Ljubav na ruski način

37. Poglavlje

Alex me odnio u naš krevet i na trenutak me promatrao, a potom je sjeo pored mene i poljubio me.

"Hvala ti za ovo.", šapnuo mi je pored uha i poljubio me u vrat.

"Nije to ništa.", promrmljala sam dopustivši mu da me ljubi po vratu.

Obožavam ga, bilo je točno onako kako smo se i dogovorili da će biti, nije me dodirivao sve dok mu nisam rekla da smije. Većinu vremena me samo gledao i ljubio, raspametio se kad sam mu rekla da me smije dodirivati, grliti i slično. Ipak, nije pretjerivao, poštovao je ako bih mu rekla da prestane ili da ne smije. Naravno da ga nisam nijednom potjerala ili mu rekla da nešto ne smije, htjela sam da uživa, očito mi je to uspjelo jer je sad djelovao poprilično smireno.

Sviđalo mi se kad je tako smiren i voljan učiniti bilo što samo da bi ostao smiren, nastavljao me ljubiti po vratu lagano nosom pomičući moju majicu da bi otkrio još kože. Tiho sam uzdahnula zaplevši prste u njegovu crnu kosu, pretpostavila sam da se nasmijao, uvijek mi se osmjehivao kad bih ga mazila po kosi. 

"Jesi li sretan sa mnom?", nemam pojma otkud mi hrabrosti, no u trenu sam to izvalila i ušutjela.

Ostao je zatečen, prestao me ljubiti, ali sam i dalje mogla osjetiti njegov dah na svom vratu, na tren sam pomislila da je zaspao, a onda je podignuo glavu i malko se odmaknuo od mene namrštivši se.

"Kakvo je to pitanje?! Naravno da sam sretan s tobom!", izgledao je smireno, ali zvučao je ljutito.

Ušutjela sam promatrajući njegove lijepe oči koje su me sad zbunjeno i ljutito promatrale.

"Samo...", zastala sam nesigurna u to što da mu kažem., "Pa, već si bio u braku i ti...", nisam dovršila jer me prekinuo u pola rečenice.

"Jebote, pa zašto ti to toliko smeta? Da, bio sam u braku, trajalo je dvije godine i raspalo se, bio sam budala. Prošlo je pet godina otkad smo se rastali zašto je to toliko bitno sad?", zurio je u mene namršten.

"Ne smeta mi to što si bio u braku, samo... spavao si s njom, i vjerojatno si ju mogao imati kad god si htio, a ja ti ne dam, pa sam mislila...", zašutjela sam i maknula pogled na svoje ruke, nisam ga više mogla gledati u oči.

I on je šutio i pretpostavila sam da se sad ljuti na mene i da vjerojatno ne želi više o tome, znala sam da nisam trebala ni započeti ovu raspravu, ali bila sam glupa i moja znatiželja je inzistirala da ga pitam. Bolje da sam šutjela pa bi možda onda i bio sretan sa mnom, uvijek uprskam sve, to mi je valjda neka najgora mana. Ležala sam, on je sjedio i oboje smo i dalje šutjeli, sve dok on nije odlučio probiti led.

"Jesam, mogao sam ju imati kad god mi je bilo po volji, ali to stvarno ne mijenja ovo što mi imamo ni najmanje. Da nisam sretan s tobom, ne bih sad sjedio ovdje s tobom i razgovarao o ovome, da me živciraš što nisi spremna, također ne bih bio ovdje i misliš li stvarno da bih ovoliko čekao da mi nije stalo do tebe? Stvarno se trudim da ovo što imamo uspije i ne želim da te pati moj propali brak. Ti me činiš sretnim i to je to, kraj priče.", ponovno je ušutio i poljubio me.

"U redu... hvala.", šapnula sam malo posramljeno promatrajući njegove lijepe usne.

Uspravio se i opkoračio me, uspaničeno sam ga pogledala., "Ne boj se.", promrmljao je i nasmijao se., "Neću ti ništa, samo ti volim biti ovako blizu.", nasmijano me pogledao i poljubio me.

Nisam se osjećala loše, bio je dobar osjećaj imati ga tako blizu, ljubio me i na tren zastao promatrajući moje oči.

"Alex...", zastala sam čekajući njegovo odobrenje da nastavim, ne želim da se opet naljuti., "Zašto... ovaj... zašto ste se rastali?", zabrinuto sam ga pogledala.

Brzo me poljubio i opet se uspravio., "Nije bitno, to je totalno nebitno, bio sam budala.", bacio je pogled na sat na noćnom ormariću., "Trebali bismo na spavanje, sutra moramo na posao."

"Daj, Alex, reci mi! Molim te!", zacviljela sam poljubivši ga.

Namršteno me pogledao i ponovno ušutio, zatim je njegovo mrštenje prestalo i tužno me pogledao., "Nismo se baš slagali, stalno smo se svađali i rastava je bila jedini izlaz, ali to nije sve... Trebao sam ti reći prije, ali nisam ti rekao, a ako ti kažem sad, zamrzit ćeš me i otjerati od sebe."

Zabrinuo me ovim odgovorom., "Kad bi mi trebao reći ako ne sad? Zašto misliš  da ću te zamrziti?", uplašio me i nisam to skrivala, držala sam ga za zapešća sprječavajući ga da mi pokuša odvući misli s te teme.

"Ana, samo te ne želim izgubiti, u redu? Možeš li to shvatiti?", zgranuto je šapnuo, pogled mu je bio uspaničen i nisam znala što očekivati, što se to dovraga dogodilo?

Zbunjeno sam kimnula., "Alexandere, sad me stvarno plašiš, o čemu je riječ?", šapnula sam i njegove po prvi put prestrašene oči su pronašle moje.

"Ana...", šapnuo je prošavši si rukom kroz kosu., "Imam sina.", šapnuo je.

U mojoj glavi je nastao kaos, cijeli svijet mi se srušio u sekundi, ništa mi nije bilo jasno. Kakvo sad dijete?! Koji vrag se događa?!

"Molim?", uspjela sam promucati.

"Bivša žena, nazvala me prije otprilike mjesec dana i rekla mi da ima dijete staro pet godina...", glas mu je prepukao te sekunde kad je progovorio., "Tek onda mi je rekla, Ana, tako mi je žao. Saznao sam to neposredno prije nego smo se upoznali i kad si me srela u onom kafiću, bio sam ondje u namjeri da se napijem, ali upoznao sam tebe i bila si tako slatka i draga. Žao mi je, tako mi je žao, trebao sam ti reći čim smo se upoznali, ali nisam htio da nestaneš, tako smo se dobro slagali i...", prekinula sam ga potpuno shrvana.

"Izlazi van!", zarežala sam.

"Ana, molim te, znam koliko sam glup, ali...", nije se ni potrudio završiti.

"Izlazi van!", vrisnula sam, istog trenutka osjetivši kako mi suze liju niz lice, čvrsto je stegnuo moja zapešća i nadvio se nad mene poljubivši me.

Odgurnula sam ga udarivši mu takav šamar da je na tren djelovao kao da ga je stvarno zaboljelo, maknuo se s mene i krenuo oblačiti jaknu., "Ana, žao mi je, strašno mi je žao.", šaptao je navlačeći jaknu, zurio je u moje oči.

"Odlazi!", zarežala sam.

Stisnuo je usne u ravnu crtu i požurio u prizemlje prema vratima, pratila sam ga i glasno zalupila vrata za njim, zaključala sam ih i sklupčala se pored njih na podu, suze su mi se slijevale niz lice. Baš kad sam pomislila kako je on nešto najbolje što mi se ikad dogodilo, moralo je biti nešto pogrešno u vezi s njim, trebala sam znati. Jecala sam obgrlivši samu sebe rukama, ovo nije trebalo biti ovako, zašto se ovo moralo dogoditi, a bilo nam je tako dobro! Do kad mi je mislio šutjeti o tome? 

Suze su nesmetano lile iz mojih očiju i natapale mi majicu, nije me bilo briga, kako mi je mogao ovo napraviti? Kako?! A samo da mi je rekao čim me upoznao i možda, možda, bih se mogla pomiriti s tim, kako bih sad trebala? Uzela sam mobitel i natipkala Carolini poruku, pitala sam ju gdje je. Spustila sam glavu na koljena i nastavila ridati, ne znam koliko je bilo sati kad sam od umora uspjela zaspati na podu, pred vratima.

A/N Vote and comment!