Ljubav na ruski način

39. Poglavlje

Ana P.O.V.

Nosila sam papire svojoj šefici, moj zadnji zadatak danas prije nego napokon odem kući. Pokucala sam joj na vrata od lijepog tamnog drveta na kojima je bila pločica s njenim imenom, otvorila mi je vrata i osmjehnula se. 

"Već si završila? Vau, Alexander je imao pravo, stvarno jesi dragocjena radnica!", oduševljeno je promrmljala, ukočila sam se na spomen njegova imena., "Hvala.", nasmijano je promrmljala i ja sam se polagano okrenula i krenula u ured po stvari.

Što joj je Alex pričao za mene? Ušla sam u ured i uzela mobitel sa stola kao i svoju torbicu, ušla sam u dizalo i spustila se u predvorje, navukla sam kapu na glavu i krenula prema izlazu iz zgrade. 

"Treba ti prijevoz?", šapnuo je uhvativši me za nadlakticu.

Lagano sam otrgnula svoju ruku od njega, vidjela sam mu u tim ledenim plavim očima povrijeđenost kad sam to napravila., "Ne treba, hodat ću, hvala. I hvala za ručak, nisam mislila da si me slušao kad sam ti pričala o svojim najdražim jelima.", zurila sam u pod, kimnuo je.

"Nema na čemu, uvijek te slušam Ana.", šapnuo je na što mi je postalo malko nelagodno, glas mu je bio čeznutljiv i nije skidao pogled s mene.

"Idem sad...", šapnula sam i izašli smo van, on je krenuo prema parkiralištu, a ja drugom stranom pješice kući.

Kad sam se okrenula, stajao je na rubu staze, kosa mu je bila zabijeljena od snijega, promatrao me, onda se polagano okrenuo i sjeo u auto. Stisnula sam usne u ravnu crtu i okrenula mu leđa, polako sam hodala, bilo mi je hladno, ali nisam htjela ubrzati, hladnoća mi je pomagala da prestanem razmišljati o njemu. Vršci kose bili su mi mokri od snijega, razočarala sam se kad sam shvatila da sam već doma, uzdahnula sam i otresla cipele na trijemu, ušla sam u kuću. 

Dočekala me hladnoća i tišina, napravila sam grimasu i svukla kapu s glave, izvalila sam se na kauč i duboko udahnula, nisam bila gladna, naposljetku sam ipak pojela ručak koji mi je Alexander donio. Upalila sam mobitel i ustanovila da imam  nepročitanu poruku od Alexandera. Trebam li ju otvoriti? Možda mi bude lakše ako to ne napravim, znatiželja je ipak presudila, kliknula sam na ikonicu.

Alexander

Znam da sam zajebao, daj mi priliku da to popravim, molim te. Ne želim te izgubiti...molim te, Ana..

Zadrhtala sam i suze su mi ponovno navrle na oči, odmahnula sam glavom i zatreptala, uspjela sam spriječiti plakanje. Presvukla sam se u ležerniju odjeću i uzela ostatak sladoleda od punča kojeg mi je on kupio, sjedila sam na kauču i jela sladoled. Kad sam pojela i zadnju žličicu, poželjela sam ga nazvati, reći mu da mi je žao i pozvati ga da svrati. Nisam napravila nijedno od toga, samo sam se sklupčala na kauču i čekala da Carolina dođe.  

Začula sam kucanje na vratima i protiv volje se ustala, kad sam otvorila vrata, ugledala sam Carolinu odjevenu u crne traperice i niske čizmice, nosila je svoju sivo-bijelu jaknu. Kosa joj je bila malko smočena od snijega i zaključila sam da je žurila pješice s posla samo da stigne k meni. Propustila sam ju u kuću i zatvorila vrata, kad sam ju vidjela tako zabrinutu i užurbanu zbog mene suze su mi se krenule spuštati niz obraze. Čvrsto sam ju zagrlila plačući.

"Hej, hej, hej! Ana, što je bilo?", zabrinuto je prošaptala mazeći me po kosi.

Nisam imala snage izgovoriti ono što se dogodilo, samo sam puštala suze da klize niz moje lice, tražeći utjehu u Carolininom zagrljaju, kad sam se uspjela primiriti, posjela me na kauč i skuhala mi čaj od kamilice. Sjela je pored mene i usredotočila se na moje lice dok sam drhtureći srkala vreli čaj.

"Što je bilo?", zabrinuto je upitala, nastavila sam srkati čaj koji me stvarno smirivao.

"Gotovo je.", šmrcnula sam i ponovno otpila gutljaj čaja omotavši si dekicu čvršće oko ramena.

"Ana, što je gotovo?", brižno je upitala zataknuvši mi pramen kose iza uha.

"Alex i ja, mi smo... gotovi.", promrmljala sam duboko udahnuvši da ne zaplačem, šokirano se zagledala u mene.

Oči su joj bile velike dok me pozorno promatrala, izgledala je kao da ne može procesuirati tu rečenicu, zurila je u mene. Djelovala je kao da se stvarno trudi oblikovati neku rečenicu koja bi me utješila ili me barem potaknula da pričam, ipak, šutjela je i nervozno grickala usnicu.

"Pa, dušo...", promrmljala je i zastala., "Čini mi se da smo se opredijelile za pogrešno piće.", mrmljala je istovremeno uzimajući votku s police.

Slabašno sam se osmjehnula, natočila je svakoj po čašu., "Reci mi što je bilo.", nastavila je brižnim tonom pijuckajući votku.

"On...", zastala sam uzdahnuvši, prekrižila sam ruke na prsima i zagledala se u pod., "Ima sina.", promrmljala sam zatreptavši.

"Molim? To je smiješno! On nema čak ni...", zašutjela je, a potom iskapila votku., "Bivša žena?", upitala je nervozno.

"Mhm.", promrmljala sam preko ruba čaše.

Šutjela je neko vrijeme i bila sam joj zahvalna na tome jer sam se imala vremena u tišini pribrati prije nego krene s pitanjima.

"Je li joj napravio dijete dok su bili zajedno ili nedavno?", promatrala me s nekim neodređenim pogledom na licu.

Preokrenula sam očima., "Prije pet godina, prije nego su se rastali, ali javila mu je prije mjesec dana.", šapnula sam slegnuvši ramenima.

"Zašto mu nije rekla ranije?", zbunila se i zaintrigirano namjestila u naslonjaču.

"Ne znam i ne zanima me, nakon što mi je rekao, istjerala sam ga van. Kako mi je mogao to prešutjeti? Trebao bi biti uz svoju ženu i gledati svog sina kako odrasta, ali on je izgubio mjesec dana na vezu sa mnom umjesto toga. Dijete mu odrasta bez oca jer on ovdje švrlja sa mnom, osjećam se loše zbog toga, ljuta sam na njega, povrijedio me. Ne želim više tako.", nekoliko suza mi je kliznulo niz obraze i ona se utješno osmjehnula zagrlivši me.

"Gle, Ana. Shvaćam kako i zašto se tako osjećaš, ali sagledaj stvari i iz drugog kuta. Istina, nije ti rekao da ima sina i imaš pravo biti ljuta, ali, umjesto da je s njima, on je ovdje s tobom. Zar ne shvaćaš koliko ti time pokazuje da te voli? On želi tebe, bivša mu ne bi bila bivša da su mogli zajedno, znam da si ljuta i ne možeš vjerovati da tvoj dečko odjednom ima dijete, ali moraš se staviti malko i u njegovu poziciju. No, što god odlučila, ja sam tu za tebe i podržat ću te u svakom slučaju.", ponovno me zagrlila i poljubila u obraz.

"Hvala ti, Lina. Uvijek imaš dobre motivacijske govore.", obje smo se nasmijale., "Ali, ipak mislim da ne mogu nastaviti s njim. Možda je za oboje bolje da nastavimo sa životima i zaboravimo jedno drugo.", slegnula sam ramenima i dalje tužna, nedostajat će mi.

Carolina mi je poklonila jedan svoj lijepi, utješni osmijeh i dodala mi votku, nasmijala sam se i otpila gutljaj. Bit će mi problem odlaziti na posao, kako da idem kad znam da ću ga svaki dan sretati i da će stalno oblijetati oko mene. Bilo bi mi lakše kad bi se maknuo, kako da prestanem plakati i zaboravim ga, a moram ga gledati svaki dan, praviti se da je sve u redu i držati profesionalni odnos?

Ipak, sjediti ovdje s Carolinom i piti votku i čaj bilo je opuštajuće, razgovor me malo smirio i bilo mi je mrvicu lakše, ali kad sam kasnije legla u krevet i obgrlila jastuk na kojem je ležao noć prije, osjetila sam njegov miris i miris njegove kolonjske i suze su mi ponovno potekle niz lice.

A/N Vote and comment!