Ljubav na ruski način

51. Poglavlje

Čovjek bi rekao da je, pošto je zimska sezona prošla, hotel dosta prazan. Pa, nije. Svejedno je gužva, gomile ljudi, nervoza, cijelo predvorje vrvi od žamora uzbuđenih turista. Razni naglasci se miješaju i cijelo jutro pomažem Nikolaju i Jasni da riješe gužvu na recepciji. Dijelila sam ključeve, vodila ljude do soba, javljala se na telefon, pravila rezervacije. Do pauze za ručak sam već bila umorna, baš sam dodavala posljednji ključ ovo prijepodne. Ključ broj 76 pripao je mladom bračnom paru koji imaju naglasak koji djeluje kao da su Nizozemci. Jasna se stvorila pored mene dok sam pozdravljala bračni par, okrenula sam se prema njoj.

"Hej, jesi za da odemo do grada na ručak? Nikolaj vozi.", osmijehnula se, slegnula sam ramenima.

"Zvuči dobro."

Jasna je lijepa djevojka, visoka, lijepih crta lica, punih usana, zavodljivih plavih očiju i snažne, duge, plave kose. Vrijedna je i hm, prilično radišna. Nosi većinom košuljice i suknje, ispočetka me čudilo kako joj nije hladno, ali ona je Ruskinja, to objašnjava sve. Nasmijala sam se i uzela mobitel sa stola ponesavši ga sa sobom do Nikolajevog ureda. Prolazila sam dugim hodnikom pored hrpe ureda sve dok nisam stigla do onog na kojem je pisalo Nikolajevo ime i prezime. Pokucala sam  i provirila, telefonirao je i namrštio se u jednom trenutku.

"Idemo?", upitao je i uzeo ključeve, osmijehnuvši se.

"Naravno, Jasna je dolje.", kimnuo je i izašao za mnom iz ureda spustivši se dvostrukim stubištem do predvorja.

Uzela sam mobitel i nabrzinu otipkala Sergeyu poruku.

Carolina
Ej, idem na ručak s Nikolajem i Jasnom, doći ćeš po mene za sat vremena?

Spremila sam mobitel u torbicu i ubrzala za Nikolajem, vani nije hladno, zapravo je, ali za Rusiju ovo je prilično toplo. Drveće je krenulo pupati i na tanašnim grančicama su već počeli lijeno provirivati zeleni listići. Usprkos varljivoj temperaturi, nebo je bilo tmurno. Sivi oblaci su bili neuredno razmrljani nebom i podsjetilo me na onaj dan kad sam kao petogodišnjakinja učila s tatom bojati temperama. Boje je bilo posvuda, nije mogao oprati zelenu boju s prstiju danima nakon toga. Sjetno sam se osmijehnula i spustila pogled na prašnjavu stazu pod svojim nogama. Prošla sam lijevo i požurila do Nikolajevog auta, Jasna je sjedila na suvozačevom i smijala se nečemu što je Nikolaj ispričao.

Sjela sam na stražnje sjedište iza Jasne, auto je elegantan u unutrašnjosti, udoban i čist. Miriši na limun, nisam znala da Nikolaj vozi tako dobar auto. Vozi snježno bijelu Toyotu RAV4, moj tata je planirao kupiti takvu, ali odlučio je da bi radije kupio neki sportski tip. Uključila sam se u neobavezni razgovor s njima, oni su opušteno razgovarali, a ja sam se isključila iz razgovora kad mi je stigla poruka.

Sergey
Nikolajem? :/
Nisam siguran hoću li stići, imam više posla nego sam mislio.

Carolina
Da, Nikolajem. Ima curu, ne brini. U redu, otići ću do bolnice s Anom ako ne stigneš.

Sergey
U redu. Vidimo se. :)

Ugasila sam mobitel i zirnula kroz prozor taman na vrijeme da vidim kako se zaustavljamo na parkiralištu neke zalogajnice kojoj nisam stigla pročitati ime. Izašli smo iz auta i polaganim korakom krenuli preko asfaltiranog parkirališta prema ulazu. Kad smo ušli unutra, zapravo me šokirala ugodnost prostora. Zidovi su bili nježne, ugodne boje, u kombinaciji bež i bijele. Stolovi u boji svijetlog drveta su dodatno smirivali prostor, crni kožni kaučevi i lijepo osvijetljenje. Prekrasno je. Nisam ovdje još bila, primijetila sam u tišini dok smo Jasna i ja pratile Nikolaja do jednog od stolova sa strane. Smjestili smo se, Jasna je sjela pored mene, Nikolaj se zadovoljio sjedištem ispred nas. Nasmijala sam se kad je Jasna u pokušaju da ugrije ruke umalo srušila pepeljaru.

"Isuse!", uzdahnula je pritisnuvši srce rukom, nasmijali smo se dok je ona namršteno vraćala pepeljaru natrag na mjesto.

Uzela sam jelovnik i položila ga između sebe i Jasne, hvala Bogu pa me Sergey naučio ćirilicu. Odlučila sam se za čak-čak, radi se tako da se od tijesta oblikuju mali štapići koji se prže i prelijevaju sirupom od meda. Obično ih se poslužuje naslagane u obliku kupole i jedu se rukama, znam to jer sam ih jednom prilikom jela sa Sergeyem kad mi je pokazivao kako napisati moje ime na ćirilici. Sjećam se da sam ga htjela ubosti s jednim tim štapićem kad mi je uporno govorio da ne pišem jedno od slova tako ravno već da ga trebam malo zavinuti.

Jasna je bila raspoložena za nešto slano pa je izabrala vatrushke sa sirom, Nikolaj je izabrao peljmen. Nemam pojma što je to, ali nikako ne zvuči primamljivo. Naručila sam čaj od limuna, njih dvoje nisu ništa što me začudilo, Nikolaj obično stalno pije kavu. Hmm... kao i Sergey. Bacila sam pogled kroz prozor pored kojeg sam sjedila i ugledala Ksenijin auto kako polako odmiče niz ulicu, sigurno ide tati u posjet. Promeškoljila sam se, nadam se da će Sergey doći po mene na vrijeme, ne želim maltretirati Anu. Sklopim oči pri pomisli da još uvijek nisam odlučila o selidbi. Jebote, poludit će zbog mene, nasmijala sam se i prebacila pogled na ekipu pored mene. Nikolaj se nasmijao primijetivši moj zbunjeni pogled.

"Što?", upitala sam nasmijavši se, konobar se pojavio spuštajući jelo ispred svakog od nas.

"Odlutala si, raspravljamo o poslu.", spustio je pogled na svoju hranu i uzeo jedan peljmen u prste.

"Da, oprosti. Imam posla, kad dođem kući.", smeteno sam odmahnula rukom i uzela jedan čak-čak štapić.

Polako sam jela otpijajući čaj od limuna, kvragu ovo je tako dobro. Jeli smo u tišini, taman sam završila s jelom kad je Nikolaj pogledao na sat i opsovao primijetivši da imamo šest minuta da se vratimo u hotel. Brzo sam poipila čaj i sačekala dok oni dovrše s jelom pa smo, nakon plaćanja, pojurili prema autu. Nismo se trebali toliko zapričati, sjeli smo u auto, jedva sam se stigla svezati, a Nikolaj je već jurio prema hotelu. Nasmijala sam se ugledavši Jasnin zaprepašteni izraz lica. Nemaju oni pojma kakav je osjećaj voziti se s bivšim vozačem Formule 1. Zaustavio se na parkiralištu i svi troje smo, kao jedan, pojurili van iz auta prema ulazu. Uletjeli smo unutra minutu prije kraja pauze, uzdihani smo pojurili na svoja radna mjesta i sjeli umjesto ekipe koja nas je mjenjala.

Odahnula sam i provjerila mobitel. Oh, jedna poruka.

Sergey
Ejj, ljubavi. Oprosti, neću stići po tebe, da nazovem Anu?

Uzdahnula sam, šteta, baš mi nedostaje.

Carolina
Hej, nema veze, ja ću nazvati Anu, ne brini. ❤

Nazvala sam Anu koja je s oduševljenjem odlučila doći po mene. Dobro, sad možemo i popričati o mojoj potencijalnoj selidbi. Iz misli me prenula žena grubog njemačkog naglaska koja je zatražila sobu.

A/N Vote and comment!