UTJEHA

5. Poglavlje

Leo i...i Lucija?
Njena crna kosa mi je uveliko poznata.

Leo se malo pomaknuo, pa mogu u potpunosti vidjeti njeno zadovoljno lice.

Leže priljepljeni jedno za drugo i smiješkaju se. Tijela su im prekrivena do ramena tankom, bijelom plahtom. Može se vidjeti Leova ruka na njenoj nozi kako polako putuje dolje, pa opet prema gore. Drugom rukom joj makne vlas kose koja joj je visila preko lica i nježno ju poljubi, dok mi je ona uzvratila taj poljubac.

Obrišem suze ne htjevši više plakati.
Škiljim kroz vrata i dalje ne vjerujući. Tresem se od želje da počnem vrištati, ali znam da će mi glas trebati za ono što tek slijedi.

Nogom udarim u vrata tako da su se širom otvorila i udarila u zid. Leo je poskočio i ugledao me, napokon.
Raširi oći te trepne par puta kao da želi da mu se priviđam.

"Želis li mi nešto reći, Lucija?" rekla sam mirnim glasom i sama znajući da neću dugo izdržati.

Rukama  čvrsto zateže plahte sa kojima se pokrila do očiju kako možda ne bih vidjela ono što već jesam, malo prije .
Samo bulji, ništa ne govorivši.

"Ha, Lucija? Kako si mogla? Gadiš mi se. Oboje mi se gadite. Fuj", izderala sam se najviše što sam mogla.

Oboje i dalje samo bulje u mene kao da čekaju da nekim čudom samo.. nestanem.

"Da li tu mene itko doživljava? Odgovori mi na jebeno pitanje!"
Malo sam snizila ton ali svejedno sam se derala.

Leo se ustane sa plahtom oko struka. Sad me se i srami.

"Mina..." rekao je drhtavim glasom.

"Ne priblizavaj mi se, Leo." Zaustavio se .
"Ti si jedno obično đubre i lažov." i tako me samo gledao. Jebeno je stajao i gledao.

Zar je stvarno mislio da neću saznati?

Ovo je kraj. Brišem ih oboje iz svog života, zauvijek. Ne mogu ni plakati više. Ludim.

Krenula sam otići iz ove kuće dok mi nije sinulo.

"Koliko dugo? Koliko dugo ovo traje?" mirno sam prošaptala.

Pogledaju jedno u drugo opet ništa ne rekavši. Koji kurac?

"Koliko dugo?" opet sam se izderala da su oboje poskočili.

"Dva mjeseca" ,rekla je Lucija jedva čujno.

Molim? Dva mjeseca?

Nasmijem se ispustivši tihi jecaj na što su oboje još više raširili oči.
Lagano sam se došetala do Lea nagnuvši se tik do njegovoga uha.

"Možeš se nadati da ću ti nedostajati. Čim izađem iz tvoga života, iz ove prostorije", šapnula sam mu na što sam osjetila da se trese.

Odmaknula sam se korak u nazad i pogledala u Luciju koja i dalje zateže plahte, ali sada sa sa spuštenom glavom ne htjevši me ni pogledati.

"Što će ti muž reći na ovo, prijateljice?" prekrižila sam ruke i opušteno se nagnula na zid čekajući odgovor.

"Molim te, nemoj mu reći", zajecala je.

"Mislim da si ti ona koja bi to trebala napraviti."

Ne mogu vjerovati kako mi to uspijeva ali smirenija sam nego ikada, iako znam da u meni ključa bijes koji svakoga trena može iskočiti.
Mislim da je vrijeme da preljubnike ostavim same.

Pogledala sam u Lea koji me i dalje promatra. Stisnem sam šaku prije nego što mi ruka poleti pravo u njegov lijevi obraz.
Uhvati se rukom za već crven obraz i počne lagano trljati. Koji mlakonja.