ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 4

  „Aurora dušo zakasnićeš!", ufrčkana Margaret me je nasmijano posmatrala dok sam pretrčavala ulicu ka njenom tamn-yelenom autu na koje je bila naslonjena.
„Srećno!", Raymond i Amanda su se po deseti put zaderali sa ulaznih vrata, a ja sam im samo u letu mahnula bukavalno upadajući u Margaretino auto. Ona se takođe smjestila za vozačko mjesto te me vragolasto pogledala dok sam ja pokušala da dođem sebi zbog prethodnog ogromnog naleta iznerviranosti.
„S obzirom da je ovako prvi dan mogu tek zamisliti kako će biti u budućnosti.", napokon je upalila auto, a ja sam prislonila leđa uz naslon od sjedišta i duboko uzdahnula usput prevrćući očima.
„Pronašla sam izmet glupog psa na bijeloj košulji koju sam mislila obući večeras, a svu ostalu odjeću mi je Amanda danas oprala...i sad sam ovu glupu majicu...," vrhovima prstiju sam obuhvatila bež majicu koja je još uvijek bila vlažna te mi se lijepila za kožu dok je Margaret umirala od smijeha, „..morala sušiti sa peglom. Da znaš da nije smiješno!"
Sa u potpunosti ozbiljnim izrazom lica sam pogledala prema tamnokožoj djevojci koja je jednu ruku stavila preko usta kako bi prigušila svoj smijeh dok je drugom kontrolisala volan i uopšteno auto.
„Nema šanse da stignemo na vrijeme.", izgovorila sam to sa uzdahom, pogledala na mobilni te shvatila da je već 17:48h, a predavanja počinju u 18:ooh...uvraga!
„A ne moraš na koledžu redovno ići na predavnja."
Zakolutala sam očima na njen nimalo olakšavajući savjet. „Što ne znači da prvi dan moram zabušavati. Danas se upoznajemo sa profesorima, objašnjava nam se šta će se raditi u prvom polugodištu...Nisam čak izabrala ni časove na koje ću ići. I uostalom otkud znaš...Koledž je mješavina srednje škole i fakulteta i sve zavisi kakvi su profesori i koliko šta tolerišu..." Stavila sam ruku preko lica odlučna da ću se smiriti i dopustiti da sve ode vragu. Inače nisam osoba kojoj je mnogo stalo do nečega ali želim da taj glupi koledž završim kako treba kad sam ga već upisala.
Za nekih 2o minuta Margaret se parkirala pred ogromnim Londonskim univerzitetom koji je bio osvijetljen sa svih strana tako da sam imala osjećaj da ću upravo ući na neki stadion, a ne univerzitet. Preko volje sam dopustila Margaret da me poljubi u obraz i poželi mi sreću nakon čega sam izletjela iz auta s namjerom da trčim do Birkbecka.
„Dakle, važi dogovor? Čim meni završi završi trening dolazim po tebe!"
Rekla je to barem 1oo puta danas. Klimnula sam glavom te napokon ušla među gomilu ogromnih ustanova osluškujući kako se Margaretino auto polako udaljava te stapa svoj zvuk sa zvukom stotina ostalih auta. Ona inače trenira odbojku od svoje 8. godine i već je bila na mnogobrojnim takmičenjima, a treninge ima skoro svako veče po nekolika sata. Mislim da je ona već pronašla nešto što bi joj moglo osigurati budućnost. Pogledom sam prelazila preko svakog naziva koji se nalazio iznad vrata na ustanovama ali nikako nisam mogla pronaći ono što sam tražila. Iako je sve bilo prazno s obzirom da u ovo doba ne radi nijedan koledž osim Birbecka napokon sam ugledala crnokosog dečka koji je sjedio na naslonu od jedne klupe dok su mu noge bile oslonjene na mjesto namijenjeno za sjedenje, a u ruci je držao cigaretu. Tetovaže koje su se jasno vidjele po njegovim rukama su me pomalo odbijale ali nisam imala izbora, zar ne? Kao što sam već rekla ne plašim se ničega osim mraka koji je sad suzbijen jakim reflektorimima i vjerovatno ne se bih ustručavala ni zbog ovog dečka da već nisam imala posla s manijacima.
Nakašljala sam se pokušavajući da pridobijem njegovu pažnju nakon čega sam izgovorila „Hej".
Podigla sam ruku u znak pozdrava, a on mi se nasmiješio na veoma sladak i za mene neočekivan način.
„Hej.", i glas mu je bio veoma topao tako da je svaka sumnja da postoji mogućnosti da je neki nasilnik brzo nestala iz mene.
„Možeš li mi reći gdje je Birkbeck?"
Nakon što se malo okrenuo oko sebe kako bi se pretpostavljam orijentisao pokazao mi je prstom ka velikoj od kamena izgrađenoj ustanovi.
„Odmah iza."
Klimnula sam glavom te se uputila ka tom pravcu.
„Hvala."
Mahnula sam mu na šta mi se on nasmiješio te nastavio gledati u noge baš kao što je to radio i prije nego što sam mu se javila. Pitam se šta radi sam tu...Ja i moja radoznalost. Napokon sam zaobišavši onu ustanovu ugledala jednu dosta moderniju koja je većinom bila u staklu i na kojoj je pisalo 'Birkbeck'. Hvala Bogu! Napokon sam ušla unutra i iako je sve bilo pusto s obzirom da su predavanja već počela uspjela sam naići na ženu koja je kupila komadiće stakla sa poda prekrivenog zlatkastim sjajnim pločicama.
„Dobro veče."
Pogledala je prema meni i ne pokušavajući da mi uzvrati pozdrav. „Šta ti treba?"
„Pa ne znam prvi put sam ovdje i...", šta dovraga još da joj kažem? Samo hoću da me uputi negdje jer se osjećam ko Alisa u zemlji čuda.
„I?"
Okej, ženska počinje da me nervira.
„Pa treba mi pomoć.", rekla sam to nešto glasnije i grublje, a glas mi je formirajući eho ispunio unutrašnjost ogromnog hola. Ona me je još namrgođenije pogledala te se uzdigla stavljajući jednu ruku na kuk dok je u drugoj držala većinu komadića koju je uspjela skupiti.
„Pa s obzirom da su već svi obavili ono što trebaju, a ti kasniš iako je prvi dan idi kod direktorice pa gledaj šta ćeš i kako ćeš.", odbrusila mi je te se okrenula i otišla nekuda.Malo mi je hvalilo da krenem za njom i isčupam joj kosu ali sam se suzdržala svjesna da mi još uvijek treba njena pomoć.
„Pa gdje je...", iako je vrlo dobro čula da sam započela pitanje samo me je ignorisala te zamakla u neku prostoriju za koju sam pretpostavila da predstavlja wc. A da ipak odem i počupam je? Uzdahnula sam stavljajući ruke na kukove te se okrećući oko sebe. Nemam pojma gdje sam...
Nakon nekih 1o-ak minuta lutanja po ogromnoj ustanovi napokon sam naišla na vrata na kojima je bila tablica sa natpisom 'Direktor'. Pokucala sam i ne čekajući bilo kakav odgovor ušla unutra. Žena koja kao da je po pravilima serija i filmova imala visoko svezanu punđu, špicaste naočare spuštene na pola nosa i obučena u crni sako dok joj je noge prekrivala duža crna suknja je sa papira po kom je sve do tada nešto pisala pogledala prema meni.
„Dobro veče," hajde Aurora pokušaj barem razgovor sa direktoricom završiti na civilizovan način. „Ja sam malo prikasnila," čim sam to izgovorila pogledala je na crni sat obješen na zid, a zatim podigla obrve vjerovatno pronalazeći malu laž u mojim riječima. Pa dobro, možda malo više ali koga briga? „pa bi mi trebala pomoć."
Uzdahnula je te sklonila one papire očito previše nervozna da bi nekome pomogla. Ako im se ne sviđaju njihovi poslovi zašto ih onda jednostavno ne napuste? Uzela je crni lap-top te počela nešto kucati na njemu, a zatim ponovo preusmjerila pažnju ka meni. „Kako se zoveš?"
„Aurora Ottis."
Nakon što je još par trenutaka kucala svojim dugim i nadograđenim noktima sa ukrasom u vidu zebrinog krzna ponovo sam zaradila njen nervozni svijetlo-smeđi pogled.
„Ti si se upisala putem interneta, zar ne?"
Klimnula sam glavom i nakon što sam joj dala ličnu kartu, potpisala se, izabrala predavanja na koja želim ići i sačekala da ona završi sve ostalo što je potrebno napokon sam dobila kartu Birbecka slobodna da napustim zagušljivi ured.
„Možete li mi reći koje se predavanje sada održava?"
Nakon što sam postavila to pitanje stojeći na otvorenim vratima pogledala me je onako preko oka i odmah sam požalila što nisam mogla da držim svoj nepromišljeni jezik za zubima.
„Zar zaista misliš da takve stvari pamtim napamet?"
Nakon što sam u sebi promrmljala nekoliko psovki te zagrizla jezik kako bih se suzdržala da ih ne kažem naglas usput je pitajući šta uopšte radi na toj glupoj kožnoj stolici u kojoj se pretpostavljam samo vrti samo sam rekla „Doviđenja." te napustila ured nakon toga se suzdržavajući da ne završitim. Kunem se da ću joj morati nešto reći za ovo čim završim s ovim koledžom.
Pogledala sam na spisak časova koje sam upravo izabala.
Istorija
Istorija umjetnosti
Engleski
Psihologija
Gdje sad uvraga? Vratila sam se nazad u prizemlje u potrazi za nekim, bilo kim, pa čak i onom živčanom čistačicom ili šta je već. Došla sam do mjesta na kom je maloprije bila ali je sada nije bilo i u trenutku kada sam se okrenula čuvši korake ugledala sam baš nju kako se drži za prst iz kog je tekla krv. Šta se više smela sa onim staklom. Neko bi je na mom mjestu vjerovatno pitao da li joj je potrebna pomoć, ali meni je to bilo posljednje u planu.
„Pred..." prije nego što sam mogla dovršiti samo jednu jedinu riječ prevrnula je očima te prošla pored mene te onda mi dajući odgovor.
„Imaš sve na panou."
Smiri se Aurora.
„Hvala na ljubaznosti.", izgovorila sam to najsarkastičnije što sam mogla i znam da je to i ona shvatila i osjetila u mom glasu.
Nakon što sam uzdahnula te i njoj u glavi namijenila nekoliko psvoki krenula sam u potragu za panoom. Ako me još neko negdje pošalje sama sebi ću na čelo napisati 'Paket sa neodređenim odredištem i nervoznim pošiljaocima. Samo navalite i šaljite me gdje vam je volja'. I napokon za moje oko je zapeo i ogroman pano sa još većim brojem papira nalijepljenih na sebe. Nakon što sam pronašla kolonu u kojoj su se nalazila sva predavanja za ponedeljak za prvi razred. a zatim i ona koja se održavaju u 18:ooh uspjela sam shvatiti da se od onih koje sam ja izabrala trenutno održava engleski.
Uz pomoć karte sam na jedvite jade uspjela da pronađem prostoriju u kojoj se predavanje odvijalo i bez trunke razmišljanja o tome šta bih trebala reći s obzirom da ne znam kako to ovdje funkcioniše, odlučila sam samo tako ući unutra. Već odavno me ne zanimaju tuđa mišljenja, a i svakako i ne poznajem nikoga, samo ću sjesti i praviti se da je sve uredu. Uhvatila sam kvaku, povukla je te se našla pred ogromnom prostorijom u kojima su sjedišta bila raspoređena kao na fakultetima. Kod zida se nalazila ogromna katedra dok su sjedišta podsjećala na tribine. Baš kao što sam i pretpostavila svi su pogledali prema meni što sam ja naravno samo ignorisala s obzirom da je pretjerana nesigurnost davno napustila moje tijelo.
„A da možda kažeš nešto?", promukli glas je odjeknuo prostorijom baš u trenutku kada sam počela da se penjem uz stepenice kako bih pronašla slobodno mjesto. Prevrnula sam očima te pogledala ka kovrdžavom i poprilično mladom profesoru koji je sjedio na svojoj katedri mašući nogama i držeći hemijsku prislonjenu uz svoje punije usne. Za razliku od ostatka prisutnih nije gledao prema meni nego zidu koji je skoro cijelom dužinom bio prekriven prozorima.
„Znam da sam zakasnila.", nisam željela da se izvinem jer...ne znam ni ja zašto, jednostavno to sam ja. Ne pamtim kada sam se posljednji put nekome izvinula.
„Drago mi je što znaš, a ako želiš da prisustvuješ mojim predavanjima dođi po ovo."
Uzeo je jedan papir sa svog stola te ga ispružio ka meni po prvi put preusmjeravajući pogled na mene. Uzdahnula sam te sišla niz stepenice i prišla mu uzimajući papir i baš kada sam krenula da se vratim njegov glas prožet jakim britanskim naglaskom me je ponovo zaustavio.
„I znaš, s obzirom da su se svi već predstavili bilo bi lijepo da i ti učiniš isto. Nemoj glumiti buntovnicu.", baš kada sam krenula da ga napadnem i kažem mu da je on samo jedan običan balavac koji je vjerovatno uz pomoć nekih veza prispio na mjesto na koje je prispio i da nema nikakvo pravo da mi soli pamet zaustavila sam se ne želeći da već prvi dan pravim scene. Po stoti put sam zakolutala očima te se okrenula prema njemu po prvi put obraćajući pažnju na njegovo lice. Sada mu je dojnja usna bila zarobljena među zubima dok su mu oči, čiju boju zbog čudnog osvjetljenja nisam mogla da baš dobro raspoznam, bile nešto raširenije nego što bi to inače bilo normalno jer je vjerovatno čekao neku vrstu odgovora od mene. Tamno-smeđa kosa mu je pri tjemenu bila ravna dok se približavajući se vrhovima sve više pretvarala u krupne lokne koje su mu uglavnom bile prebačene unazad. Ima li on uopšte i 2o godina?
„Aurora Ottis.", izgovorila sam to hladno i nezainteresovano te ga značajno pogledala nadajući se da će shvatiti da ne pronalazim nikakvu zabavu niti simpatičnost u svemu ovome. Za razliku od ostalih prisutnih.
„Drago mi je gospođice Ottis, ja sam za vas gospodin Styles. Sada možete sjesti."
Nakon što je to izgovorio pomijerajući usne na veoma neobičan način oblizao ih je te isprepleo prste na svojim rukama zadržavajući svoj hladni stav i neprestano me gledajući ravno u oči. Nisam ni pokušala da mu se nasmiješim nego sam se samo okrenula te počela peti uz stepenice primjećujući kako se svi smješkaju poput hijena i naravno, gledaju u mene. Sjela sam na jedino slobodno mjesto pored narandžastokose djevojke koja me je takođe posmatrala s nekom vrstom bolesnog smiješka. Možda da ja ipak pobjegnem s ovog koledža dok je još vrijeme? Zapravo, to bih i mogla uraditi u slučaju da svi profesori budu poput ovoga.
„Ehh...da sada nastavimo...", rekao je to te se odmakao od katedre započinjući priču koju nisam planirala slušati.
Prešla sam pogledom preko onog papira koji mi je dao i tek tada sam vidjela da je u pitanju plan i program po kom ćemo raditi ove godine. Potpuno sam isključila mozak ignorišući njegov glas te se usredotočivši na tekst i gradivo koje će biti potrebno da pređemo.
„Čuvaj se da te neko ne ubije bilježnicom kad izađeš odavde...", ženski šapat izmiješan sa smijehom se začuo odmah pored mog uha što me je natjeralo da zbunjeno okrenem glavu na stranu i susretnem se sa parom sivkastih očiju.
„Meni govoriš?"
„Mhm...", tiho se nasmijala te ponovo premjestila svoj pogled na profesora za kog su svi ženski pogledi bili zalijepljeni.
„A to bi trebalo da znači šta?", podigla sam obrve osjećajući kako mi živci postaju sve tanji i tanji i samo je pitanje trenutka kada će se prekinuti i onda neće biti dobro. Dakle, prvo me probudim pseći rep pa se Rodney negdje izgubi ulijevajući u mene dozu sumnjičavosti da bih kasnije vodila poprilično retardiran razgovor sa Thomasom...Amandu doveze tajanstveni dečko za kog mi ili krije da joj je dečko ili je zaista istina da nije. Kasnije na veoma čudan način reaguje kad joj kažem da je njen otac otišao u London news...Maniti pas mi izvrši veliku nuždu na jedinoj normalnoj i pripremljenoj majici tako da sam na kraju na sebe morala da obučem mokru odjeću. Zbog toga zakasnim na predavanja, susretnem se sa čistačicom ili kim već koja kao da je izašla iz horor filma, a usput je i drska. Uputi me ka direktorici koja se ponaša kao glupa tinejdžerka, a ne direktorica jednog od najvećih koledža u Londonu. Na kraju završim na predavanju nekog balavca koji se nonšalantno potrudi da me na samom početku zavitlava samo zato što sam zakasnila glupih 2o minuta....I evo sad upravo sjedim pored neke luđakinje koja mi govori da ću biti ubijena...bilježnicom? Ima li još nešto pripremljeno za danas? Zaista sam znatiželjna jer hoću da vidim da li je bolje da prvo samoj sebi prerežem vrat hemijskom...koju nemam.
„A to bi trebalo da znači da su sada vjerovatno sve djevojke koje su na ovo predavanje došle isključivo zbog našeg zgodnog profesora ljubomorne na tebe jer si upravo s njim razgovarala."
Razmišljala sam o tome da li bi bilo bolje da prvo počnem da plačem ili se smijem...Plakati ne mogu s obzirom da to nisam radila već 4 godine što znači da mi preostaje smijeh od kog ću se pokušati ipak suzdržati s obzirom da sam već privukla dovoljno pažnje koju ne volim.
„Ono nije bilo razgovaranje nego sprdanje sa mnom..." naslonila sam glavu na dlan ruke koja mi je bila oslonjena laktom na sto nakon čega sam nastavila letimično čitati plan i program engleskog jezika.
„Nije sprdanje, dečko je samo profesionalan."
Podigla sam pogled prema njoj kako bih vidjela da li je zaista ozbiljna i nakon što se nasmijala napokon sam odahnula.
„Ma da, pitam se da li je uopšte i završio fakultet...."
„Na četvrtoj je godini ali je veoma pametan i dobar tako da su mu dopustili da dobije posao i usput završava sa ispitima koji su pred njim....ono što je bitnije od toga jeste da su njemu samo 22 godine.", pričala je to gledajući prema njemu na način na koji su to radile i sve ostale djevojke prisutne u prostoriji. Jednostavno, samo je hvalilo da im iz očiju počnu frcati varnice.
„Pa ako vam se toliko sviđa onda sve počnite kasniti, dozvolite mu da se malo igra sa vama pred svima, zamahnite koji put kosom i možda na kraju uspijete da mu se uvučete u krevet.", na trenutak sam pogledala prema S...a uđavola nisam mu zapamtila prezime, koji je sada leđima bio naslonjen na katedru dok je rukom prolazio kroz kosu svjestan da time izgleda najviše izluđuje sve prisutne osobe ženskog pola. Osim toga, na sebi je imao usku bijelu košulju koja mu je sasvim prijanjala uz poprilično razvijen torzo dok su mu noge bile prekrivene takođe uskim teget farmerkama. Svako bi prije pomislio da je model nego profesor. Ne, ne ulazim u tim studentkinja zaluđenih za mladim profesorom nego samo komentarišem.
„Eh kad bi to bilo tako jednostavno kao prije..."
Sjetno se zagledala negdje u daljinu, a ja sam je namršteno pogledala pokušavajući da shvatim da ona nije možda u stanju mjesečarenja ili nečeg sličnog.
„O čemu pričaš?"
Pogledala je prema meni te uzdahnula skupljajući svoje usne premazane narandžastim ružem koji je imao crvenkaste odsjaje baš kao i njena kosa.
„Očito nisi odavde."
Odlučila sam ne komentarisati tu njenu izjavu jer ne želim na kraju završiti lažući joj o svojoj prošlosti. Međutim, moje ćutanje nju nije zaustavilo u tome da nastavi pričati.
„Pa znaš on ti je još od srednje škole san svih djevojaka i mnoge su kao što ti to voliš reći uspjele da dospiju u njegov krevet ali već par mjeseci....", umjesto da dovrši rečenicu napravila je ispruženim prstima horizontalne poteze koji su valjda označavali nešto poput 'gotovo' ili 'ništa'. Moja znatiželja je počela da se aktivira te sam ponovo pogledala prema dečku koji se šetkao po prostoriji koja je bila u potpunosti ispunjena njegovim promuklim glasom i šapatima djevojaka među kojima smo i ja i...pa čak joj ne znam ni ime.
„Nije niti jednu jedinu djevojku poljubio, dotakao, a kamoli šta drugo.", napravila je otužnu facu dok su joj oči ostale onako ustreperene u potrazi za žrtvom za tračanje...Trenutno sam to bila ja.
„Odjednom je shvatio da je gej ili šta?", ja sam upitno ispružila dlan, a ona me je zgroženo pogledala te počela da otresa svoju sivu usku majicu očito uznemirena s pomisli na to da bi neko ko za nju predstavlja primjer ljudskog savršenstva mogao biti homoseksualac.
„Naravno da ne, Gospode...", odmahnula je rukom te prevrnula očima ne uspjevajući da prikrije mali smiješak koji je sve više i više izvijao njene usne.
„Pa u čemu je onda stvar?"
Baš kao što sam i pretpostavila ona je jedva čekala da je to pitam nakon čega se nagela ka meni te približila usne mom uhu.
„Saznaj sama...", odmakla se od mene te mi vragolasto namignula uvijajući dojnju usnu između zuba te pri tom skidajući manju količinu već dobro primljenog ruža. Ja sam prevrnula očima izritirana činjenicom da me je namjerno dovela do ovdje da bi mi rekla da sama otkrijem.
„Nemam drugog posla nego da razbijam glavu zbog toga.", izgovorila sam to odmahujući glavom te uvijajući vrhovima prstiju ugao papira koji sam drala pred sobom.
„Mhm, baš ti vjerujem nakon što si se toliko raspitivala o njemu.", izgovorila je to kroz šapat, a ja nisam uspjela,a da ne napravim zbunjenu grimasu i pogledam prema njoj.
„Nisam se raspitivala."
Pa i nisam, ona je cijelo vrijeme produžavala priču. Krajevi njenih usana su se stalno pomijerali gore- dole pokušavajući da kontrolišu smiješak koji ih je uporno pokušavao izviti.
„Jesi, jesi.", iritantno je to rekla klimajući glavom, a ja sam se zapitala šta ta djevojka zapravo pokušava.
„Nisam."
„Jesi."
Pogledala je prema meni, a ja sam ada već shvatila da ta naša rasprava ne vodi nikuda ako ću nastaviti da govorim da nisam.
„ Baš me briga što su se njemu hormoni poremetili."
OvRaširila sam oči te je ljutito pogledala na šta je ona svojim plavim prevrnula još jednom nezadovljna mojim riječima.
„Ženo kažem ti da mu je sve uredu sa hormonima."
Nešto jače sam udarila rukom od sto te pogledala prema plafonu osjećajući kako mi krajeve živaca sada spaja samo jedna malena nit.
„Pa koji mu je vrag onda?!", glas mi je izletjeo iz usta mnogo glasnije nego što je trebao i po ko zna koji put danas svačije oči su bile uprte u mene pa čak S...profesorove. Idemo, runda broj 2.
„Ottis?", nakrivio je glavu te pogledao prema meni pritom prelazeći jezikom preko ugla svojih usana. Ako misli da će time mene osvojiti gadno se vara.
„Šta je?", već mi je bilo dosta svakoga, a živci su mi zvanično popucali tako da više nije bilo šanse da se smirim ili kontrolišem. Svi su se ponovo prigušeno smijali dok se najviše isticala ona narandžasta pored mene i imala sam tri opcije. Ili da se nastavim derati ili da ih sve pobijem onom nepostojećom hemijskom ili da jednostavno napustim predavanje. Ipak biram ovo treće. Baš kada je onaj umišljeni kovrdžavi čudak krenuo da nešto kaže, tačnije da nastavi svoje pametovanje ja sam ustala te počela da se probijam između redova dok nisam sišla niz stepenice.
„Gdje ćete?", njegov kao i do sad smireni glas je bio sušta suprotnost od onoga koji sam ja ispustila dajući odgovor na njegovo pitanje.
„Na Jupiter!"
Nisam više marila ni za to što mi je on profesor te sam samo izletjela iz prostorije ostavljajući svoje gledaoce u smijehu koji sad nisu ni pokušavali prikriti. Baš kada sam bila na kraju hodnjika začula sam otvaranje vrata te ponovo onaj isti promukli glas koji ću čini mi se noćas sanjati.
„Ottis!"
Mrzim svoje prezime. Nastavila sam da hodam ne obazirući se na njega.
„Ako želite da u budućnosti prisustvujete mojim predavanjima morate potpisati ovo. Ako ne želite to nije moj problem."
Baš kada sam krenula da mu kažem da se nosi i kani me se kroz glavu mi je prošla činjenica da mi je engleski najdraži predmet te da mi je kada sam upisala ovaj koledž bio prioritet. Dovraga! Zaustavila sam se uzimajući dubok uzdah nakon čega sam se zaokrenula te se vratila do njega, otrgnula mu papir i iz ruke i prislonila ga uza zid nakon čega mi je on dodao hemijsku prethodno izvađenu iz svojih usta. Kakva mu je to navika? Počela sam da se potpisujem na prvo slobodno mjesto primjećujući uglom oka mali smiješak na njegovom licu i u trenutku kada sam sasvim okrenula glavu ka njemu brzo ga je prikrio obuhvatajući prstima dojnju usnu. Međutim mali tragovi rupica na njegovim obrazima kao i linije stvorene ispod njegovih plavo-zelenih očiju su mi ipak davale do znanja da je neka vrsta smiješka ipak prisutna.
„Šta je smiješno?"
Prije nego što mi je bilo šta mogao odgovoriti dala sam mu papir i hemijsku mrmljajući 'eto vam vražji potpis' nakon čega sam se zaokrenula po drugi put te otišla niz hodnjik odmah zatim napuštajući glupi koledž koji sam zamrzila već na prvom predavanju. Sjela sam na neku vrstu kamene figure u kojoj je bilo posađeno raznobojno cvijeće koje nikada nisam voljela. Nekoliko puta sam duboko udahnula ne baš svjež zrak u pokušaju da se opustim ali nisam mogla. Dan mi je i više nego grozan, a mogla bih ga nazvati prvim, ne računajući jučerašnji, koji sam provela u glupom Londonu u koji se nisam ni trebala vraćati. U trenutku kada sam počela razmišljati o tome kako bi bilo lijepo kada bi mama bila uz mene da me zagrli, kaže mi da će sutrašnji dan biti bolji te da je ona tu uz mene bez obzira na sve brže-bolje sam ustala prolazeći rukom kroz kosu i trudeći se da zatvorim put svakoj vrsti emocija koje bi me mogle ispuniti. Na su sreću, to sam uvještila i više nego dobro tako da sam uspjela da povratim svoj hladni i bezosjećajni stav. Bila sam emotivna i na kraju završila kao žrtva. Neću dopustiti da se to ponovo dogodi...