Ljubav na ruski način

~4. Poglavlje~

Kad sam stigla kući odmah sam produžila u sobu. Legla sam na krevet razmišljajući o Sergeyu, u glavi sam vodila imaginarni razgovor s njim. Kako da ga ponovno vidim? Ne poznajem nikoga u ovom gradu osim Ane, nemam pojma kako bih ga trebala upoznati.

Uzdahnula sam u nemogućnosti da pomognem samoj sebi. Poludjet ću, trebam šetnju. Ustala sam se i obukla jaknu, zastala sam. Da pozovem Anu? Ne, radije ću se pokušati snaći sama. Izašla sam iz sobe i spustila se u prizemlje. Pronašla sam tatu u kuhinji, pripremao je večeru.

"Hej, idem malo prošetati po gradu.", promrmljala sam dok sam vezala vezice na cipelama.

"Sigurna si da se možeš snaći sama? Nemoj se izgubiti.", promrmljao je zabrinuto me pogledavši.

"Bit ću u redu tata, vidimo se poslije.", promrmljala sam izašavši iz kuće.

Zaputila sam se laganim korakom niz ulicu. Prošla sam kroz nekoliko ulica i dospjela na glavni trg. Uzdahnula sam promatrajući trg prekriven snijegom. Nekoliko dječaka starosti najviše devet godina protrčali su pored mene  u trku se gađajući grudama snijega. Nasmiješila sam se prisjećajući se kako sam se prije u Philadelphiji i ja tako igrala s prijateljima. Uzdahnula sam, lijepa vremena. Otišla sam dalje od trga i šetala se raznim ulicama,  nakon pola sata mog šetuckanja primjetila sam da nemam pojma gdje se nalazim.

Uplašeno sam se ogledala oko sebe, sranje. Jedini put, jedini put kad ja ne ponesem mobitel. Nemam pojma ni s koje strane sam krenula da sam uspjela završiti ovdje. Lutala sam nekoliko minuta nadajući se da ću uspiti izbiti u neku poznatu ulicu. Ništa. Nemam pojma jezik, ovdje gotovo nitko ne govori englski, a ja ne ponesem mobitel. Budalo! Promrmljala sam samoj sebi. Već je skoro četiri popodne. Poludjet ću! Ako me uhvati mrak nikad se neću snaći.

Izgubljeno i iznemoglo od pokušaja sjela sam na jednu od raznih drvenih klupa i ogledala se oko sebe ne bih li ugledala nešto što mi je poznato. Isuse kako sam glupa! Zašto nisam ponijela prokleti mobitel. U ovoj ulici nije bilo žive duše, niti jedan automobil nije prošao. Nitko nije prolazio, a noć se polako spuštala. Bilo me strah krenuti u bilo kojem smjeru jer, što ako dospijem negdje dalje gdje sigurno neću znati gdje sam.

Htjela sam otići natrag na trg, ali ustanovila sm da se ne znam vratiti. Uvijek sam bila glupa za ovakve stvari, a svejedno sam otišla. Sjedila sam na klupi zureći u malenu količinu snijega koja je bila pod mojim nogama.

"Trebaš pomoć?", začula sam glas iznad sebe.

Grubi ruski naglasak, dubok glas, a opet dovoljno razgovjetan. Podigla sam pogled i ugledala Sergeya! Posljednju osobu koju bih očekivala. Smrzla sam se od mješavine sreće, straha i obožavanja. Kimnula sam i dalje očarana prizorom. Bio je prokleto prekrasan, savršena kosa, prekrasan blistavi osmijeh. Zimska jakna boje pijeska, crne traperice i cipele koje su se slagale s bojom njegovih hlača. Shvatila sam da je prošlo već neko vrijeme otkad mi je postavio pitanje, a ja još uvijek zurim u njega. Pružio mi je ruku da mi pomogne, primila sam njegovu ruku i ustala se.

"Gdje ti trebati ići?", upitao je i izvukao svoju ruku iz moje.

To me poprilično ražalostilo, ali me nije omelo. Rekla sam mu ulicu i on se ponudio da me otprati pošto je očito primjetio da se ne znam snalaziti. Hodao je pored mene s osmijehom na licu ponekad skrenuvši u neku ulicu.

"Ti otići prilično daleko.", primjetio je.

"Zašto si mi odlučio pomoći?", upitala sam zbunjeno.

"Jer te se sjećati. Ti cura koja donijeti moja poštu. Ja se htjeti odužiti.", rekao je s osmijehom.

Da, baš bi se htjeo odužiti da znaš da je tvoju poštu maznula moja pametna prijateljica.

"Hvala.", promrmljala sam.

"Nema problem.", rekao je na što sam se poželjela nasmiješiti.

"Ti si Sergey? Sergey Sirotkin?", upitala sam na što je kimnuo i ne pogledavši me.

"Da.", rekao je te smo skrenuli u neku ulicu gdje mi je krajolik već postajao poznatiji.

"Moj tata je tvoj veliki fan.", rekla sam na što je zastao i odmjerio me pogledom od glave do pete.

"Želiš potpis ili nešto?", upitao je zbunjeno.

"Ne, da on sazna da te poznajem mislim da bi poludio od sreće.", rekla sam.

Nasmiješio se, tako je presladak.

"Kako se ti zvati?", upitao je te smo nastavili hod.

"Carolina. Carolina Hart.", rekla sam.

"Karoljina.", rekao je na što sam se nasmijala.

"Ne, Carolina.", rekla sam na što je kimnuo.

"Carolina.", ponovio je s osmijehom. ,"Lijepo ime.", rekao je na što sam spustila pogled.

"Hvala.", rekla sam na što je kimnuo.

Hodali smo neko vrijeme u tišini, a zatim stali.

"Ovo tvoja ulica.", rekao je i kimnuo prema dnu ulice.

"Hvala, da nije bilo tebe vjerojatno bih ostala ondje.", rekla sam na što se osmijehnuo.

"Ništa.", rekao je. ,"Do kraj ovaj tjedan ti ne sama u šetnju, ili ići i ponijeti mobitel.", rekao je nasmijano.

"Zašto?", upitala sam zbunjeno.

"Jer mene nema. Sutra ja ići u Abu Dhabi. Biti tamo cijelo tjedan. Ako se ti opet izgubiti, tko te naći i dovesti kući?", upitao je i osmijehnuo se namignuvši mi.

"Okej. Izlazim samo s pratnjom.", rekla sam i nasmiješila mu se.

Kimnuo je.

"Vidimo se.", rekla sam i osmijehnula se.

"Vidimo se.", rekao je i uzvratio smješak mahnuvši mi dok sam se žurnim korakom vraćala kući.

A/N Vote and coment? Što kažete na poglavlje? 😊❤ 🇷🇺