UTJEHA

27. Poglavlje

Zagledala sam se u njegove oči.
Govori li istinu?
Kako to misli 'želio'?

Još uvijek mi ne ulazi u glavu to što je rekao.

Riječ je zapela unutar oba uha i nema ništa što bih povezala sa njom.

Krenuo je prema meni.

"Ne približavaj mi se!", zvučim sigurna u te riječi.

Stao je samo korak ispred, nego što je bio.

Ukipljena sam.
Ne mogu ništa osim otvarati usta.

"Samo mi reci da nije istina to..to da imaš ženu", zbunjeno izgovaram.

Želim znati misli li isto što i ja.

Iznenadi me njegova reakcija.
Glasno se smije gledajući u pod.

"Istina je da nemam ženu. I da, nisi mi ljubavnica", govorio je kroz smijeh.

Nastala mi je totalna zbrka u glavi.
Što je..

"Kako si onda mislio to da si me se 'želio riješiti' ", naglasim zadnje riječi.

Sada dođe i sjedne pokraj mene te mi obriše suze.

"Gledaj, prošao sam puno toga u životu i nisam tip osobe da se vežem za nekoga, niti sam ikada planirao biti. Kada si došla ti, svi moji planovi pali su u vodu. Jednostavno sam te želio. Nešto u meni govorilo mi je da i ti želiš mene, i to je ono što me probudilo iz mojih 'takozvanih' maštarija."

Uzme mi ruku te se počne igrati mojim prstima.

I dalje mi nije dao potpuni odgovor na moje pitanje i, koliko vidim, upravo to namjerava napraviti.

"Nakon našeg drugog slučajnog sastanka, puno sam razmišljao o tome da te možda ne bih povrijedio, da nije to za mene, ali kada sam se sjetio svakog djelića noći provedene sa tobom nisam ništa drugo mogao nego potražiti te, ostvariti riječi koje sam ti rekao tog jutra. Borio sam se..borio sam se sam sa sobom i, kao što vidiš jedna stana mene je pobijedila. I Mina, nemaš pojma koliko mi je drago što jest", stao je pažljivo promatrajući moje oči, išćekivajući neku moju reakciju.

Ne znam što da kažem na ovo. Začuđena sam.
Ovo nije ono što sam očekivala, ali je milijun puta bolje.

Jedino što mogu je..
Čvrto ga zagrlim.

"Oprosti, mislila sam.."

Ušutka me te zagnjuri prste u moju kosu.

Žao mi je što je ovako ispalo.
Što bi bilo da stvarno ima ženu?
Što bih ja napravila?

Možda bih njemu otkinula muda, a njoj počupala kosu..ili bih samo nestala ne osvrčući se više.

"Zašto je onda tvoja sestra rekla to?", pročavrljam u njegovo rame.

"Zato što je mislila isto što i ja", dao mi je jednostavan odgovor.

Naravno.
Bi li postojao drugi?

"Oćeš li me sad odvesti doma?"

Ne želim prekinuti ovaj trenutak ali na noćnom ormariću vidim da je deset minuta do podne.

"Aham", promumlja i odmakne me iz zagrljaja.

"Mogla si me ugušiti."

Pa nije ni čudo jer sam svu svoju snagu pridonijela tom zagrljaju.

Ustane se sa kreveta, pa tako i ja za njim.

...

Sjedam u auto namijerno ne zavezavši se.