UTJEHA

20. Poglavlje

Stojim pred ormarom i razmišljam o tome kamo me vodi.

Rekao je udobno.
I dalje ne znam gdje bi to moglo biti.

Uzela sam sive tajice i crnu duksu, obula najudobnije tenisice te se uputila ka Tomasu.

Krenula sam ga uplašiti ali kasno.
Čuo me je pa sam odustala.

"Voliš čitati ovakve stvari?"
Dignuo je knjigu okrenuvši se prema meni cijelu me promotrivši.

"Da."
Jednostavno sam odgovorila.

"Da li je ovo dobro?"
Pogledom sam prešla po svojoj odjeći.

"Savršeno."
Dobacio je.

Ustao se i polako krenuo prema meni.
Na sebi je imao samo tamne traperice i crnu majicu prekrivenu crnom trenirkom.

"Moram te prvo nešto pitati."
Stao je ispred mene promatrajući mi oči.

Pogled sam podugnula gore, u njegove oči i trepnula klimnuvši glavom da napravi to što želi.

Oblizao je usnice i nesigurno me pogledao.

Nije valjda nešto ozbiljno?

"Misliš li da smo sinoć pretjerali?"

Stavio je ruku na moje rame.

Ne, ne mislim da smo pretjerali.
Možda bi netko drugi to mislio ali ja definitivno ne.

Napravili smo to.
Zaslužili smo to.

"Ne mislim."
Odlučno sam izgovorila.

Možda o ovom čovjeku znam tek mali djelić života, ali imam neki predosjećaj u vezi njega.

Želim ga. To je sve što znam.

Nasmijao se te me poveo prema vratima.

"Ja mislim da te upravo vodim na spoj."
Dodao je.

"Hm. Sviđa mi se ta ideja."
Nasmijala sam se.

Primjetila sam vrata naslonjena na zid u hodniku.

"Čekaj. Što ćemo s ovim?"
Pokazala sam na vrata.

"Majstor dolazi za par minuta, ne brini."

"A tko će mu platiti ako nikoga ne bude?"
Zbunjeno sam pitala čuvši njegovo cerekanje sa strane.

"Sve sam riješio. Ja sam kriv i ja sam se za sve pobrinuo. Hajde sad."
Povukao me za ruku.

Na parkiralištu je prvi auto bio njegov.

Otvorio mi je vrata.

"Ne moraš to raditi. Znam i sama otvoriti vrata."
A dobro znam da mi se to sviđa.
Kome ne bi?

Sjela sam u auto dok se on nagnuo na njega spustivši glavu prema meni.

"Zapamti da je ovo spoj, lutko."
Zatvorio je vrata uputivši se prema svojem mjestu.

Sjeo je, te pokrenuo auto.

"Sviđa mi se početak takozvanog spoja."
Pogledala sam u njega.

"Drago mi je da je tako."
Nasmijao se.

Toliko bih ga toga htjela pitati ali znam da moram polako.

Znatiželjna sam.
Ne mogu se boriti s tim.
Želim saznati sve.
I kamo me vodi i ...
Osjetila sam ubode znatiželje u trbuhu i definitivno se nikad nisam ovako osjećala.

Promatrala sam ga neko vrijeme.
Znam da osjeća moj pogled na sebi ali nije me briga.

Gledao je ispred sebe.
Oči su mu sada bile sive odbijajući se od svjetlosti.
Kratka brada mu savršeno stoji.
Izgleda nekako, kao ozbiljan muškarac, sa nekom dozom savršenstva.
Obrve su mu se skupile dok je pozorno gledao u cestu.