Ljubav na ruski način

32. Poglavlje

Sjedili smo u zalogajnici, on je sjedio nasuprot mene za stolom. Jednu ruku je držao u džepu hlača, a drugom se poigravao ubrusom koji je stajao pored njegovog tanjura. Djelovao mi je nervozan, oboje smo dovršili ručak prije nekoliko minuta i cijelo vrijeme sam ga promatrala. Zurio je u prazno i zainteresirano se poigravao ubrusom. 

"Ljutiš se na mene zbog onog?", upitala sam zagledavši se u njegovo zamišljeno lice.

Oblizao je usnice i zagledao se kroz prozor, očito da je bio ljut.

"Oprosti, samo... nisam mislila ništa loše, samo sam se htjela našaliti s tobom.", pokušavala sam potaknuti razgovor.

"Nema veze, nisam ljut.", odmahnuo je glavom i sad me pogledao., "Samo sam se ponadao, ali svejedno... Nisam ljut.", zagledao mi se u oči.

"Oprosti, ali valjda ti se mogu nekako iskupiti?", upitala sam nervozno vrativši pogled na njegovo lice, oči su mu zasjajile.

Nakašljao se., "Dođi sa mnom na humanitarnu zabavu i večeras dođi k meni, na predigru.", promrmljao je na što mi je krv jurnula u obraze.

 "Biraj jedno, Alex.", molila sam se da odabere zabavu.

"U redu, onda biram predigru.", slegnuo je ramenima.

"Baš smiješno, preosjetljiv si.", promrmljala sam preokrenuvši očima.

Njegova ruka, koju je držao u džepu, je munjevitom brzinom kliznula visoko na unutarnju stranu mog bedra, prekinula sam samu sebe u pola uzdaha i zgrabila ga za zapešće.

"Tko mi kaže. Misliš da nisam primjetio kako uzdišeš čim te dotaknem na malo intimniji način? Ili kako ti se puls ubrza dok se spuštam na tebe?", nasmijao se i naslonio u stolici.

Spustila sam pogled, nisam htjela ništa reći jer sam znala da je istina i da ne želim da on bude u pravu. Osjetila sam kako me promatra, ali nisam htjela ništa reći.

"Ostalo nam je još sedam minuta pauze. Što ćemo sad?", upitala sam pokušavši skrenuti temu.

Nasmijao se., "Meni ne bi smetalo da skoknemo kući, još stignemo.", šapnuo je podsmijehnuvši mi se.

"Da baš! Autom nam treba još pet minuta do kuće, i što bi onda uspio u dvije?", upitala sam s podignutom obrvom na što se nagnuo preko stola k meni.

"Uspio bih ja puno toga, ali ne bismo imali samo dvije minute jer sam nas ja u stanju dovesti natrag za dvije minute, a ne pet.", oblizao je usnice i još jednom kliznuo pogledom niz moja prsa prije nego je odmaknuo pogled.

"A da se samo vratimo u firmu?", upitala sam ponovno sramežljiva dovoljno da ne dižem pogled sa stola.

"Zašto me ne pogledaš u oči dok pričaš sa mnom?", upitao je totalno ignorirajući moju izjavu., "Neugodno ti je kad ti se obraćam onako?", upitao je smrknuvši se.

"Nije...", promrmljala sam zagledavši se prema šanku.

"Lažeš.", pronicljivo me pogledao., "U  redu, prestat ću. Ne moraš doći večeras...", nakašljao se zureći u svoje ruke skrštene na stolu.

"Ne lažem, doći ću.", sad sam se usudila kratko ga pogledati.

"Nemoj dolaziti, Ana! Koji je smisao toga ako sam samo ja taj koji to želi i djelomično se time zadovoljava?", upitao je slegnuvši ramenima.

"Nisi jedini.", moj šapat je sad bio tiši od cijukanja miša.

"Sumnjam, ali kao što sam rekao. Prestat ću, ne moraš dolaziti večeras.", kad je to rekao ustala sam se i zakopčala svoju jaknu., "Hej! Kamo ćeš?", namršteno je upitao.