UTJEHA

49. Poglavlje

Mrak pred očima ulije mi neki strah u kosti dok shvaćam da mi crna marama, čvrsto stegnuta oko moje bolne glave prekriva pogled na ono ispred mene.

Miris vlage mi obuzima nosnice, a jedini zvuk koji prevladava je neprestano kapanje vode u, koliko mogu predvidjeti, već nakupljenu lokvu.

Jedino što mogu vidjeti je donji dio svoga tijela ako dovoljno dobro spustim pogled.

Oštar konop steže mi ruke pripijene uz leđa dok me žuljaju šipke stolice uz koju sam prilijepljena, pa su mi tako i noge zavezane za svaki kraj stolice.

Definitivno se ne mogu ni pomaknuti.

Ne čujem promet niti ikakve druge zvukove osim tog iritirajućeg udarca vode od lokvu koji mi stvara dodatnu glavobolju.

Nije mi drago što se nalazim ovdje, u ovakvom položaju, ali ono do čega će me to dovesti daje mi snagu da izdržim koliko god bude trebalo.

Ne znam koliko sam dugo spavala nakon što me kreten drogirao. Samo znam da je dan budući da se tu negdje nalazi izvor svijetlosti.

Žao mi je samo što će se neki ljudi brinuti za mene.

Nije mi nalik da se izgubim na duže vrijeme ne ostavljajući nikakav trag.

Ne javiti se o izostanku sa posla nikada mi nije palo na um.

Tomas..
Što će on pomisliti?
Možda će misliti da sam ga ostavila ili da sam jednostavno oteta.
Sigurna sam da će se jako zabrinuti i ubija me taj osjećaj njegove udaljenosti.

Jedina osoba za koju sam sigurna da će bombardirati pola grada je Nela.
Sudeći po njenim paranojama već imam gomilu propuštenih poziva i vjerovatno, preokrenut stan naopačke.
Ta žena je luda i ne bi mi bilo ćudno da uskoro podigne sve na noge.

Iskreno, možda bih ja bila takva ali u nekom blažem smislu.

Trgnem se na zvuk automobilskih vrata dok mi se koža automatski naježi.

Prigušeni zvukovi sve se više približavaju, a tek kad sve donekle postaje jasnije tišina ponovo prevlada.

I tako neko vrijeme dok se ne čuje jak i tup udarac, a zatim glasna škripa, predpostavljam vrata.

Koliko to traje izgleda da su vrata ogromna i definitivno klizna.

Vjerovatno sam u nekom skladištu ili radionici.

"Evo je", žestoki miški glas prevlada cijelim prostorom.

Koraci mi se približavaju, a znoj mi se počne slijevati niz obraze onoliko koliko može od marame.

Ne znam je li to strah ili nervoza što je ovdje vjerovatno čovjek koji mi je uništio cijeli život.

"Izgleda da ćeš se zadržati ovdje neko vrijeme, ljepotice", progovori neki čisti muški glas i sigurna sam da to nije on.

"Izgleda", ponovim previše opušteno, kao da mi je najmanja briga što sam ovdje i ako u sebi gorim, jer Bog zna što kane sa mnom.

"Ne zabrinjava te to?", zbunjeno kaže ali opet s nekom dozom zaigranosti.

Moram biti jaka i dokazati tim gadovima da mi ne mogu ništa.

"Ni malo", odvratim.

"Gdje je Clark?", pitam previše radoznalo poput djeteta koji očekuje.. Koje očekuje da ga majka odvede u zoo.

Potisnem suze koje su mi se nakupile u očima prisjećajući se tog prokletog dana.

Kratka tišina zavlada cijelom prostorijom.