju za moje.
„Stvarno?", pita me, a odmah zatim guta neku vrstu zastale pljuvačke koja je bila ispunjena njegovom nepovjerljivošču u moje riječi. Blago klimam glavom i oblizujem usne, a on svojim oštrim zubima zagriza sami ugao dojnje. Ponovo mogu da vidim ono njegovo širenje zjenica za koje sam još uvijek sigurna da je samo neka vrsta čudnog poremećaja, ili je kao što glasić kaže, ono bila štamparska greška.
„Da li...", promuklo započinje ali po običaju ne dovršava i to me izluđuje pa se odmah nezadovoljno mrštim.
„Šta?", podstičem ga,a on se polako pomijera u mjestu držeći me čvrsto pribijenu uz sebe.

Naredni pasus možete, a ne morate da pročitate (ako ne želite) Oni koji žele neka uđu ovdje i pročitaju:

Objavu nećete moći vidjeti ukoliko niste član grupe 'Isječeni dijelovi iz ICE-a' pa se pridružite:

Sve ostalo nastavite da čitate ovdje na slici ↓
....
Iz sna me je izvlačio neobičan osjećaj stvoren od strane nečeg tupog ali i mekanog što mi se prevlačilo preko obraza. Sanjivo sam otvorila oči te shvatila da je u pitanju Harryev nos.
„Dobro jutro Ro...", šapuće, a zatim me nježno ljubi u obraz. „Idem da se istuširam. Želiš li sa mnom?"
Odmahujem glavom te se meškoljim u ležećem položaju u potrazi za pozom koja bi me ponovo vratila snu koji mi uporno širi ruke sa željom da me primi u svoj zagrljaj. Osjetim kako se dušek pored mene pomijera te tako zaključujem da je Harry ustao u šta me dodatno uvjerava i zvuk vrata koji je uslijedio za samo par trenutaka. Sve više uvlačim lice u mekani jastuk koji miriše na Harrya u želji za snom ali ne ide. Cilj se od mene udaljava još više sa prisjećanjem na prošlu noć...jao meni. Pa ja sam spavala sa Harryem. Sada već stavljam jastuk peko glave i pokušavam da ne razmišljam o tome ali, prokleto moram. Ono što me najviše od svega zabrinjava jeste da nemam nikakav vražji stav prema svemu tome. Niti mi je drago, niti mi je žao...niti krivim sebe, niti sam srećna...jednostavno, sam previše neutralna i ravnodušna unatoč neminovnom subjektivnom pogledu na cijelu situaciju. Kontam da je to zbog još uvijek nepotpune razbuđenosti...Harryeve riječi koje mi je sinoć govorio mi golica san te ga sve više tjera da pobjegne...dovraga, razbuđena sam. Lijeno sklanjam jastuk sa glave te se podlakćujem nekoliko puta jače zatrepnuvši kako bih izbistrila vid. Jao, pa baš smo spavali zajedno.
Glasić, radoznalost, hormoni, zdrav razum i srce u isto vrijeme klimaju glavama sa čvrsto stisnutim usnama. Pa šta je sad? Ipsravila sam se na koljena i tek onda ugledala svoje golo tijelo. Pa jao meni po ko zna koji put. Obamotala sam deku oko sebe te počela pogledom prelaziti po sobi. Odjeća mi je na podu...u istom stanju kao što smo je sinoć Harry i ja ostavili...hoću reći, pobacali. Prošla sam rukom kroz kosu osjećajući se smantano zbog okruženosti tim crno bijelim Harryevim svijetom. Pokušavam pronaći nešto što nije u te dvije boje i samo uspijevam svoju odjeću...Huh. Ponovo liježem i zabuljujem se u plafon. 'Spavali smo zajedno'.. Te riječi mi neprestano odjekuju mislima. Osim tih trenutaka sa Harryem, neprestano mi se u misli vraćaju i događaji iz prošlosti...ali oni nisu ni upola prijatni kao oni od sinoć. Pobijedila sam taj strah sa Harryem...zapravo, rano je da kažem da sam ga pobijedila, ali barem sam napravila jedan...ogroman korak. Ponovo sam se uspravila te se okrenula u sjedećem položaju polako spuštajući tabane na mekani rno bijeli pod. Počinjem se plašiti tih boja. Progutaće me. Dohvatila sam svoju odjeću te se natenane obukla...nemam pojma da li da se tuširam ili da odmah idem kući...nakon onoga što se dogodilo sve mi se čini glupim...ne možemo se sada ponašati kao stranci i zaluđenici igrama. Ponovo sam Harrya izabrala kao osobu koju ću drastično izdvojiti od ostalih. Zašto? Spustila sam glavu na dlanove ruka naslonjenih na koljena. Približila sam mu se kako bih saznala nešto o Patricku, a na kraju završim ovako...u njegovom krevetu. Kreten više klase. Polako sam ustala te prišla ogledalu. Kosa mi je rasčupana, zamršena usljed kombinacije znoja i neumoljivih aktivnosti Harryevih pstiju koji su sinoć istraživali sve dijelove mog tijela. Pokušala sam da ih namjestim prstima ali bezuspješno...kako ću ovakva do kuće? Oh...kuća...Amanda. AU...šta da joj kažem? 'izvini seko što se sinoć nisam pojavila kući ali bila sam zauzeta sexom sa polusinom ubice moje majke. Nadam se da se ne ljutiš.' Protrljala sam lice rukama te izašla u hodnjik brže bolje prilazeći svojoj obješenoj jakni. Izvadila sam iz nje mobilni te zatekla ni više ni manje nego preko 3o propuštenih poziva od Amande. Lele meni. Brzo sam je nazvala i začčula njen glas odmah nakon prvog zvona.
„Pa pobogu, gdje si ti?!"
Zvuči histerično, ljuto i zabrinuto. Očekivano.
„Evo me..."
„Gdje?! Pa imaš li ti pojma koliko sam se ja zabrinula?! Mogla sam policiju nazvati! I učinila bih to da mi Itan nije rekao da te je vidjeo da odlaziš sa prijateljicom!"
Ha? Zašto je Itan to rekao? Ne razumijem...
„Pa eto. Noćila sam kod nje."
Neočekivano iskorištavam tuđu, neobrazloženu laž kako bih se izvukla. Čujem kako Amanda grubo izdiše. Mogu je zamisliti kako po običaju stavlja kosu iza ušiju.
„Nemoj to više raditi Aurora. Pa pobogu dovodiš me do ludila."
I Harry mi to kaže...mislim, sinoć mi je rekao samo na muški način usljed kog ta izvjava odmah pridobija drugačije značenje.
„Zar je bio problem da mi se javiš?"
Ova ne odustaje.
„Planirala sam ali mi se prvo mobilni ugasio, a onda sam zaspala ubrzo pošto sam stigla kod...", kako mi se zove prijateljica? Harieta? „...nje. Nisam uspjela."
„Uh....hajde razgovaraćemo kad se ja vratim sa fakulteta. Ti se do tad vrati kući. Trezervni ključ je u saksiji pored vrata. Tata se neće još za najmanje dva dana vratiti. Posao tamo mu se baš uslačao."
Mogu da osjetim nezadovoljnstvo u njenom glasa. Vezana je za Raymonda i znam da joj nedostaje.
„Okej...", odjednom mi glas prekida zvuk zvona na vratima. „Moram ići.", izgovaram to i prekidam vezu. Nisam sigurna da li da otvorim ali zvuk vode koji mogu da čujem iz toaleta mi daje do znanja da gospodin ne planira još zadugo završiti sa tuširanjem. Stavila sam mobilni u džep te otključala i otvorila vrata zatičući ispred obični paket sa zalijepljenom nekakvom vrstom papirića. Baš kada sam krenula da ga uzmem primijetila sam mušku priliku koja je zamakla u lift...ko je to bio? Je li on donio ovo? Namršteno sam podigla paket te se vratila nazad u stan nogom zatvarajući vrata za sobom. Šta je ovo? Da li da otvorim? Radoznalost je do sada promijenila sve dugine boje. Trenutno je modro ljubičasta. Harry bi se sigurno ljutio ako bih otvorila za njega, zar ne? Odmotala sam napola presavijen papir...
'Jutarnji poklon Ar ;) ...An'
Au...ovo je od An? Taman što mi je ta misao proletjela mislima začuo se zvuk zbog kog sam poskočila u mjestu te se zaokrenula. Harry je sav mokar i oko struka obamotan bijelim peškirom izašao iz toaleta čačkajući prstom uho u koje mu se vjerovatno ulila voda. Blago se nasmiješio ali i namrštio u trenutku kada je primijetio paket koji sam držala u rukama.
„Šta je to?", pita me jutarnjim promuklim glasom dok mi nesigurno prilazi.
„Neko je ovo ostavio ispred vrata."
Neko? Tačnije An....bilo je muško.
Itan.
Prvo muško ime koje mi prolijeće kroz glavu. Dovraga, ne... Harry je prošao prstima kroz svoju mokru kosu te uzeo paket tek tada obraćajući pažnju na onaj papirić zbog kog mu je izraz lica postao...zamrznut? Mhm, to je prava riječ.
„Hoćeš li otvoriti?", pitam ga osjećajući se glupo što nam je ovo prva vražja tema nakon onoga što se sinoć dogodilo. Zar An baš uvijek mora sve upropastiti? Ko je ta vražja osoba? Harry se odjednom zaokreće i ulijeće u dnevni supuštajući onaj paket na naslon od fotelje. „Harry, reci nešto.", iziritirano zanovijetam, a on me samo značajno posmatra.
„Aurora, čekaj."
Glas mu je grub. Ma divno. Ja sinoć ono uradim, a on jutros opet onaj stari Harry...tijelo mi se grči i odjednom mi paket i An postaju manje bitni. Harry počinje da raspakiva paket, a ja ukočeno stojim pored stola sa prekrštenim rukama i čekam da se smiluje te mi barem nešto kaže. Kada je napokon otvorio paket i bacio pogled na ono što je u njemu lice mu je i previše brzo poprimilo nekoliko nijansi svjetliju boju...šta se dešava?
„Harry?", sumnjiičavo to izgovaram te mu polako prilazim, a u trenutku kada i on sam to primjećuje brzo ponovo sklapa onaj paket te ga spušta sa naslona, zaokreće se te odlazi u kuhinju. „Harry?", ponovila sam njegovo ime i to mnogo življe isto tako se krećući za njim. Izvadio je nekakvu vrstu ljepila te ponovo zapečatio onaj paket kao da ga planira poslati na put oko svijeta. „Šta je unutra? Hoćud a vidim.", negodujem i drsko mu govorim sasvim se približavajući i njemu i paketu koji u sljedećem trenutku želim da otrgnem od ogromnih muških ruku ali mi ne ide. Brži je, ali i viši od mene.
„Harry!", strijeljam ga pogledom osjećajući kako me ispunjava nekakva panika...ko zna šta je bilo unutra. Oči su mu tamne, uznemirene ali i bijesne. U trenutku kada se zaustavljaju na mom licu tjeraju me da par puta trepnem.
„Ko ti je kod kuće?"
Ha?
„Zašto?"
„Odgovori mi."
Stav mu je naređivački i dobijam ogromnu želju da mu se inatim te ne odgovorim ni na jedno pitanjem ali sam već odavno uvjerenja kroz upravo njegov primjer da se time ništa ne psotiže.
„Trenutno niko. Amanda je na..."
Prekida me. „Ne sad. Inače."
„Pa Amanda i ja. Raymond je u Liverpoolu."
Zna li on uopšte ko mi je Raymond? Ma ko da je bitno. Hoću da znam u čemu je stvar.
„Moraš ostati kod mene.", mrmlja dok me sasvim zbiljno gleda ravno u oči.
„Zašto?", pitam ga i on automatski polaže dlanove na moje obraze.
„Samo me poslušaj. Može?"
Maknula sam njegove ruke sa sebe te ga ljutito pogledala.
„Neću da te slušam dok sve kriješ od mene."
Zakolutao je očima te položio ruke na svoje kukove sa kojih je peškir još više spao. Sa kose mu neprestano kapaju tople kapi koje su me maloprije osvježile na nekolika mjesta.
„Nekad je to neophodno Ro. Objasniću ti sve drugi put...sada je situacija postala i više nego ozbiljna te se zbog toga moram ponašati tako kako se ponašam. Najbitnije je da me poslušaš i ostaneš kod mene barem dok se Raymond ne vrati. Ne želim da ti neko nešto učini."
Učini? Pobogu...
„Šta je u paketu?"
Pogled mi odmah odlijeće na zamotani komad kartona koji je Harry položio na trpezarijski sto. Proklet bio trenutak kad sam oklijevala da otvorim to čudo...sad bih znala sve,a ne ovako...
„Vjeruj mi, ne bi voljela da znaš.", pokušava li on da me opusti ili uplaši?
„Ali želim!", inzistiram, a on samo odmahuje glavom. Ništa novo. Nakon što je par puta prošao rukom kroz kosu te me na taj način poprskao sa par sada nešto hladnijih kapljica napokon se pomjerao hvatajući me za ruku.
„Idemo.", ravnodušno je rekao, a ja sam pokušala da ga zaustavim.
„Ma gdje?"
Šta izvodi?"
„Idemo po tvoje stvari.", govori kao da sam ja pristala da se preselim kod njega, a ja ne želim čak ni da tu provedem dva dana.
„Ma šta...o čemu pričaš?"
Naglo se zaustavio te gotovo prouzrokovao naš sudar. Brzo sam se zaustavila prislanjajući dlanove na njegova mokra prsa. Mišići su mu tako čvrsti ali i napeti...nervozan je.
„Ro, ozbiljan sam. Neće potrajati. Samo dok se Raymond ne vrati, okej? Ne mogu dopustiti da ostaneš sama sa samo jednom djevojkom tvojih godina."
„Vidi, sve i da pristanem...šta ću reći Amandi? Kako ću nju ostaviti? Nije valjda da ćeš sada pretvoriti stan u utočište za potencijalne žrtve osoba čije identitete ti ne pada na pamet da im otkriješ?!"
„Aurora, ni ja ne znam njihove identitete...",pokušava da se opravda,a ja duboko uzdišem spuštajući glavu te osjećajući blagu glavobolju. Ne mogu vjeerovati da mi se jutro u ovo pretvorilo...zamišljala sam ga kako prolazi u razgovoru sa Harryem o onome što se sinoć dogodilo...u razgovoru o svemu tome što se dešava među nama... sve je bilo tako lijepo i onda doleti paket koji je Harryu Stylesu dovoljan da se promijeni za 36o˘
„Samo mi reci šta je u paketu...", mrmljam nakon kraće pauze te osjetim njegove dlanove na svojim ramenima.
„Reću ti drugi put...samo me sad poslušaj pobogu Ro. Ne budi uvijek tako tvrdoglava."
Podigla sam pogled ka njemu.
„A ti kao nisi.", provociram ga, a on koluta očima.
„Hajde dolazi.", naredio je te me ponovo povukao uvlačeći me u svoj crno-bijeli svijet. Zaključao je za nama vrata te ključ stavio među usne.
„To ti je tajno mjesto za ključ?", pitam ga naslonjena uz vrata, a on me samo posmatra pšreko oka. Nakon kraćeg razmišljanja par kockica je uspjelo da mi se lijepo odloži u jednu jednostavnu i jasnu sliku. Ne želi dopustiti da ja kojim slučajem napustim sobu i odem vidjeti šta je u paketu. Koji je on...Misli su mi zakočile u trenutku kada je on skinuo peškir sa sebe.
„Pobogu Harry!", negodujem dok se okrećem ka vratima. Unatoč maloprijašnjem čudnom ponašanju mogu da čujem i njegov smijeh.
„Ne možeš se praviti da ti je prizor stran...barem ne nakon sinoć.", govori sa glasom punim značajnog tona koji je bespotreban jer i ovako i onako znam na šta misli.
„Pa svejedno. To ne znači da sad okolo kao ludaci trebamo goli skakati.", gunđam osjećajući kako me po dlanu golica blaga, ali opet i opasna želja koja me tjera da se okrenem. Ipak, to ne radim.
„A po krevetu ti ne smeta?", odjednom, mogu da mu čujem glas odmah uz svoje uho. Dovraga, otkud ga tu. Odmakao mi je kosu od uha te spustio nekolika nježna ali i zavodljiva poljupca na ušnu školjku sve se više spuštajući ka vratu. Na kraju je završio na ramenima koja su se toplika pod njegovim mekanim usnama koje su blago sisale kožu udružujući se sa jezikom koji se trudio da ostavi vlažne tragove.
„Harry...", prodahtala sam pokušavajući unatoč prijatnom osjećaju da se izvučem iz situacije koja je u ovom trenutku potpuno bespotrebna. Hoću da znam šta je u paketu.
„Bilo mi je lijepo sinoć...", progovorio je prevlačeći usne preko moje sada već usplamtjele kože. Obamotao je ruke oko mog struka prislanjajući svoje potpuno nago tijelo uz moje. „Siguran sam da ćemo to ponoviti..."
Usne mu se izvijaju u vragolast smiješak prije nego što ostavi još jedan snažan poljubac na moj obraz i odmakne se. Izdahnula sam sa gubitkom kontakta dobijajući priliku da čujem zveckanje kaiša i dugmadi. Oblači se.
Nakon par trenutaka prišao mi je te napokon otključao vrata. Na glavi ima tamno-plavu kapu koja mu prekriva mokru kosu, a na sebi crnu tanku jaknu, crne farmerke i bijelu majicu. Uobičajeni stil Harrya Stylesa.
„Idemo."
„Ja još uvijek nisam pristala na tvoju ponudu koliko me pamćenje služi.", podsjećam ga dok napuštamo sobu što on potpuno ignoriše. Bilo bi čudo da se jednom u životu pozabavi mojim riječima. Oboje smo se obuli, ja sam obukla jaknu te zajednos a njim napustila stan pitajući se zašto dovaraga pristajem na ovu ludost kad čak ne znam ni zašto to radim. To bi trebalo da traje dan-dva, zar ne? Valjda mogu toliko da izdržim, a Harryev izraz lica mi govori kako sam zaista u nekakvoj vražjoj opasnosti...ne želim da se prošlost ponovi, to je zasigurno.
Cijelim putem do Muswell Hilla sam željela da spomenem nešto od sinoć ali nisam znala zašto...za sad se zadovoljavam njegovim priznanjem da mu je bilo lijepo. Bilo je i meni...tačnije, za mene je i iznenađujuće jer sam mislila da bi sve to moglo biti sto puta gore...Njegove trenutno blago namračene oči i uopšteno lice su me spasili.
„Šta ću reći Amandi?", moj glas se iznenada miješa sa muzikom koju mislim da ponovo stvara OneRepublic.
„Prepusti to meni.", zamišljeno odgovara dok mu je jedna ruka laktom naslonjena na prozor tako da prstima jednostavno može da se igra sa usnama.
„Tebi?", iznenađeno ga pitam, a on samo klima glavom duboko uzdišući. Nešto ga opasno muči.
Napokon smo se zaustavili pred mojom kućom i iako sam željela da sve to sama obavim Harry je inzistirao da uđe unutra sa mnom. Kolutajući očima sam napustila auto te prišla saksiji u kojoj je po dogovoru bio ključ. Otključala sam kuću te ušla unutra. Čini mi se da je prošla cijela vječnost otkako sam je posljednji put napustila i to sa Itanom...Itan...Itan...šta sad da mislim o njemu?
„Aanda je na fakultetu?", Harryev glas se oglašava negdje iza mene.
„Mhm...", mrmljam te se okrećem ka njemu. „Koliko stvari da ponesem?"
Mrzim sebe jer ga to pitam. Ne mogu vjerovati da sam pristala otići kod njega, ali u zadnje vrijeme sve radim protiv sebe...zašto ne bih i ovo?
„Ne moraš mnogo."
Skida kapu i prolazi rukom kroz kosu koja mu je neuredna zbog grubog načina sušenja.
„Je li ovo zaista neophodno?", pitam ga dok se penjem uz sprat.
„Ro, rekao sam ti već da jeste...nisam poludjeo da se šalim sa ovakvim stvarima i odvlačim te od kuće.", sasvim iskreno govori dok se penje za mnom. Ušli smo u moju sobu sa gomilom pitanja natovarenih na moju bolnu glavu. Izvadila sam putnu torbu te u nju natrpala nekoliko stvari. Harry šetka mojom sobom i razgleda je kao da je prvi put tu. Uh, i previše puta sam ga ili zatekla tu iili je nepozvano ušao...zaista je nezaustavljiv...Prišao je polici na kojoj i nema baš mnogo stvari kao ni u ostatku te prostorije pod mojim vlasništvom te uzeo ram u kom se nalazila slika mojih roditelja i mene dok sam bila mala. Okrećem glavu na stranu te se pokušavam skoncentrisati samo na pakovanje...Ne volim kada mi drugi diraju stvari.
„Ovo..."
„To je moja odavno uništena porodica.", završavam za njega na pomalo pregrub, a opet nažalost istinit način. Zeleni pogled slijeće na mene sa posebnom vrstom nedešifrovane emocije u sebi. Po migoljenju njegovih usana zaključujem da želi nešto reći ali svejedno to ne čini te samo spušta sliku. Zahvalna sam mu na tome. Naslonio se leđima na zid, prekrstio noge i ruke te po ko zna koji put odlutao u taj neki svoj svijet u koji ja, čini mi se, nikad neću moći čak ni vrhom nosa da provirim. Ja sam počela da slažem stvari ne znajući kako drugačije da ispunim taj trenutak koji je iznenada bio prekinut zvukom Harryevog mobilnog. Blago se trznuo, sačekao par trenutaka da se psihički vrati na planetu Zemlju, a zatim je zavukao ruku u zadnji džep farmerki te izvadio crni mobilni. U meni radoznalost počinje da preskače konopac kako bi me pokušala smantati i natjerati da pitam ono što je njoj po volji ali se ja ne dam te ponovo svu koncentraciju prebacujem na sivu majicu koju slažem. Kraičkom oka pratim Harrya. Čita poruku ili šta je već te stiče sve izoštrenije crte lica. Usne su mu sasvim stisnute...oči sasvim namračne, obrve ustremljene jedna ka drugoj. Šta je sad?
„Neka te tu.", govori to dok ispruža dlan ka meni, a zatim polako otvara vrata od sobe.
„Ha? Gdje ćeš"
„Eto me brzo. Čekaj me.", dodaje te napušta prostoriju, a ja krećem za njim. Želim da a dozovem ali se sprječavam jer sam to danas i previše puta učinila. Ne želim da izgledam kao da trčim za njim. Neka radi šta hoće. Začuo se zvuk vanjskih vrata. Napustio je kuću. Fino. Uzdahnula sam i kenula da se vratim nazad u sobu ali me je prekinuo neobičan zvuk koji je dopirao iz prizemlja ili još dalje. U prvom trenutku uvjervam sebe da mi se to samo čini ali nakon još nekolika uzastupna i slična zvuka ne mogu, a da ne siđem i ne vidim šta se dešava. Što sam za koju stepenicu bliže prizemlju sve više mi se čini da sam taj vražji pištavi zvuk već čula bezbroj puta. Biscuit...oh, pa da Biscuit. Potpuno sam zaboravila na njega.
„Biscuit?", dozivam ga dok pokušavam shvatiti odakle zvuk dolazi. Stalno mi se čini kao da mi je pod nogama al nije i samos e nadam da nije nestalo pseće hrane jer ja u suprotnom ne znam šta ću mu dati da jede. Uvijek bi mogao da jede i ja sam ga navikla s vremen na vrijem hraniti samo kako me ne bi dušio svojim lajanjem. „Biscuit?"
Hodam preko kuće i baš kad želim odustati zvuk, tačnije, lajanje postaje glasnije i uspijevam shvatiti da dopire iz podruma. Šta pobogu radi u podrumu? Na to mjesto nisam otišla otkako sam došla ovamo, a nisam vidjela ni Raymonda ni Amandu da to rade. Prišla sam vratima na samom kraju hodnjika prislanjajući uho na njih. Zaista je unutra...čuje se. Počešala sam se po kosi pomalo zbunjena, a zatim pokušala da otvorim vrata ali su bila zaključana. Kako je pobogu dospio unutra? Okrenula sam ključ te polako otvorila vrata odmah zatim paleći svjetlo u pokušaju da jezu koja me je obuzela pri susretu sa mrakom svedem na minimum.
„Biscuit!", mrzovoljno sam ga dozvala udarajući dlanom od dlan ali se on odjednom ušutio i ne čuje se nikakav zvuk. Koji mu je vrag? „Biscuit!", ponovo ga dozzivam te se polako spuštam niz drvene škripave stepenice. Paučina i prljavština kojima su prekriveni zidovi, pod, plafon, police, stare, prastare stvari i sijalice su očit dokaz da niko dugo nije ovamo zalazio. Šta onda onaj mali čupavac pokušava? „Biscuit! Ja te posljednji put zovem. Ako nećeš da se pojaviš onda i ne moraš ja ću...", glas mi se prekinuo istog trenutka kada sam osjetila snažan udarac u glavu te izgubila vezu sa javom...