UTJEHA

39. Poglavlje

"Hajde, ispljuni to", Nela me nagovara.

Već neko vrijeme ju gledam u oči dok se prisjećam svih tih godina kada je znala samo laž.

Ne trudim se glumiti.
U mom pogledu sigurno je očito da mi je teško to reći.

Ozbiljno me gleda dok je zagledana u moje oči kao da će u njima pročitati ono što ne izlazi iz mojih usta.

Napokon skupim snagu te trepnem nekoliko puta.

"Ako ti ovo kažem, obećaj mi da se nećeš ljutiti, a prije svega..da me nećeš žaliti", u glasu mi je prvenstveno sigurnost, ali ima tu neka trunčica napetosti.

Vidim da razmišlja.
Poznavajući Nelu, nikada ne znaš što će odgovoriti, ali ipak joj je znatiželja jača strana.

"Dobro, obečajem. Bože, kako ovo govoriš, počela sam se nadati da si ubila čovjeka jer, koliko vidim to bi bilo najblaže od onoga što očekujem", probrblja te mi uputi pogled da počnem.

Progutam ogromnu knedlu i pogledam ju.

Nije mi do toga što se dogodilo, nego što napokon govorim istinu njoj.

Mislila sam da će mi biti lakše reći to.
Svi mi živimo u lažima i to je ono što nas čini sigurnima, bar dok se istina ne sazna od nekoga drugog.

"Sjećaš li se kada sam ti rekla da su moji roditelji poginuli u prometnoj?", pričam gluposti, logično da se sjeća, ali Bože moj, mora se s nečim početi.

"Da, zašto?" zbunjeno pita te skupi obrve.

Zatvorim oči, spremna se suočiti.

"To je laž", prošapćem te otvorim oči kako bih ju pogledala.

I dalje je zbunjena.

"Što je onda bilo s njima?"

Ispije kavu do kraja te me pogleda očekujući odgovor.

Ovo će potrajati.

...

Duboko udahnem jer sam pričajući izgubila sav zrak što sam imala.

Nakon njenih riječi koliko joj je žao i koliko mrzi Elu, napokon sam ju dovela do početka ili obečanja, na što je odmah prestala.
Ali u pogledu se još uvijek vidi da me žali.

"I jesi li ga pokušala potražiti?", ozbiljna je.

Ovo je lagano pitanje.

"Jesam, ali nema mu ni traga ni glasa. Znam samo da se zove Clark", govorim kroz mržnju.

Ništa više ne mrzim od tog čovjeka.
Pod tim 'ništa više' podrazumijevam i Elu.

"Što ćeš napraviti sa Elom?"

Nadala sam se ovim pitanjima i hvala Bogu da znam odgovor na sve njih.

"Ne mogu joj dopustiti da se izvuče iz ovoga. Želim te odgovore i dobiti ću ih. Ali ako misliš da ću joj oprostiti, neću."

Zapalim novu cigaretu jer spomen na te odgovore čine me nervoznom.

"Dobro, kako želiš. Hoćeš li biti dobro jer ja moram kod klijentice?"

Podigne obrve upitno te napravi maleni smiješak tek da joj se ocrtaju rupice.

"Naravno da hoću."

Pogledam u onaj stan prisjećajući se plana.

"Znaš li otključavati brave bez ključa?", upitno ju pogledam dok ona raširi oči.

Bože, neću ništa ukrasti. Samo se zanima.