ICE by:LoRa Styles

Untitled Part 42

Nakon nanosekndnog pada u komu brzo sam došla sebi i namrštila se uvjeravajući svoje tijelo da mora biti ultranenormalno...
'Pa nego kakvo je?'
'Aj ćuti!
Uglavnom, mora biti ultranenormalno da povjeruje u te laži koje napuštaju rumene, trenutno napola rastvorene usne.
„Hah...", ispustila sam nekakav do kraja neformiran smijeh i protresla pospanom glavom. „Nikad mi nisi rekao da pred spavanje imaš smisla za humor." Zakolutala sam očima te se zaokrenula jednim dijelom bježeći od daljeg toka razgovora, ali nemam pojma kako mi je takvo nešto uopšte i palo na pamet kad je u pitanju taj uporni i blesavi zelenooki čupavac.
„Ro...", nekako odsutno mi formira ime dok mu glas prati moje korake kao i on sam. „Moramo razgovarati."
Oči su mi raskolačene dok ubrzano idem uz stepenice. Nemam pojma ni gdje dovraga idem.
Glasić se već na koljenima moli da otvorim neka pogrešna vrata i upadnem u provaliju, a ja se ionako sva unervožena brecam na njega i govorim mu da nismo u Tomu i Jerryu.
„Ro stani."
Hvata me za lakat i zaustavlja negdje na sredini stepenica. Imam osjećaj da se nalazim na sredini tunela. Sa jedne strane, tj. gore je izlaz, spas, a dole...dole je provalija u koju me već mjesecima vuče taj misteriozni, a opet nekako neodoljivi dečko i evo mene, ponovo se okrećem ka njemu i svjesno oduzimam sebi još jedan život. Još jednom skačem u ogromnu crnu rupu koja me slijepo vodi kroz tišinu ispunjenu strašću i igrama...a možda i još nečim?
„Ro...", govori nekako nezadovoljno i prvo što mi pada na pamet jeste da je požalio zbog onog od maloprije.
„Da možda ipak razgovaramo o tome ujutru? Ono kad budeš htjeo da vežeš jezik za kazaljku od Big Bena jer si mi ovo rekao? Pokušaću nekako da te utješim.", dajem nervozno obećanje, a on koluta smaragndim očima koje se zatim automatski zaključavaju za moje.
„Ro, maloprije sam to mislio, mislim i sad i misliću i ujutru. Mislim da će kazaljke biti suvišne.", u glasu mu se osjeti ironija, ali i još nešto, a ja premotavam veče u glavi. Da nije nešto pio pa sad bulazni? Blago i bezuspješno neprimijetno naprežem nozdrve kako bih osjetila miris alkohola ali me umjesto njega samo ljutito i sa prekrštenim rukama dočekuju narandža i mint. Uf...
S nevjericom krivim glavu i zagledam ga i isto tako i on mene. Ponašamo se kao Adam i Eva koji po prvi put vide jedno drugo.
„Ma ne misliš.", na kraju zaključujem, a on ponavlja reakciju od maloprije i privlači me sebi tako da u trenutku gubim ravnotežu i noge mi klize niz stepenice i padaju na onu nižu. Ipak, i dalje sam na jednoj iznad njega.
„Ja tebi priznam takvo nešto, a ti me praviš ludim.", uvrijeđeno govori, a meni knedla u grlu sve više raste. Čekam da pukne.
„Harry, to je nemoguće."
„Zašto bi bilo?"
Napadamo jedno na drugo dok pričamo o ljubavi...ma kakva ljubav, jao ne.
„Pa ne znam...pobogu Harry, ja za tebe postojim samo zbog igre!", podsjećam ga sa raširenom slobodnom rukom dok mi je druga i dalje zarobljena njegovim neumoljivim dugim, čvrstim prstima.
„Trenutno samo zbog druge Ro."
„Da me osvojiš?" Glas mi škripi dok pitam, a on oblizuje usne i odmah zatim klima glavom. Ispuštam jedno nekontrolisano 'joj' dok vrstim glavom kao blesava. Odjednom, pod pritiskom Harryevih prstiju koji prijanjaju za moju vilicu, zaustavljam se prinuđena da ga gledam ravno u smaragdne oči u kojima se nijanse prelamaju kao svjetlost uz pomoć hiljada ogledala.
„Zašto misliš da je nemoguće da se ponovo zaljubim?" Blago me vrhom kažiprsta češka po obrazu i to me na čudan način umiruje.
„Pa ne znam...to mi nikako ne ide uz tebe. I sam si rekao da nemaš osjećaje, a i uostalom, šta sam to ja uradila pa da se zaljubiš u mene? Pa čovječe mi se samo svađamo i prepiremo i međusobno provociramo i...uh..."
Pokušavam da okrenem glavu ali mi on ne dopušta.
„Pa ne znam ni ja ali si me osvojila. Možda upravo zato što si takva. Nedodirljiva, a opet ranjiva....ti si posebna Ro."
Nepozvan osjećaj nervoze me gricka za kičmu i kožu oko njega. Ne znam šta bih od sebe. 'Ti si posebna Ro.' Au...Ma kakvo jedno Au. Hiljadu njih. Mislion. Lele.
„Molim te vjeruj mi..." Spušta ruku na moja leđa te me povlači još jednom tako da sada klizim i niz sljedeću stepenicu i završavam sa stopalima na njegovim. Očekujem da jaukne ali se to ne dešava. Pokušavam da siđem ali mi on to ne dopušta. Sada sam gotovo spojena s njim.
„I šta ti imaš od toga?" Prvo pitanje koje mi pada na pamet on dočekuje veoma zamišleno. Imam osjećaj da mi kroz oči posmatra unutrašnjost glave...toliko mu je pogled prodoran, a opet odsutan.
'Jadan čovjek sad zaprepašten kad vidi puku pustoš unutra.'
Kolutam očima prema po običaju provokacijski nastrojenom glasiću te pokušavam da se i psihički i fizički spremim za njegovu sljedeću izjavu. Psihički zato što mi ne treba još čudnih osjećaja koji će me poput kiseline razgrizati po cijelom tijelu,a fizički jer postoji ogromna mogućnost da oboje završimo skotrljani niz stepenice ukoliko ponovo kaže nešto slično onome 'Ti si posebna Ro'. Zašto me je to toliko pobogu šokiralo? Oduzelo od vlastitiog tijela koje je sada paralizovano?
„Pa ne znam...Imam nadu da ćeš možda i ti jednog dana nešto osjećati prema meni.", govori sasvim polako i tiho dok sliježe ramenima kao da ni sam nije siguran da li je to baš onaj pravi odgovor koji je tražio.
„I šta onda?" Puna sam pitanja, a nesposobna da dam odgovor i na jedno. Ono koje uporno hoće da izbije iz nekakve čaure ali ne može jer se moj zdrav razum sav rasplinut sa grimasama prislonio uz nju leđima i očajnički se trudi da ga zadrži unutra glasi: Šta ako ja već osjećam nešto prema njemu? Zdrav razum pada u komu ali i iz nje mi daje signale da je to nemoguće i da mi je bolje da začepim. Srce štipa samo sebe i otužno me gleda. Ćuti ali njegov očajni pogled mi je dovoljan da shvatim da ono bolje zna ali ipak neće ništa da kaže. Radoznalost je ugradila motor u dupe i sada kao pomahnitala oblijeće po mom organizmu dok bezuspješno pokušava da uđe u Harryevu glavu i sazna šta se to tamo dešava. Glasić telefonira aerodrom i pokušava da nabavi kartu u najkraćem mogućem roku kako bi ponovo otišao na zimovanje ali mu ne ide. Svi letovi su otkazani baš kao što je i moj organizam u raspadu sistema.
„Reci nešto...", Harry me podstiče, a ja se pitam koliko sam samo to puta čula od njega? 'Reci nešto...' Tako često ostajem bez riječi? Pa otprilike...
„Ne znam šta bih...", skrećem pogled na stranu i uzdišem dok se rukama pridržavam za njegove poput stijene čvrste mišice. Ne želim da se skotrljam niz stepenice i poginem prije nego što shvatim da li je Harry ozbiljan. Ne želim umrijeti kao žrtva neslane šale.
Glasiću oči sijaju, kuje planove ali opet je svjestan da ništa ne može učiniti. Zarobljen si u meni, ha! Stišće zube dok mu iz ušiju kulja para. Bijesan je i odjednom negdje odlazi. Gdje, nemam pojma.
„Ja idalje mislim da bi trebao..."
„Ro, neću da čekam ni jutro ni kazaljke od Big Bena, samo hoću da mi vjeruješ, okej? Pa ne znam šta više da uradim. Kažem ti da hoću da mi budeš djevojka, a ti mi ne vjeruješ. Kažem ti da hoću da te zaštitim,a ti mi opet ne vjeruješ. Kažem ti da mi značiš, da sam zaljubljen u tebe i ponovo sam samo prinuđen gledati kako s nevjericom odmahuješ glavom i kolutaš očima. Zar ne vidiš da se trudim? Zar imaš toliko loše mišljenje oo meni?" Ivice očiju su mu spuštene ka dolje, linije ispd njih se sve više ucrtavaju dok usne obrazuju riječi brže nego inače. „Znam da nisam najbolji muškarac na svijetu, znam da sam ti milion puta rekao nekakve nepovezane gluposti kao i možda ružne stvari koje ti nisu prijale ali to sam ja...Ne mogu protiv sebe baš kao što ne mogu ni protiv svojih osjećaja, a oni mi trenutno govore da si ti potencijalna djevojka koja bi mogla da me otrgne od toliko loših uspomena iz prošlosti. Mislio sam da se nikada nećeš pojaviti..." Uzima nekoliko trenutaka kako bi došao do daha. Prsa mu se podižu-spuštaju dok zelenim pogledom preskače sa jednog mog oka na drugo. Red je na mene, a ja nikada nisam više željela da se povučem na sami kraj...da se sakrijem iza nekog drugog. Sada mogu samo iza svog bezizražajnog izraza lica koji bi mu trebao dati do znanja da ja nisam osoba koju traži...da ja nisam ta potencijalna...da ja nisam ta koju je očekivao. Ja nisam niti ću biti sposobna da ga izvučem iz tog nečeg...neću biti sposobna da mu vratim vjeru u žene, pogotovo ne kada sazna jedini razlog zbog kog trenutno stojim ispred...tačnije na njemu. Ja nisam sposbna da volim...nisam sposobna da se ujutru probudim sa tim vražjim leptirićima u stomaku jer je moje jedino buđenje predstavljeno znojem i mračnim mislima s kojima izlazim iz noćnih mora. Ja sam uništena, zauvijek oštećena osoba koja sada živi samo kako bi osvetila smrt svoje majke, a onda...onda više neću imati nikakav cilj. Samo ću ostati u vječnoj potrazi za budućnosti koja je odavno precrtana i preko išarana natpisom 'prošlost'. Ako ne uspijem da ostvarim ni svoj trenutno jedini cilj...onda...ne znam šta ću. U svakom slučaju ni Harry ni bilo ko drugi ne treba nekog poput mene. Da još uvijek nemam namjeru da pokušam nešto otkriti istog trenutka bih mu rekla da se udalji od mene što više može i zaboravi me da ga ne bih uvukla u svoj mračni svijet zajedno sa sobom.
„Ro...", po ko zna koji put večeras izgovara moje ime sada gotovo sasvim nečujno i usne mu ostaju u obliku posljednjeg izgovorenog 'O'. Gleda u mene pun nadi i očekivanja, a ja uzdišem i odmahujem glavom sa zatvorenim očima.
„Žao mi je...", čim sam to izgovorila povukla sam se, sišla sa njega, izvukla iz dodira čvrstih muških ruku koje mi obećavaju da će me štititi te brzo potrčala uz stepenice ulijećući u prvu sobu i brzo zaključavajući vrata za sobom. Naslonila sam se leđima uz vrata, stisnula oči i ispustila prigušeni jecaj ljuta na samu sebe...nikoga drugog. Više nego išta bih željela da budem ponovo normalna djevojka koja će biti sposbna da otvori svoje srce i dopusti nekome da uđe u njega ali ne mogu. Eto, dopustila sam Harryu da bude prvi koji će me imati u najintimnijem smislu nakon što sam silovana i mislila sam da je to možda prvi veliki korak ka mom...da se tako izrazim oslobođenju, ali nakon što sam večeras vidjela onog prokletnika, a zatim i čula sve te riječi od Harrya...uvjerila sam se da ne mogu...uvjerila sam se da sam još uvijek ona razbijena Aurora koja više nikad neće moći postati jedno...koja više nikad neće moći udahnuti vazduh ispunjem slobodom i lijepim životom jer sam neprestano duboko u sebi vezana ogromnim tamnim okovima koji me samo vežu za ružne i crne uspomene...uspomene koje će me vječno proganjati te mi govoriti da ja mogu biti samo njihova i ničija više...
Pomisao na to da je 'on' prije nekolika sata stajao na samo nekolika metra od mene, tj. da nas je samo dijelila prokleta ulica me sasijeca u nogama i padam na pod sa rukama preko lica. Pronašao me je – odkrajčiće me....
.....
Svijest mi se budi prije nego tijelo pa mi treba nekoliko trenutaka da dođem sebi i pomjerim nogu koja m je bila van kreveta, tačnije više nego pola je visilo i dodirivalo pod. Ni druga nije bila u mnogo ljepšem položaju pa sam se prevrnula na leđa i stavila jastuk preko sebe. Glasić se odmah uzvrpoljio iako tek probuđen u potrazi za načinom da nešto pritisne uz jastuk i uguši me ali mu ne uspijeva pa na kraju ljutito skida dugu kapu za spavanje i baca je na pod. Ja se uspravljam u sjedeći položaj i osjećam kako mi svaki pršljen u kičmi puca kao da sviraju neku svoju ne baš prijatnu melodiju. Kroz maglu koja obavija moje misli nazirem Harryeve krupne zelene oči kao i njegove usne koje su rekle nešto potpuno neočekivano i za mene šokirano. Mora da sam sanjala...Spadnuti pogledi one grupice u meni mi daju do znanja da to nije bilo ni s od sna. Ouh...Još više pritiskam jastuk uz lice sada zaista željna gušenja na šta glasić skače na svoj krevet, vrti kapu u ruci i pjeva I'm sexy and I know it. Na kraju ipak ostaje razočaran kada ja bacam jastuk i polako ustajem. Soba u kojoj se nalazim je ukusno ali ne baš previše namještena vjerovatno zato što je namijenjena samo za goste. Pitam se kakva je Harryeva. Crno-bijela? Osjećam blagi pritisak u grudima radoznala oko toga šta je s Harryem. Je li ljut na mene? Sigurno jeste, sinoć nije ni došao za mnom mada sam čula nekakve glasnije zvukove u prizemlju. Šta je radio? Sa haotičnim mislima vadim mobilni iz džepa te okrećem Amandin broj. Moram znati šta je s njom. S obzirom da mi se nije javila nazvala sam Raymonda i začula njegov glas tek nakon petog zvona.
„Aurorić?"
Uzbuđen je.
„Ja sam. Kakvo je stanje?"
„Amanda i ja smo u motelu, policija je obavila sve potrebno pa se sad samo nadamo da će otkriti počinitelja. Preporučuju nam da se još par dana ne vraćamo u kuću kako se ne bismo dovodili u opasnost. Šta je s tobom? Kako si mi?"
Zvuči srećno što me čuje.
„Dobro sam. Gdje je Amanda? Zvala sam je ali se ne javlja."
„Ona spava još uvijek. Želiš li da je probudim pa..."
„Ne treba, ne treba.", brzo ga prekidam te prolazim rukom kroz rasčupanu kosu.
„Ništa onda, javite mi ako nešto saznate. Čujemo se."
„Hoćemo naravno. Ćao dušo."
Prekinula sam mobilni te ga vratila u džep i zamahala glavom. Kad bih samo imala dovoljno dokaza....ma šta će mi dokazi kad opet ne znam ništa o onom prokletniku, a sigurna sam da je on ili učinio ili nekom naredio da to učini. Uz dubok uzdah otključavam vrata te napuštam sobu. Hodnjik je prazan. Osjećam se kao u hororu, a što je najgore znam da sam ja jedina opasna osoba. Za sve, a posebno za sebe lično. Ponovo razmišljam o Harryevim riječima dok silazim niz stepenice te se uvjeravam da bih ponovo učinila isto. Osjećaji i zaljubljenost ili još gore ljubav, nisu teme o kojima bi iko trebao razgovarati sa mnom.
Čujem nečiji kikot i odmah se mrštim. Već ranom zorom immo goste?
'Khm, misliš on ima goste? Rorito ti si tu trenutno zbrinuti beskućnik.'
Nisam beskućnik.
'Pa šta onda radiš tu?'
Pa on me je natjerao i nisam beskućnik čim imam svoju kuću u koju se uvijek mogu vratiti.
'Pogledaj u ogledalo pa će ti biti jasno o čemu pričam.'
Oh, sigurno izgledam užasno.
'Auu, novost!'
Glasić se pravi iznenađen, a ja kolutam očima.
„Dobro jutro dušo.", prijatni ženski glas me pozdravlja i pogled mi se zaustavlja na malenoj ženici od sinoć. Kako se ono bješe zvala?
„Dobro jutro." Glas mi iz usta izlazi kao da ga neko formira na gitari sa svim popucalim žicama. Prelazim i posljednju stepenicu i završavam u toplom zagrljaju koji mi ne prija ali na svu sreću ne traje dugo. Nikad se nisam voljela grliti.
Glasić kašlje kao nenormalan te mi daje do znanja da mu nešto smrdi u mojim riječima. Harry, znam...Pa nisam se ni sa njim nešto previše grlila.
'Senilna babetino skočila si mu u zagrljaj za vrijeme vašeg u vrh glave trećeg susreta i to u sred wc-a.'
Pa dobro, bila sam...uplašena.
„Jesi li dobro? Nekako mi djeluješ zamišljeno." Žena me pita, a ja izjedam samu sebe jer ne mogu da joj se sjetim imena.
„Nisam se još razbudila.", hladno joj odgovaram te ulazim u dnevni u potrazi za Harryem. Nema ga. „Gdje je..." Taman što sam krenula da je pitam pogled mi se zaustavio sa zelenim. Pojavio se iz neke druge prostorije, već je sav obučen. Na sebi ima crne, na koljenima poderane farmerke preko kojih pada bijela majica sa neobičnim uzorkom, tačnije rukama sa ogromnim noktima. Kosa mu leprša, tek je oprana...izgleda divno, moram priznati. Par trenutaka samo gledamo jedno u drugo i imam osjećaj da su prošli i sati prije nego što je on sa nedokučivom emocijom u glasu rekao „Dobro jutro Ro."
„Dobro jutro.", uzvratila sam mu te se okrenula ka ženi koja mi trenutno predstavlja način da se zaokupim nečim. Ona sa blavim peškirom na koji do tada nisam ni obraćala pažnju silazi u čučeći položaj te počinje kupiti nekakvo staklo.
„Nemoj se ovdje približavati dušo da te ne bi porezalo staklo.", upozorava me, a ja podižem obrve.
„Šta se dogodilo?"
„Imaš nespretnog dečka.", govori mi uz smiijeh, a ja skrećem pogled ka Harryu koji jezikom pretura po unutrašnjosti usta i okreće glavu na stranu. Mislim da znam šta je prouzrokovalo onu buku sinoć, a nisam baš sigurna da je u pitanju bila samo nespretnost. Bio je ljut i možda je još uvijek nego samo glumi pred...ma kako se ono dovraga zvala?!
„Winnie, zar ne misliš da biti jednostavno bilo lakše da ti usisaš?", Harry je izritirano pita dok koluta očima, a ja se ježim suočena sa njegovim vampriskim sposobnostima. Pa eto hvala za informisanje Harry.
„Ne vjerujem ja previše u to, ovako ću biti sigurna da je pokupljeno sve ono krupnije. Za ostalo će se pobrinuti usisivač." Uz prigušenos tenjanje se ponovo uspravlja na noge te hvata za kičmu dok pravi grimasu. „Baš šteta. Bila je divna vaza.", s tim komentarom ponovo napušta dnevni, a meni malo hvali da se zaderem 'Winnie, vraćaj se!'. Kud me ostavi samu sa njim? Pa neprijatno je ženo!
„Jesi li gladna?"
Au glas mu je promukao. Previše. Neodoljivo je.
'Smiri hormone ludo.'
„Jesam.", govorim iskreno popuštajući pred crijevima koja kukaju uvijajući se jedna oko drugh kao one najljigavije zmije.
„Winnie nam je donijela palačinke. Ako ti se ne jedu možemo nabaviti nešto drugo."
Iznenađujuće je pristojan i prijatan da je postalo zabrinjavajuće ali isto tako osjetim onu hladnoću u njegovom glasu. Znam da ove njegove riječi dolaze sa površine dok se nutrašnjost nabada na ostatke polomljene vaze.
„Ne treba. Palačinke su okej."
Klimnuo je glavom, oblizao usne,a zatim se okrenuo. Kontam da trebam ići za njim. Ušli smo u ogromnu kuhinju kroz koju se u neobičnom obliku uvijao stakleni šank spojen sa kuinjskim radnim stolom kakav nemaju ni neki restorani. Šta li mu je baka radila u ovolikoj kućetini? Pogled mi se zaustavlja na tanjiru palačinki iz kojih nimalo ne dimi, ohlađene su dakle...
„Prije nego što počneš doručkovati trebala bi se presvući dušo." Winnie se čuje negdje iza mojih leđa i u trenutku kada se orkećem u njenim rukama primjećujem nekakvu odjeću. Zbunjeno je gledam, a ona se smješka dok otpuhuje smeđi pramen koji joj uporno ispada iz punđe. „Harry mi je rekao da biste trebali otići u šoping jer ovdje nemaš svojih stvari pa sam željela da ti pružim trenutno rješenje." Šoping?? Zašto bih kupovala nove stvari kada imam svoje kod kuće? Šta on planira? „Imam kćerku tri godine stariju od tebe ali mislim da ste otprilike slično građene." Dodaje mi odjeću koja miriše kao da je danima bila potopljena u nekakav najljepši omekšivač od jorgovana. „Ona inače živi u Irskoj ali ima nešto stvari ovdje.", Winnie nastavlja da priča o svojoj kćerci kao da me je briga ali eto, suzdržavam se, a da ne zakolutam očima te se potiho i preko volje zahvaljujem. Mislim da mi nema ništa mrže od toga.
2Idem onda da se presvučem.", govorim ih te napuštam kuhinju s nadomd a se neću negdje usput izgubiti u ovom lavirintu od kuće. Glasić sav srećan dočekuje takve moje riječi te mi počinje po trista puta onavljati kako sam glupa i ne mogu da se snađem čak ni u običnoj kući. Ovo nije obična kuća. Obukla sam svilenu bijelu majicu i i helanke koje su mi malo previše plitke pa mi gotovo viri dupe ali sva sreća pa je majica duga. Očito da joj je kćerka dosta mršavija od mene. Već sva u kompleksima napuštam svoju nasumice odabranu sobu te silazim nazad u prizemlje pa u kuhinju. Harry sa punim ustima prelazi pogledom preko mog tijela ali to brzo prikriva praveći se da je zainteresovan za nešto iza mene. J akolutam očima te sjedam za šank i uzimam jednu palačinku.
„Jao divno ti stoji.", Winnie oduševljeno komentariše, a Harryu se zalogaj zalijeće i pitam se da li je to slučajno ili njene riječi imaju čudan uticaj na njega. Sumnja mi se odjednom roji u milion opcija. „Šteta što Kenya trenutno nije tu, voljela bih da se upoznate."
Ponovo skrećem pogled ka Harryu. Mršti se i prvi zainteresovan samo za palačinku. Hm...
„Ništa. Idem ja sad pa se vidimo. Zovite ako vam nešto zatreba."
„Ćao.", Harry je pozdravlja i ona sva ustreptala napušta kuhinju, a u meni glad odjednom zamjenjuje radoznalost. Želim da znam zašto priča o ovoj odjeći i toj Kenyi baš ne prija Harryu.
„Zašto si me mislio voditi u šoping kada imam odjeću kući?", pitam ga nakon duže šutnje, a on napokon podiže pogled ka meni. Izgleda slatko dok mu je jedan obraz ispupčen pod pritiskom hrane.
„Zadnji put kada sam te odveo po nju završila si u bolnici sa razbijenom glavom Aurora. Uostalom, sinoć vam je provaljeno u kuću, zar ne misliš da bi bilo bespotrebno ići zbog nekolika glupa komada odjeće?"
Glas mu je grub i ja se uvjeravam da je samo glumio pred Winnie Puom. Pa fino.
„Nisam prokleta pa da mi se uvijek isto dešava.", sarkastično gunđam te nastavljam da jedem. Nisam više gladna. „Znaš se sa tom Kenyom?", pitam ga usred zalogaja, a on nekako previše usporeno dovlači pogled na mene. Vidim ono neobično pucketanje u njegovim zelenim klikerima. „Hm?"
„Zašto je to bitno?"
„Zato što se ponašaš čudno u blizini njene odjeće i za vrijeme razgovora o njoj." Zvučim kao onaj neki dosadni i uporni advokat, a on oblizuje krem sa usana i ništa ne govori dok me prodorno gleda ravno u oči. Izluđuje me jednako kao i moje pretpostavke koje mi neočekivano izlijeću iz usta. „Spavao si s njom?", pitam ga dok teško gutam zalogaj, a on odlaže palačinku, sklapa ruke na stolu ispred sebe te se ponovo zazuruje u mene. Ja podižem obrve, a on napokon odogovara.
„Jesam."
Odgovor je i previše jednostavno izgovoren, a meni je uključio mixer u stomaku i sada ovaj neumoljivo pravi kašu od onih jadnih palačinki. Hoću da se ugušim u kremu.
'Hajdeee!!!'
„Koliko...puta?" I samu sebe iznenađujem priglupim pitanjima te prijekorno gledam u radoznalost. Zaista nekad od mene pravi manijaka. Harry uzdiše te spušta pogled na svoj tanjir i prelazi prstima preko usana.
„Više puta. Zašto te to zanima?"
Hladan je, a ja gorim od nečega...ljubomore? ma otkud mi takvo nešto? Želim da skrenem misli sa toga ali mi glasić stalno prisjeda na muku te mi govori kako je Kenya starija od mene i još i mršavija te da sada Harry sigurno plače nad sudbinom dok me gleda u njenoj odjeći.
„Pa onako." Sliježem ramenima te se pravim nezainteresovana, a on samo nastavlja da jede. Želim da ga pitam još mnogo toga o njoj ali se suzdržavam. Ajoj pa ne mogu.
„Je li ona ta zbog koje si izgubio vjeru u žene?"
„Ne.", odsiječno odgovara dok vrhom tamno - rozog jezika prelazi preko zuba.
Tek tada shvatam koliko je moje pitanje glupo. Pa Cordelia je ta koja ga povrijedila...očito da sam rastrojena danas.
„A je li ti bila djevojka?"
„Ne bih je tako nazvao."
Aha, dakle samo su se voljeli zajedno valjati po krevetu...ili ko zna kuda već.
„A...", prije nego što uspijevam dovršiti on me sasijeca.
„A da malo jedeš?"
Ljutito me gleda, a ja izdišem i na silu trpam palačinak u usta.
'Samo naprijed pa će ti do kraja dana helanke biti toliko male da će ti koljena viriti iz njih.'
Pitam se da li je sa tom spavao prije nego što je počeo izbjegavati žene...mora da jeste. Tada još uvijek nije upoznao tu svoju ljubav života. Benovu vražju sestru. Šta li mu je uradila?
„Bila si upravu.". odjednom se oglašava, a ja ga izgubljeno gledam.
„U vezi čega?"
Briše ruke salvetom i oblizuje usne dok se izvlači zajedno sa stolicom i udaljava od šanka.
„U vezi toga da sinoć nisam znao šta pričam. Nije da sad imam želju da se kačim za kazaljke ali u svakom slučaju povlačim riječi.", jednostavno odgovara,a ja pokušavam da se pravim kao da me se te riječi nimalo ne dotiču. Laže li? Sumnjam...sve je onako kakvo sam i pretpostavlja da jeste. Klimnula sam glavom, a on je ustao te otišao nekud iza mene. „Kad završiš otiđi da se otuširaš ako želiš i sveži kosu.", doadao je i negdje se izgubio, a ja sam se namrštila. Zašto da vežem kosu?
'Zato što ga tako podsjećaš na ovcu.'
Glasićevi cinični komentari zajedno sa Harryevim ponašanjem me tjeraju da stisnem palačinku u ruci, zgnječim je, a zatim bacim u tanjir i spustim čelo na šank. Pustite me da malo dišem pobogu...
Nakon brzinskog tuširanja i potrage za nekakvim češljem ili četkom kao i gumicom napokon sam uspjela da svežem visoki konjski rep. Pitam se otkud Harryu gumice...nekad veže kosu? Umila sam se i napustila toalet koji sam prethodno tražila barem deset minuta te nagazila na nešto šuškavo. U trenutku kada sam spustila pogled susrela sam se sa nekakvim komadom papira. Čučnula sam i uzela ga.
'U podrumu sam.'
Podrumu? Pa gdje je pobogu podrum? Imam osjećaj da me namjerno muči i stavlja me pred izazove. Trenutno je lutanje po kući. Nije fer Styles. Nije fer. Sišla sam u prizemlje te počela da lutam okolo u potrazi za nečim što bi moglo biti ulaz u podrum. Nailazila sam na više vrata ali je većina bila zaključana dok su neke vodile u nekakve ostave i gluposti. Baš kada sam krenula da odustanem ili počnem da se dernjam njegovo ime za oko su mi zapala plava blago odškrinuta vrata koja su odudarala od svih ostalih. Uzdahnula sam te im prišla i odškrinula ih, a istog trenutka me je zapuhnuo nekakav hladni miris. Predamnom su plave stepenice koje vode ka dole, a od kosog plafona ne mogu da vidim šta se tamo nalazi. Sve je poprilično mračno i odmah osjećam ogromnu averziju ka tom mjestu.
„Harry?"
Glas mi dočekuje neuzvraćeni eho. Počinjem da pritiskam sve prekidače pored vrata ali pomoću njih samo gasim do tada uključena svjetla. Izgleda da je slabašno plavo neonsko maksimalno ponuđeno. Pa dobro, nije potpuni mrak. Počinjem da se spuštam i svakim korakom dolazim u osvjetljeniji dio. Ipak, i dalje je poprilično prigušeno. Napokon sasvim silazim te se nalazim u sred ogromne prostorije koja je zapravo predstavljena cijelom površinom kuće. Prelazim pogledom preko nekakvih čudnih sprava i nisam sigurna ni za šta služe. Većina me podsjeća na sprave za vježbanje, pretpostavljam.
„Harry!", ponovo ga dozivam nešto glasnije dok zainteresovano razgledam svoje okruženje. Većina prostora je prazna tako da sve odiše ogromnom hladnoćom, a tom utisku doprinosi i plavo svjetlo kojim je sve osvijetljeno. Osjećam se kao da sam u nekakvom svijetu leda i hladnoće.
Nečija ruka obuhvata moj rep te me tjera da vrisnem, poskočim i naglo se okrenem. Nalazim se oči u oči sa kovrdžavim dečkom koji ima crnu kapu, usku crnu majicu i isto tako crne farmerke, a sve je na određenim mjestima ukrašeno plavim trakama i detaljima. Uglavnom, sav je u crno - plavom.
„Zašto mi ovo radiš?!", ljutito ga pitam te udaram rukom u prsa, a on samo ponovo obuhvata moj rep te mi spušta gumicu ka dole tako da sada imam labavi, spušteni rep. „Šta ćemo ovdje?", pitam ga, a on me hvata za nadlakticu i povlači za sobom. „Šta radiš ovdje? Ubijaš ljude?", pitam ga dok prelazim pogledom kroz ogoromno crno-plavo ledeno prostranstvo koje mi se čini sve opasnijim i opasnijim. Puno je nekakvih sijalica neobičnog oblika i iz svake dopire tamno-plavo osvjetljenje. Na ponekim mjestima vidim i dim koji nije ni sličan onom od vatre ili cigareta...ovaj je pretpostavljam zadužen da doprinese cjelokupnom prigušenom izgledu...zapravo, iz leda nekada izlazi onaj dim od hladnoće, zar ne? E pa možda je i zato...
„Ne, ali se pripremam za to.", odgovara mi, a meni treba par trenutaka da se prisjetim šta sam ga pitala. Da li ovdje ubija ljude? Molim?!
„T-ti...", zamucala sam, a on se naglo zaustavio ispred nekakvih neobičnih pregrada. „Ubijaš ljude?", jedva ga pitam,a on mi samo upućuje značajan pogled i ništa ne odgovara. Ne znam da li da to protumačim kao nekakvu ironičnu šalu ili ih zaista ubija...jao...Nisam mu trebala sinoć ono reći. Volim te Harry najviše na svijetu samo me nemoj ukokati molim te!
„Šta je ovo?", glas mi je čudan i neprirodan, a on ispušta moju ruku te prilazi nekakvoj polici koja je takođe sva tamna i plavo-svijetla. Mislila sam da je kod njega sve crno-bijelo. Tek tada na njegovim leđima, tačnije na majici vidim ogromna tamno-plava krila sa čijih ivica se spušta nešto poput ledenica i treba mi par trenutaka da shvatim da su to krila okovana ledom. Au, pa nisam pogriješila kad sam shvatila na šta ovo mjesto treba asocirati.
„Ovo je moj svijet.", odgovara mi dok nešto uzima, a meni se pogled lijepi za lapme koje vise sa plafona koje su takođe u obliku ledenica.
„Okovan ledom?", pitam ga, a on klima glavom te se ponovo okreće ka meni. U rukama ima dva para providnih naočara. Skijaćemo? „Šta ti je to?"
„Manje pitaj i više ćeš znati.", obavještava me te mi prilazi i stavlja mi naočare na oči. Veoma su neobičnog oblika i kroz njih sve vidim plavim ledenim svjetlom. Dok ja odsutno pokušavam shvatiti šta će mi to on se već vraća sa nekim novim čudom. Sada su u pitanju slušalice. Skijaćemo uz muziku? Ja ne volim muziku, hej! Želim da ga pitam ali slušam njegov savjet te samo ćutim.
„Danas ćemo početi sa pripremama.", govori mi dok nešto namiješta na slušalicama, a ja gutam knedlu koja se nepozvano stvorila na sred mog grla.
„Kakvim?"
Prekrših ja pravilo.
Stao je ispred mene te me pogledao ravno u oči. Igleda tako mračno i hladno da me hvata jeza. Takođe ima naočare.
„Želim da te pretvorim u pravu sexy ratnicu."
Mrštim se na te njegove riječi i pokušavam da shvatim šta bi to trebalod a znači.
„Se..", ne uspijevam ni da dovršim, a on se ponovo okreće i odlazi do one police i usput pali nekakvo svjetlo koje je za promjenu obično, bijelo i ono mi otkriva nešto što do tada nisam ni primijetila, a nalazi se iza onih pregrada. Debeli komadi kartona u obliku ljudskog tijela sa poljima i brojevima označenim na sebi. Prije nego što mozak uspijeva sve da pohvata u Harryevim rukama primjećujem dva...vilica mi pada do poda. Dva pištolja. „Harry?!", skvičim, a on mi dodaje jedan.
„Pazi da se ne povrijediš.", upozorava me te staje iza mene.
„Šta će ovo? Ne želim da budem sexy ratnica!", paničim, a on spušta ruke na moja ramena.
„Želiš i moraš da budeš inače bi mogla da nastradaš."
Glas mu sasvim odgovara našem okruženju.
„Kako to misliš?"
„Samo želim da te pripremim za potencijalne predstojeće događaje, okej?"
Duboko i hrapavo uzdišem. Imam osjećaj da je onaj led prešao u moja pluća.
„Pa...da li si ikad bila u streljani?", pita me, a ja odmahujem glavom odmah se prisjećajući one proklete prošlosti u kojoj sam čula pucnje.
„Ne želim pucati.", govorim mu i pokušavam da se okrenem ali mi on to ne dopušta držeći me u mjestu. „Ne volim taj zvuk Harry!"
„Nećeš ga ni čuti Ro. Sasvim malo...za to služe slušalice.", obavještava me,a ja se malo smirujem. „Smiri se." Blago i stručno prelazi prstima preko mojih leđnih lopatica i ramena vršeći neku vrstu nasaže...a opet nije ni masaža. Kod njega ništa nikad nije određeno. „Vidiš li metu?", pita me, a ja kontam da misli na ono kartonsko čudo. Klimam glavom, a on nastavlja. „Imaš brojeve 7, 8, 9 i x. Najbolje je ako pogodiš x." X se nalati tačno na sredini tijela, negdje oko područja prsa. „Ako tu pogodiš nekoga gotov je." Divno. Glasić je već u potrazi za načinom da me šutne u prsa. Glup je. „Ispravi ramena.", govori mi dok mi raširuje ramena do maksimuma,a onda mi obuhvata ruke te mi ih ispruža skroz ispred mene i namješta mi pištolj u njima. Imam osjećaj da pucam u samu sebe. „Ne diraj ništa još uvijek. Namjesti pištolj tako da ti bude na jednakom visinskom nivou kao i oči." Blago sam podigla pištolj tako da sam sada imala gladak pogled preko same njegove crne ivice.
„Šta ako neko pozove policiju kada čuje pucnje?", pitam ga pod naredbom zdravog razuma, a on se spušta negdje iza mene i rukama mi obuhvata noge.
„Cijeli prostor je izolovan."
Au, pa ovo je baš sa namjenom izrađeno. Baba mu je bila gangster? Ili je on to naknadno izgradio?
„Raskorači.", govori i širi mi noge, a ja se odjednom sva preznojavam i ljutim se na one ledenice. Za šta tu bezveze visite?
'To su lapme glupačo.'
Pa znam.
Harry se uspravio te stavio ruke na moje bokove. Dah mu obasipa moj vrat i svu me ježi.
„Prvi pokušaj ćeš napraviti tek kad ti zaštitim uši. Važno je da ostaneš u čvrstom položaju i naciljaš metu."
„Ne želim sama pucati."
„Ro..."
„Ozbiljna sam."
Ostajem pri svom i čujem kako uzdiše. Odjednom, ona čuda su mi na ušima i slabo išta čujem. Jao...padam u komu. Harryevo tijelo sasvim prijanja uz moja leđa i rukama obuhvata moje tako da sada zajednički držimo pištolj. On ga namješta ali ne za svoju visinu nego moju. Kako mu to uspijeva? Koliko li je samo puta pucao iz ovog čuda?I da li je zaista pucao u nekoga? Pomisao me zastrašuje. Previše. Osjećam jedan vlažni poljubac odmah kod uha na samo sekund prije nego što pritiska moj prst, a samim tim i okidač, nakon čega bivam sva stresena i pogurana unazad tako da sam se zabila u njegovo tijelo. Mislim da sam mahinalno vrisnula ali sam se slabo čula. Jao. Pucala sam. Brzo sam ispustila pištolj te skinula slušalice sa ušiju i okrenula se ka Harryu koji je na licu imao maleni smiješak ali ga je brzo prikrio.
„Pucala sam?", pitam ga, a on pravi nekakvu grimasu.
„Otprilike. Naginje se preko mene te me obavještava. „Na prelazu između 7 i 8."
Au...
„Eto vidiš d a nemaš pojma.", podrugujem mu se, a on podiže obrvu te me cinično gleda.
„Mislim, zapravo siguran sam da bi metak završio tačno na samoj sredini x-a da tebi ruke nisu poletjele kao da ti je pištolj eksplodirao u rukama.", ironično mi govori, a ja kolutam očima.
„Pa hajde onda dokaži se.", izazivam ga, a on sliježe ramenima,s tavlja slušalice i naočare te me pomijera i zauzima moju poziciju. Srce mi još uvijek tuče svom snagom, adrenalin mi kao ping-pong loptica udara sve organe redom i uopštenos e osjećam kao da sam ispala iz centrifuge. Rame me užasno boli. Harry zauzima poziciju i pri tom izgleda zaista sexy u farmerkama koje mu savršeno zatežu dupe dok mu se leđni mišići ističu kroz ona zaleđena krila. Iako sam mislila da sam spremna na to ipak sam poskočila u trenutku kada se začuo pucanj i odmah sam požalila što nisam stavila proklete slušačice. Onako sva smantana i zagluvljena sam se približila i pogledala u oči istini. X. Tačno. Sa usnama razvaljenim u nepravilno 'O' sam pogledala prema samozadovoljnom kovrdžavom dečku koji je sa vlažnom dojnjom usnom zarobljenom među zubima gledao ravno u moje opčinjene oči.
„I? Šta kažeš?", pita me pun sebe, a ja odmah sklapam usta. Kako sam mu mogla dopustiti da vidi moju iznenađenost?
„Pa sigurno si vježbao godinama.", komentarišem i pravim se nezainteresovana i ne previše oduševljena, ali njegov 'ne pokušavaj mene zavarati' smiješak je bio neizbiježan.
„Hajde, pokušaj sama." Ponovo me stavlja pred izazov, a ja uzdišem te se okrećem prema onom čudu. E pa pogodiću ovaj put. E pa vidjeće on. Sva puna takmičarskog duha sam stavila slušalice, ispravila se i zauzela položaj...barem mislim da bi tako nekako trebalo biti. E imam te na nišanu...imam, imam. Prijetim komadu kartona dok imam x na nišanu. Ahaa....U sebi sam odbrojavala krenuvši od deset pa do nule. Treba sebi uvijek dati vremena, polako...Na nuli sam bila najmanje spremna ali sam svejedno pritisnnula okidač, poletjela unazad još više nego maloprije ali ipak ubijeđena da sam pogodila X. Brzo sam skinula naočare ignorišući rastresene ruke te se nagela ka kartonu.
„Ha! Eno rupe! Eno je u X-u!", sva ustreptala govorim Harryu i rugam mu se nekakvim čudnim, i meni nebuloznim zvukovima, a on mi prilazi i podiže jednu obrvu.
„Žao mi je što te moram obavijestiti ali to je moja rupa.", govori mi, a meni osmijeh pada kao ubrzani snimak cvijeta koji vene.
„Pa gdje je moja?" Ponovo vraćam pogled tamo, a on uzdiše, prelazi nekakvu pregradu i odlazi nekud.
„Nemaš je.", govori i vraća se sa metkom u ruci, a ja se susrećem sa surovom istinom. Pa nisam čak pogodila ni vražji karton. Proletjelo mi je pored? Mislim da se nikad u životu nisam zacrvenila ali sada su me nekakvi jadi počeli peckati po obrazima. Ono što me je još više umakalo u čašu punu srama bio je glasić koji se histerično smijao i valjao kuda je stigao držeći se rukama za stomak te roneći suze...ali one cinične naravno. Harryeve usne takođe vibriraju i znam da se jedva suzdržava,a da...i eno ga, prasnu u smijeh.
„Pa dajte...nije fer.", govorim, a Harry me zbunjeno posmatra.
„Dajte? Uživila si se u to da sam ti ponovo profesor?"
Au, još sam počela i u množini govoriti. Glasić je sada sasvim poludjeo, rasplinuo se od smijeha. Zna da sam zbog njega rekla u množini.
„Ma...", ne znam ni šta da kažem. Dođe mi da samu sebe upucam?"
'Oj...', glasić stenje od smijeha. 'Molim te.', jedva progovara, a onda nastavlja sa kikotanjem.
„Ovo si mi namjestio.", uvrijeđeno optužujem Harrya i on se ponovo smijeha proizvodeći divan zvuk koji mi više prija od onog glasićevog.
„Ro, pomiri se sa činjenicom da si nespretna.", sarkastično mi govori te mi dodaje onaj metak kojim sam ga ja željela pogoditi u čelo ali mi je i on odletio u neželjenom smjeru i završio negdje iza Harrya.
„Pa daj!", ljutito udaram nogom od pod, a Harry se ponovo smije i ovoga puta hvata za stomak baš kao i...glasić se pretvorio u lokvu.
„Čini mi se da ću se oko tebe baš morati pomučiti."
„Još si nekoga ovdje podučavao? Ili kako to već da nazovem..."
Možda je Kenyu?
Ništa ne odgovara nego samo ponovo staje negdje iza mene.
„Hajde, još jedan pokušaj."
„A Harry..", negodujem, a on ponovo postaje ozbiljan.
„Ro, moraš pokušavati dok ne naučiš. Ovdje sam te doveo ne radi zezanja nego zato što zaista želim da te naučim nekim stvarima."
Zašto mu je to toliko bitno?
„Hajde.", tjera me, a ja nervozno gledam ka onom prokletom kartonu koji kao da je živ pa se izmiče mojim pucnjevima.
„Neću da me ismijavaš."
„Neću kunem se."
Obećava mi sa podignutim rukama, a ja uzdišem i ponovo krećem u nove blamove.
Tu smo proveli oko pola sata i jednom sam čak uspjela da budem blizu devetki. Harry je takođe pucao, vježbao na nekim čudima i uglavnom se pravio važan. Užasno sam željela da ga pitam da li je ono bila šala da se ovdje spremao za ubijanje ljudi ali sam se ipak plašila...odgovora pretpostavljam. Iskreno, ne želim da znam.
„Je li dovoljno za danas?", pitam ga dok mu prilazim. Nalazi se u poluležećem položaju na jednoj od spravi za vježbanje. Izgleda mi toliko komplikovano da se ustručavam dodirnuti je.
„Da li želiš da danas počnemo sa učenjem samoodbrane?", pita me i uspravlja se u sjedeći položaj.
„Samoodbrane?", namršteno ga pitam, a on klima glavom i ponovo valja jezikom po ustima. „Zašto samoodbrane?" Spušta ruke na moja bedra te me još više primiče ka sebi. Izgleda divno na plavom svjetlu.
„Rekao sam ti. Zato što..."
„...želiš da me pretvoriš u sexy ratnicu, skontala sam to.", govorim dok kolutam očima, a njemu ivica usana blago pogirava. „Ali zašto?"
„Hm..." Opet on i njegovo hm. „Zato što si sexy.", zavodljivo govori dok dlanovima prelazi preko mojih bedara, a ja se sva migoljim i pokušavam da suzbijem trnce koji mi obasipaju tijelo. „I zato što želim da te naučim da se braniš." Sada je mnogo ozbiljniji, a ja prolazim rukom kroz napola raspušteni rep.
„Od koga?"
„Nije vrijeme da o tome razmišljaš.", govori mi i podiže ruku na moj obraz blago me milujući po njemu. Čovječe, koja promjena. Kad me je tek uveo ovdje mislila sam da će izvršiti masakr nada mnom.
„Da li te tvoje...vještine imaju veze sa Dark Angelom?" Nastavljam biti radoznala i nakon par trrenutaka dobijam odgovor u vidu klimanja glavom. Uh... Otvorila sam usta kako bih ga napokon pitala nešto o tom ubijanju ali me je on prekinuo stavljajući prst na moje usne. „Mislim da je dosta za danas.", govori mi, a ja razočarano zagrizam dojnju usnu.
„Jesi li još uvijek ljut na mene?"
Izraz lica mu se mijenja ali ne znatno.
„I sama si rekla da si uvijek ljuta na mene tako da se to više i ne može primijetiti. E pa tako je i sa mnom."
„Oh..."
„Ali da, danas sam posebno ljut.", iznenada dodaje, a meni oči ponovo povećavaju obim.
„Zato što..."
Prije nego što sam uspjela da dovršim povukao me je tako da sam završila u njegovom krilu.
„Sviđa mi se kako ti stoje te helanke.", daje mi kompliment i ja jedva čekam da se isplazim glasiću koji samo odmahuje rukom kao neke uštogljene grofice te me uvjerava da me on to samo laže jer mu me je previše žao zbog onih blamova od maloprije.
„Podsjećam te u njima na Kenyu?", pitam ga, a on se mršti i odmahuje glavom.
„Mislim, istina je da se sjećam kako su joj stajale ali ne, ne vidim nju umjesto tebe."
Ne znam da li bi me njegov odgovor trebao opustiti ili ne.
„Stajale su joj bolje, a zar ne?", pitam je i gotovo se počinjem smijati samoj sebi, a glasić trpa prste obe ruke u usta, počinje baliti i samo čeka Harryev odgovor sa rastegnutim očima.
„Otkud ti to?", Harry se u jednom trenutku zbunjeno osmjehuje i jasno mogu da vidim i tračak provociranja. Rukama neprestano prelazi preko mojih bedara, a ja sebe zaokupljujem igranjem sa njegovim kovrdžama.
„Pa zato što su mi male.", priznajem mu te primičem usne njegovom uhu kao da bi nas neko mogao čuti. „Malo su mi spale...ne zato što su mi velike nego eto tako malo mi dupe viri." Mogu jasnod a osjetim Harryev osmijeh negdje kod obraza, ali i njegove dlanove koji se prebacuju na moje dupe do kritičnog područja. Ja se migoljim ali me on drži u mjestu.
„Sviđa mi se ovo.", govori mi na uho onim svojim zavodljivim promuklim glasom, a ja se topim kao najslabija ledenica među svim u prostoriji. „Kenya je bila mršava, a ti si taman. U tome je razlika."
„Taman?", pitam ga, a on klima glavom i prislanja usne na moje. Odmah osjetim dva divna mirisa koja mi osvježavaju usta i istog trenutka želim više i više. Obamotala sam ruke oko njegovog vrata te mu dopustila da me što više pribije uz sebe i jezikom miluje moj. Kako to obično biva, poljubac se sve više i više razrađuje i ja sam sve više i više opijena tim dečkom koji svako malo izgovara moje ime te mi dopušta da uživam u tom zvuku. Povukao me je ka sebi tako da sam se u sljedećem trenutku našla na njemu, preko njega. Uživam u njegovom stenjanju, hrapavom disanju i dodiru ruku koji obilaze cijelo moje tijelo, putuju njime i savršeno ga 'oblikuju'. Usnama sasvim obuhvata moje, sisa ih i neumoljivo gricka ne ostavljajući mi prostora ni da dođem sebi.
„Volim tvoju ispalu guzu...", šaljivo mi govori dok podvlači ruku pod moju majicu do mjesta na kom je ispalo ono što ne bi trebalo. Inače bih vjerovatno zakolutala očima, ali sada nisam bila u stanju te sam samo nastavila da se stapam sa njegovim dodirima i poljupcima. Premjestio je usne na moj vrat i počeo da i njega 'uništava' na svoj neodoljivi način. „Ali bih više volio da je vidim cijelu...", govori mi uz uho i blago ga zagriza,a ja se rasplinjujem pod njegovim riječima. „Želim te Ro...", reži mi na uho i obrće me tako da se nalazi iznad mene ali se u tom trenutku čuje i nekakva buka sa druge strane ogromne prostorije. Harry se zaustavlja, mršti, a uskoro se čuje i pitomi ženski glas.
„Harold?!"
Harry steže vilicu, spušta glavu i sklapa oči očito iziritiran. I ja sam.
„Harold!", neko se dere sa vrata. Šta ako siđe dole?
„Šta je Winnie!?" Iznerviranost mu je i više nego očita u glasu dok drži vlastitu težinu na rukama. Mene polako počinju boliti leđa prislonjena uz tvrdu podlogu sprave.
„Izvini što ometam ali trebaš mi!", govori mu, a Harry ispušta iznervirani zvuk i silazi sa mene, a ja se nezadoovoljno uspravljam u sjedeć položaj. Hormoni su mi crveni ko paprike od bijesa i tjeraju me da uzmem pištolj i ubijem Winnie Pua. Harry mi pomogne da se uspravim, a zatim mi prevlači majicu preko dupeta.
„Čekaj me u sobi.", šapuće mi na uho, a moji hormoni poprimaju blaženi izraz lica.
„Pa ne znam gdje je."
„Najveća vrata na spratu. Primijetićeš ih.", govori mi, ostavlja poljubac na mom obrazu te se izmiče i pogurava me ka vratima. Ddok smo se kretali ka stepenicama pokušala sam da pohvatam još ponešto u toj prostoriji ali mislim da se dosta toga zapravo nije vidjelo. Neke stvari su bile prekrivene tamnim plahtama i znala sam da cijeli taj ledeni svijet krije mnogo više od običnih sprava za vježbanje...Krije mnogo više toga o Dark Angelu i Harryevoj prošlosti nego što ja mogu i zamisliti...ono za pucanje je samo dio ogromne za mene neposložene slagalice koju ću uskoro uspjeti da savladam, nadam se. Nakon što smo napustili taj ledeni svijet imala sam osjećaj kao da će mi se tijelo svakog trenutka razmontirati. Winnie stoji pored zida i pomalo nervozno gleda ka Harryu čiji stav nije baš najpoželjniji. Pogledom mi je dao do znanja da idem na sprat što sam i učinila ali sam ipak uspjela daprimijetim kada je nekoliko puta okrenuo ključ u bravi onih vrata i zatim kroz zube ljutito pitao Winnie „Zar ti nisam rekao da ni ti ni bilo ko drugi ne smijete proviriti ni nos dole?"
Ouh...a mene je sam odveo? Osjećam se posebno. 'Ti si posebna Ro.' Da, da, rekao mi je to. Na spratu sam odmah uočila velika vrata te požurila ka njima s namjerom da se prije toga malo sredim. Ne želim da me zatekne čupavu i oznojenu od maltretiranja u onoj njegovoj prostoriji leda i tajni. Ušla sam unutra te shvatila da je moja soba bila mišja rupa naspram njegove. Ono što mi je posebno odvratilo pažnju bio je veliki broj ogledala kao i činjenica da skoro ništa nije u crnoj boji. Ovdje preovladavaju plava i bijela...I da, i ova soba podsjeća na led...zašto je toliko zaštampao za to? Skoro na svakom koraku sam mogla da vidim svoj odraz i na kraju sam gotovo zamantala pa sam sjela na krevet prekriven svijetlo-plavom posteljinom. Neobična je činjenica da je u Harryevom životu sve svrstano sa po dvije vrste. Dvije vrste boja u jednoj sobi, u drugoj, u nekakvom njegovom svijetu, pa skoro i u odjeći...a da ne zaboravimo i dvije vrste žvaka. Čudan je to tip. Radoznalost me je natjerala da se ustanem te malo više prošnjuvam te iskoristim priliku. Čini mi se da nema mnogo toga...tako sam mislila i kad sam bila u onoj njegovoj sobi pa sam pod krevetom našla narukvicu. Šta ako ima čudnu naviku da važne stvari ili barem one koje želi zadržati u tajnosti stavlja pod krevet? Ili je ono bila slučajnost? Možda je jednostavno nekome ispala...Svjesna da je kod tog čupavca sve isprogramirano i sortirano čučnula sam, podigla posteljinu te zavirila krevet. Na prvi pogled mi se učinilo da nema ničega ali mi je onda za oko zapala crvena, na prvi pogled veoma raskošna kutijica. Adrenalin mi je odmah počeo vreti i ruka mi je kao ispaljena iz nekakvog topa poletjela i dohvatila malenu kutijicu. Zapravo, više podsjeća na nekakav kovdžeg. Nakon što sam ga izvukla i uspravila se brzo sam sjela na krevet i otvorila je. Pogled mi je stalno lutao prema vratima u strahu da bi se mogao pojaviti. Još ga nema. Unutra je bilo najviše sitnica ali i nekakvih papira...čini mi se pisama. Ko još piše pisma? Jedno od njih sam uzela te stavila u džep svjesna da ga ne bih sada imala vremena pročitati. Papir me je više podsjećao na stranicu iskinutu iz nečega, ali čega? Među ostalim stvarima je bilo nečega što mi nikako nije imalo smisla. Npr. kamenčići, obični, sa plaže...kao i školjke..zatim razglednice, slike pocijepane u tako sitne komade da nije bilo moguće ni pogađati šta je nekad bilo na njima. Ponovo gledam ka vratima. Nema ga ali jasno mogu čuti vlastito disanje. Adrenalin me rascijepa napola. Odjednom, pod prstima napipavam zgužvani ali tvrdi papir. Nešto je unutra. Odložila sam kovdžeg na stranu te razmotala papir na kome je nešto, jedva razumljivo pisalo, ali ono što je najvažnije jeste da se u njemu nalazio...prsten. ženski, prelijepi prsten sa usijanim kamenom koji mi je davao do znanja da je pravi. Dijamantski? Usta su mi nesvjesno bila otvorena dok sam ga zagledala. Otkud to tu? Šta će Harryu ženski prsten? Uzela sam onaj papir u kom sam našla prsten te pokušala nešto proočitati. U tom trenutku su se začuli koraci koji su me natjerali da u napadu panike poskočim, prospem nešto iz kovčega i usput uspijem pročitati samo jednu rečenicu.

  'Želio sam provesti ostatak života s njom.'
Ha? U tom trrenutku vrata se otvaraju i na njima imam priliku vidjeti namračenog kovrdžavog dečka čiji pogled postaje još smrknutiji u trenutku kada se zaustavlja na...na haosu koji sam napravila.
„Aurora!", glas mu odjednom odzvanja sobom i kao neka grabljivica se odjednom zalijeće ka krevetu, uzima kovrdžeg i počinje sve u njega vraćati toliko ljutito da sam samo čekala trenutak kada će sve to baciti kroz prozor...ili na mene. „Zašto si ovo je*eno dirala?!", dere se i zatvara kovčeg, a ja ukočeno stojim u mjestu. Sve ostavlja u još uvijek rasutom stanju te se okreće ka meni sa tamnim smaragdnim očima. „Odgovori mi!", naređuje dok mi se unosi u lice, a ja gutam knedlu te podižem onaj prsten.
„Šta je ovo?", pitam ga, a njegov pogled postaje još mračniji, još opasniji te mi trga prsten iz ruke i baca ga negdje na sasvim drugu stranu sobe,a onaj papir gužva u ruci.
„Jesi li ti normalna?!", pita me dok mu je lice sasvim crveno, ponovo se vidi ona njegova nervozna žila na vratu. „Nisam te ovdje poslao da bi mi je*eno preturala po stvarima!", dere se glasnije nego ikad, a zatim se odmiče, okreće mi leđa te stavlja ruke u kosu.
„Otkud ti onaj prsten Harry?" Unatoč svemu nastavljam po svome, a on ruši jednu saksiju sa cvijećem te se okreće ka meni.
„Ne tiče te se Aurora! Ne tiče!"
„Odgovori mi.", uporna sam i on na kraju sa stisnutim šakama udara nogom od ivicu kreveta te mi prilazi, a ja ostajem ukipljena u mjestu.
„Ako baš želiš da znaš bio sam vjeren (zaručen), okej?!", pita me kroz zube, a ja ponovo rastvaram usta u šoku. „Ali da sam na tvom mjestu to me i ne bi toliko zabrinjavalo s obzirom da je to samo jedna od hiljadu stvari koje nemaš niti ćeš ikada imati pojma o meni Aurora Ottis!", izgovara nekakvu vrstu prijetnje, a zatim uzima onu kutiju, zaokreće se i napušta sobu...