UTJEHA

1. Poglavlje

Jutro je. Čujem stopala kako koračaju prema mome krevetu. Tiho, pa još tiše te se zaustaviše.

"Dušo", izgovorila je mama svojim blagim, umirujućim glasom.

Skočila sam sa kreveta u njen zagrljaj.

"Dobro jutro, mama" , uzviknula sam još se uvijek pritiskajući uz nju.

"Dobro jutro, malena."
Odmaknula me od sebe i pogledala u moje oči svojim svijetlo-plavim, krupnim očima.

"Sada idemo dorućkovati i vodim te teti Emini. Kada se tata i ja vratimo kući rućati ćemo pa idemo svi zajedno u zoološki vrt."

"Jej, zoološki vrt. Zašto ne bismo odmah išli? Želim vidjeti bebu slonića."

Glasno se nasmijala čvrsto sklopivši oči pa me opet pogledala.

"Ne možemo odmah, zlato. Znaš da mama i tata rade."

"A dobro" , tužno sam ispuhnula.
Mama me uhvatila za ruku te dovela do vrata.

"Ajde zlato, idi, obavi što trebaš pa siđi dolje da doručkuješ."

Obavila sam higijenu i obukla robu koju mi je mama pripremila za danas.

Sretno sam poskakivala po stepenicama dok sam lagano pjevušila znajući da me danas čeka uzbidljiv dan.

Sišavši, vidjela sam tatu te mu potrčala u zagrljaj dok me on podignuo.

"Hej,hej, malena. Nemoj se naviknuti na ovo. Jednog dana ćes biti pre velika da bih te mogao podignuti."
Poljubio me u obraz i spustio na noge.

"Želim te zamoliti da ubrzaš vrijeme dok te ne bude bilo. Izgnjaviti ću tetu Eminu ispitivajući ju za koliko će te ti i mama doći sa posla."

Glavu sam podignula visoko gledajući u glavu svoga oca.

Kleknuo je ispred mene i lagano se nasmijao.

"Potruditi ću se, malena. A sada idi jesti da mama i ja ne zakasnimo."

Otrčala sam u kuhinju i sjela na svoju stolicu.
Jedući sam promatrala svoje roditelje kako se smiješkaju jedno drugome čekajući da ja završim.
Kako su samo sretni.

"Da li ću ja jednog dana biti tako.. kako vi to kažete... zaljubljena?", uzviknula sam.

Oboje su se okrenuli prema meni veselo se smijući.

"Naravno da hoćes, zlato.", mama se blago obratila.
"Kada budes dovoljno odrasla imati ćeš pokraj sebe muškarca koji će znati kako te nasmijati. Baš kao mene tvoj otac."

Pogledala je u tatu koji joj je u istom trenutku mignuo.

Krenula sam pitati majku još par pitanja ali me prekinulo zvono na vratima.

"Ja ću.", uzviknula sam te potrčala prema vratima.

Otvorila sam vrata čudeći se prizoru kojeg vidim.

Na vratima je stajao jako visok muškarac, čak viši od moga tate. Ugledavši me, ćućnuo je te me neko vrijeme promatrao.

Imao je puno ožiljaka na licu dok je kratka brada prikrivala neke nove.
Tamne oči su mu se zacaklile, a guste obrve podignule dok su mu se pune usne izvile u mali smiješak.
Izgledao je..strašno.

"A tko si ti, mlada damo?" upitao je podmuklim glasom.
Pomaknula sam se korak u nazad.

"Ja sam.. Mina", mucala sam.
Nasmijao se ali to uopće nije ličilo na osmijeh. Mislim da su o takvim ljudima mama i tata pričali kad su rekli da im se ne približavam.