UTJEHA

3. Poglavlje

Oprosti zbog sinoć. Šef me nazvao kasno kako bih riješio neke papire. Nadam se da si večeras slobodna. Imam iznenađenje za tebe.
Leo.

Posao nedjeljom navečer? Stvarno? Možda je bilo stvarno hitno. Izvadila sam mobitel iz torbice i ušla u njegove poruke.

Slobodna sam večeras. Jedva čekam. Hvala ti na ružama.

Čim sam ga ispustila ponovo je zazujao.

U 20h te čekam ispred zgrade. Nema na čemu, draga.

Nasmijala sam se.

Uvijek je bio pažljiv.

Sada nastavljam sa poslom. Još sako i nosim to na šivanje. Šivaona je na 3. katu pa mi nije problem. Radove od ostalih to drugi šivaju ali ono što samo ja znam kako bih stvarno trebalo izgledati i kako baš i ne izgleda na skici radije šivam sama. To je gotovo.

Budući da je još rano odlučim se napraviti još neke skice za klijentice. Haljine većinom.

Bacam papire jedan po jedan u koš.
Ne valja.
Krečem ponovo. Napokon.

Zadovoljna svojim radom odlučim sada otići na pauzu.

Ustala sam sa stolice ukočena od sjedenja. Istegnula sam se i uputila prema liftu da iskoristim pauzu, nešto kasnije nego inače. Većina njih se već vraća. Valjda će mi pola sata biti dovoljno. 

11.30h je.
Odlučila sam skoknuti do pekare znajući da se dugačak red već uveliko smanjio. Bilo mi je čak ćudno kada sam ušla i primjetila samo jednog čovjeka.
Kupila sam pecivo i uputila se prema kafiću koji je odmah pokraj tvrtke gdje radim.
Žudila sam za kavom koju u jutro nisam stigla popiti, čak ni pokupiti putem.

Sjela sam do prozora i izvadila mobitel kako bih malo pročačkala. Ništa pametno.

Zagledam se u prozor promatravši ljude u prolazu. Tek ponekog znanca. Mobitel mi je zazujao u ruci. Nela.

Gdje si? Tražila sam te na poslu. Rekli su mi da si nedavno izašla.

Pauzu uvijek koristim da bih popričala s njom. U kafiću ili popivši kavu koju ona donese na posao kada joj javim.

Što misliš? Čekam te. Sjedim do prozora.

Prilazi mi konobarica. Draga je. Uvijek me podsjećala na djetinjstvo. Vesela i vrckava.

"Izvolite", rekla je piskutavim glasom.
Nela će sigurno kavu.

"Dvije kave, molim."

"Naravno." Nasmijala se i veselo uputila prema šanku.

Vidim Nelu da ulazi. Prešla je pogledom po kafiću pa se uputila prema meni i široko se nasmijala dok su joj oči zadovoljno blistale.

Sjećam se još kada smo se upoznale. Bilo je to u sedmom razredu osnovne škole. Djevojčica koja je stajala pokraj mene sa svojom svijetlo smeđom kosom i plavo-zelenim oćima, i pomno promatrala ono što se dešava ispred nas. Najednom se okrenula prema meni i počela komentirati tuću dečki iz 7.b i 7.a, njenoga i moga razreda. Nakon razgovora s njom shvatila sam da je stvarno dobra i pričljiva cura, cura koja je znala kako započeti razgovor i nije ju brinulo to što će tko reći na to, ma da je pričala tolikom brzinom da sam jedva pohvatala to što je govorila. Sada sam se već naviknula na to.