Ljubav na ruski način

49. Poglavlje

Stajali smo pored kreveta, tata je i dalje bio u nesvjesti, na arkadi je imao nalijepljen komad zavoja. Vjerojatno samo sigurnosna mjera nakon šivanja, prsti mu još uvijek nisu bili u gipsu. Bili su samo ovijeni elastičnim zavojem, vjerojatno žele pričekati da se probudi pa će mu ih zagipsati. Nije izgledao kao da je ozbiljnije ozlijeđen, odahnula sam s olakšanjem, stisnula sam Sergeyevu ruku u svojoj i nasmijala se. Hvala Bogu, dobro je. Sergey me poljubio u kosu i obgrlio rukom oko ramena.

"Rekao sam ti da će biti u redu.", šapnuo je i lagano se osmijehnuo.

Kimnula sam, Ksenija je nježno prešla prstima preko tatine neozlijeđene ruke, promeškoljio se i dalje sklopljenih očiju. Barem znam da je dobro, sad. Ksenija je sjela na stolicu pored kreveta i promatrala ga, nije djelovala opušteno kao ja. Zabrinuto ga je promatrala, ali nije ga dodirivala, poštovala je liječničku preporuku da ga ne dodirujemo previše. Nisam bila u redu prema njoj, ova žena stvarno voli mog tatu. Ohrabrujuće sam joj stisnula rame, slabašno se osmijehnula. Stajali smo pored njega desetak minuta, prije nego je počeo izgledati kao da će se probuditi.

"Carolina...", prošaptao je.

Iznenađeno sam ga pogledala i prišla krevetu., "Hej.", šapnula sam uhvativši ga za rame.

Polako je zatreptao, pa potom otvorio oči. Blagi osmijeh mu je zatitrao na usnama kad je primijetio Kseniju i Sergeya.

"Pa, to je cijela ekipa za očevid.", nasmijao se i spustio ruku na Ksenijinu.

Nasmijala sam se., "Dobro si?", upitala sam, njegove intenzivno zelene oči su pronašle moje.

"Jesam.", prošaptao je osmijehnuvši mi se.

"Što se dogodilo?", začula sam Sergeyev blagi glas pored sebe.

"Pa, vozio sam do Ksenije, vražji pas mi je izjetjeo na cestu, pokušao sam ga izbjeći i zarotirao sam automobil oštro ulijevo. I izgubio kontrolu, automobil se zarotirao na drugu stranu ceste, nakon toga se jedino sjećam crnila i oštre boli u glavi.", jauknuo je kad se pokušao pomaknuti., "Zašto me sve boli kad se pokušavam pomaknuti?", upitao je oštro udahnuvši zrak.

"Liječnica kaže da su ti rebra dosta natučena, moraš ostati ovdje nekoliko dana.", Ksenija je prošaptala ispreplevši prste s njegovima.

Namrštio se., "Nema šanse, odmarati se mogu i doma.", prosiktao je i pokušao se uspraviti no Ksenija ga je zabrinuto uhvatila za rame.

"Nemoj forsirati.", šapnula je palcem mu dotaknuvši obraz.

Super, sad još nek' ga poljubi i ja mogu zauzeti sobu do. Okrenula sam se prema Sergeyu, zurio je kroz prozor, lagano sam ga poljubila u obraz. Pogledao me i osmijehnuo se.

"Što je bilo?", šapnula sam zabrinuto.

"Ovo je nekako obiteljski trenutak, možda bih trebao... znaš... izaći.", promrmljao je spustivši pogled pa ga potom vrativši na moje lice.

"Nema šanse, Sergey, sa mnom si, a to te čini dijelom obitelji.", tiho sam šaptala da bi me samo ono mogao čuti.

Osmijehnuo se., "Sigurno?", šapnuo je.

Kimnula sam i poravnala mu košulju, dio po kojem su se slijevale moje suze dok sam ga grlila bio je izgužvan, namrštila sam se.

"Oprosti zbog košulje, nisam htjela.", šapnula sam spustivši pogled.

Kad sam ga ponovno pogledala preokrenuo je očima., "Jebeš košulju, Carolina.", zataknuo mi je pramen kose iza uha., "Bitno mi je samo da si ti dobro.", poljubio me u obraz.

Osmijehnula sam mu se i prešla prstima po njegovom obrazu. Oči su mu veselo zaiskrile i opet su bile one posebne vesele plave boje.

Bacila sam kratak pogled kroz prozor, mrak se već spustio nad usnulom Moskvom i zvijezde su krasile prekrasan nebeski svod. Cesta je bila užurbana kao i uvijek, ljudi su jurili kući s posla, okrenula sam se prema tati i Kseniji. Blago se nasmiješio i namignuo mi. Stajali smo još neko vrijeme u tišini.