Ljubav na ruski način

31. Poglavlje

Probudio me alarm na mobitelu, moram na posao, lijeno sam se okrenula na drugu stranu i ustanovila da sam sama u krevetu. Gdje je Sergey ovako rano? Ustala sam se i umorno obukla odjeću, nakon jutarnje higijene, spustila sam se stubištem u prizemlje i potražila ga.

"Sergey?", zazvala sam ga.

Ušla sam u kuhinju i vidjela ga kako stoji ispred aparata za kavu u donjem dijelu trenirke, razbarušene plave kose. Zurio je u prazno kuhajući kavu.

"Hej.", pozdravila sam ga., "Zašto si budan? Vrati se u krevet.", promrmljala sam obgrlivši ga rukama oko struka.

"Samo ustao da ti napraviti kavu i odvesti te.", promrmljao je i zagrlio me.

"Ljubavi, to je preslatko od tebe, ali ne moraš, idi u krevet i naspavaj se.", promrmljala sam na što je odmahnuo glavom.

"Ne, ja te odvesti i popiti kavu s tobom.", nasmijano je promrmljao i poljubio me u glavu.

Uzvratila sam osmijeh i slegnula ramenima strovalivši se u stolicu, spustio je dvije šalice kave na stol i sjeo nasuprot mene. Istina, mrzim kavu, ali on ju je napravio i umorna sam tako da je sad vrlo dobrodošla mom organizmu.

"Kad ti kreću testiranja za SMP Racing?", upitala sam otpivši poveći gutljaj kave dok sam ga promatrala.

"Zima.", promrmljao je zureći u stol.

"Sergey, jesi li u redu?", upitala sam pritom prokomentiravši njegovu šutljivost.

Kimnuo je., "Sve dobro, zašto?", upitao je nasmijavši se.

"Nekako mi djeluješ odsutno.", pronicljivo sam ga pogledala otpivši još jedan gutljaj kave.

Odmahnuo je glavom., "Sve super, ali mi otići spavati prije nekoliko sati, pa malo umoran.", podsmijehnuo se otpivši poveći gutljaj kave.

Nasmijala sam se, istina, zapravo smo oboje zaspali prije par sati. Nije me bilo briga, ostati budna zbog Sergeya je bila najpametnija stvar koju sam napravila, nikad nisam bolje provela noć. Što se tiče sna... imam to vremena nadoknaditi kad se vratim kući.

"Ti trebati češće ostajati.", prokomentirao je dovršivši svoju kavu.

"Potpuno se slažem, ali danas poslije posla moram kući, da tata ne drami...", oči su mu zaiskrile i kimnuo je, smetalo mu je to.

"Meni biti jako lijepo s tobom.", prošaptao je slegnuvši ramenima.

"I meni s tobom, savršeno. Pokušat ću svratiti što je prije moguće.", promrmljala sam na što je odmahnuo glavom.

"Samo polako, mi imati vrijeme, ti morati biti kući.", dovršila sam kavu i zagledala se u njegove lijepe plave oči sa suprotne strane stola.

Sjedili smo tako još neko vrijeme, a onda se on otišao presvući, vratio se u trapericama i bijeloj majici kratkih rukava, ponaša se kao da je vani trideset stupnjeva, a ne deset. Ustala sam se i krenula za njim prema vratima, navukli smo jakne i cipele i izašli. Obožavala sam njegov auto koji je uvijek bio ispoliran do najvišeg sjaja. Sjela sam na suvozačevo i ispreplela prste s njegovima iako je tu ruku držao na mjenjaču, nasmijano me pogledao i lagano me poljubio na tren mi se zagledavši u oči. Vratio je pogled na cestu i pokrenuo auto. Vozili smo se u tišini, sad mi se nije uopće išlo na posao, radije bih samo provela dan uživajući sa Sergeyem. Nije mi se ni vraćalo kući, Sergey mi je sad bio jedina stvar na umu.

Znala sam da je kod kuće sigurno i Ksenija, nije mi bilo do sukoba, a znam da će ih biti čim se vratim. Sa Sergeyem mi je s druge strane bilo odlično i dan, a pogotovo noć. Zaustavio je auto pred hotelom na što sam uzdahnula i naslonila glavu na sjedalo. Povukao me k sebi i poljubio.

"Vidjeti se sutra?", upitao je ugrizavši se za usnicu.

"Ako budem mogla, stižem prvom prilikom, ali mogu doći samo poslijepodne, ujutro sam na poslu.", promrmljala sam na što je kimnuo.

"U redu.", ponovio je i opet me poljubio nevoljko maknuvši usne s mojih., "Sretno!", nasmijano mi je pokazao palac gore na što sam uzvratila osmijeh.

"Hvala.", poljubila sam ga i izašla iz auta, mahnula sam mu i požurila prema ulazu u hotel.

Kad sam ušla ugledala sam Nikolaja na recepciji, krenula sam prema njemu još uvijek razmišljajući o Sergeyu.

Ana P. O. V.

Da, oboje smo bili na poslu i ne, nijedno od nas to nije shvatilo ozbiljno. Promatrao me cijelo vrijeme i izazivao moje preokretanje očima i smijanje. Stalno sam svraćala k njemu jer me non stop zvao na liniju koja je trebala služiti za dogovaranje sastanaka i eventualno da bi on zatražio neke dokumente. Zapravo je zvao samo mene iako je imao osobnu asistenticu, ali nije se ponašao sladunjavo ili me zezao. Samo me promatrao, pred svima me gledao potpuno hladno i zanimalo me kako ovo može biti čovjek koji ludi čim se nađe na malo manjoj razdaljini sa mnom. Bilo je vrijeme ručka kad je izašao iz ureda i neprimjetno mi glavom kimnuo prema dizalu.

Tko bi rekao, ručat ću s gospodinom nedodirljivim. Ustala sam se i sustigla ga ušetavši za njim u dizalo, pritisnuo je gumb za predvorje, držao se na distanci i zurio pred sebe. Dizalo se otvorilo i on je prvi izašao odšetavši iz predvorja, pretpostavila sam da se zaputio na parkiralište, mrzila sam kad mi neće reći što da napravim nego čeka da sama shvatim. Pošla sam za njim na parkiralište i sjela na suvozačevo sjedalo.

"Kamo idemo?", upitao je zainteresirano me pogledavši na što sam slegnula ramenima.

"Kamo bi ti?", upitala sam usredotočivši se na njegovo lice, kliznuo je pogledom niz moje tijelo pa van kroz prozor oblizavši usnice.

"E ja bi kući...", promrmljao je zagledan u prazno.

"I što bi tamo?", upitala sam iako sam dobro znala o čemu priča.

Podsmijehnuo se., "Radije ti ne bih sad pričao o tome.", odvratio je i postrance me pogledao.

Pogledala sam ga s podignutom obrvom., "A zašto ne?", upitala sam.

"Zato jer ja onda moram kući pod tuš, a ti moraš ostati ovdje sama.", šapnuo mi je pored uha i nježno me ugrizao za vrat.

Nasmijala sam se., "Pa imamo pola sata, zar ne?", upitala sam ponijeta situacijom na što je naglo podigao glavu s mog vrata i pogledao me u oči.

"Molim?", a sranje, ponadao se.

"Nije ti to dovoljno?", upitala sam nacerivši se, zašto ne mogu prestati?

"Jebote, i više nego dovoljno, ali ne bih ti u tih pola sata stigao napraviti sve što sam zamislio.", uzdahnuo je i vidjela sam kako steže čeljusti.

Pokušala sam smisliti kako da mu objasnim da nisam bila ozbiljna u vezi s ovim, oblizala sam usnice i vidjela kako on pritom sklapa oči. 

"Alex...", tapkala sam prstima po kontrolnoj ploči.

"Ne želiš stvarno, zar ne? Zajebavala si me?", upitao je naslonivši glavu na naslon sjedala.

"Nisam mislila da ćeš me shvatiti baš tako ozbiljno.", bolje bi mi bilo da sam šutjela.

Uzdahnuo je i prešao si rukama preko lica, lupkao je prstima po upravljaču neko vrijeme i naposljetku pokrenuo auto.

"Pa, izgleda da ćemo ipak do zalogajnice.", promrmljao je nervozno zagledan u cestu.

Nisam više htjela ništa reći da ga ne naljutim, možda sam mrvicu pretjerala s ovime.

A/N Vote and comment!