Ljubav na ruski način

46. Poglavlje

Sergey me vratio kući, i dalje sam malo bila zbunjena zbog njegove ponude, ali odlučila sam to potisnuti dok sam s njim i kasnije sama hladne glave, razmisliti o tome. Moram popričati s tatom, i Anom... Nisam to očekivala tako brzo. Sjedila sam u dnevnom boravku i razmišljala o svemu, naravno da volim Sergeya, obožavam provoditi vrijeme s njim, ali selidba? Nisam razmišljala o tome, iako, možda sam trebala, već nekoliko mjeseci smo zajedno... Ne znam, ne želim donijeti lošu odluku, postoji li u ovom trenutku uopće prava odluka? Zbunjeno sam uzdahnula i zagledala se u vatru koja je lijeno gorila u kaminu, Dostojevski je spavao pored mog naslonjača.

Bilo bi zabavno preseliti se k njemu, svako jutro se buditi pored njega, svaku večer zaspati u njegovom sigurnom zagrljaju. Mogao bi me voziti na posao i mogla bih se češće voziti s njim, zezati s njim jednostavno uživati. Doista nam bi bilo prekrasno i zabavno, ne bih morala žuriti kući, niti paziti hoće li Ksenija biti ondje, a i Ana bi mi bila blizu. Složila sam grimasu, imam više argumenata za nego protiv preseljenja, pretpostavljam da to onda ipak i znači nešto. Ne znam, nastaviti ću s razmišljanjem, valjda ću donijeti dobru odluku.

"Željela si popričati?", tatin blagi glas me vratio u stvarnost, njegove izrazito zelene oči su me zainteresirano proučavale.

Kako da započnem ovu temu? Možda s: hej tata selim se Sergeyu? Bože kako sam glupa.

"Da, jesam. Radi se o Sergeyu...", promrmljala sam dok je on polako kimao glavom i sjedao u naslonjač ispred mene, lice mu je iz opuštenog poprimilo oprezni izgled.

"Nisi trudna, je li?", upitao je pronicljivo zaškiljivši prema meni.

"Što?! Bože! Ne tata, nisam trudna!", ljutito sam otpuhnula i prekrižila ruke na prsima, Dostojevski se probudio i zagledao u mene na tren, pa potom opet utonuo u miran san.

"U redu, smiri se.", na tren je ušutio dok se nisam smirila., "Onda, što ima?", upitao je otvorivši limenku piva koja mu je bila u ruci.

"Samo...", uzdahnula sam, kako i što da mu kažem?, "Pitao me bih li možda, ako postoji mogućnost... Preselila se k njemu?"

Bože kakav je ovo poredak riječi?! Stvarno bih trebala poraditi na ovim stvarima, zašutjela sam zbunjeno izvivši usnice. Trenutak sam samo zurila u Dostojevskog čija je dlaka bila osvijetljena vatrom i toplinom kamina, potom sam podignula pogled na tatine ozbiljne zelene oči. Nikad nisam vidjela nikoga s takvom nijansom zelene kao u njegovim očima, to nije ona zagasito zelena koja prelazi u svijetlo-smeđu, već nekakva prekrasna čisto zelena nijansa koja je vrlo rijetka u svijetu. Nažalost, ja nisam naslijedila tu predivnu nijansu zelene, imam oči na mamu.

"U redu, i? Želiš li to?", upitao je smirenim glasom, ne ljuti se, to je dobro, zbunjeno sam se lupkala prstima po nozi grickajući usnicu.

"Nemam pojma.", promumljala sam namrštivši se., "Misliš li da bih to trebala napraviti?", upitala sam usredotočena na njegovu reakciju, slegnuo je ramenima i otpio gutljaj piva.

"Gle, dušo. Roditeljima nije dozvoljeno odgovarati na pitanja o tome žele li da njihova djeca odu ili ostanu.", zastao je pa smo se oboje nasmijali., "Osim toga, punoljetna si, možeš sama odlučivati. Pomogao bih ti rado, ali znaš i sama da se u ovakvim temama ne snalazim baš najbolje. Ako misliš da ga voliš dovoljno i ako to je ono što ti želiš, nitko ti ne brani.", slabašno se osmjehnuo naglasivši riječ ti.

"Hvala.", šapnula sam, polako je kimnuo i nastavio pijuckati pivo, sjedili smo u tišini, ali nisam mogla, a da g ne pitam., "Kad se mama preselila k tebi?", znatiželjno sam upitala poput osmogodišnjakinje, preokrenuo je očima.

"Znao sam da ćeš to pitati! Gle, tvoja mama i ja nismo uspjeli, u redu? Naš brak je bio potpuni promašaj, osim dijela kad smo dobili tebe. Zato mislim da ne bi nas trebala uzimati za primjer, ali, ona se k meni uselila nakon što smo hodali tri mjeseca. Mi smo bili stariji o tebe i Sergeya, zato se tako rano doselila, imaj to na umu.", upozorio me i otpio još piva, sporo sam kimnula glavom, dobro.