Ljubav na ruski način

~19. Poglavlje~

"Carolina...", šapnuo je., "Razgovarate?", upitao je nasmiješivši se.

To me nije omelo, nije stigao ni zatvoriti vrata kad je moja rečenica izletjela udarivši o zid, slova su se razasula po podu.

"Kako si joj mogao reći za ono što se dogodilo u New Jerseyu?", upitala sam dok mi je suza klizila niz lice.

"Carolina, nisam mislio ništa loše... Samo... ne znam. Zašto misliš da je to bila loša ideja? Ona je dobra osoba."

"I Sergey je dobra osoba, ali nisam mu rekla. Jer mrzim pričati o tome, kako si joj mogao reći?", upitala sam suzdržavši se od suza.

Dostojevski je dotrčao, uzela sam ga u ruke dok je lajao na Kseniju.

"Oprosti, nisam mislio da si još toliko uplašena u vezi s tim.", promrmljao je zatvorivši vrata.

"Ponašaš se kao da si sišao s uma otkad si s njom.", zarežala sam ponovno se povukavši u sobu.

Trčao je za mnom., "Carolina! Stani!", pokušala sam zatvoriti vrata, nisam uspjela.

"Zašto si joj rekao?", upitala sam stisnuvši zube., "Znaš koliko se bojim, nitko to ne smije znati. Nisam rekla ni Sergeyu.", šapnula sam pustivši da mi suza klizne niz lice.

"Lina, žao mi je, nisam mislio da ti je još uvijek tako teško pričati o tome."

"Kako mi dovraga ne bi bilo teško? Znaš koliko je boljelo! Tata, molim te, prestani. Samo prestani."

Spustila sam Dostojevskog na pod i zatvorila vrata. Nije pokušao otvoriti, uzdabnuo je i otišao. Sjela sam na krevet i mazila Dostojevskog, nesvjesno sam rukom prešla preko svoje desne noge. Povukla sam ruku i legla na krevet. Sati su prolazili sporo, minute su se lijeno lijepile jedna za drugu. Začula sam poznati glas u prizemlju. Otvorila sam vrata i pozvala Dostojevskog; potrčao je za mnom, bila sam u pravu. Sergey je stojao na vratima. Zagrlila sam ga na što mi je nježno uzvratio.

Tata mi se pokušao obratiti na što sam samo zgrabila Sergeya za ruku i povukla ga van.

"Što se dogoditi?", upitao je zabrinuto.

Uzdahnula sam i ponovno ga snažno zagrlila. Hodali smo prema centru grada dok sam mu tiho pripovijedala o događajima iz moje kuće. Izostavila sam dio o New Jerseyu, nisam mu još bila spremna reći. Činio se da me pozorno sluša, a nakon što sam mu ispričala samo me zagrlio i neko vrijeme smo tako stajali.

"Ja ne moći ni zamisliti kako se ti osjećati. Meni žao, ali ti morati rješiti to s tvoj tata. Ja znati da ti sad ljuta, ali vi morati to rješiti.", kimnula sam, zahvalila mu se i u tišini smo krenuli dalje.

Dostojevski je, na moje čuđenje, bio jako poslušan te ga nisam morala opominjati da mi hoda uz nogu. Nakon kupnje u pet shopu krenuli smo kući. Sergey mi je u kafiću kupio šalicu čaja za van da bih se malo smirila i prestala razmišljati o problemima. Sjedili smo na trgu, pijuckala sam čaj oslonjena na Sergeya koji je držao Dostojevskog na uzici koju smo upravo kupili.

"Hvala ti što mi pomažeš.", šapnula sam i poljubila ga.

"Uvijek.", promrmljao je namignuvši mi.

Sjedili smo u tišini sve dok nisam  dovršila čaj, zatim me sa smješkom natjerao da se ustanem.

"Ne želim kući... Super mi je s tobom. Ona je tamo s njim, Sergey, molim te, ne želim pričati s njim.", poljubila sam ga krajičkom oka ugledavši grupu od nekoliko cura koje su prolazile pored nas hihoćući se.

"Vidi, ja znati da tebi teško, ali isto misliti da ti trebati pričati.", bio je dobar uvijek je znao što treba reći.

"Ne znam, ne znam kako to izvesti. Teško je.", uzdahnula sam naslonivši glavu na njegova prsa.

Naposlijetku smo ipak krenuli kući. Odugovlačila sam ne želeći se susresti s tatom. Dostojevski je lajao i ustrajao da požurim. Mislim da ga je Sergey nagovorio da se okrene protiv mene. Nisam ni primjetila kad smo se zaustavili, podigla sam pogled s tla i ugledala svoju kuću. Svijetlo je bilo upaljeno u dnevnom boravku.

"Sergey, molim tee! Hajdemo nekamo, ne želim kući.", šapnula sam zagrlivši ga.

"Ma daj, to ne tako strašno. I tvoj se tata vjerojatno ljutiti ako se ti vratiti prekasno.", promrmljao je i uzvratio poljubac. ,"Ako se nešto dogoditi ti mi poslati poruku."

"U redu.", šapnula sam zagrlivši ga.

Šapnuo je da me voli i poljubio me u čelo te otišao. Tužno sam gledala za njim dok je u tišini koračao prema dnu ulice. Rukama sam prešla preko lica te krenula prema ulazu vodeći Dostojevskog. Otvorila sam vrata i ušla u kuću, zatvorila sam vrata i pustila Dostojevskog s uzice. Pogledom sam prešla preko prostorije i ugledala tatu i Kseniju kako piju kavu na kauču i razgovaraju. Uperili su poglede u mene.

"Carolina, dođi, sjedi.", tata je šapnuo i osmijehnuo se.

"Ne, hvala.", prošaptala sam spremna otići.

"Ovo nije bila zamolba.", promrmljao je.

Vratila sam se i sjela najdalje što sam mogla.

"Što hoćeš?", upitala sam preokrenuvši očima.

"Zašto toliko ne voliš Kseniju? Nije ti ništa loše učinila.", rekao je pogledavši me nježnim pogledom.

"Neću pričati o tome dok je ona tu.", rekla sam prekriživši ruke na prsima. ,"Zanima me samo koliko ste dugo zajedno."

Ona je odgovorila umjesto njega:
"Točno mjesec dana."

"Jel mogu sad ići?", upitala sam na što je ovaj put on odgovorio.

"Ne možeš."

Ovo će biti dug dan.

A/N Vote and comment..