Ljubav na ruski način

52. Poglavlje

"Hvala što me vozite.", zahvalno sam se osmijehnula Ani i Alexanderu koji je bio za upravljačem.

Kimnuo je i nasmijao se, vozio je polako i oprezno, prilično je dobar vozač, ali nije ni blizu Sergeyu.

"Nema problema.", Ana se osmijehnula i okrenula prema meni., "Onda? O čemu si htjela popričati?", ispitivači se namrštila onako kako to samo ona može.

"Pa...", zašutjela sam na nekoliko sekundi promišljajući što bih joj zapravo trebala reći., "Sergey me pitao da se preselim k njemu...", promeškoljila sam se, Ana je zurila u mene širom rastvorenih usta, Alexander je zafućkao.

"Jebote, kad se to dogodilo?", Ana nije prikrivala koliko je šokirana.

"Prije nekoliko dana, ali..."

"I još uvijek mu nisi odgovorila?", Alexander se nasmijao.

"Začepi.", promrmljala sam kroz smijeh i udarila ga u rame.

"Hej! Ja vozim!", nasmijano se pobunio.

"E, pa, šuti i nitko ti neće smetati.", Ana ga je prekorila opet se okrenuvši prema meni., "Mislim da bi trebala prihvatiti, mislim bilo bi vam lakše, češće biste bili zajedno i imali biste svoju privatnost.", slegnula je ramenima.

"Sve su to prednosti i svjesna sam toga, stvarno, ali ne znam je li u redu da samo tako ostavim tatu.", osmijeh mi je pao s lica.

"Carolina, gle, imaš dovoljno godina da sama odlučiš. Tvoj tata poznaje Sergeya i potpuno ga odobrava, sigurno ne bi imao problema ako odeš.", volim taj njen miran pristup pun razumijevanja.

"Možda si u pravu, trebala bih pristati. Hvala, Ana.", šapnula sam s olakšanjem omotanim oko sebe., "Hvala i tebi, Alex."

Kimnuo je, ali ovaj put nije komentirao, nadam se da se sada neće posvađati.

"Slobodna si za kavu nekad?", Alexander se nasmijao u zrcalu.

"Hej! Nemoj mi zavoditi prijateljicu!", Ana se naglo naljutila.

"Daj, molim te Ana. Kao da bi ostavila vozača Formule 1 radi mene.", preokrenuo je očima.

Slegnula je ramenima., "Ja bih...", zašutila je, nasmijala sam se.

"Slatki ste mi vas dvoje.", nasmijala sam se i nagnula naprijed dotaknuvši oboje po ramenima.

Alexander se okrenuo prema Ani i izbeljio joj se uhvativši ju za ruku. Nasmijala se i pogledala me pogledom koji je značio vidiš s kakvim se djetetom moram nositi? Nasmijala sam se i kimnula, podsjećaju me malko na mene i Sergeya, imaju te neke djetinjaste crte u ponašanju kao i mi. Ubrzo smo se zaustavili ispred bolnice, odlučili su se ipak poći sa mnom do tate. Ušli smo u bijelo predvorje moskovske bolnice i zaputili se prema pultu, objasnila sam djevojci s izrazito plavim očima o čemu se radi. Kimnula je s osmijehom i uputila nas prema njegovoj sobi. Pokucala sam na vrata, nije bilo odgovora pa smo ušli.

"Hej, tata.", šapnula sam i prišla krevetu da ga zagrlim.

"Hej, Lina.", osmijeh mu je blago zatitrao ns usnama., "Navodno moram ostati par dana dulje nego sam trebao.", uzdahnuo je, a onda se zbunjeno usredotočio na dvojac iza mene.

"Ovo je Alexander, Anin dečko.", Ana mu je polagano prišla i pružila mu ruku.

"Kako ste, gospodine Hart?", njen vedri osmijeh je i njega razvedrio pa se uskoro i on ponovno smiješio.

"Vidio sam i boljih dana.", rukovao se s njom potom se malo pomaknuvši ulijevo.

"Dobar dan, gospodine Hart.", Alexander je slijedio Anin primjer i pružio mu ruku koju je moj tata sa smješkom prihvatio kimnuvši.