Ljubav na ruski način

38. Poglavlje

Taksi se zaustavio ispred zgrade, platila sam vozaču i zaputila se unutra. Uopće ne želim sresti Alexandera, treba mi odmor od njega, ako ga vidim opet ću se rasplakati. Mobitel mi je zavibrirao u džepu, izvukla sam ga i vidjela Carolinino ime na zaslonu.

"Hej, oprosti što se nisam javila, nisam vidjela poruku. Na poslu sam, što trebaš?", zvučala je prilično raspoloženo i skoro sam se rasplakala.

"Ovaj, samo sam te htjela pitati da danas dođeš k meni.", progutala sam knedlu i ušla u zgradu.

"Nešto se dogodilo? Zvučiš uzrujano?", zabrinuto je primijetila i čula sam neku viku u pozadini.

"Samo dođi, molim te.", prekinula sam poziv prije nego sam se rasplakala.

Ušla sam u dizalo i pritisnula gumb za peti kat, vrata su se skoro zatvorila, ali nečija ruka ih je zaustavila. Alexander je ušao unutra i dizalo se zatvorilo, bio je šokiran kad me ugledao, ali je to brzo prikrio. Povukla sam se u kut dizala i stisla usne u ravnu crtu, zurila sam u pod, ako ga pogledam u oči rasplakat ću se.

"Plakala si?", šapnuo je zabrinuto i ipak se okrenuo prema meni.

A baš sam se ponadala da može šutjeti, nosio je crno odijelo i bijelu košulju. Izgledao je zamamno, ali sam uspijela odmaknuti pogled s njega i praviti se da nisam čula što je rekao.

"Ana, molim te, barem pričaj sa mnom.", uzdahnuo je provukavši prste kroz svoju kosu.

"Nemamo o čemu razgovarati.", prosiktala sam izašavši čim se dizalo otvorilo.

"Onda mi barem reci jesmo li ti i ja završili!", prošaptao je poraženim glasom.

Zastala sam na trenutak, što da mu kažem? Ni sama ne znam što više želim s njim. Osjetila sam suze u kutovima očiju, brzim korakom sam pojurila u ured, pokušavala sam se suzdržati od plakanja, ali jedna suza je ipak skliznula, obrisala sam ju nadlanicom. Sjela sam za stol i prekapala po torbici da pronađem maramice za slučaj da se rasplačem još gore.

Provjeravala sam podatke u dokumentima i slala mailove čitavo jutro, kad je došlo vrijeme ručka, nećkala sam se, ali sam odlučila ostati u uredu. Nisam voljna jesti išta, samo želim pauzu od ovih gluposti. Naslonila sam se u stolici i zagledala kroz prozor, Moskovsko nebo je bilo metalno sive boje, nije bilo niti jednog oblačka na nebu, ali grad je još uvijek bio pokriven sniježnim pokrivačem.

Netko je pokucao okrenula sam se prema vratima i promrmljala uđi. Alexander je ušao i zatvorio vrata, spustila sam pogled na papire koje sam imala pred sobom samo da ga ne moram gledati.

"Samo sam te htio pitati, trebam li te povesti nekamo? Ili na ručak?", tapkao je prstima po dovratku.

"Ne treba, hvala.", šapnula sam vrativši pogled na prozor.

"Nećeš ništa jesti? Mogu ti ponijeti nešto iz grada?", upitao je tiho.

"Ne treba mi ništa, Alexandere. Pusti me na miru.", na tren je ostao zatečen i neko vrijeme me samo promatrao, a zatim je kimnuo i napustio ured.

Suza mi je ponovno skliznula niz obraz, slijedila ju je još jedna, izvukla sam jednu maramicu iz paketića i obrisala suze. Uzdahnula sam, nije mi ovo trebalo u životu, mogli smo biti savršeni par, a što sad da radim s njim? Kako bih se trebala pretvarati da mi ne smeta što mi je prešutio dijete? Trebao mi je reći, što sad da radim, njemu je mjesto uz njih, a ne uz mene.

Alexander P.O.V.

Sad sam stvarno sjebao stvar, plakala je, ne želi pričati sa mnom, a sad ne želi ni jesti. Natipkao sam joj poruku na koju sam znao da neću dobiti odgovor.

Alexander
Znam da sam zajebao, daj mi priliku da to popravim, molim te. Ne želim te izgubiti...molim te, Ana..

Znam da zvučim potpuno jadno i očajno, ali tako se i osjećam, zašto mi nije odgovorila jesmo li ona i ja završili?! Ne mogu ju izgubiti, treba mi, nije mi se išlo na ručak, ipak, okrenuo sam ključ u bravi i odvezao se do njenog omiljenog restorana. Kupio sam nekoliko vatrushki sa sirom i sladoled od punča za van. Sjeo sam u auto i stavio vrećicu s hranom na suvozačevo sjedalo, pokrenuo sam auto i vratio se na parkiralište tvrtke, izašao sam van, i krenuo prema ulazu u zgradu. Vozio sam se dizalom do petog kata, izašao sam i krenuo prema njenom uredu, pretpostavljao sam da je ovo greška jer je sigurno još ljuta na mene i istjerati će me. 

Pokucao sam i ovaj put nije bilo odgovora, otvorio sam vrata i ugledao ju kako proučava neke papire koji su ležali na radnom stolu. Lijepa je, nosi bijelu strukiranu košuljicu i svijetloplave traperice, koža joj je nešto bljeđa nego inače, ali usne su joj svijetlo ružičaste i nježne. Tako bih ju sad volio ljubiti, kao sinoć, dah mi se ubrzao. Isuse, nisam trebao razmišljati o ovome, promeškoljio sam se, okrenula se prema meni i njene inteligentne oči su pronašle moje. Stajala je i promatrala me, čekala je da ja prvi progovorim, šutio sam nesiguran što da napravim. U meni se borio poriv da ju polegnem na taj prokleti stol i makar na petnaest minuta zaboravim da je upitno je li ona još uvijek moja.

"Ja... donio sam... donio sam ti ručak, za slučaj da se predomisliš u vezi s jelom.", tapkao sam prstima po bedrima.

Prišao sam joj i nagnuo se pored nje da stavim vrećicu na stol, stegnuo sam čeljusti da se suzdržim od poriva da ju počnem ljubiti. Ostavio sam vrećicu i povukao se prema vratima.

"Hvala ti.", šapnula je i pokušala se nasmijati, ali su joj se usne izvile i odjednom je izgledala užasno tužno.

Osjećao sam se kao da me netko pogodio šakom u trbuh, ja sam kriv što je tako tužna, stisnuo sam zube i izašao, duboko sam udahnuo i vratio se u svoj ured. Moram smisliti kako da joj se iskupim, kako da me ponovno zavoli, kako da ju nagovorim da ostane sa mnom? Volim ju, nisam smio dopustiti da se ovo dogodi. Trebao sam osmisliti plan kako da joj kažem za Vasilija bez da me zamrzi. Što ako me ona više ni ne želi? Što ako je jednostavno... gotovo?

A/N Vote and comment!