Ljubav na ruski način

~16. Poglavlje~

Probudila sam se i dok sam otvarala oči polako se okretala prema zidu. Zaprepastila sam se jedva se suzdržavši od vriska. Sergey mi se osmjehnuo, otkud on tu? Mislila sam da je u prizemlju ili u gostinjskoj sobi.

"Jutro.", šapnuo mi je i nasmiješio se mom zbunjenom izrazu lica.

"Jutro.", promrmljala sam i poljubila ga u obraz. ,"Nisam znala da si tu.", ponovno sam šapnula i približila mu se.

"Tvoj tata mi reći da ja ostati jer mi sinoć popiti pa da se nešto ne dogoditi jer ja doći s auto. On mi reći idi kod Caroline, ti se ljutiti?", upitao je i činilo se kao da mu je neugodno.

"Ne ljutim se, samo te nisam očekivala.", promrmljala sam i nježno omotala ruke oko njegovog vrata.

Kimnuo je. ,"Uskoro moram ići, ja ostati predugo.",  rekao je na što sam uzdahnula.

"Volim kad si tu.", šapnula sam.

Poljubio me u obraz, prstima lagano kliznuvši niz moje lice odmičući mi kosu.

"Ti lijepa.", šapnuo je i trenutak me zamišljeno promatrao i dalje držeći ruku u mojoj kosi.

"Hvala.", nerazgovjetno sam promrmljala.

Njegova ruka je nježno klizila niz moje lice i zaustavila se na mom vratu. Nježno me poljubio, a potom ponovio poljubac. Jedan se poljubac našao na mom vratu, osmijehnula sam se prstima mu dodirujući kosu. Nisam mogla vjerovati da bi se Sergey ikad ovako opustio. Moja sreća je nestala kad sam začula korake na hodniku, preokrenula sam očima. Sergey je bacio pogled na vrata, zatim se ustao i popravio si kosu uzevši mobitel, pravio se da tipka. Pravila sam se da spavam, tata je pokucao. Sergey se približio vratima i otvorio ih, nešto je pričao s mojim tatom na ruskom, a zatim se udaljio no začula sam nove korake u sobi i zatvaranje vrata. Otvorila sam oči i ugledala Dostojevskog kako sjedi pored kreveta, Sergey je gledao u mene, nasmijali smo se u isto vrijeme. Sjeo je pored mene pomazivši Dostojevskog po glavi. Poljubila sam ga u obraz na što me nasmiješeno pogledao. Prišla sam mu s leđa i zagrlila ga omotavši ruke oko njegovog vrata. Nasmijao se kao nikad do sad i jednom rukom nježno obuhvatio moje ruke.

"Volim te.", šapnula sam i naslonila glavu na njegovo rame.

"Volim i ja tebe.", promrmljao je i osmijehnuo se pomazivši Dostojevskog.

"Morat ću sutra do trgovine za kućne ljubimce. Moram Dostojevskom kupiti još neke stvari. Ići ćeš sa mnom?", upitala sam ga na što me nježno uhvatio za ruku.

"Naravno.", šapnuo je i nježno se osmijehnuo, "Još se mi dogovoriti.", prošaptao je s osmijehom.

"U redu.", promrmljala sam i poljubila ga u obraz. ,"Hvala."

"Ništa. Sve okej.", rekao je nasmijavši se.

Voljela sam tu njegovu pozitivnost, uvijek bi mi se nasmiješio iako nekada nije dobre volje. Možda me baš zato i privlačio toliko. Ustala sam se i pružila mu ruku. Prihvatio ju je, ustao se pa smo zajedno sišli u prizemlje dok sam ja naravno u rukama držala Dostojevskog. Tata nas je pozdravio sa smješkom i ponudio nam doručak koji smo prihvatili. Iskreno, očekivala sam da će obojica biti mamurni, ali začudo, nijedan nije bio. Nakon doručka sam ostala s njma dvojicom u prizemlju, pričali smo i igrali istina ili izazov kao da nam je pet. No, zapravo je bilo zabavno. Pogotovo onda kad smo pustili Dostojsvskog van u snijeg i zaposlili tatu da ga ulovi jer nije htio odgovoriti na pitanje koje mu je postavljeno kad je odabrao istinu.

Snijega je bilo oko 150 centimetara, a s tim da je izašao u kućnim papučama tata se morao još više potruditi dok je Dostojevski uvijek uspijevao izmaći iako je još uvijek samo štene. Naposlijetku kad je Dostojevski došao do djela gdje je snijeg već postao gotovo led tata ga je ulovio i unio u kuću drhteći. Morali smo čekati dok se presvuče u suhu odjeću, a mi smo morali osušiti Dostojevskog što i nije bio lak posao jer je stalno pokušavao odšetati. Pošto sam ja bila ta koja je tati zadala ovaj izazov Sergey je odbio pomoći mi. Stojao je oslonjen na dovratak i promatrao me sa zlobnim smješkom zbog čega bih ga najradije pogodila ovim ručnikom.

Pokušavala sam osušiti tog malog razmaženog psa no nije me slušao. Smjestila sam ga na ručnik koji je ležao na podu i uzela drugi ručnik u ruke te pokušala osušiti krzno ovog dlakavog derišta. Svaki put kad bih ga dotaknula ručnikom on bi pokušao pobjeći. Kad mi je po sedmi put pobjegao vratila sam ga na ručnik i povikala na njega: "Dostojevski! Prestani! Zločesti pas, sjedni!", gledao je u mene svojim inteligentnim očima mrtav-hladan nekoliko sekundi, a potom kihnuo, okrenuo glavu i otišao prema dnevnom boravku.

Zaprepašteno sam gledala za njim s izrazom lica u stilu: 'Jel me zajebavaš?'
Svaki pas bi spustio glavu, zacvilio, zarežao ili napao, on me doslovno nije doživio. Namrštila sam se i pogledala Sergeya koji se gušio od smijeha.

"Ne vjerujem. Dostojevski je arogantni tinejdžer.", rekla sam i dalje gledajući za psom.

"Tebe možda on podsjetiti na nekog?", upitao je Sergey s podignutom obrvom nasmijavši se.

Namršteno sam ga pogledala na što je ispustio jedno 'A jooj' i udaljio se prema dnevnom boravku tražeći Dostojevskog.

A/N Vote and coment! 😊🐶💞