Ljubav na ruski način

55. Poglavlje

Carolina P. O. V.

Napokon je došlo vrijeme i na naš put u Philadelphiju. Atmosfera je bila napeta, jer je nakon nekoliko dana, tata napokon doma. Pokušavala sam se spakirati u tišini da ga ne uznemiravam, ali čini mi se da nisam uspjevala jer nikako nije mogao zaspati. Stalno me ispitivao imam li sve i jesam li spremila ovo ili ono i s vremenom je postalo jako naporno. Ipak, s vremenom sam se uspjela spremiti i zaključiti kako valjda imam sve, nisam htjela previše komplicirati sa stvarima. Uzela sam samo stvari koje znam da će mi sigurno trebati. Sergey će me pokupiti uskoro i idemo zajedno do zračne luke, napokon. Želim mu pokazati sve u Philadelphiji i postupno mu objasniti kakav je život ondje jer se sigurno jako razlikuje od ruskog.

Uspjela sam dovući svoj kovčeg niz stepenice, a da ne padnem zajedno s njim što sam smatrala postignućem. Ostajemo ondje tjedan dana, a vrlo sam jednostavna osoba pa mi puno stvari ni ne treba. Uzdahnula sam popevši se stepenicama natrag na kat, ušla sam u sobu i uzela svoju proljetnu jaknu s naslona stolca. Trebala bih očistiti sobu, ali ionako se uskoro selim Sergeyu pa sve to nosim onamo, a sad idem u Philadelphiju pa neću morati gledati kako mi je neuredno. Nasmijala sam se samoj sebi dok sam se spuštala stepenicama u prizemlje. Prebacila sam jaknu preko kovčega i odvukla se do dnevnog boravka da se pozdravim s tatom prije odlaska. Ležao je na kauču i gledao Motorsport, prišla sam mu.

"Hej, tata. Sergey uskoro dolazi pa odlazimo. Trebaš još nešto prije nego odem?", osmjehnula sam se umorno i spustila ruku na njegovo rame.

Uzvratio je osmijeh, isti onaj osmijeh koji mi je poklonio kad me dovezao kući iz vrtića, posjeo me, dao mi čokoladicu i zagledao se duboko u moje oči. Te njegove intenzivno zelene oči tada su bile pune nečega što onda nisam mogla razumjeti, sada mi je jasno da se u njima oduvijek vodi borba brige, tuge i zabrinutosti. Jer takav je moj tata.

Flashback

"Lina, vidi, tata ti mora reći nešto jako važno. Znaš da mama ima onog jednog prijatelja koji ne voli tatu?"

Zbunjeno sam kimnula glavom i odgrizla komad čokoladice s maslacem od kikirikija., "Zašto on tebe ne voli tatice? Mama kaže da bi njen prijatelj volio kad bih išla s njima u onaj grad što mi zvuči smiješno.", nasmijala sam se.

Uzvratio je tužni osmijeh., "Bi li htjela ići s njima?", pitao je.

"Ja ne bi išla tatice, čudan mi je mamin prijatelj.", namrštila sam se.

"Dobro, dogovoreno.", ponovno se ohrabrujuće nasmješio., "Čuj, mišu, mama ide daleko sa svojim prijateljem, i nećemo ju vidjeti jako dugo, u redu?", glas mu je počeo podrhtavati, a ja sam osjetila suze u očima.

"Ali ja volim mamicu, zašto se ne vraća?", suze su mi klizile niz obraze.

"Nemoj plakati, mišiću, tata će ti sve objasniti kad porasteš.", poljubio me u kosu i privukao k sebi u zagrljaj.

Suze su mi se skupile u očima čim sam se sjetila tog trenutka, tata me zabrinuto promatrao svojim nježnim očinskim izrazom lica. Zatreptala sam nekoliko puta i zagrlila ga.

"Bit ću u redu, Lina. To je samo tjedan dana.", zastao je i čvrsto me zagrlio., "Samo pazi što radiš, molim te, Lina. Vjerujem vam obojima, neizmjerno.", šapnuo je i prošao prstima kroz moju kosu.

"Naravno.", odmaknula sam se i osmijehnula kad se začulo zvono.,"Idem polako, Ksenija će svratiti poslije.", još jednom sam ga zagrlila i uzela svoje stvari iz predvorja krenuvši van, otvorila sam vrata.

Sergey se veselo osmjehnuo no osmijeh mu je pao s lica kad je vidio kako izgledam.

"Jesi dobro?", zabrinuto je upitao uhvativši me rukama oko struka.

Kimnula sam zureći u pod. Teško je uzdahnuo i odmaknuo se prošavši pored mene do dnevnog boravka da bi popričao s tatom. Uzela sam svoju jaknu u jednu ruku i kovčeg u drugu i krenula polako van. Sergey mi je pritrčao i uzeo kovčeg iz moje ruke.

"Pusti.", šapnuo je i zastao zagledavši mi se u oči., "Ja ću to.", poljubio me u obraz i izašao noseći moj kovčeg do prtljažnika svog auta, nasmijala sam se.

Zbunjeno je podigao pogled i zagledao se u mene, blago se osmijehnuo i završio s kovčegom zatvorivši prtljažnik., "Smiješan sam ti?", upitao je zagledavši se u mene s podignutom obrvom.

"Naravno da jesi.", nasmijala sam se i prekrižila ruke na prsima.

Glasno se nasmijao, onako slatko, dječački, od srca. Kosa mu je idalje one zlaćane boje, oči vesele, nasmijane plave. Crna majica kratkih rukava, crne traperice i njegove bijele tenisice, izgleda zamamno, kao i uvijek. Prišao mi je i omotao ruke oko mog struka.

"Zašto mi djeluješ tužno? Nešto se dogodilo?", zabrinuto je upitao odmaknuvši pramen kose s mog lica.

Odmahnula sam glavom., "Sve je u redu.", nasmijala sam se i poljubila ga.

"Sigurno?", zabrinuto je upitao i naslonio čelo na moje.

"Da, da..", uvjeravala sam ga nasmijano., "Hajde, idemo.", šapnula sam i poljubila ga u kut usnice.

"Nisam zadovoljan s tim poljupcem.", namrštio se.

Okrenula sam se prema njemu i zagledala se u njegovo lice., "Obući ću haljinu čim stignemo u hotel.", šapnula sam.

Nacerio se., "Ajde dobro onda.", krenuo je prema mjestu vozača.

Preokrenula sam očima i požurila prema suvozačevom, otvorila sam vrata i ušla u auto.

"Hej Carolina.", začula sam glas sa zadnjeg sjedišta i skoro me srčani udario te sekunde.

"Isuse Bože.", prestravljeno sam uzviknula pritisnuvši srce rukom.

Sergey se smijao kao budala, kreten mali. Okrenula sam se da vidim kome pripada glas koji me pozvao. Na sjedalu do prozora, iza vozača, sjedio je dečko tamno-smeđe kose, kestenjastih očiju. Ima širok osmijeh i red biserno bijelih zubi. Udarila sam Sergeya u rame i dalje smetena.

"Ja sam Dmitrij. Radim sa Sergeyem u SMP Racingu.", pružio je ruku idalje nasmijan.

"Carolina.", promrmljala sam i rukovala se s njim., "Oprosti, Sergey me nije obavijestio da je s nama još netko.", prosiktala sam na Sergeya, nasmijao se.

"Pa netko mora vratiti moj auto kući, zar ne?", zatreptao je svojim dugim trepavicama i nasmješio se.

Preokrenula sam očima i nasmijala se, potom se odmah vrativši u svoju poziciju na sjedalu.

A/N Vote and comment! Oprostite što ste dugo čekali nastavak, nije namjerno. 💙