Ljubav na ruski način

48. Poglavlje

Sergey je vozio brzo, a ja sam kroz prozor promatrala uvijek užurbanu Moskvu u sumrak. Odmahnula sam glavom u nevjerici, kako se to dogodilo, što da se nisam javila na poziv? Sergey još nije ni potpuno zaustavio auto, a ja sam već bila vani jureći prema ulazu u bolnicu. Osjetila sam grubo povlačenje na ramenu i posrnula sam zaustavivši se.

"Nemoj tako juriti. Zadnje što mu sad treba je da i ti stradaš, moraš se smiriti, molim te.", pričekao je trenutak, a onda me nježno uhvatio za ruku i poveo do ulaza u bolnicu.

Suze su mi navirale na oči, tjerala sam ih treptanjem, nisam htjela govoriti jer bih se rasplakala. Koliko god glupo djeluje što imam osamnaest godina i plačem zbog tatine nesreće, to nije glupo. On me odgojio, pružio mi sve i nikad nisam doživjela vidjeti ga ozlijeđenog, ne znam ni gdje je, a ova bolnica je ogromna. Velike bijele zgrade s velikim prozorima, inače bih možda i prokomentirala kako su ove zgrade jako lijapo izgrađene, ali sad nije vrijeme. Prestravljena sam, cijeli život sam s tatom i nikad ga nisam vidjela bez svijesti, a kamoli teže ozlijeđenog.

"Sergey...", šapnula sam tiho, stao je., "Moram poslati Kseniji poruku, da mi kaže gdje su.", pokušala sam se nasmiješiti, ali to se pretvorilo u bolnu grimasu.

Kimnuo je s razumijevanjem i obgrlio me jednom rukom oko ramena dok sam tipkala poruku, nije prehladno, ali svejedno je, a ja sam se nadala normalnom proljeću. Držala sam mobitel u ruci i sa Sergeyem ušla u bolnicu. Bjelina. Posvuda je bjelina. Ljudi jure po hodnicima u bijelim kutama i ovdje se osjećam kao uljez, bolnički miris se širio hodnicima i uvlačio mi se u kožu. Mobitel mi se oglasio i pogledala sam poruku.

Ksenija
Na drugom katu smo, popni se stubištem, soba na kraju hodnika.

Pokazala sam poruku Sergeyu i on me čvršće privio uz sebe prošavši sa mnom pored hrpe ljudi prema stubištu. Požurila sam na kat i našli smo se na hodniku ovijenom u bijelo, na dnu hodnika ugledala sam Kseniju naslonjenu na zid kako zabrinuto promatra sobu preko puta. Potrčala sam prema njoj ostavivši Sergeya iza sebe.

"Znaš li išta?", upiala sam na što je odmahnula glavom.

"Još uvijek rade pretrage, nisu mi rekli ništa. Ne znam što se dogodilo, ali začuo se jak udarac i kad sam izašla, ugledala sam njegov automobil razbijen u dnu ulice potrčala sam ondje i ugledala ga iza upravljača. Nije bio pri svijesti pa sam pozvala hitnu pomoć, automobil se nalazio prednjim krajem u jarku. Ne znam kako se to dogodilo.", opravdavala se uspaničenim glasom.

Strovalila sam se na jednu od stolica koje su stajale ondje na hodniku. Što se kvragu dogodilo? Jedna suza mi je kliznula niz lice i brzo sam ju obrisala kako Ksenija i Sergey ne bi primijetili. Sergey je čučnuo ispred mene i zavrinuto položio ruke na moja koljena. Odmaknula sam pogled s njegovog prekrasnog lica kako se ne bih rasplakala.

"Hej.", šapnuo je tužno mi se osmijehnuvši., "Bit će on dobro, nemoj plakati.", prošaptao je izazvavši tom rečenicom slom u meni.

Raspala sam se i suze su mi se slile niz lice, čvrsto me zagrlio privivši moju glavu na svoj vrat, jednu ruku je upleo u moju kosu, a druga mu je bila mirno položena na mojim leđima. Suze su natapale njegovu lijepu crvenu košulju. Poljubio me u kosu i šapnuo da će sve biti u redu. Stegnula sam ga u zagrljaj i odbijala pustiti, čekao je da se smirim, nije govorio ništa, samo je šutio i grlio me. Bože kako volim ovog čovjeka. Nije me puštao iz zagrljaja, čekao je da se sama odmaknem. Šutjela sam neko vrijeme zureći u prazno, polako sam se smirila i odmaknula se od njega. Promatrao me nekoliko trenutaka obrisavši potom preostale suze s mog lica.

Naslonila sam se na naslon stolca i u tišini promatrala njegove inače razigrane, a sada tako tužne oči.

"Donijet ću ti vode, u redu?", šapnuo mi je tako da ga samo ja čujem.

Polako sam kimnula glavom i ostala nepomično sjediti na mjestu. Otišao je niz hodnik, Ksenija je i dalje stajala naslonjena na zid, cijenila sam što ne pravi dramu oko mog plakanja i ne pokušava me tješiti. Promatrala sam malenu šapicu koja je bila naslikana na dnu moje majice i podsjetila me na Dostojevskog koji je trenutno potpuno sam doma. Sad kad sam se uspijela smiriti, usredotočila sam se na disanje jer mi se vrtjelo u glavi.

"Znam da ti i ja nismo baš u nekom idealnom odnosu, ali on će biti u redu. Ne brini se.", Ksenija me nježno obgrlila jednom rukom oko ramena kad je sjela pored mene.

U bilo kojoj drugoj situaciji bih joj rekla da nema pojma kako se osjećam, ali sad zapravo i može znati. Kako god se meni činilo, ona njega stvarno voli, a ja nemam pravo stati protiv toga. Možda sam ju jednostavno trebala prihvatiti od početka. Sjedile smo u tišini, iz sobe prekoputa se čulo komešanje, začuli su se koraci na hodniku, okrenula sam glavu prema smjeru iz kojeg su došli koraci. Sergey se vraćao prema nama s bočicom vode u rukama, izgledao je zabrinuto, sav prekrasan u tim crnim trapericama i crvenoj košulji, s razigranim plavim očima i predivnom plavom kosom poput žita. Njegove bijele tenisice su se sjajile dok je žurio u našem smjeru, sjeo je pored mene tako da sam sad bila između njega i Ksenije.

Čim sam osjetila njegovu toplinu i miris njega i njegovog parfema pored sebe, tijelo mi se opustilo, malo sreće je prostrujilo mojim tijelom. Ksenija je povukla ruku s mojih ramena i ohrabrujuće mi se nasmiješila, uzvratila sam slabašan osmijeh i naslonila glavu na Sergeyevo rame. Poljubio me u slijepoočnicu i naslonio glavu na moju dodavši mi bočicu vode. Lagano sam ga dotaknula po prstima i otvorila bočicu otpivši malo vode, prošaptala sam jedno hvala osjetivši olakšanje kad je hladna voda kliznula niz moje grlo. Sad sam tek shvatila koliko sam zapravo žedna. Sergey me promatrao s razumijevanjem i ljubavlju, lagano sam mu se nasmiješila i svojim nosom protrljala njegov.

Bilo mi je teško donijeti odluku o selidbi i prije ove nesreće, a što bih trebala sad?! Vrata su se otvorila i izašla je žena u ranim četrdesetima plave kose duge do ramena u bijeloj kuti. Nosila je u rukama nekakve spise, pretpostavljam liječnički dosje mog tate. Svi smo ustali gotovo u isto vrijeme, kad je progovorila, imala je nježan ruski naglasak nevjerojatno lak za razumjeti. Obratila nam se na ruskom, hvala Bogu pa ga sad napokon mogu razumjeti.

"Vi ste obitelj gospodina Harta?", upitala je preletjevši pogledom po našim licima.

"Da.", šapnula sam, nervoza se vratila i strah me gušio.

"Gospodin Hart će biti u redu.", izjavila je i s olakšanjem sam odahnula., "Ali ima slomljena dva prsta na lijevoj ruci, rasječenu arkadu i natučena rebra na desnoj strani što znači da će morati ostati ovdje nekoliko dana dok se ne oporavi. Dali smo mu sredstvo protiv bolova, trenutno spava no smijete ući, ali nemojte ga previše dirati."

Kimnuli smo i užurbano poletjeli prema vratima, hvala Bogu pa nije riječ o nečem smrtonosnom! Šaptala sam u sebi s olakšanjem dok sam ulazila u njegovu bolničku sobu sa Sergeyevom rukom u svojoj.

A/N Vote and comment!